Rolerkoster dan

Rolerkoster dan! Zabavan i lud, ispunjen svim mogućim raspoloženjima i osjećajima.

Poziv sjevera je bio magičan.

Pokazao mi je duboke slojeve snage, upornosti, ljepote, ali i straha, panike, sumnje, neubrojivosti… I na kraju me naučio voziti bicikl. Sjever je za zadnji dan ostavio skoro sve moje „nikad“ varijante , bacio ih pod kotače i rekao – ajde vas dvoje, pokažite se!

Bicikl je govorio – ajde majstorice, idemo, ja to mogu, mogu! Mogu to!

Ja sam ponavljala – jesi siguran? Nećeš zasrat? Nećeš?

–  Stavi te bisage, pošalji pusu nebu i idemo! Ajde!

–   Kud mi idemo?

Zadnjeg ludog jutra krećem u pljusak u kakav nikad još nisam krenula bajkom! Duple tajice, dvije majice dugih rukava, vjetrovka. Čarape! Stojim takva na cesti  i proučavam oblake – jasno mi je da će ovo trajati danima.

Plus nenormalan frižider, plus vjetar, plus kolona kamiona na 91-ici.

Kamioni ne dolaze u obzir danas. Kud god, samo ne u kamione. Gledam u Mapy.cz, genijalan češki app, pokušavam naći put bez kamiona. Poklikam kaj trebam, spremim to.

Prelazak rukom preko rame – budi mi dobar!

Start je bio divan, kiša me bacila u centrifugu i isprala iz glave hrpu sranja. Kad su se duple tajice nasaftale kišom, kad su nožni prsti počeli plivat u olimpijskim bazenima tenisica postalo mi je manje super. Mapy.cz i njegov sporedni put uz Vislu odveli su nas na uske betonske ploče, zarasle travom,  postavljene još 1988.  Mobitel, mokar u džepu, potpuno se zblesiral i samostalno poziva. Čujem glasove poznatih ljudi oko sebe i mislim da sam konačno i definitivno prošvikala. Bajs poskakuje, stvari ruže, izazov za pucanje guma. Govorim naglas bicu – Molim te, bil si divan, još malo!

Izlazimo iz šume i napuštamo betonske ploče, Stojimo pred nekakvim neobičnim zidinama, Nije mi jasno gdje smo?  Nema smisla gledat u mobitel tražeći lokaciju, on trenutno ima svoj neovisni program. Na pameti mi je samo prva birtija, pogled luta tražeći prvo toplo mjesto. No, iza zidina asfalt zamjenjuje serija kamenih ploča. Znam kaj kamene ploče znače. – Jebote, pa kaj je ovo? Nemre biti, nemre biti! U skladu s tim moj bajs najveselije i najponosnije hopsa po izlizanim kvrgama. Nakon 500 metara ispred mene su se izdizale zidine starog grada Gdajnjska!  Nikakvih nagovještaja, nikakvih predgrađa, samo, hop i evo nas na dugo željenom cilju, u samom srcu starog grada.

 Suze, smijeh, sve odjednom. – Majstorice, daj to pogledaj, evo te u Gdanjsku!

Bicikl je toliko ponosan da očekujem eksploziju svaki čas. Bez ijednog krca, bez ijednog cvila, dugo je i savršeno gospodski klizio cestom. Prelazim nježno rukom preko okvira – Najbolji si, došli smo! Jebeno smo došli! Bazeni u tenkama su isparili, više nije zima, više nije grozno!  Vadim mobitel iz džepa. – Take a photo! Prolazim kroz slavni ulaz u Dugu ulicu!  Auuu, gle, Neptunova fontana!  Za zbilja!  Ulazim u kafić, voda curi s mene. Kava i piva! Sve odjednom! Sve! Tresem se i smijem se! I dalje ne vjerujem da smo bajs i ja u tom našem Gdanjsku!

