Rolerkoster dan

Rolerkoster dan! Zabavan i lud, ispunjen svim mogućim raspoloženjima i osjećajima.

Poziv sjevera je bio magičan.

Pokazao mi je duboke slojeve snage, upornosti, ljepote, ali i straha, panike, sumnje, neubrojivosti… I na kraju me naučio voziti bicikl. Sjever je za zadnji dan ostavio skoro sve moje „nikad“ varijante , bacio ih pod kotače i rekao – ajde vas dvoje, pokažite se!

Bicikl je govorio – ajde majstorice, idemo, ja to mogu, mogu! Mogu to!

Ja sam ponavljala – jesi siguran? Nećeš zasrat? Nećeš?

–  Stavi te bisage, pošalji pusu nebu i idemo! Ajde!

–   Kud mi idemo?

Zadnjeg ludog jutra krećem u pljusak u kakav nikad još nisam krenula bajkom! Duple tajice, dvije majice dugih rukava, vjetrovka. Čarape! Stojim takva na cesti  i proučavam oblake – jasno mi je da će ovo trajati danima.

Plus nenormalan frižider, plus vjetar, plus kolona kamiona na 91-ici.

Kamioni ne dolaze u obzir danas. Kud god, samo ne u kamione. Gledam u Mapy.cz, genijalan češki app, pokušavam naći put bez kamiona. Poklikam kaj trebam, spremim to.

Prelazak rukom preko rame – budi mi dobar!

Start je bio divan, kiša me bacila u centrifugu i isprala iz glave hrpu sranja. Kad su se duple tajice nasaftale kišom, kad su nožni prsti počeli plivat u olimpijskim bazenima tenisica postalo mi je manje super. Mapy.cz i njegov sporedni put uz Vislu odveli su nas na uske betonske ploče, zarasle travom,  postavljene još 1988.  Mobitel, mokar u džepu, potpuno se zblesiral i samostalno poziva. Čujem glasove poznatih ljudi oko sebe i mislim da sam konačno i definitivno prošvikala. Bajs poskakuje, stvari ruže, izazov za pucanje guma. Govorim naglas bicu – Molim te, bil si divan, još malo!

Izlazimo iz šume i napuštamo betonske ploče, Stojimo pred nekakvim neobičnim zidinama, Nije mi jasno gdje smo?  Nema smisla gledat u mobitel tražeći lokaciju, on trenutno ima svoj neovisni program. Na pameti mi je samo prva birtija, pogled luta tražeći prvo toplo mjesto. No, iza zidina asfalt zamjenjuje serija kamenih ploča. Znam kaj kamene ploče znače. – Jebote, pa kaj je ovo? Nemre biti, nemre biti! U skladu s tim moj bajs najveselije i najponosnije hopsa po izlizanim kvrgama. Nakon 500 metara ispred mene su se izdizale zidine starog grada Gdajnjska!  Nikakvih nagovještaja, nikakvih predgrađa, samo, hop i evo nas na dugo željenom cilju, u samom srcu starog grada.

 Suze, smijeh, sve odjednom. – Majstorice, daj to pogledaj, evo te u Gdanjsku!

Bicikl je toliko ponosan da očekujem eksploziju svaki čas. Bez ijednog krca, bez ijednog cvila, dugo je i savršeno gospodski klizio cestom. Prelazim nježno rukom preko okvira – Najbolji si, došli smo! Jebeno smo došli! Bazeni u tenkama su isparili, više nije zima, više nije grozno!  Vadim mobitel iz džepa. – Take a photo! Prolazim kroz slavni ulaz u Dugu ulicu!  Auuu, gle, Neptunova fontana!  Za zbilja!  Ulazim u kafić, voda curi s mene. Kava i piva! Sve odjednom! Sve! Tresem se i smijem se! I dalje ne vjerujem da smo bajs i ja u tom našem Gdanjsku!

Sve loše, sve mučno, sve kuknjave,- sve su bile vrijedne. Sve je vrijedilo. Sjever me pozvao, Gdanjsk me pozvao. Ne vjerujem sebi, al vjerujem tim tajanstvenim svemirskim pozivima. Znaju bolje od mene i nikad ne pogriješe.
A znameniti Gdanjsk?  Nemam za reći ništa što bilijun puta ranije nije rečeno. Ako niste bili, odite odmah sada! Kiša me do zadnjeg dana sprječavala da odemo do Baltika. Kad su se mokre tajice posušile stala je i kiša. – Ajmo u đir!

Da…. Bic je idealan za malo razgledavanja. Vozikali smo se gradom do Baltičkog mora. Preko Stocznije i Zaspe. Za Stoczniju ste vjerujem svi čuli, to je ono glasovito brodogradilište u kojem su se proizvodili ratni brodovi za potrebe njemačkog II i III Reicha. Današnja Stocznia je nakon rata postala koljevka poljske slobode, rodno mjesto Solidarnosti. Neki njezini dijelovi su i danas u funkciji, ali većina nije preživjela zub vremena. Ako u Gdanjsku idete u ludi noćni izlazak, znači da idete u ponosnu Stoczniju. Na putu za Baltik je Zaspa, bacite pogled na divne murale i bit ćete do kraja začarani.  

Bic je u transu. Dok smo iši prema moru opet se javio:
– Došli budemo opet, jel da? 
– Išal bi opet? 
– A ti kao ne bi? Sjeverniji sjever ha? Oćemo nekad još malo sjevernije? 
– Hoćemo nekad, nije tak sivo. Jel da?
– Evo nas, pogledaj ovo more, nemre bit sivije, zato bumo došli opet. Po hladnije i praznije, gle kak puše…. ha? Još bi malo toga? 
– Da, nekad ćemo doći ovdje ponovno, po sjevernije hladno sivilo. Obećajem da hoćemo.

Zadnja piva! Sutra će nas vlakovi odvesti na plus 30. Odvest će nas čistoj mirišljavoj robi, veš mašini, neograničenoj količini gaća i čarapa i jednom divnom psu koji mrzi bicikle….

Moj bicikl je zaslužio samo svoj post, čvrst ko stijena i uporan ko mazga. Možda se to dogodi kad dođem doma, a možda i ne…

Do tad, što god da vam znači “zavrtit pedale”, ne propitujte previše, ne čekajte savršen dan, savršeno vrijeme, savršeno društvo, savršeno raspoloženje, savršene ceste, savršenu temperaturu – kad uhvatite trenutak krenite u to svoje, pa kakvo god da je, s razlogom je takvo i sigurno je vaše! Šaljem puse i zagrljaje iz ponosnog Gdanjska…..dođite nekad vidjet njegovu čaroliju, krvavo ju je zaslužio!  


Kamionska kuknjava

Svako jutro se pitam koji me vrag tjeral na sve ovo? Godišnji odmor je kratak, a u mome svjetonazoru  za sreću moraš na bajs! Razmišljala sam najprije o  Andaluziji i Portugalu, no kilometri i brda su taj plan odgodili za neki dulji godišnji. Pravac u prostoru je bio slijedeći izbor. Jasan i jednostavan  pravac, nikakav cik-cak i nikakvo kruženje. Do Delte Dunava? Da, fantastično! No, odustala sam i od toga, da sad ne objašnjavam…Pravac? Pogled se zalijepio za Baltik. To je baš lijepi pravac. Baltičko more? Ravno po pravcu do Gdanjska? Ha? Jel to? To je!

Sivi šarm sjevera. Možda nije tak jako sivo? Možda bi ipak trebala probati nešto kaj po defaultu ne volim.

Kak izgleda kad hard core provincijalka dođe bajsom na puno prometnije ceste od onih na koje je navikla? Kaj kad je Jadranska magistrala možda najgore po čem si se vozila? Kak da se iz te kamilice prešaltaš u ovo? Prvi put sam naletila na cestu krcatu kamionima već u Slovačkoj. U totalnom šoku sišla sam u travu i opčinjeno se zapiljila u beskonačne  kolone kamiona iza sebe. – Kad ja ulazim na ovu cestu? Kad točno? I kolko se prepeljam? 500m? Češka je imala svoje bisere, koje sam se trudila izbjegavati. Par kilometara, najviše 15.
A onda sam ušla u  Poljsku, -kraljicu majku svih svjetskih šlepera!

Kolko kamiona je dnevno na poljskim cestama? Koliko  običnih teretnjaka, kamiona s prikolicom, tegljača s poluprikolicom, truck platformi i ostalih neimenovanih truck modela?  Kolko ih ima? Kud idu? Vidim samo njih. Malom seljačkom umu to nije jasno! – Kud ćete vi, ekipa? Kaj važnog prevozite?

Moj zamišljeni pravac sistematski izbjegava ceste označene s dva broja, tj. magistrale,- ali samo do raskrižja na kojima to prestaje biti moguće. Na raskrižjima ispred gradova obično se svi smjerovi  slijevaju u jedno zastrašujuće usko grlo pa ko živ ko mrtav!  Od A do B samo cesta s dva broja. Udah! Kaciga! Duboko disanje – ajmo!

