sapa

Vraćam se na Vijetnam.

U Sapi ima različitih manjinskih skupina. Najčešće mi pozornost plijene Crni Hmonzi i Crveni Dzao. Razlikuju se po odjeći, vjerojatno crtama lica, al slabo to kužim. Primjećujem da su Crvene Dzaoice više od Crnih Hmongica.

Kak sam preživjela kod Crnih Hmonga, zanimalo me kak je kod Crvenih Dzao.

Crvena Dzao, Sapa, Vijetnam

Isprobani recept – odlazim na plac, sjedam se na travu i promatram. Starija gospođa Crveni Dzao mi prilazi, počinjemo spiku, čini se dragom. Pitam ju – Mogu noćas spavat kod tebe?

Nasmije mi se– Možeš, ide još jedan dečko, jel ti smeta?

– Ne smeta mi.

– Odlično, odi si po stvari, vidimo se tu u 13 sat.

Moj mini ruksak se nije raspakirao od posjeta Zhi. Uzimam ga. Imam dosta vremena pa sjedam na pivu. Pretpostavljam da je kod nje neće biti.

U jedan sam na placu, Dzaoica je tu, Peter je tu. Krećemo! Pejzaži su skroz razigrani, rižina polja po svuda. Hrpa stvari se događa putem – klinci s bivolima, crne vijetnamske svinje, tu i tamo koja Crna Hmongica. Čini se kako je ovo ipak područje na kojem prevladavaju Crveni Dzao.

bivol, klinac i rižina polja, Sapa, Vijetnam

bivoli, Sapa, Vijetnam

rižina polja, Sapa, Vijetnam

Crna Hmongica u svom zenu, Sapa, Vijetnam

mala Crna Hmongica u šljaki, Sapa, Vijetnam

crne Vijetnamske svinje, Sapa, Vijetnam

Crveni Dzao, Sapa, Vijetnam

rižina polja, Sapa, Vijetnam

Sapa, Vijetnam

Odjeća Crvenih Dzao je puno kićenija i bogatija od one koju imaju Crni Hmonzi, svečanija. Kuće su im veće i sve se čini bogatijim.

Crveni Dzao moda

Gospođa kod koje idemo je jako draga – brižan, majčinski tip. Ima hrpu djece, različitih godina. Opet hodamo dugo, dugo. Pitam se – Ok, majstorice, spustila si se s Fansipana, pa si po pustari hodala 3 sata sa Zhi i sad ovo, kaj nije bilo dosta? I bilo je dosta, vrijeme mi ističe.

Dolazimo u kuću Crvene Dzao, koja je u usporedbi s onom od Zhi bila ogromna. Bio je već mrak. Pričamo s njom i klinicima.

Kuhinja, bio je mrak, pa se jako slabo vidi, al za neki osnovni dojam

Dost kaotično i puno manje minimalizma nego kod Crnih Hmonga

Raspored spavanja me totalno zabavlja. Peter dobiva svoj krevet, kao muškarac i sve to bitno. Meni Dzaoica beskrajno simpatično govori:

– Za tebe je najsigurnije da spavaš sa mnom u krevetu.

Ne kužim baš kaj bi to bilo nesigurno spavanje u njenoj kući. Sakrivam znakove čuđenja i apsolutno sam kul oko toga. Spavamo u kuhinji, na ležaju od bambusa, veličine malog dječjeg kreveta. Totalno se mučim sa spavanjem, obično se vrtim i ima me posvuda. Frkica me da se ne okrenem i ne šutnem ju u glavu, ne zabodem prste u oko i sve te stvari. Zbilja nema ni milimetra za bilo kakav manevar, hard core „sardina stajl“. Pretpostavljam da Vijetnamci spavaju skroz mirno. Ja se znam probudit s nogama na jastuku . Nakon urnebesa u glavi me lovi zen i san me prekorene.

Ona se budi bez šljiva i ozljeda, ja se nisam ni pomakla i obavila sam to ultra najsigurnije spavanje svih vremena. Peter se naspavao ko kralj i ostaje čitat knjigu kod njih. Spuštam se nazad u Sapu, jer navečer lovim vlak za Hanoi.

Suprug od Dzaoice vozi na motoru sebe, nju, njihovog klinca i mene. Juuuupiiii!

Ekipa na motoru, plus još jedna ženskica

Došla sam u Sapu, turističku meku sjevernog Vijetnama. Sve je genijalno, hrpa ljudi, hrpa svega. Odgovara mi ta neka jako simpasta atmosfera šarenila i izbora.

Fina klopica

Smedi, bijeli il zuti crvici?