Sve loše, sve mučno, sve kuknjave,- sve su bile vrijedne. Sve je vrijedilo. Sjever me pozvao, Gdanjsk me pozvao. Ne vjerujem sebi, al vjerujem tim tajanstvenim svemirskim pozivima. Znaju bolje od mene i nikad ne pogriješe.
A znameniti Gdanjsk?  Nemam za reći ništa što bilijun puta ranije nije rečeno. Ako niste bili, odite odmah sada! Kiša me do zadnjeg dana sprječavala da odemo do Baltika. Kad su se mokre tajice posušile stala je i kiša. – Ajmo u đir!

Da…. Bic je idealan za malo razgledavanja. Vozikali smo se gradom do Baltičkog mora. Preko Stocznije i Zaspe. Za Stoczniju ste vjerujem svi čuli, to je ono glasovito brodogradilište u kojem su se proizvodili ratni brodovi za potrebe njemačkog II i III Reicha. Današnja Stocznia je nakon rata postala koljevka poljske slobode, rodno mjesto Solidarnosti. Neki njezini dijelovi su i danas u funkciji, ali većina nije preživjela zub vremena. Ako u Gdanjsku idete u ludi noćni izlazak, znači da idete u ponosnu Stoczniju. Na putu za Baltik je Zaspa, bacite pogled na divne murale i bit ćete do kraja začarani.  

Bic je u transu. Dok smo iši prema moru opet se javio:
– Došli budemo opet, jel da? 
– Išal bi opet? 
– A ti kao ne bi? Sjeverniji sjever ha? Oćemo nekad još malo sjevernije? 
– Hoćemo nekad, nije tak sivo. Jel da?
– Evo nas, pogledaj ovo more, nemre bit sivije, zato bumo došli opet. Po hladnije i praznije, gle kak puše…. ha? Još bi malo toga? 
– Da, nekad ćemo doći ovdje ponovno, po sjevernije hladno sivilo. Obećajem da hoćemo.

Zadnja piva! Sutra će nas vlakovi odvesti na plus 30. Odvest će nas čistoj mirišljavoj robi, veš mašini, neograničenoj količini gaća i čarapa i jednom divnom psu koji mrzi bicikle….

Moj bicikl je zaslužio samo svoj post, čvrst ko stijena i uporan ko mazga. Možda se to dogodi kad dođem doma, a možda i ne…

Do tad, što god da vam znači “zavrtit pedale”, ne propitujte previše, ne čekajte savršen dan, savršeno vrijeme, savršeno društvo, savršeno raspoloženje, savršene ceste, savršenu temperaturu – kad uhvatite trenutak krenite u to svoje, pa kakvo god da je, s razlogom je takvo i sigurno je vaše! Šaljem puse i zagrljaje iz ponosnog Gdanjska…..dođite nekad vidjet njegovu čaroliju, krvavo ju je zaslužio!  


Kamionska kuknjava

Svako jutro se pitam koji me vrag tjeral na sve ovo? Godišnji odmor je kratak, a u mome svjetonazoru  za sreću moraš na bajs! Razmišljala sam najprije o  Andaluziji i Portugalu, no kilometri i brda su taj plan odgodili za neki dulji godišnji. Pravac u prostoru je bio slijedeći izbor. Jasan i jednostavan  pravac, nikakav cik-cak i nikakvo kruženje. Do Delte Dunava? Da, fantastično! No, odustala sam i od toga, da sad ne objašnjavam…Pravac? Pogled se zalijepio za Baltik. To je baš lijepi pravac. Baltičko more? Ravno po pravcu do Gdanjska? Ha? Jel to? To je!

Sivi šarm sjevera. Možda nije tak jako sivo? Možda bi ipak trebala probati nešto kaj po defaultu ne volim.

Kak izgleda kad hard core provincijalka dođe bajsom na puno prometnije ceste od onih na koje je navikla? Kaj kad je Jadranska magistrala možda najgore po čem si se vozila? Kak da se iz te kamilice prešaltaš u ovo? Prvi put sam naletila na cestu krcatu kamionima već u Slovačkoj. U totalnom šoku sišla sam u travu i opčinjeno se zapiljila u beskonačne  kolone kamiona iza sebe. – Kad ja ulazim na ovu cestu? Kad točno? I kolko se prepeljam? 500m? Češka je imala svoje bisere, koje sam se trudila izbjegavati. Par kilometara, najviše 15.
A onda sam ušla u  Poljsku, -kraljicu majku svih svjetskih šlepera!