Problem nisu loši šoferi, već preuske prometnice za susret i mimoilaženje kamiona. Poljski vozači nisu pijani luđaci, nisu manijaci koji sumanuto jurcaju i loži ih ideja da zgaze bicikliste. Poljski vozači se voze po rizično preuskim cestama. Za bicikl tu nema mjesta. No, moj bicikl je, nekim čudom, ipak tu, stisnut među tutnjećim divovima.  Zajedno manevriramo i nadamo se doći do svoje točke B. Na tim cestama ja sam gnjavaža, iritirajuće smetalo, „traktor“ naših cesta. Kolona se brzo stvori iza mene. Kad se ukaže prilika skrenem na livadu. Pustim kolonu, malo predahnem pa opet pičim dalje. S vremena na vrijeme, kad kamion projuri uz mene, nestabilan bicikl gubi ravnotežu, ruke mi se ukoče od čvrstog držanja volana i fijuuuu, -zapeljam se odlučno desno, ravno u travu!  Ko kreten. Previše sam nestabilna. Na praznim cestama me čak zaljulja kamion koji ide u suprotnom smjeru. Nemam vremena za prostote. Nadam se da je pakiranje najtežih stvari na desnu stranu mali osigurač, ak padnem ne padam pod kotače.

Uparkiravam se na svaku autobusnu stanicu. Sjedam na pločnik i hipnotizirano ih gledam. Žalim i njih i sebe. Neki tipkaju po mobitelu. Znam da može biti i gore od ovoga. Naravno da može. Za gore od ovog nisam kapacitirana. Ako ikad poginem na bajsu, molim svemir da to bude u najbržem spustu, uz odabranu mjuzu  dok mi kosa vijori, a  prekrasni  pejsaži se odmotavaju kao na filmu. Kad već razmišljam o glupoj pogibelji, nek samo ne bude na nekoj smrdljivoj, ružnoj cesti…

Ovo nije lijepo. To mi je jasno. Ne zabavlja me. I dok mi kosa mlatara po licu resko isparavajući ispušne plinove, pitam se  čemu ovo uopće? Gledam kartu po nebrojeni put i mogu birati +100 km ili ovo? Biram ovo.

Bic i ja imamo ritam u kojem 50 km traje cijelu vječnost. Koncentracija 100%. Umorna sam od ovog. Ništa lijepo. Gledam kartu. Ništa.

Najčešće, ipak, vozim po malim  bezimenim putovima koji  skrivaju tisuće radosti, iznenađenja, neočekivanih ljepota, jezera, potočića, šuma i slikovitih starih sela. Vožnja po tim pokrpanim cesticama prepunim rupa je ko skakanje na trampolinu. Tu i tamo i po njima projurca zalutali kamion. Vrhunac doživljaja je susret s nekoliko kilometara dubokog močvarnog mulja  koji me naučio unaprijed provjeriti sve sumnjive alternativne „zelene“ putove. Mulj znači guranje. Mulj znači da se zadnji kotač ukopava dok guraš bajs. Mulj je možda gori čak i od kamiona. Za moje gume je i makadam gori od teretnjaka.

Asfalt bez kamiona, ako može? Asfalt bez kamiona koji neće dodati 100km dnevno na moj smjer?

Može to? Za dekor raspoloženju još je udario jak vjetar, počele su kiše, temperatura je brutalno pala, a  ispred je još 180-190 km.

Jel to taj sivi sjever kakvog ne volim?

Pogled na prognozu znači samo jednu stvar – ako želiš doć kud si krenula moraš izać na tu cestu, među te kamione i biti mokra. To ili ćeš ostat u Torunu.

Da bi mi taj „sjever“ ušao pod kotače …….moram izać na tu cestu. Mora biti sivo, dosadno, mokro, hladno, vjetrovito…..nakon duboke kontemplacije i finih torunskih kava  jasno mi je kud sam krenula. Jasno mi je da se ovdje nikad više neću vratiti, jasno mi je da ovo  nije „moje“ mjesto. Jasno mi je da je u Mađarskoj neko pustio play na žuta obrađena polja, povremeno prekinuta sa poljima zelena blitve i da to traje već tri tjedna. I kamioni! Tema putovanja su kamioni… 

Šaljem puse

Fotke nek budu predah od teških vozila!


Dok misli mi vrludaju

Ulazak u Poljsku simbolično je najavio mogućnost da se zbilja dopeljam bajsom do Baltika. Nisam htjela prekinuti već donekle standardnu bic rutinu, totalno drugačiju od mojih uobičajenih dana. Htjela sam pregaziti tu dugu cestu, sa svim uobičajenim idiotarijama – s kamionima, kavama iz automata, hranom iz nekog odvratnog supermarketa, prevrnutim biciklom, poderanim kočnicama, smrdljivim stvarima. Ignorirala sam sve priče o pripitim poljskim vozačima koji mrze bicikliste – svuda nas mrze, svi jure ko luđaci, svi pretiču i dovode bicikliste u lude situacije. Prebrodila sam  fazu u kojoj me iz dubokog sna budi tutnjanje kamiona. Htjela sam da se egzistencijalni hard core bajsa nastavi i da, bez obzira na sve gluposti, dođem kud sam krenula. Jednogodišnje pumpanje ega ili što god to je.

Lako se ne računa, lako ne znači ništa. Lako podrazumijeva nula truda. Lagano je dosadno. Pa nek ta Poljska bude kakva god je. Ova vožnja je tak i tak potpuno suluda i neobjašnjiva sila u kojoj je samo smjer važan. Jednoumlje, 100 m i stani, 300 m i obriši znoj, 3 km i popij vode, prva osoba na dvorištu i traži vode. Odmori ruke od kočenja, odmori noge od mizernih brdašca. Kad je jako loše pusti mjuzu. Puni telefon. Spavaj. Peri gaće svaku večer. Pojedi pizzu kad imaš priliku. Imaj 4 peciva u bisagama. Piji elektrolite. Gutaj magneziji. Tak i tak te boli. Pogledaj pejzaže. Klik s mobitelom. Sve fotke su ti iste. Sjedni u travu. Sjedni na sunjaru. Opali uvijek isti selfie da znaš da si zaista bila tu. Kolko km još? Pogledaj di je plava točkica na Google mapi. Nasmij se, sama si to izabrala. Sljedeći godišnji ćeš provesti na plaži ispijajući koktele. Snimi si video s jasnim uputama što ćeš raditi na nekom novom godišnjem.  Nasmij se na kraju videa  jer se to neće nikad dogoditi. Nasmij se jer točno znaš zašto ovo radiš. Nasmij se jer to voliš. Nasmij se jer je ovo ljubav. Nasmij se jer je vožnja veća od života. Nasmij se jer imaš nenormalan ukus. Nasmij se, ništa nije slađe od boli u nogama. Nasmij se jer si ušla u Poljsku, Veliku Poljsku. Nemaš pojma o toj zemlji. Pregazit ćeš ju od juga do sjevera, zato jer možeš i trebaš  znati da možeš. Smij se ko budala, jer si ogromna budala.

I u tom modu…

Glubzyce, Glogowek ….ispali vili iz torbe. Razvučeš osmijeh i ne želiš stat. Ne želiš nikad stat jer nema velikog smisla prestat vrtiti pedale. Kad staneš nema Glogoweka, sve je doma. Istovremeno ne želiš otići, želiš tu sjediti, ako može zauvijek. Tu želiš zauvijek gledati jutro i piti prvu kavu. Ipak odlaziš, okreneš se – možda nam se dogodi drugi put.

Dalje, voziš dalje! Što skriva taj dalje? Moszna dvorac, Harry Potter dvorac! Hitlerov nikad korišten amfiteatar. Odspavaš. Miris jutra, kava, pedale! Što skriva dalje? Očekuješ peciva na parkiralištu Lidla. Lude poljske ceste, lude šofere! Povremeno pogledaš plavu točkicu i budeš tužna jer ćeš uskoro doći kud si krenula! Pustiš si mjuzu!

U 5.00 zazvoni alarm. Rado bi spavala! Napraviš si kavu. Izađeš van. Klik na bisagama. Dok grad spava, izlaziš iz njega. Ulice su prazne, ceste su prazne. Oblačiš majicu jer je hladno. Razvučeš osmijeh, najiskreniji jer znaš da život ne može ponuditi ništa ljepše od ovog. Samo sada! Pustiš mjuzu!

Muke po Češkoj

Evo me, na visokim vibracijama radosno upeljavam u Češku, zemlju iz koje se negdje 1850. godine moj šuk-šukundjed Max Pasecky spustio na jug! Poravnata sa svemirskim energijama izazivam generacije predaka… Mnoga jutra sam dočekala blejeći u monitor, skrolajući po prastarim češkim knjigama rođenih u potrazi za tim magičnim mjestom porijekla. Progonila su me imena najvećih čeških zabiti. Htjela sam i morala znati gdje je moj šuk-šukundeda rođen…Vrata nepoznatog moraju se otvoriti na ovom putu.

