Na putu s plaže sam stala u Mawlaymyinu. Tamo sam bila prije dvije godine, al mi je tad bilo poprilično loše i nisam izlazila iz kreveta, osim neš pojest. Ovaj put mi je opet bilo koma. Tolko koma da sam razmišljala o povratku doma. :). Neka prehlada me opasno sašinfala. I još sam imala hrpu popratnih neugodnih tegoba. Između ostalog, ugriz neke male opake životinje, od kojeg još uvijek imam podljev na guzi.

Vidla sam sve žive super poznate pagode u okolici. Otišla sam na neki otok u blizini, mislim da se zove Bilu otok.

Nesvjesno sam bauljala okolo i nisam imala snage za autobus, mada je moja ideja bila tu ostat jedan dan, na kraju sam malo pretjerala.

U pravilu je teško nać neku drugu vožnju osim noćne. Osobito ak se radi o većim udaljenostima….i onda klasično stizanje na destinaciju između 2 i 5 u jutro. Poprilično blesavi rasporedi. Obično ostanem u nekoj prčvarnici dok ne svane. Ovaj put je autobus zaboravio stat na mojoj stanici, na slijedećoj sam došla do vozača i pitala ga jel to Mawlaymyine. Frajer me pogledao zblanuto i pitao – you Mawlaymyine, – rekla sam jes. Majstor je preokrenuo očima i vratio se 30 km. Ostavio me na nekoj ogromnoj praznoj autobusnoj stanici bez ijednog coffee shopa. Tri vozača motora koja se griju uz vatru. Kad su vidli da bus staje, luđačkom brzinom su dotrčali do mene. Zapalila sam si s njima uz vatru. Mala spika i jedan me odbacio do hostela.

Ko što pretpostavljate – nisam kupila kartu za doma.

Šaljem pusice 🙂