Kolko kamiona je dnevno na poljskim cestama? Koliko  običnih teretnjaka, kamiona s prikolicom, tegljača s poluprikolicom, truck platformi i ostalih neimenovanih truck modela?  Kolko ih ima? Kud idu? Vidim samo njih. Malom seljačkom umu to nije jasno! – Kud ćete vi, ekipa? Kaj važnog prevozite?

Moj zamišljeni pravac sistematski izbjegava ceste označene s dva broja, tj. magistrale,- ali samo do raskrižja na kojima to prestaje biti moguće. Na raskrižjima ispred gradova obično se svi smjerovi  slijevaju u jedno zastrašujuće usko grlo pa ko živ ko mrtav!  Od A do B samo cesta s dva broja. Udah! Kaciga! Duboko disanje – ajmo!

Problem nisu loši šoferi, već preuske prometnice za susret i mimoilaženje kamiona. Poljski vozači nisu pijani luđaci, nisu manijaci koji sumanuto jurcaju i loži ih ideja da zgaze bicikliste. Poljski vozači se voze po rizično preuskim cestama. Za bicikl tu nema mjesta. No, moj bicikl je, nekim čudom, ipak tu, stisnut među tutnjećim divovima.  Zajedno manevriramo i nadamo se doći do svoje točke B. Na tim cestama ja sam gnjavaža, iritirajuće smetalo, „traktor“ naših cesta. Kolona se brzo stvori iza mene. Kad se ukaže prilika skrenem na livadu. Pustim kolonu, malo predahnem pa opet pičim dalje. S vremena na vrijeme, kad kamion projuri uz mene, nestabilan bicikl gubi ravnotežu, ruke mi se ukoče od čvrstog držanja volana i fijuuuu, -zapeljam se odlučno desno, ravno u travu!  Ko kreten. Previše sam nestabilna. Na praznim cestama me čak zaljulja kamion koji ide u suprotnom smjeru. Nemam vremena za prostote. Nadam se da je pakiranje najtežih stvari na desnu stranu mali osigurač, ak padnem ne padam pod kotače.

Uparkiravam se na svaku autobusnu stanicu. Sjedam na pločnik i hipnotizirano ih gledam. Žalim i njih i sebe. Neki tipkaju po mobitelu. Znam da može biti i gore od ovoga. Naravno da može. Za gore od ovog nisam kapacitirana. Ako ikad poginem na bajsu, molim svemir da to bude u najbržem spustu, uz odabranu mjuzu  dok mi kosa vijori, a  prekrasni  pejsaži se odmotavaju kao na filmu. Kad već razmišljam o glupoj pogibelji, nek samo ne bude na nekoj smrdljivoj, ružnoj cesti…

Ovo nije lijepo. To mi je jasno. Ne zabavlja me. I dok mi kosa mlatara po licu resko isparavajući ispušne plinove, pitam se  čemu ovo uopće? Gledam kartu po nebrojeni put i mogu birati +100 km ili ovo? Biram ovo.

Bic i ja imamo ritam u kojem 50 km traje cijelu vječnost. Koncentracija 100%. Umorna sam od ovog. Ništa lijepo. Gledam kartu. Ništa.

Najčešće, ipak, vozim po malim  bezimenim putovima koji  skrivaju tisuće radosti, iznenađenja, neočekivanih ljepota, jezera, potočića, šuma i slikovitih starih sela. Vožnja po tim pokrpanim cesticama prepunim rupa je ko skakanje na trampolinu. Tu i tamo i po njima projurca zalutali kamion. Vrhunac doživljaja je susret s nekoliko kilometara dubokog močvarnog mulja  koji me naučio unaprijed provjeriti sve sumnjive alternativne „zelene“ putove. Mulj znači guranje. Mulj znači da se zadnji kotač ukopava dok guraš bajs. Mulj je možda gori čak i od kamiona. Za moje gume je i makadam gori od teretnjaka.