Racionalni načini su postali prepreka koju nisam mogla svladati, prepoznat ću njegove vibracije, naravno da hoću. Jednostavno ću znati. Isprepliću se ceste, kilometri, smijeh, snaga volje, suze, upale mišića, potoci znoja…Moje noge od kamena zaslužuju nagradu. Svaki dan alarm zatuli u 5 u jutro i umjesto okreta na drugu stranu odabirem vrtnju pedala, valjda to vrijedi nešto.

Znat ću, jednostavno ću znati!

Približavam se češkoj granici. U daljini vidim tablu Republika Češka. Tabla je sve bliže i bliže. To je to. Došla si tu na bajsu.

Za sat vremena lijeva ruka je u zraku, a iz mojih usta se ori: Idiote, trubilo ti na grobu! Cesta je prevelika, prebrza, preopasna, s previše kamiona. Zaustavio me je neki super hightech biciklista na specki i rekao – Ja ovuda ne mogu vozit, ovi nisu normalni! Potvrdio je očito.

Moj prvi grad u Češkoj je Veseli nad Moravou, naravno da je. Svoje dozere peciva, sira i paradajza sam pojela valjda za godinu dana unaprijed. Tražim veliku, masnu pizzu! Želudac mi je zalijepljen za kičmu. Ne zanimaju me knedli, ne zanimaju me nikakvi češki specijaliteti, zanima me samo najveća pizza na svijetu, možda dvije. Traženje pizze u Veselom završilo je sjedenjem na betonu ispred Lidla – kruh, sir i paradajz. U Veselom sam našla dvije pizzerije, u obje su me 20 minuta ignorirali. Svi frajeri u tim birtijama su dobili svoje pive, ja sam udarala prstima po stolu, vrtila glavom, mahala konobarici. Ništa. – Koji kitos, nećete me zajebavat!? I evo me na pločniku. Sasvim dovoljno da iz dubine duše mrzim Češku i Čehe, najodvratnije ljude, ikad. Gladna sam najgora, nefunkcionalna, nenormalno bijesna, nenormalno nestrpljiva i nenormalno luda. Često sam gladna i jedino što želim jesti su ugljikohidrati, nekoliko šlepera ugljikohidrata.

Pizza epizoda je otvorila vrata mojim malim češkim mukama.

Izbjegavajući velike ceste pokušala sam voziti Eurovelom. Eurovelo je mreža europskih biciklističkih staza za koje je neki birokrata dosadno i predvidljivo procijenio da će doprinijeti “poimanju raznolikosti Europe”. Toliko me izvrtio da se poimanje sjevera i juga izgubilo u malim uličicama i na praznim dvorištima napuštenih tvornica. Eurovelo nije propustio najnezanimljivije uličice čeških vukojebina. Vraćala sam se prema Veselom, tukla kilometre. Biciklom sam bome temeljito upoznavala dušu Europe!  U 11 je sunce jako i visoko, vozim se u krivom smjeru, ispred je još 75 km i puno brda. I evo ih, šmrc, šmrc. Nisam više mogla psovat, suze su se same slijevale niz obraze. Eurovelo odjebi! Uskoro smo se Eurovelo i ja ponovno sreli. Uz Moravu je ipak morao zadržat pravac sjevera. Zatim sam se  otisnula u svoja brda.

Šuk-šukundeda je izmaglio u par dana kaosa čeških cesta i toplotnog udara. Kronična glad, kronična žeđ, kava iz automata, ljepljiva usta, voda koja zakipi za pola sata. Hightech prahovi koje teglim ne pomažu jer nisam pišala 36 sati. Nisam našla što sam tražila. Nisam uhvatila njegovu vibru. Ili jesam? Ili je baš ovo vibra po koju sam došla?

Prekjučer na izlasku iz Češke poslala sam pusu prema nebu i rekla – Hvala ti Max što si se spustio na jug!  Nebo je namignulo. 

Šukunbaka mi je rekla – Samo vozi.

Pradjedov brk mi je kroz smjeh rekao – Mala, nikad nećeš znat popraviti bicikl.

Mahnula sam im i po sasvim suludom poslu ušla u Poljsku.

Preko Dunava i Morave u Slovačku

Tjedan na cesti. Otprilike 450 km. 5 država. Izbjegavanje velikih gradova, izbjegavanje brda.

Ravna cesta isprazni um. Zen koji je u svakodnevnici teško uhvatljiv.

Nakon Moravskih Toplica požurila sam u Sambotel, Mađarska. 

Ravnica. Mađari obožavaju bicikle, sve generacije u svim naseljenim mjestima điraju se na bajkovima. Postoje uređene bic staze. Zvuči idilično! Naš balkanski, kaotični mentalitet  slabo se snalazi u pravilima. Ili je to samo moj problem? Skreni lijevo, skreni desno, bicikli zabranjeni, bicikli sad prijeđite cestu, vozite se po pločniku, vozite se po betonskim pločama, vozite po rupama, – vozite po pravilima! Pozdravljam uređene biciklističke staze, samo ne Mađarske. Sambotel, grad od cca 80.000 stanovnika. Trebalo mi je sat i pol da se od predgrađa dovučem do centra. Pravila zakompliciraju jednostavne stvari.

Vjerojatno ću se negdje sjevernije još poželjeti austrijskih cesta. Austrijski dijelovi Eurovela su divno uređeni, bez pločnika, bez suludih lijevo/desno skretanja. Postoje biciklistički smjerovi za svuda. Nisam išla na prekrasne bic „svuda“ smjerove, već sam lovila svoj pravac na cestama koje nisu zabranjene za bajkove. Mislim da nije potrebno reći koliko vas automobili i kamioni hejtaju kad, ko pravi balkanac, zaserete taj divan koncept i smetate svima.

Približavanje fascinantnom Dunavu osjeća se u zraku. Bratislava desno, na dohvat kotača. Simpatični izazov, raskorak između želje i razuma koji poznaje vlastita ograničenja. Nastavila sam do Hainburga na Dunavu. Komarci me vole, a ovima dunavskima sam bila specijalno slatka. Slijedeće jutro prešla sam Veliku rijeku. Na mostu preko Dunava bome sam osjetila kako izgleda panični napad. Žešće drmanje mosta dok tutnje kamioni, uska putanja u kojoj moraš držat pravac….nije baš najugodnije iskustvo.  

Uskoro je ravničarski zen zamjenila euforija. U malom mjestu Angern an der March spustila sam se na skelu, prešla rijeku Moravu i ušla u Slovačku. Sve je postalo divno stvarno, slobodno i životno. Dosadnu, sterilnu uređenost  ostavila sam iza sebe, nadam se. Ravničarski pejzaži se protežu na sve strane. Jednoličnost je zamijenila jurnjava klinaca po selima. Gostione su postale mali svemiri koji pričaju svoje priče. Mikro svjetovi. Grubi nastupi. Stav – kaj me ti sad zajebavaš, kaj hoćeš? Ne razumijem!

U selu Jakubov, stajem u gostioni.

Ulazim unutra. Visoki stolovi. Prazno. Ulazak u taj kafić je bio jedan ogroman flash na moje djetinstvo, na gostionicu Plešivički grozd, Zeleni kutić i cijeli spektar njima sličnih.

Starija, izborana gospođa sjedila je vani s dedekima, u nekim žestokim raspravama.

Ulazi za mnom i govori:

–          Evo me!

–          Sok, ja bi sok.

Sliježe ramenima.

–          Dođi, pogledaj.

Spustim pogled u lavabo, izaberem flašu tonika.

 –      Koliko?

–      Može 3 deci.

–    60 centi.

Sjednem van, blizu njihovog stola.  Novi gosti  pridružuju se starima, a mene uporno strijeljaju ledenim pogledima. Dok nisu otpustili, dok na upitne poglede novih, oni stari nisu počeli pokazivati moj bicikl!

U malim sredinama još je vidljiv trag dugog boravka iza Željezne zavjese. Zaustavljeno vrijeme. Poluhrđavi veliki Pony naslonjen je uz ogradu do mene. Na guvernalu obješena stara pohabana kožna torba, ko iz filma! Podsjeća me na školske torbe kakve je nosila ekipa u Družbi Pere Kvržice.

Životno i tužno i ružno i lijepo i veselo i nasmijano i šokantno. Rado bi se kroz Slovačku vozila dulje. Nakon tjedan dana uhvatila sam ritam i svu divotu koju donosi bicikliranje. Stala sam u malom gradu Malacky, slatkog imena koje je valjda dobio još kad je bio maleni, tj. malecki. Malacky nije baš lijep, ali me uhvatio na udicu…Možda zato jer je piva super jeftina i hrana jakooo fina? Sviđa mi se izravnost ljudi, odrješitost, grubost, otvorenost bez lažne pristojnosti. Ovdje spori govor ljudima smeta, nerazumijevanje jezika im smeta, ja im smetam. 

Na biciklu je lijepo kad su osnovne potrebe zadovoljene. Bicikliranje ne traži puno. Hrana, piće, pranje odjeće. Bicikliranje nije baš neki veliki ljubitelj raznih đinđi minđi koje skreću fokus na nebitno, na lažne ljepote, savršenu uređenost, veličinu….bicikl to ne voli. Bicikl  najviše uživa kad cesta drži pravac. Ja volim pune bisage jeftine hrane, vodu, zabavne gostionice, jednostavne stvari. 