Mali Crni Hmonzi

Sjedim na placu. Ženskice u tradicionalnoj obleki pričaju svoje priče, uvaljuju stvari. Negdje sam pročitala da se u toj Sapi lako dogovara spavanje kod ljudi doma. Neka draga gospođa i ja smo u spiki. Ženska mi je fora i pitam ju di živ i veli ona neš. Ok, nemam pojma di je to, nikad čula, nesvjesno izgovaram – ja bi išla spavat kod tebe.

-Može, veli Zhi.

Zhi

I tak nas dvije krenemo. Prvo stanemo kupit neku hranu. Kupujemo zelenjavu. I hodamo po nekoj pustari. I to traje i traje. Hodamo možda 3-4 sata. Daj si zamislite, da svaki dan kad idete na posal hodate tak 3-4 sata.

Put do sela

Došle smo u selo i ja sam u popriličnom čudu. U selu je smo par bambusovih kuća i zbilja su jako blizu jedna drugoj. Idemo po klince kod suseda i vodimo ih doma. Troje klinaca. Ulazimo unutra, blato na podu, otvoreno ognjište. Voda s nekim šlaofom dolazi u hodnik iznad betonirane kadice, postoji i pipa. Krov od sijena. Eklektika i mega šok. Imaju televizor koji stoji u kutiji kak su ga kupili. Televizor je tu, al nemaju stol za jesti. Stol posuđuju od suseda, specijalno za gosta! Mene boli briga za stol. Fora mi je taj televizor u kutiji sa stiroporom i svim.

Famozna telka

Malci

Zamusanica

Tak se uci

Totalni smijeh od facice

Imamo jednog bulija, 🙂

Princeza malo smeta, al nema veze

Frajer je glavni

🙂

Smrklji akcija

Mlada dama

Spremanje klopice

Zhi na zadatku

I jedino mjesto s vodom

Oči su mi širom otvorene, totalno širom i ne vjerujem kaj vidim. Sve mi je to novo, nikad prije nisam zaista vidjela takav stil života.

Jedemo rižu i tu neku zelenu “travu” ko našu blitvu, to se svuda tam jede, al nemam pojma kak se zove.

Posudeni stol

🙂

Kad smo pojeli, Zhi mi kaže da idem s klincima van jer ona mora prat robu. Odlazimo van. Klincima neprestano cure šmrklji i plaze jezik i s njim čiste šmrkljiće ispod nosnica. Najmanji klinac je bos i hopsa po kamenju ko divokoza. Rade kućice od šiblja, penju se po drveću, rade si krune od cvijeća.

Odlazimo na neko brdašce, gdje ostali klinci iz sela čuvaju bivole. Neš smo tam prtljali i vratili se doma.

Spretni

Put do bivola

🙂

Bio je u pitanju jedan grejp

Tak se jede 🙂

Kućica

Kad je pao mrak pitam Zhi za wc. Ona me u čudu pogleda, otvora vrata od kuće i pokaže rukom na prirodu. Mislim si….daj Sunčana i ti isto pitaš gluposti.

Ležim na ležaju od bambusa i pokušavam zaspat, a misli se nekontolirano vrte glavom. Nešto tipa ovo:

– Isuse, cijelo selo zna da sam ja ovdje. Nemam pojma di sam. Nikog ne znam. Vjerojatno me ni moja super sposobna mama ne bi mogla nać na karti. Zakaj sam ja sad tu uopće?

Pokušavam si objasniti tijek vlastitih riječi i postupaka koji me doveo tu. Čisti impuls je bio u pitanju. Trenutak me prebacio negdje drugdje.

Sunce je izašlo, a ja duboko spavam i osjetim da me neko promatra. Znate kak to uvijek osjetite. Otvaram oči, a uz mene su poredana 3 kikića, jedan drugom do ramena. Šmrklji su im curili, oni su ih lizali i buljili u mene. Nasmijem im se i oni istrčavaju iz kuće. Hehehe….dječja posla. I tak jedem neš, ostavljam Zhi neke novce i odlazim nazad do Sape.

Sva zahtijevanja, sva nezadovoljstva, sva želja za nekom nedostižnom srećom su me udarila u glavu. Svemir mi je poručio – ok, daj prestani srat.

Kad sam se malo pozbrojila sam skužila da su osmijesi tog sela formirali moje najveće ljubavi. I danas ih se sjetim, njihova nasmijana lica me promatraju sa zidova dnevne sobe i podsjećaju me zašto pakiram ruksak. Tamo negdje daleko, nikad ne znaš kako će dan završiti. Nikad ne znaš di ćeš prespavati. Ne znaš kog ćeš upoznati. S kojom blagom rečenicom ili osmijehom će se neko zavući u tvoje srce. Potpuni stranci, prestaju biti stranci, postaju dio tebe, često nemaju pojma o tome. Ima neš neodoljivo u tome.

Cmokić