Asfalt bez kamiona, ako može? Asfalt bez kamiona koji neće dodati 100km dnevno na moj smjer?

Može to? Za dekor raspoloženju još je udario jak vjetar, počele su kiše, temperatura je brutalno pala, a  ispred je još 180-190 km.

Jel to taj sivi sjever kakvog ne volim?

Pogled na prognozu znači samo jednu stvar – ako želiš doć kud si krenula moraš izać na tu cestu, među te kamione i biti mokra. To ili ćeš ostat u Torunu.

Da bi mi taj „sjever“ ušao pod kotače …….moram izać na tu cestu. Mora biti sivo, dosadno, mokro, hladno, vjetrovito…..nakon duboke kontemplacije i finih torunskih kava  jasno mi je kud sam krenula. Jasno mi je da se ovdje nikad više neću vratiti, jasno mi je da ovo  nije „moje“ mjesto. Jasno mi je da je u Mađarskoj neko pustio play na žuta obrađena polja, povremeno prekinuta sa poljima zelena blitve i da to traje već tri tjedna. I kamioni! Tema putovanja su kamioni… 

Šaljem puse

Fotke nek budu predah od teških vozila!


Dok misli mi vrludaju

Ulazak u Poljsku simbolično je najavio mogućnost da se zbilja dopeljam bajsom do Baltika. Nisam htjela prekinuti već donekle standardnu bic rutinu, totalno drugačiju od mojih uobičajenih dana. Htjela sam pregaziti tu dugu cestu, sa svim uobičajenim idiotarijama – s kamionima, kavama iz automata, hranom iz nekog odvratnog supermarketa, prevrnutim biciklom, poderanim kočnicama, smrdljivim stvarima. Ignorirala sam sve priče o pripitim poljskim vozačima koji mrze bicikliste – svuda nas mrze, svi jure ko luđaci, svi pretiču i dovode bicikliste u lude situacije. Prebrodila sam  fazu u kojoj me iz dubokog sna budi tutnjanje kamiona. Htjela sam da se egzistencijalni hard core bajsa nastavi i da, bez obzira na sve gluposti, dođem kud sam krenula. Jednogodišnje pumpanje ega ili što god to je.

Lako se ne računa, lako ne znači ništa. Lako podrazumijeva nula truda. Lagano je dosadno. Pa nek ta Poljska bude kakva god je. Ova vožnja je tak i tak potpuno suluda i neobjašnjiva sila u kojoj je samo smjer važan. Jednoumlje, 100 m i stani, 300 m i obriši znoj, 3 km i popij vode, prva osoba na dvorištu i traži vode. Odmori ruke od kočenja, odmori noge od mizernih brdašca. Kad je jako loše pusti mjuzu. Puni telefon. Spavaj. Peri gaće svaku večer. Pojedi pizzu kad imaš priliku. Imaj 4 peciva u bisagama. Piji elektrolite. Gutaj magneziji. Tak i tak te boli. Pogledaj pejzaže. Klik s mobitelom. Sve fotke su ti iste. Sjedni u travu. Sjedni na sunjaru. Opali uvijek isti selfie da znaš da si zaista bila tu. Kolko km još? Pogledaj di je plava točkica na Google mapi. Nasmij se, sama si to izabrala. Sljedeći godišnji ćeš provesti na plaži ispijajući koktele. Snimi si video s jasnim uputama što ćeš raditi na nekom novom godišnjem.  Nasmij se na kraju videa  jer se to neće nikad dogoditi. Nasmij se jer točno znaš zašto ovo radiš. Nasmij se jer to voliš. Nasmij se jer je ovo ljubav. Nasmij se jer je vožnja veća od života. Nasmij se jer imaš nenormalan ukus. Nasmij se, ništa nije slađe od boli u nogama. Nasmij se jer si ušla u Poljsku, Veliku Poljsku. Nemaš pojma o toj zemlji. Pregazit ćeš ju od juga do sjevera, zato jer možeš i trebaš  znati da možeš. Smij se ko budala, jer si ogromna budala.