U Slovačkoj smo i bic i ja našli upravo to. Jednostavnost. 

Od potoka Reka prema Baltičkom moru

U idealnim uvjetima izabrala bi vožnju s puno brda, imala bi nabrijanu kondiciju, ne bi bilo vremenskih ograničenja, smjer bi bio svuda. Noge nikad ne bi boljele. Ne bi se cijedila, psovala i dovela tijelo do ruba. Nikad ne bi padala kiša, nikad ne bi grmjelo.
U idealnim postavkama, brutalno utrenirana montirala bi bisage i ne bi osjetila svaki kilometar.

Svako tolko bic pozove. Šapuće – otpuhni prašinu sa zica, promijeni lanac, idemo se zabavit.

Poziv bicikla i ceste se događa negdje duboko, di logike nema. Neobjašnjiva sila. Zov prazne ceste. I nema tu nekih izbora. Možeš samo krenuti.

Na Baltičkom moru su prije dva života počele neke od mojih omiljenih životnih lekcija. Sjetila sam se zaboravljenih želja, priča, puteva koje sam odlučila proći na biciklu. Siv, kišovit i hladan sjever je pozvao. A kad bilo koji smjer pozove, moraš ga uhvatiti.

Idem prema Gdanjsku!

Matematika je mama. Postoje dani na raspolaganju i kilometri koje moraš odraditi. Oko matematike se vrte varijante… Zaokružila sam ukupne kilometre do Gdanjska na 1.500, napuhala sam ih zbog patološkog izbjegavanja brda. Imam 4 tjedna. Matematika kaže 54 km dnevno. Po kiši i grmljavini ne želim voziti. Neki put će bolne noge moliti ludu glavu da ne mrdamo. Neki put samo predah zbog guštanja. I sve to kad se zbroji, nemam neke velike šanse doći do Gdanjska. To me ne muči. Zabrijala sam pa ako ne uspijem ove godine, nastaviti ću slijedeće.

U petak navečer, za probu, montiram svoje nove, prekrasne i funkcionalne bisage na bicikl. Zadnji klik i bicikl je već na podu. “Opet sam zaboravila srediti nogicu! Sad je kasno, to ću riješit putem!”

Zbog najava toplotnih udara, alarm mi zvoni u 5. Mili Bože!

Tata mi daje komad daščice i mudruje – Kad staneš, podšprajcaj tu nogicu, ruši se jer je prekratka.

Najbolji poklon.

U sneno jutro prema skeli…2 km prije skele počinje makadam. Guraona. Misao: – To ti je kad slušaš druge i daš se nagovoriti na ovakve gluparije. Bez obzira što ovaj put ne izgledam ko najveća bajs ciganija, skelar me počastio vožnjom i poželio mi sreću. Bila sam na drugoj strani Save za čas.

Zagorska magistrala. Stavila sam kacigu na glavu, to govori sve.

Stigla sam u Krapinu i roknula 75km dosta brzo. Ultimativno krepana. Ko bi se stigao bavit prizemnim stvarima kao što je kondicija, top forma i sve to. Bolje se raspast putem i brzo potezno doć u kondiciju. To rade totalne budale jer 90% vremena se s mog bicikla ori – jebem ti ovo sranje.

U Krapini su slavili Dane Krapinskog pračovjeka i potrefilo se da “Pračovjeci” i ja spavamo u istom hostelu! Bili su glasni i grlati, a kak nisam razumjela ni riječ tog pećinskog jezika, njihovo groktanje poslužilo mi je ko uspavanka i u 9 sati sam  spavala ko zaklana.

Sat je zazvonio u 5.20. Razvlačila sam se i razvlačila jer je postajala šansa da nastavim grliti jastuk. Tijelo me molilo da ne mrdam iz Krapine. Jedva sam slagala jednostavne rečenice. I um je govorio – ma pogledaj se! Kaj je ovo? Na kaj ti ličiš? Krepanu mačku?

U 7.20 – Ajde, dokle dođeš je pomak. Ak staneš nakon 40 je bolje nego niš.

U 7.30 me cestom prate markacije za Strahinjčicu i pitam se jel moj pes u svojoj knjižici HPO-a ima žig sa Strahinjčice. Možda sam tu trebala doć s autom i pesom. Vjerojatno bi bilo bolje od ove gluposti.

U 7.32. – Jebem ti život! Jel ovaj breg ikad završava?

Patnja je završila u 8.04 u Gornjem Jesenju. Vani je već  toplotni udar. Jako glasno sam lovila dah, cijedila se. Razmišljala o celulitu koji nestaje. Svečano uređene žene su već išle na nedjeljnu misu. Upućivale su mi poglede pune suosjećanja i pozdravljale – Hvaljen Isus!  Moj um je stisnuo ogromnu pauzu i nisam mogla reći ništa drugo osim – Dobro jutro.

Slijedio je spust. Što znači – Juuuuuuuhuuuuuu!  Ništa na svijetu nije ljepše od vožnji po Zagorju. Kak je lepo! Sad ću se tu stalno voziti. Zašto je ovo tak dugo čekalo? Nema ljepšeg za vožnju od Zagorja!

U Bednji sam stala na kavu jer nikad nisam čula slavni bednjanski govor. Frišku figu. Konobarica govori savršen standardni hrvatski jezik. Svaki stol  za kojem su sjedili Bednjanci sam razumjela. Bezveze. Očito smo svi super moderni, urbani i dosadni. Autohtonost je stvar povijesti. Zaboravi te stvari!

Nakon Bednje sam na raskršću mogla desno kroz Ivanec ili ravno gore, kroz Horvatsko i Donju Voću. Preko Ivanca je 3km dulje i ravnica. Ravno gore je 3 km kraće i neki brežuljci, veli Google. Misao vodilja mi je “izbjegavaj brda jer nemreš”. Bez spajanja ikakvih veza u glavi krećem ravno u brežuljke!  Nakon 2 km sam u pravom “brežuljkastom modu”. Patim se, noge vrte pedale, ruke šaltaju brzine, vrtim u prazno. Znoj kapa s mene. Ak je u Gornjem Jesenju bio toplotni udar, bolje je ne pisat o tome kaj je bilo u Donjoj Voći u 11.00.

Spust do Vinice i ultimativni stop u prvoj birtiji. Ništa više nije bilo bitno. Sa zvučnika su se glasno orili najtrash hitovi 90-ih. Ajhaj! Terasa je bila puna neotrežnjenih gostiju sa sinoćnje svadbe. Sve kaj me zabavlja. Predviđam još puno danjeg svijetla…  i fino sam umrtvljena tak da me živo boli đon za to kaj mi je svaki mišić tijela zbotoksiran. Nastavljam dalje. U glavi je smjer Moravskih Toplica, pa dok ne stanem.

Tijelo i um su se jako posvađali. Veza između dva entiteta prekinuta,-polumeditativno stanje. Kad se dovedeš u tu fazu onda ostaje – samo vozi!

Na granici mi je policajac rekao – a ti iz Jaske, svaka čast, čuvaj se. Ko zadnji idot sam pitala – jel to sve? Frajer me zbunjeno pogledal i rekal – da, možeš ići kud god ideš.

Nakon 10 minuta sam se ultimativno usrala. Stavila sam komad drveta pod nogicu i gledala cestu.

–       Jel uopće legalno ovuda vozit bicikl?

–       Kaaaaj je ovo?

–       Pa ovi jure ko da sutra ne postoji!

–      Kaj u Sloveniji postoje neka specijalna bic pravila za koja ne znam?

Niko ne spušta brzinu ispod 120km/h. Pred menom je uski nadvožnjak i brzine su nenormalne. U tom ludilu stavljam kacigu na glavu. Pretrčavam cestu da vidim jel negdje postoji neki skriveni put, jer ja ovuda sa svojim teretnim biciklom ne prolazim! Suze samo kaj nisu krenule – pred menom je nadvožnjak smrti!. To je taj trenutak.  – Ok, smiri se! Ravnopravni si sudionik prometa. Nastupila je mini biciklistička revolucija – odjebite idioti i ja imam pravo biti tu. Imam i zastavicu koja signalizira da me se zaobiđe, imam i bisage i žutija sam od sunca, pa neće me valjda samo tak zgazit. Udahnula sam, skupila svu snagu i neopisivo brzo prepedalirala taj prokleti nadvožnjak. Preživila sam. I ubrzo su se brzine smanjile, svi su me fino počeli zaobilaziti, pristojno voziti  iza mene u zavojima. Milina.

Ponovno sam se popela na brda, spustila se u dolinu i došla u Ljutomer! Ušla u prazan grad, popila cedevitu i kavu. Google map pokazuje još 28 km do Moravskih toplica. Potpuno mi je svejedno jer više nema toka misli. Postoji samo velika praznina. Najpraznije je obično najbolje. Čak i volim to raspadnuto stanje u kojem samo postoji jedna točka. “Ne mogu” je tak i tak samo neefikasno cviljenje, sva priča počinje i završava sa “staješ” ili “gaziš” ništa drugo se ne računa.

