I nakon kupnje fotića sam se uputila sjevernije.

Par godina kasnije sam čula bezbroj fantastičnih priča iz Vijetnama. Možda jednom poludim pa odem u sva ta mjesta zapisana u mojoj „tekici sveznalici“. Nekako nisam mega fan Vijetnama. Fina hrana i jeftina piva – možda si to poželim.

Rijetko kad baš znam zaš radim neke stvari.  Zaš uvijek poslije skoka moram pitat – a zaš si ti sad skočila?

Put do sjevera je moga biti normalan i mogao je trajat 10 sati. To “normalno” mi se činilo tak  dosadno i nisam imala apsolutno nikakve volje za jednu uobičajeno autobusnu vožnju.

Dolazim na autobusnu stanicu i hoću ić u “to i to” selo, nemam pojma više kak se zove. Ne sjećam se zašto sam tam htjela ići. Vjerojatno mi je neko rekao da tam ima neš zabavno. Muvala sam se onuda. Imala sam novi fotić. Sve sam gledala kroz objektiv. Klinci su jurili iz škole. Trčali su po rižinim poljima na kupanje u rijeku. Žene i muškarci su se vraćali iz polja.

Gospođa kod koje sam spavala mi je rekla da njen rođak vodi ljude po okolnim selima, ako me možda zanima. Ma zanimalo me, sve me zanimalo. Pregovaramo oko cijene i evo rođaka u jutro. Sjajno. Vidim da ćemo se super složit. Ne zna engleski. Dva dana smirene tišine. Hoda ispred il iza mene. Nema pitanja, nema isforsiranih razgovora – nema nikakvih gluparija. Sretna sam na neki ludi način. Prespavamo u nečijoj kući, ručamo kod njegove obitelji. Hodamo po blatnjavim putovima. Rižina polja su svuda oko nas. Žene rade, klinci trčkaraju oko nas.

Nakon dva dana dolazimo u selo iz kojeg smo krenuli. Prespavam još jednu noć i odlazim na “autobusnu” stanicu. Čekam svoji prijevoz na to neko xy mjesto na sjevero-zapadu Vijetnama.  Zaš bi busevi tam vozili?  Dolazi  nešto kaj liči na one crvene  prastare vatrogasne  kombije. Ne znam ni riječ na Vijetnamskom, nisam još bila u tom điru. Nemam pojma o ničemu. Vozimo se po neasfaltiranoj cesti, potpuno praznoj. Svi neš viču, gledam kroz prozor i mislim si – zbilja Sunčana? Jesi ti ovo zbilja htjela doživjeti?

Došla sam u taj xy grad, veliko ništa. Prazne ulice, par hostela, jedini gost.

Slijedeći dan, dolazim na autobusnu stanicu, opet mini bus. Opet cirkus. Imam par mandarina i flašu vode. I to je to. Mini bus me nakon par sati iskrca u nekoj selendri. Tražim bus za Sapu. Slijedi taj cirkus od vožnje. Ulazim ponovno u crveni, vatrogasni kombi. Pogledam kud ću sjesti, a ono samo metalne konstrukcije, nema one spužve na koju se sjeda. Sjedam na zadnji zic. Stavljam ruksak pod sebe. Likovi do mene se s veseljem sjedaju na taj improvizirani zic. Vožnja može početi. Vozimo se uz kinesku granicu. Vozimo se ko luđaci. Letimo po neasfaltiranim cestama. Ekipa urla u busu. Neki povraćaju u svoje vrećice. Bacaju ih kroz prozor. Stajemo na najopskurnijim mjestima, ufuravaju se neke čudnovate stvari u kombi. Daju lovu vozaču, a ja plijenim maksimalnu pozornost. Svašta se događa….mislim si …O Lord. Koji kitos je ovo? I onda ….iza zavoja se na sekundu ukaže bajkovit najviši vrh Vijetnama – Fansipan. I počinje ta moja luđačka brija – moram ić, moram ić. Otišla sam, naravno! I bilo je fora na neki pomaknuti način – đunglasto. Rekli su mi da ću vidjeti Kinu s vrha – možete si mislit. Vrh je bio okupan u magli.

Nastavak slijedi