Rolerkoster dan! Zabavan i lud, ispunjen svim mogućim raspoloženjima i osjećajima.

Poziv sjevera je bio magičan.

Pokazao mi je duboke slojeve snage, upornosti, ljepote, ali i straha, panike, sumnje, neubrojivosti… I na kraju me naučio voziti bicikl. Sjever je za zadnji dan ostavio skoro sve moje „nikad“ varijante , bacio ih pod kotače i rekao – ajde vas dvoje, pokažite se!

Bicikl je govorio – ajde majstorice, idemo, ja to mogu, mogu! Mogu to!

Ja sam ponavljala – jesi siguran? Nećeš zasrat? Nećeš?

–  Stavi te bisage, pošalji pusu nebu i idemo! Ajde!

–   Kud mi idemo?

Zadnjeg ludog jutra krećem u pljusak u kakav nikad još nisam krenula bajkom! Duple tajice, dvije majice dugih rukava, vjetrovka. Čarape! Stojim takva na cesti  i proučavam oblake – jasno mi je da će ovo trajati danima.

Plus nenormalan frižider, plus vjetar, plus kolona kamiona na 91-ici.

Kamioni ne dolaze u obzir danas. Kud god, samo ne u kamione. Gledam u Mapy.cz, genijalan češki app, pokušavam naći put bez kamiona. Poklikam kaj trebam, spremim to.

Prelazak rukom preko rame – budi mi dobar!

Start je bio divan, kiša me bacila u centrifugu i isprala iz glave hrpu sranja. Kad su se duple tajice nasaftale kišom, kad su nožni prsti počeli plivat u olimpijskim bazenima tenisica postalo mi je manje super. Mapy.cz i njegov sporedni put uz Vislu odveli su nas na uske betonske ploče, zarasle travom,  postavljene još 1988.  Mobitel, mokar u džepu, potpuno se zblesiral i samostalno poziva. Čujem glasove poznatih ljudi oko sebe i mislim da sam konačno i definitivno prošvikala. Bajs poskakuje, stvari ruže, izazov za pucanje guma. Govorim naglas bicu – Molim te, bil si divan, još malo!

Izlazimo iz šume i napuštamo betonske ploče, Stojimo pred nekakvim neobičnim zidinama, Nije mi jasno gdje smo?  Nema smisla gledat u mobitel tražeći lokaciju, on trenutno ima svoj neovisni program. Na pameti mi je samo prva birtija, pogled luta tražeći prvo toplo mjesto. No, iza zidina asfalt zamjenjuje serija kamenih ploča. Znam kaj kamene ploče znače. – Jebote, pa kaj je ovo? Nemre biti, nemre biti! U skladu s tim moj bajs najveselije i najponosnije hopsa po izlizanim kvrgama. Nakon 500 metara ispred mene su se izdizale zidine starog grada Gdajnjska!  Nikakvih nagovještaja, nikakvih predgrađa, samo, hop i evo nas na dugo željenom cilju, u samom srcu starog grada.

 Suze, smijeh, sve odjednom. – Majstorice, daj to pogledaj, evo te u Gdanjsku!

Bicikl je toliko ponosan da očekujem eksploziju svaki čas. Bez ijednog krca, bez ijednog cvila, dugo je i savršeno gospodski klizio cestom. Prelazim nježno rukom preko okvira – Najbolji si, došli smo! Jebeno smo došli! Bazeni u tenkama su isparili, više nije zima, više nije grozno!  Vadim mobitel iz džepa. – Take a photo! Prolazim kroz slavni ulaz u Dugu ulicu!  Auuu, gle, Neptunova fontana!  Za zbilja!  Ulazim u kafić, voda curi s mene. Kava i piva! Sve odjednom! Sve! Tresem se i smijem se! I dalje ne vjerujem da smo bajs i ja u tom našem Gdanjsku!

Sve loše, sve mučno, sve kuknjave,- sve su bile vrijedne. Sve je vrijedilo. Sjever me pozvao, Gdanjsk me pozvao. Ne vjerujem sebi, al vjerujem tim tajanstvenim svemirskim pozivima. Znaju bolje od mene i nikad ne pogriješe.
A znameniti Gdanjsk?  Nemam za reći ništa što bilijun puta ranije nije rečeno. Ako niste bili, odite odmah sada! Kiša me do zadnjeg dana sprječavala da odemo do Baltika. Kad su se mokre tajice posušile stala je i kiša. – Ajmo u đir!

Da…. Bic je idealan za malo razgledavanja. Vozikali smo se gradom do Baltičkog mora. Preko Stocznije i Zaspe. Za Stoczniju ste vjerujem svi čuli, to je ono glasovito brodogradilište u kojem su se proizvodili ratni brodovi za potrebe njemačkog II i III Reicha. Današnja Stocznia je nakon rata postala koljevka poljske slobode, rodno mjesto Solidarnosti. Neki njezini dijelovi su i danas u funkciji, ali većina nije preživjela zub vremena. Ako u Gdanjsku idete u ludi noćni izlazak, znači da idete u ponosnu Stoczniju. Na putu za Baltik je Zaspa, bacite pogled na divne murale i bit ćete do kraja začarani.  

Bic je u transu. Dok smo iši prema moru opet se javio:
– Došli budemo opet, jel da? 
– Išal bi opet? 
– A ti kao ne bi? Sjeverniji sjever ha? Oćemo nekad još malo sjevernije? 
– Hoćemo nekad, nije tak sivo. Jel da?
– Evo nas, pogledaj ovo more, nemre bit sivije, zato bumo došli opet. Po hladnije i praznije, gle kak puše…. ha? Još bi malo toga? 
– Da, nekad ćemo doći ovdje ponovno, po sjevernije hladno sivilo. Obećajem da hoćemo.

Zadnja piva! Sutra će nas vlakovi odvesti na plus 30. Odvest će nas čistoj mirišljavoj robi, veš mašini, neograničenoj količini gaća i čarapa i jednom divnom psu koji mrzi bicikle….

Moj bicikl je zaslužio samo svoj post, čvrst ko stijena i uporan ko mazga. Možda se to dogodi kad dođem doma, a možda i ne…

Do tad, što god da vam znači “zavrtit pedale”, ne propitujte previše, ne čekajte savršen dan, savršeno vrijeme, savršeno društvo, savršeno raspoloženje, savršene ceste, savršenu temperaturu – kad uhvatite trenutak krenite u to svoje, pa kakvo god da je, s razlogom je takvo i sigurno je vaše! Šaljem puse i zagrljaje iz ponosnog Gdanjska…..dođite nekad vidjet njegovu čaroliju, krvavo ju je zaslužio!  

---

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

•