U 16.30. sam ušla u Moravske Toplice, roknula sto teretnih kilometara i bila najsretnija na svijetu. Polusvijesno blejanje u kartu u Krapini je očito imalo smisla. Kolko se god činilo nemogućim, ispalo je moguće.

Matematika kaže:- Sutra se možeš namakati s penzićima.

Tijelo kaže: -Sutra se namačeš s penzićima.

Glava kaže: -Namačeš se.

Planirala sam bit u tim toplicama cijeli dan. Al, namakala sam se točnu sat i pol. Nakon kaj sam sat vremena rihtala noge pod te umjetne valove, il kaj god to je, preplivala bazen 8 puta i nadisala se klora, zaključila sam da se tijelo valjda vratilo u normalu i da sad mogu ić raditi bilo kaj drugo.

Mašem

Šest nogu, četri kotača

Bogovi se vole smijat na planove ljudi, tak sam čula.

Neke ljubavi splet okolnosti odvede u zaborav. Bicikl je bio iščupan iz zaborava. Prošle godine sam bila sretna na bicu i to sam svakako htjela ponoviti. Mjesecima sam fantastičnu bajs ideju prevrtala po glavi. Učila sam osnovne bic popravke i borila se sa svojim kronično nemehaničkim umom. Sve je bilo divno, osim osnovne pogreške – imala sam plan. A moji planovi se ne ostvaruju. Čvrsto sam odlučila da se to ovaj put neće dogoditi. Biti ću najbolja, biti ću posvećena, biti ću organizirana.

Potpuno sam ignorirala ogromnu vjerojatnost neke budalaštine, nešto kaj mi nije u peti i kaj će poremetiti tu prvoklasnu zamisao.

Zimu sam provela petljajući oko nepopravljivih bicikala.

Mirisalo je na kraj zime, posljednji hladni vikend. Zadnji kauč vikend.

Baš taj vikend se u tatinim cipelama pojavila mala, promrznuta okruglica strganog repa. Strah u psićevom pogledu je opako konkurirao mom. Đukac upitne budućnosti me gledao velikim smeđim očima. Kroz moju glavu ide – možda, ha? Vrlo brzo je postao razlog zbog kojeg se moja ideja neće ostvariti.

Stavljam ga u kutiju, nudim mu vodu i hranu. Odbija sve, ne mrda i trese se ko šiba na vodi.

Uzimam mobitel u ruku.

– Hej Jelka, našla sam pesa, ne znam jel bu preživil!

– Ok, dolazimo Domić i ja za 15 minuta.

Jelka i Domić ga profesionalno nahrane i napoje. Uvjeravaju me da bu preživil.

– Ok, samo da preživi.

Mali Potrganorepić je prvu noć proveo u kutiji na hodniku. Ja spavam na katu. U jutro mi je zazvonio alarm. Sjedila sam na krevetu i mislila si – sad se moram spustiti dolje…kaj ću dolje naći? Možda je postao neka neobuzdana zvijer, štenac zmaj. To je moguće.

Tih par dana provela sam mašući krpom, živcirao me. Nisam uopće kužila kak psi funkcioniraju, bila sam izbezumljena. Bilo me strah da ne krepa, a istovremeno mi je bio beskrajno naporan.

Dugo smo bili u testnoj varijanti. Jednom me u naletu ogromnog straha  obgrlio svojim šapicama i pogledao potpuno oduzeto. Razumjela sam taj nerazumni strah, a mogla sam taj pogled staviti i pod varijantu najjeftinijih psećih štoseva. Tad sam odlučila da ne želim biti izvor frustracija tom psu. Super patetični zaljubljenici u dlakave mustre to kuže. Indiferentni i hejteri pasa nalaze hrpu jada u tome.

Pas i ja u tipičnom zanesenom suživotu?

Nikad!

Ne hejtam pse, mogu ih na veliku silu tolerirat, ali suočena sa iskešenim zubima i glasnim lavežom odletim u mentalnu i fizičku hibernaciju. Pomalo izvantjelesno iskustvo. Pas je sladak samo na apaurinima.

Većina pasa mi ostavlja dojam ludih cucki. Vlasnici pasa su još veći ludonje, kao i vlasnici bilo kakvih kućnih ljubimaca – krdo luda, kojem hvala Bogu nisam nikad za ozbiljno pripadala. Do nedavno su mi živa bića koja koegzistiraju s ljudima bila zanimljiva otprilike kolko i muhe.

Psi su često izazivali ružan osjećaj totalne panike. Knedla u grlu, bez mogućnosti suvisle artikulacije. Luda glava.

Neki put izvučem racionalnost – nemreš se bojat, nemoj se bojat. Nema logike i objektivnosti u strahu. Zakuri mi glava od silne volje da to promijenim i praktične bespomoćnosti.

Pas i ja smo se zajedno bojali, odmjeravali. Taj mali stvor se ne uklapa u moj život. Niš se ne uklapa….trebala bi ga dat nekome. Sve stvari koje mene vesele najviše na svijetu nije moguće raditi uz psa.

Od tad su potekli slapovi suza. Osvijestila sam sve ljubavi koje je pas pospremio u ropotarnicu. Bilo je trenutaka kad sam se nadala da će prirodna selekcija odraditi svoje, a ja ću biti pošteđena te ogromne obaveze. I sada ima trenutaka kada podbaci tolerancija na životinjske instinkte i totalno izgubim živce.

No pas je tu i ja se mogu fućkat. Hoda za mnom ko totalni kreten i u pravilu je pro level stalker. Prodala sam zadnje ostatke karaktera za slinave puse. Jadno.

Čula sam dovoljno negativno obojenih komentara i svoju odluku bi mogla propitkivati cijeli pseći život. Migo mi pravi društvo tri mjeseca, u ta tri mjeseca je promijenio toliko toga…srušio je zidove predrasuda, strahova, netolerancije i otvorio novi svijet. Bilo bi nezahvalno doživljavati ga iz perspektive smetala, jer to nije. Počela sam se veseliti novom modu. Veselje s kojim Migo promatra leptire, ptice, ljuljanje travki na vjetru je zarazno. Začuđeno blejanje u mene dok stojim uz grm i jedem ribizle me nasmijava. Nastupio je novi mod, ovo će biti zabavan ljudsko-pseći suživot. Onakav kakav imaju najiritantniji vlasnici pasa i boli me dupe. Slobodu kretanja mi je ograničilo drugo živo biće i iz toga treba izvući najbolje, inače smo zaglibili u kroničnu nesreću.

Počela sam stavljati ruku pod njušku nepoznatim, ozbiljnim psima. Nakon čega bi se sa zahvalnošću sagnula prema svom malom Migrantu i pomislila – hvala ti.

Zadnja stvar na svijetu je oduvijek bio pas. Iz nekog neobjašnjivog razloga ovom malcu nisam mogla reći – bok.

Pseće-ljudski suživot – kaj to uopće je? Kakav si ti pas?

Red, pravila, to psi vole. Ja volim kaos. Migo voli crkotine, dreke, smrdljive čarape i tenke najviše na svijetu, meni je to dosta fuj.

Ajde da se malo bolje pronjuškamo….izvadila sam zadnji zic u autu, stavila madrac. Uzela kutiju knjiga jer Migo spava 70% vremena i šapnula mu – pokaži se.

Idemo na mini put!

 

Zemlja nije ravna ploča

Nisam se uspjela poravnavati sa svojim stvarnim pozicijama.

U subotu predvečer sam ugledala super poznate brege i troje šašavaca kak se glupiraju kod ultimativno najljepše table “Jastrebarsko”! Čista divotica.

U međuvremenu sam si na papir nabacila i neku statistiku.

58 dana me nije bilo doma. Rado bi da mogu reći da sam 58 dana bila na bicu, al nisam. U mojem svemiru to nije moguće. 58 dana u društvu biciklića nije nekaj ekstra. Al meni je jako ekstra, jer nikad nisam bila dulje.

Prešla sam oko 2000 km na biciklu. Nisam koristila neke aplikacije da mi mjere kilometre pa ne znam točno. Lutala sam, vraćala se, kružila, svašta. 2000 km je totalno realna i lijepo okrugla brojka.

Kad se to ubaci u kalkulator, ispadne 34 km dnevno. Očito nisam jurilica.

Na tom putu sam se u autu prepeljala samo 30 km s Aldom. A bajs i ja smo se jaaaakooo puno prevažali na trajektima.

Minimalni dnevni put mi je bio 5 km. Za ozbač sam vuru vremena pakirala stvari, da bi se prepeljala 5km.

Maksimalni pomak u jednom danu je bio 145 km, od Starigrada do Selca.

Najviša ulovljena visina mi je bila 1017 metara. U jednom danu mi je najviša visina bila 880 metara na Gornjem Jelenju.

Nulu sam ulovila puno puta.

58 dana nekog drugog životnog ritma. Puno posla i zadataka, al bez stvarnih i ozbiljnih obaveza. Drukčije od svega. Vozilo sklono kvarovima koje se pokreće snagom tijela, stvari za koje si ziher da ti trebaju, vremenski uvjeti, promet, ceste, jako urbanizirani predjeli, pustare, vrećica hrane, voda, cucki, zmije….i moje misli…

Po prirodi sam optimistična, lako se oduševljavam, bla bla bla….dječje i nezrele postavke i sve to, al ovih 58 dana mi je trenutno baš najbolja stvar svih vremena.