I u tom modu…

Glubzyce, Glogowek ….ispali vili iz torbe. Razvučeš osmijeh i ne želiš stat. Ne želiš nikad stat jer nema velikog smisla prestat vrtiti pedale. Kad staneš nema Glogoweka, sve je doma. Istovremeno ne želiš otići, želiš tu sjediti, ako može zauvijek. Tu želiš zauvijek gledati jutro i piti prvu kavu. Ipak odlaziš, okreneš se – možda nam se dogodi drugi put.

Dalje, voziš dalje! Što skriva taj dalje? Moszna dvorac, Harry Potter dvorac! Hitlerov nikad korišten amfiteatar. Odspavaš. Miris jutra, kava, pedale! Što skriva dalje? Očekuješ peciva na parkiralištu Lidla. Lude poljske ceste, lude šofere! Povremeno pogledaš plavu točkicu i budeš tužna jer ćeš uskoro doći kud si krenula! Pustiš si mjuzu!

U 5.00 zazvoni alarm. Rado bi spavala! Napraviš si kavu. Izađeš van. Klik na bisagama. Dok grad spava, izlaziš iz njega. Ulice su prazne, ceste su prazne. Oblačiš majicu jer je hladno. Razvučeš osmijeh, najiskreniji jer znaš da život ne može ponuditi ništa ljepše od ovog. Samo sada! Pustiš mjuzu!

Muke po Češkoj

Evo me, na visokim vibracijama radosno upeljavam u Češku, zemlju iz koje se negdje 1850. godine moj šuk-šukundjed Max Pasecky spustio na jug! Poravnata sa svemirskim energijama izazivam generacije predaka… Mnoga jutra sam dočekala blejeći u monitor, skrolajući po prastarim češkim knjigama rođenih u potrazi za tim magičnim mjestom porijekla. Progonila su me imena najvećih čeških zabiti. Htjela sam i morala znati gdje je moj šuk-šukundeda rođen…Vrata nepoznatog moraju se otvoriti na ovom putu.

Racionalni načini su postali prepreka koju nisam mogla svladati, prepoznat ću njegove vibracije, naravno da hoću. Jednostavno ću znati. Isprepliću se ceste, kilometri, smijeh, snaga volje, suze, upale mišića, potoci znoja…Moje noge od kamena zaslužuju nagradu. Svaki dan alarm zatuli u 5 u jutro i umjesto okreta na drugu stranu odabirem vrtnju pedala, valjda to vrijedi nešto.

Znat ću, jednostavno ću znati!

Približavam se češkoj granici. U daljini vidim tablu Republika Češka. Tabla je sve bliže i bliže. To je to. Došla si tu na bajsu.

Za sat vremena lijeva ruka je u zraku, a iz mojih usta se ori: Idiote, trubilo ti na grobu! Cesta je prevelika, prebrza, preopasna, s previše kamiona. Zaustavio me je neki super hightech biciklista na specki i rekao – Ja ovuda ne mogu vozit, ovi nisu normalni! Potvrdio je očito.

Moj prvi grad u Češkoj je Veseli nad Moravou, naravno da je. Svoje dozere peciva, sira i paradajza sam pojela valjda za godinu dana unaprijed. Tražim veliku, masnu pizzu! Želudac mi je zalijepljen za kičmu. Ne zanimaju me knedli, ne zanimaju me nikakvi češki specijaliteti, zanima me samo najveća pizza na svijetu, možda dvije. Traženje pizze u Veselom završilo je sjedenjem na betonu ispred Lidla – kruh, sir i paradajz. U Veselom sam našla dvije pizzerije, u obje su me 20 minuta ignorirali. Svi frajeri u tim birtijama su dobili svoje pive, ja sam udarala prstima po stolu, vrtila glavom, mahala konobarici. Ništa. – Koji kitos, nećete me zajebavat!? I evo me na pločniku. Sasvim dovoljno da iz dubine duše mrzim Češku i Čehe, najodvratnije ljude, ikad. Gladna sam najgora, nefunkcionalna, nenormalno bijesna, nenormalno nestrpljiva i nenormalno luda. Često sam gladna i jedino što želim jesti su ugljikohidrati, nekoliko šlepera ugljikohidrata.

