Sanjam Angkor Wat već 4 godine. Nagledala sam se slika iz Angkora ko ničega – i kaj reći – to je bio totalni spojler.

Jučer sam se konačno pokrenula, do devet popila kavu, iznajmila bic i krenula prema Angkoru. Jel potrebno reći da sam se izgubila, promašila mjesto di prodaju karte…. Vidla sam najfastičniji Angkor Wat – uopće nisam dobila dojam da je to taj famozni hram. Onda sam dalje tražila po karti …nikak se nisam uspijela snać…totalno izgubljena. Odustala sam, počela slušat muziku i uživat u bicu i misla sam si ….jebem ti sve, ak sad slučajno ne naletim na nekaj, odusatajem od Angkora – kakvu su to idiotsku kartu napravili.

Oko 3 popodne sam skužila logiku karte.
Najbolja stvar koja mi se dogodila u Angkoru je da sam konačno probala kokosov orah (sviježi, zeleni) i nažicala sam neku klinku koja mi je probala uvalit mango za jedan dolar da probam plodove nekog kaktusa.
Kad sam krenula na put imala sam dvije stvari koje sam fakat željela vidjeti – Bagan i Angkor Wat. Bagan je u živo bolji nego na slikama, Angkor je definitivno bolji na fotkama.
Platila sam ulaznicu za Angor za 3 dana 40$, nakon 2 dana mi je dosta i sutra idem u Kompong Cham. Veselim se sutrašnjoj ne asfaltiranoj cesti (ista ko i iz Phnom Penha u Siem Reap).
Hvala Bogu da više na ovom putu ne postoji ni jedna stvar koju moram vidjeti – sad mogu konačno samo u pripizdine sa ispod 50.000 stanovnika. Nema prenabrijanih partija, ekipe u ranim dvadesetima koja putuje samo zbog tih kakti najluđih izlazaka ikad. Selendre u kojima u miru mogu sjest u birtiju bez straha da će mi se neki totalni kreten priključit i udavit me sa svojom moronskom pričom.

Volim vas do neba.