Neki put mi je bilo teško.

Nisam baš bila spremna i nisam blagog pojma imala kaj bu to sve bilo. Znala sam da ću biti dugo na biciklu, al nisam računala na čak 58 dana. Računala sam na nekih 30. No, zaigrala sam se! I trebala mi je baš takva igra.

Otišla sam voziti fizički nespremna. Jedino kaj sam zbilja znala je da je dan dovoljno dug i da je moja glava jaka za takve stvari.  To je vjerojatno jedina stvar s kojom sam na čisto sama sa sobom – glava s voljom, to možemo!

Naravno svaki dan mi se događalo puno toga. Imala sam hrpetine nesuvislih misli, vodila sam lude razgovore sama sa sobom. Neki put sam glasno psovala, neki put pjevala, a najčešće je po meni padala kiša vlastitog znoja. Jednom sam, nakon odguslane četri brutalno postavljenje okomice koje vode u neko nezanimljivo selo, sjela na pločnik i plakala ko malo dijete. Bila sam uvjerena da taj breg inače nije tu, nego se sad stvorio samo da me zajebava. Nadala sam se da će nestati ako ga ne gledam i samo plačem. Okomica naravno nije nestala, a ja sam sam tu večer htjela biti na trajektu za Zadar i svakako sam ju morala pregaziti. Pitala sam se kak sam to jučer odvalila Apenine i idem prema Anconi koja je na nuli, a cijeli dan se vozim po tim brdima za koja ih je sram raditi one table 30% uspona. Takve table sam tak i tak vidla samo do 17%…a za više od toga se očito ne postavljaju. Bila sam izbezumljena, no nakon potoka suza ipak sam nastavila guslat!

Vraćala sam se s brda, mijenjala putanje, premišljala se, odustajala, odlazila na neke “bolje” ceste koje su odjednom bile zabranjene za bicikle pa sam se ponovno vraćala na suluda brda…

I sve to. Znate kad je moja opterećenost s brdima prestala? Pred sam kraj. Na jadranskoj magistrali. Magistrala mi je jako mirišala na pohance na haubi, kretanje na more u četri u jutro i sve dječje uspomene. Čak sam stala u nekim smiješnim mjestima koja se zovu „razbijena koljena“.

Zbilja sam bila uvjerena da je to predivna i najravnija cesta – ko da se vozim po Slavoniji. Tak sam si ja to zamišljala. Ono, uz more je pa skoro po nuli! Je vraga, iza Karlobaga magistrala nije ravna. I napokon mi je sinulo – Zemlja nije ravna ploča!

Shvatila sam konačno – da, da, ima brda. Prestani razmišljat o tome, sjeti se kaj je Velja rekal – samo vozi!

Skoro sam dva mjeseca intenzivno radila na masi. Bez gutanja ikakvih bolesnih šejkova natukla sam tri kile čiste mišićne mase! Tak da kad kažem da sam jaka – fakat sam jaka! Veliko je pitanje kolko će ta snaga potrajati.

Na biciklu smo baš jako izloženi različitim ljudskim interakcijama u kojima beskrajno uživam. Susretala sam prekrasne, komunikativne i otvorene ljude, ali bome i teške primitivce.

U Italiji sam jako brzo skužila da mogu bilo koga pitati sve kaj me zanima. Moje postojanje, jadan talijanski i smiješna pitanja nisu izazivala primitivne i seljaste reakcije. U Hrvatskoj takva pitanja ne bi postavila ni u kom slučaju. Radije bi se prepeljala prek Malog Alana!  Vožnja od Zadra do Jaske – nebi više, hvala lepa. Jako je lepo, al lepo neki put nije dosta. Lijepa priroda i primitivci koji bez imalo bazične pristojnosti iskaču iz svakog grma. Kad sam sjela na bic u Zadru, stisla sam play na seljaštvo i nisam ga ugasila do Jaske! Bilo je tu svega,- žvakaćih guma bačenih u kosu, brutalno brzih i nekulturnih jurilica, nesuvislih rasprava s policajcima, napinjača i napasnika svake vrste!

U Hrvatskoj mi je najzabavnije bilo na putu od od Knina do Metkovića. Na Sardiniji je voziti bicikl definitivno bilo najzanimljivije od Cagliarija do Nuora, a u Italiji od Chivitavecchie do San Severino Marche. Priroda je posvuda prekrasna. Često mi se događalo da zastanem, držim bicikl i totalno hipnotizirano upijam ljepotu.

I za kraj, teglila sam 30 kg stvari. Neke od njih mi nisu zatrebale, npr. zračnice. Trebale ili ne, one su obavezne! No, ono kaj je apsolutno jedino važno imati je hrana i voda. Sve ostalo olakšava putovanje, ali nije nužno. Recimo nekaj kaj mi nikako nije trebalo je lokot za natovaren bicikl. Čak i sa svojim laganim PTSP-om od gubitka bitnih stvari, nisam zaključivala bicikl. Ne treba sumnjati da je ovaj put bicikl bio jedina stvar za koju mi je bilo zbilja važno da ju netko ne ukrade!

I kak me puno ljudi pitalo – bez čeg si ostala ovaj put? – Svečano izjavljujem, vratila sam se sa svim stvarima.

Putovanje biciklom je iznimno iskustvo. To nije samo put, nije samo priroda, nisu samo ljudi, nije samo tijelo, nije samo sport, nije samo pokret. A i nije bit u tome da tvoji kvadricepci natežu tebe i tvoje stvari po nekim divljim cestama i pokazuju ti svijet koji nikad ranije nisi vidio! Više je od toga, nekako je sve. Sve meni bitno je u tom pokretu…Imam još neke priče na koje ću se vratiti kad uhvatim volje i vremena. Još su neka mjesta ostavila jak dojam na mene…

Cmokec

 

 

Duša Sardinije

Sardinija je prepuna legendi, skrivenih istina, tajnovitog života i mistike. Sardinija će vas skužiti i pokazat će vam se licem koje tražite i koje je za vas savršeno. Promjenjiva. Zanimljiva.

Sardinija je otok kontrasta – od najluksuznije Smaragdne obale, preko napuštenih sela sa samo jednim stanovnikom u unutrašnjosti, do velikih gradova kao što je Cagliari. To je zemlja pastira i elite. Zemlja devijantnih Berlusconijevih zabava, zemlja vila i divova, zemlja Nuragija, zemlja bajki…vaših bajki, kakve god one bile!

Ako tražite bajku – otiđite na Sardiniju! Prepuna ih je!

Sardinija se često opisuje kao kontinent! Ne zbog veličine, nego zbog posebnosti. Dok sam se vozikala po njoj dobila sam baš takav dojam.

Vale je u velikoj brizi za moje zdravstveno stanje. Javlja mi kako su ona, Gabi i Luisa planirale u Muzej vulkanskog stakla, al dolaze u Mamoiadu jer je tamo karneval i ja sam blizu pa se vidimo – juuuuupiiiii!

Vale je prava Sardinijska vila!

U subotu sam krenula iz Oliene prema Mamoiadi, prošla kroz Orgosolo, spustila se do grada i uživala u slavnim muralima. Uskoro sam zagrlila Vale, Gabi i Luisu! Što može biti lijepše!? To subotnje popodne mi više nije bilo mučno. Ako mi je i bilo, nisam primjećivala.

Već poznati zvuk Sardinije me svojom meditativnom magijom izliječio. Zvuk zvona!

Mamoiada je malo selo u srcu Babagie, izolirane pokrajine visokih brda i pastira.

Mamuthones i Issohadores su glavni simboli Mamoiade. Jeste li čuli za njih? Stanovnici Mamoiade jako dobro znaju za naše Zvončare. Mamoiada je i karneval. Neobičan, mističan karneval star 2000 godina. Mamuthonesi postoje otkako je i Mamoiade. Ne postoje prvi Mamuthonesi, ne zna im se porijeklo. Oduvijek su dio tradicije ovog čarobnog planinskog kraja.

Tko su Mamuthones i Issohadores?

Nitko. Ne postoje. Oni su prebrazba! Nisu ljudi. Kada muškarci stave na lice drvenu, crnu, umjetnički ručno izrađenu masku oni više nisu ljudi – oni su postali Mamuthonesi!

Nestvarni su. Magični. Snažni! Preobrazba… Kada stave na leđa splet od 30 kila teških zvona i obuku tamne ovčje kožuhe, prestaju biti ljudi. Kada glave umotaju u ženske marame, više nisu ljudi! Nisu muškarci, nisu žene….Mamuthonesi, 2000 godina….iskonska sila, snaga! Kolektivna duša stare Sardinije. Svake godine drvene maske brišu crte lica muškaraca Mamoiade!

Na Sv. Antonija, u veljači, prvi puta svake godine počinje veliki karneval….plesna povorka Mamuthonesa i Issohadoresa! Prvi i najveći. Nakon Sv. Antonija zastrašujući Mamuthonesi i veseli rasplesani Issohadoresi povremeno kroz godinu zauzmu ulice Mamujade. Takva je ovdje tradicija od samih početaka civilizacije.