Pizza epizoda je otvorila vrata mojim malim češkim mukama.

Izbjegavajući velike ceste pokušala sam voziti Eurovelom. Eurovelo je mreža europskih biciklističkih staza za koje je neki birokrata dosadno i predvidljivo procijenio da će doprinijeti “poimanju raznolikosti Europe”. Toliko me izvrtio da se poimanje sjevera i juga izgubilo u malim uličicama i na praznim dvorištima napuštenih tvornica. Eurovelo nije propustio najnezanimljivije uličice čeških vukojebina. Vraćala sam se prema Veselom, tukla kilometre. Biciklom sam bome temeljito upoznavala dušu Europe!  U 11 je sunce jako i visoko, vozim se u krivom smjeru, ispred je još 75 km i puno brda. I evo ih, šmrc, šmrc. Nisam više mogla psovat, suze su se same slijevale niz obraze. Eurovelo odjebi! Uskoro smo se Eurovelo i ja ponovno sreli. Uz Moravu je ipak morao zadržat pravac sjevera. Zatim sam se  otisnula u svoja brda.

Šuk-šukundeda je izmaglio u par dana kaosa čeških cesta i toplotnog udara. Kronična glad, kronična žeđ, kava iz automata, ljepljiva usta, voda koja zakipi za pola sata. Hightech prahovi koje teglim ne pomažu jer nisam pišala 36 sati. Nisam našla što sam tražila. Nisam uhvatila njegovu vibru. Ili jesam? Ili je baš ovo vibra po koju sam došla?

Prekjučer na izlasku iz Češke poslala sam pusu prema nebu i rekla – Hvala ti Max što si se spustio na jug!  Nebo je namignulo. 

Šukunbaka mi je rekla – Samo vozi.

Pradjedov brk mi je kroz smjeh rekao – Mala, nikad nećeš znat popraviti bicikl.

Mahnula sam im i po sasvim suludom poslu ušla u Poljsku.

Preko Dunava i Morave u Slovačku

Tjedan na cesti. Otprilike 450 km. 5 država. Izbjegavanje velikih gradova, izbjegavanje brda.

Ravna cesta isprazni um. Zen koji je u svakodnevnici teško uhvatljiv.

Nakon Moravskih Toplica požurila sam u Sambotel, Mađarska. 

Ravnica. Mađari obožavaju bicikle, sve generacije u svim naseljenim mjestima điraju se na bajkovima. Postoje uređene bic staze. Zvuči idilično! Naš balkanski, kaotični mentalitet  slabo se snalazi u pravilima. Ili je to samo moj problem? Skreni lijevo, skreni desno, bicikli zabranjeni, bicikli sad prijeđite cestu, vozite se po pločniku, vozite se po betonskim pločama, vozite po rupama, – vozite po pravilima! Pozdravljam uređene biciklističke staze, samo ne Mađarske. Sambotel, grad od cca 80.000 stanovnika. Trebalo mi je sat i pol da se od predgrađa dovučem do centra. Pravila zakompliciraju jednostavne stvari.

Vjerojatno ću se negdje sjevernije još poželjeti austrijskih cesta. Austrijski dijelovi Eurovela su divno uređeni, bez pločnika, bez suludih lijevo/desno skretanja. Postoje biciklistički smjerovi za svuda. Nisam išla na prekrasne bic „svuda“ smjerove, već sam lovila svoj pravac na cestama koje nisu zabranjene za bajkove. Mislim da nije potrebno reći koliko vas automobili i kamioni hejtaju kad, ko pravi balkanac, zaserete taj divan koncept i smetate svima.