Issohadoresi, obučeni u crveno, počinju povorku. Njihov korak je lagan. Plesan. Mamuthonesi “plešu” kako im diktiraju Issohadoresi, teškim ritmičnim korakom, ispod teških zvona…

Vječna izmjena zime i proljeća, osvajača Sardinije i iskonskih Sarda. Vječni ples života i smrti. Sve je to simbolično utkano u ovu mističnu tradiciju Mamoiade!

A možda i nije …možda je to samo još jedna obična karnevalska povorka? Jedan od stotine tradicijskih karnevala na Mediteranu? I možda u tom nema magije! Možda je to samo uobičajen način na koji se slavi dolazak proljeća. Možda nema stotine pastirskih sudbina brdovite Babagie satkanih u ovu tradiciju? I nije li za stanovnike Mamoiade bolje da se bave proizvodnjom vina, jer su u tome odlični! U vinu je njihova budućnost. Ali stanovnike Mamoiade je nemoguće razdvojiti od njihovih predaka….dijele istu sudbinu, isti identitet.

Povijest ove tradicije je obavijena tajnom. Čula sam razne varijante. Interpretacija je subjektivna jer Mamuthones i Issohadores mogu predstavljati sve! Život jednog malog sela, život velikog grada, život pokrajine pastira i život cijele Sardinije. Život svakog putnika koji ovdje navrati. Univerzalnu borbu i patnju, ples koji diktira netko drugi! Crno i bijelo. Lagano i teško.

“Mi nismo ljudi, mi smo Mamuthonesi”!

Tko su oni? Ono što želiš vidjeti u ovoj bezvremenskoj tradiciji…

 

 

Viva il Giro

Ovo sve nije nikako u skladu s mojom trenutnom lokacijom. Za pisat i uploadat mi treba inspiracija, vrijeme i wifi, a tog nema uvijek. U subotu na večer sam ulovila brod iz Olbije i u nedjelju ujutro sam bila u Chivitavecchiji. Plan mi je bio naravno izguslat do Ancone i za četri dana i ulovit trajekt za Zadar. Al k vragu, na bicu je sva ta priroda, divan spori pokret…a Italija je mali vražićak koji čuči na ramenu i šapće “uspori, zaboravi na ego….uživaj…ne moraš izgazit biciklom do nikam….daj vidi kak sam jako fora ….”. To se događa dulje od mjesec dana. Rado bi da to možda nije baš tak…da i najmanje selo meni nije ultimativna guba i najzanimljivija stvar svih vremena….rado bi da se oduševljavam manje. Eeee, al nema tome pomoći. Svaki dan mi je najbolji ikad i svaka glupost je najzanimljivija stvar svih vremena. Tak da za Italiju bi meni trebale dvije godine….a nije da sam super fan kulture, tradicije, povijesti…da znam bilo kaj o ičemu…al ono kaj vidim je mom srčeku baš ultimativno veselje. Zato evo me u Bagnaia….i nemrem si pomoć! Ostat ću i sutra! A nije da sam to malo mjestašce ubacila u google. Nije da me baš zanimalo kaj tu ima….al kad je već to sve tu…

Al stala sam negdje na sredini Sardinije, u meni najljepšoj Ogliastri….ajmo tamo….

Kak je to guslat bicikl neš dulje od mjesec dana? Osim kaj se bic kvari? Kaj još?

Zaista sam sretna da sam na bicu! Uživam u svemu lijepom, manje lijepom, običnom i neobičnom, svakodnevnom i jedinstvenom…baš u svemu,- taj me pokret veseli jako, najjače!

Al ima tih trenutaka kad se pitam – jel zbilja? Fakat?

Došla sam u Cagliari, Paola, Valentinina mama me pita:

– Kud planiraš dalje?

– Do Olbije.

– Do Olbije?

– Pa da, htjela bi do Olbije.

– Zbilja? Do Olbije biciklom?

– Mislim da bi to moglo biti zanimljivo!

– Zanimjivo je, al do Olbije misliš doći na biciklu?

– Pa da. Došla sam do Cagliarija biciklom i brodovima, pa se nadam da mogu i  do Olbije?

– Ajoj!

Svi obično smatramo da su naša brda najgora. I ja mislim da je Plešivica ultimativno brdo. I vjerojatno nebi išla na Plešivicu s biciklom, ne da mi se to, jer znam kolko je gadno. Al ak sam iz Jaske došla do Cagliarija, pa valjda mogu i do te Olbije. Zrokala sam oko 1000 km do Cagliarija! Pa mogu još i sitnih 290 km.

No, svi su slično reagirali na moju ideju. Osim Vale.

Jesam li se možda dobro informirala o toj cesti do Olbije? – A ne, nisam. Čini mi se da mogu sve i uopće nemam ideju koji vrag je ta Sardinija – taj otok!

I treba li reći da sam ja mega fan sunca, vrućine i temperatura preko 30? Volim se pajsat na suncu. Obožavam ljeto! Ne volim obuću i ne volim zimsku robu i zimi mi fali sunce za sreću. Volim i kad je preko 40. Samo prži!

Tak sam mirno vozila u uvjerenju kak volim sunce i kak definitivno nikakva Olbija nije moj problem…

Jel možete pretpostaviti kolko se to sve krivim pokazalo?

Ultra krivim!

Cardedu je na moru. Poslje Cardedu je moj cilj kamp Sosta Silana!

I to je sve kaj ja znam, jebi ga, jer pomalo volim živjeti u informativnoj blokadi.

Dobivam poruku na mobitel – Pa to ti je na 1000 metara!

Mislim si – kaj sad, sve mi se mora pokvariti?

I kao da ne znam kaj je to 1000 metara. Znam!

I tak, od Cardedu se vozim po poznatom putu kojim je nedavno prošao Giro d’ Italia, sve je okićeno razno raznim biciklima, fino, šareno, veselo. Pjevušim si, sretna sam, divotica. Giro! Giro d’ Italia – Amore Infinito!

Evo table Bauneji – 8km. Vozim se uz more. Nadmorska visina – malo iznad nule. Mislim si -milina, začas sam tam i roknem do tog kampa! Jel treba reći da je Bauneji na 480m? Jel to uopće potrebno? Kad bi rekla da sam ispustila dušu to bi bilo kao da kažem da sam otfurala krug oko Svetojane! Krepala sam! 480 metara nije nekaj ultra, al 480 metara uspona na 8 kilometara s 30 kila prtljage, na podnevnoj sunjari je gadno! Jako je gadno. Neopisivo gadno! Došla sam do Bauneja, prva birtija je bila moja naručila sam kavu i pola litre mineralne. Mislila sam si ok, sad je još 30km do tog kampa i on je na tih 1000 kak mi je rečeno! To valjda nije tolko gadno. Mogu ja to, jer – mogu sve! Drek. Nakon pola sata sam na brzinu zaključila – ko te šljivi, idem si nać neko mjesto za spavanje.

Slijedeći dan sam se u jutro razvlačila. Bilo je oko dva kad sam krenula. Pržiona počne u deset. Znate li kolko je asfalt ugrijan u dva popodne? Na Sardinijskim cestama nema hlada. Ne postoji. Samo pržiona.

Uporno pratim temperature na mobu, ne diže se iznad 25, a ja imam osjećaj da je 50. Počela sam hejtat Sardinijskih 25! Koji mi je vrag?

Tih preostalih 520m je bilo puno normalnije, bilo je teško al teško ko nekaj kaj mogu. Nekih 520m di ne umirem. Nekih 520m razvučenih na 30 km. Nekaj malo normalnije, ne neka luda Sardinijska cesta na kojoj ovce pasu pod ručnom. Kao normalno.

Kamp je na samom prijevoju Genna Silana. Kad sam sam ga ugledala, znala sam da je zveknuto tih 1000m. Osobni rekord! Krepana, znojava, smrdljiva al evo me tu! Nije me hitna skupljala! Suzice su mi lagano potekle od uzbuđenja. Nikad nisam ni pomislila da bi na bicu tak nekaj mogla odvaliti, ne s 30 kila tereta. Oko kampa nema ničeg! Super njente. Moj šator na osami.

Kak ja imam te stravične i neizdržive udare gladi, obično na bicu vozim otprilike kilu paradajza, kilu kruha, pola kile sira, neke namaze i gluposti. A naravno….ipak nisam tak često gladna i to obilje je nemoguće pojest u nekom normalnom roku. Istuširam se i otvaram magičnu vrećicu. A u vrećici pljesnivi sir, vrući kruh i lagano kuhani paradajz! Super, ne kužim kak, jer sam to sve jučer jela i bilo je relativno normalno. E, a sad u mojoj glavi je izbor ovaj – umrijet ću od gladi il ću to pojest! Naravnno da sam pojela i pojela sam puuuunoooo!

Slijedeći dan u početku rokam neki brutalni spust. Ponosno umišljam kak sam jebeno jaka jer mogu jest sva ta sranja i biti skroz ok. Najjača sam si! Mogu rokat hmelj i nikotin, jest pljesnivi sir i furat 30kg na bicu! Još mogu odrapiti prijevoj od 1000 metara. Superžena!

Jesam vraga.

Oko 1 popodne sam bila u Dorgaliju i krenula sam prema Orgosolu. Orgosolo je nekad bio poznat po otimačinama na Sardiniji, neka vrsta mafije iz Sardinije je otimala ljude i tražila otkupninu. To se više ne događa. Grad je danas poznat po fantastičnim muralima. Pun je socijalno i politički angažiranih slika na ulicama. Ultimativna stvar! I mene to jako zanima.

Usred maštanja o umjetninama Orgosola, iznenada mi postaje mučno – nemoj reć?! Usta su mi odjednom potpuno suha, vrti mi se, povraća mi se…. Želim se leć na cestu i boli me briga za sva ona moja pravila.

Staje mi neka ženska, otvara prozor:

– Kud ideš?

– U Orgosolo.

– Idem i ja, ajde stavi bicikl u auto i otpeljam te.

– Al moj bic ne stane u tvoj auto.

– Misliš?

– Ne stane ziher.

– Ajde, onda se vozim iza tebe, izgledaš ko da ćeš se svaki čas srušit.

Objašnjavam joj da se vjerojatno neću srušiti i nek samo ona ide i da ćemo se možda sresti u Orgosolu.

Pitam se, kak to točno izgledam kad mi je neko stao i ponudio da će me otpeljat….mora da strašno? Tak se i osjećam. Naginjem glavu s bica i čekam kad ću se zbljuvat. Došla sam u Olienu, u prvoj gostioni sam naručila pola litre vode i koka kolu da spali sva sranja u mom želucu.

Moš si mislit!

Ok, ne mogu mrdnut dalje, nikakav Ogrosolo.

Ostala sam u Olieni dva dana! Dijagnosticirala sam si kombinaciju dehidracije i trovanja.

Nisam superžena, ne mogu jest pljesniv sir i ne mogu se uvjeravat da pijem tri litre vode dnevno kad je istina da pijem samo litru. Počela sam soliti i šećeriti vodu i molit Boga da ne bude rigoletto negdje po ulici. Jel mogu biti manje super?

Od tada je prošlo 10 dana. Sad sam skroz dobro. Al tjedan dana nisam mogla vozit više od 40km na dan. Ful mi je bilo teško – povraćalo mi se baš stalno!

Tak je to na bicu.

Neki put malo zabriješ da si super – al put te odmah spusti na zemlju. Ne, nisi super. Nemreš biti super. Tres! Pokazat ću ti kak nisi.

Isto tak postoje sve te druge stvari. Postoji hrpa stvari još – natežeš 30 kg na bicu tjednima i misliš si – bit ću u vrhunskoj kondi, jaka skroz i sve to. Imat ću ubojica liniju. Al nećeš. Osim ak živiš od zraka.

Stat ćeš na plaži.. Jer ćeš zabrijati da si zaslužila…

Nisi zaslužila, jer ne radiš niš posebno korisno, niš ne stvaraš, samo se znojiš i vrtiš pedale.

– Al ćeš se počastiti sa dva dana plaže. Otići ćeš u kupaonu istuširati se i obući badić i ideš na plažu ubiti sa tim svojim mišićavim nogama!

Nakon tuša skužiš da postoje nekakva ogledala ispred i iza…vidiš svoja leđa i odvališ se smijat. Leđa govore sve! Baš sve i više od svega…precizno i točno govore kak je to vozit bicikl….između ostalog, jako smiješno!

Jel to sve? Nije i ne može biti.

Izgleda da je ljudski biti glup i raditi ono kaj nas veseli bez puno razmišljanja o posljedicama….jer smo svi isti …na neke svoje posebne načine.

Svi imamo svoje “bauštela” tonove po leđima. Nepromijenjivo smo takvi.

Kad zabrijemo da smo najjači, glavni, pametni, fantastični, ovakvi, onakvi– svemir će nam pokazati jedan svoj tres, jedan super spust Jer je takva igra, igra života, ona koju volimo i zbog koje smo tu…s bicom il bez njega. Da nas slučajno ego ne lupi u glavu….pogledajte si leđa…prije nego idete sa svojim ultra mišićavim nogama ubijat po plaži!

Gairo Vecchio

Subota je, prošla je ponoć. Sutra odlazim prema Muraveri. Vale, Gabi i ja se nakon 5 dana uživancije pozdravljamo. Imam vjerojatno najišaranije karte Sardinije, ali Vale brije da nemam pojma kaj još treba vidjeti. Valentinina sestra, Laura i prijatelj Paolo su rendžeri i savršeni su izvori informacija.

Ali u dva u jutro Vale brije da ja nemam pojma! Vale se razigrava.

Nadmašuje samu sebe kad mi predlaže da odem u Rebeccu jer tamo živi jedan čovjek! Ponekad zna biti više ljudi pa sumnja da ću znat ko je taj jedan, al je definitivno samo jedan u gradu!

Bolje je da idem u totalno kontra smjeru od svoje prvotne ideje jer mene ne zanimaju Berlusconijeve vile, Smaragdna obala i to sve….više me zanimaju ova sela s jednim stanovnikom. U biti nemam pojma zaš bilo kud idem kad mi je Žumberak pod nosom.

U tri sata u jutro ležimo na krevetima, pogašena su svijetla, već smo si poželjele laku noć. Ali Vale je inspirirana. Ima zatvorene oči, desnu ruku dignutu u zrak, skupljene prste – sve znate.

-Sunči, moraš ić u Gairo! Imaš dva Gaira, stari i novi! 1956. godine je stari Gairo napušten……

Vale me tolko nasmijava da ju ne mogu pozorno slušat, trudim se ublažiti glasan hihot.

-Kaj je smiješno? Pa, to nije smiješno!

-Naravno da nije, tužna je priča o Gairu, al kad bi te sad imala snage posnimit, pišala bi!

Vale se počinje smijati! Al,  da ne zaboravim do sutra – na mobitel mi stižu linkovi.

Zaboravljam Gairo! Opterećena sam Aldom, lancem, šampanjcem, minestrone juhom…

Vozim prema Lauri u Cardedu! Vale i Laura su me upozorile na ogroman uspon  prije Cardedu!  Muka mi je od brda!  No na vrhu evo lijeka za “brdo depresiju” – znak za Gairo! Vidim u mislima Vale i čujem njenu Gairo priču… Spuštam se niz brdo, krajolik je prekrasan i umirem od smijeha.

Dolazim do Laure pa zajedno  još malo šaramo po mojoj razvaljenoj karti.  Pričamo, pokazuje mi plaže. Odlazimo u Arbatax! Idemo na večeru.  U restoranu je prekrasna slika na zidu. Pitam od kud je ta slika, Laura mi kaže – Gairo!

Martha, Laurina prijateljica se smije i govori – samo Vale, nekom može preporučit Gairo ko ultimativni sadržaj Sardinije. No, Martha i Laura su mi sutra prije vožnje spremne pokazat Gairo. Naravno, oduševljena sam!  Zanima me taj Gairo. Jako me zanima.

Evo nas u Gairu!

Pustoš koja slama dušu.  Praznina! Izbrisani život nekad šarenog grada.

Ulice, slikovita arhitektura, boje! Vidiš da je bilo divno! Vidiš da je bilo veselo! Životno. Ruševine života, ruševine nekih davnih priča.  Napušteni Gairo. Stari Gairo. Život koji nije ovdje, preselio se negdje drugdje. Tragove života ovdje priroda brzo briše.

Što se dogodilo Gairu? Ne znam da li je moja interpretacija dobra….recimo da je …

Ogliastra je pokrajina Sardinije, kraj brdovitih pejsaža u kojoj je i glasoviti – Gairo Vecchio koji se nalazi na obronku planine.

Ime Gairo vuče korijen iz grčkog i znači “zemlja teče”. Početkom 20. stoljeća su snažne oluje uzrokovale nastanak klizišta u Gairu. 1951. je Gairo pogodila poplava i gradić  je postao nesiguran za život. 1956. godine je trajno napušten. Nakon što je Gairo napušten izgađena su tri nova grada….Gairo Sant`Elena, Gairo Taquirsa i Cardedu. Gairo Sant`Elena je svega nekoliko metara iznad starog Gaira i poznat je kao Gairo, to je Novi Gairo….jednako nesiguran. Gairo Tarquiese je nekoliko kilometara dalje i u njemu živi svega nekoliko stotina ljudi. Veliki odroni zemlje stalna su im prijetnja. Cardedu je najsigurniji, na obali mora….novi grad.  Dva Gaira na obroncima planine….domovi za one kojima duše lutaju obroncima….tišina, zvijezde i zemlja koja teče ….

Možda nekad kada se posljednji zid Starog Gaira uruši, možda tada zemlje stigne do novog Gaira i preseli brdovite duše dublje u planinu….do tada će vrijeme na obroncima Sardinije teći sporo….jako sporo….vječni dani dok ih zemlja ponovo ne dotakne i preseli na do sada nenastanjene obronke….