Približavanje fascinantnom Dunavu osjeća se u zraku. Bratislava desno, na dohvat kotača. Simpatični izazov, raskorak između želje i razuma koji poznaje vlastita ograničenja. Nastavila sam do Hainburga na Dunavu. Komarci me vole, a ovima dunavskima sam bila specijalno slatka. Slijedeće jutro prešla sam Veliku rijeku. Na mostu preko Dunava bome sam osjetila kako izgleda panični napad. Žešće drmanje mosta dok tutnje kamioni, uska putanja u kojoj moraš držat pravac….nije baš najugodnije iskustvo.  

Uskoro je ravničarski zen zamjenila euforija. U malom mjestu Angern an der March spustila sam se na skelu, prešla rijeku Moravu i ušla u Slovačku. Sve je postalo divno stvarno, slobodno i životno. Dosadnu, sterilnu uređenost  ostavila sam iza sebe, nadam se. Ravničarski pejzaži se protežu na sve strane. Jednoličnost je zamijenila jurnjava klinaca po selima. Gostione su postale mali svemiri koji pričaju svoje priče. Mikro svjetovi. Grubi nastupi. Stav – kaj me ti sad zajebavaš, kaj hoćeš? Ne razumijem!

U selu Jakubov, stajem u gostioni.

Ulazim unutra. Visoki stolovi. Prazno. Ulazak u taj kafić je bio jedan ogroman flash na moje djetinstvo, na gostionicu Plešivički grozd, Zeleni kutić i cijeli spektar njima sličnih.

Starija, izborana gospođa sjedila je vani s dedekima, u nekim žestokim raspravama.

Ulazi za mnom i govori:

–          Evo me!

–          Sok, ja bi sok.

Sliježe ramenima.

–          Dođi, pogledaj.

Spustim pogled u lavabo, izaberem flašu tonika.

 –      Koliko?

–      Može 3 deci.

–    60 centi.

Sjednem van, blizu njihovog stola.  Novi gosti  pridružuju se starima, a mene uporno strijeljaju ledenim pogledima. Dok nisu otpustili, dok na upitne poglede novih, oni stari nisu počeli pokazivati moj bicikl!

U malim sredinama još je vidljiv trag dugog boravka iza Željezne zavjese. Zaustavljeno vrijeme. Poluhrđavi veliki Pony naslonjen je uz ogradu do mene. Na guvernalu obješena stara pohabana kožna torba, ko iz filma! Podsjeća me na školske torbe kakve je nosila ekipa u Družbi Pere Kvržice.

Životno i tužno i ružno i lijepo i veselo i nasmijano i šokantno. Rado bi se kroz Slovačku vozila dulje. Nakon tjedan dana uhvatila sam ritam i svu divotu koju donosi bicikliranje. Stala sam u malom gradu Malacky, slatkog imena koje je valjda dobio još kad je bio maleni, tj. malecki. Malacky nije baš lijep, ali me uhvatio na udicu…Možda zato jer je piva super jeftina i hrana jakooo fina? Sviđa mi se izravnost ljudi, odrješitost, grubost, otvorenost bez lažne pristojnosti. Ovdje spori govor ljudima smeta, nerazumijevanje jezika im smeta, ja im smetam. 

Na biciklu je lijepo kad su osnovne potrebe zadovoljene. Bicikliranje ne traži puno. Hrana, piće, pranje odjeće. Bicikliranje nije baš neki veliki ljubitelj raznih đinđi minđi koje skreću fokus na nebitno, na lažne ljepote, savršenu uređenost, veličinu….bicikl to ne voli. Bicikl  najviše uživa kad cesta drži pravac. Ja volim pune bisage jeftine hrane, vodu, zabavne gostionice, jednostavne stvari. 

U Slovačkoj smo i bic i ja našli upravo to. Jednostavnost. 

Od potoka Reka prema Baltičkom moru

U idealnim uvjetima izabrala bi vožnju s puno brda, imala bi nabrijanu kondiciju, ne bi bilo vremenskih ograničenja, smjer bi bio svuda. Noge nikad ne bi boljele. Ne bi se cijedila, psovala i dovela tijelo do ruba. Nikad ne bi padala kiša, nikad ne bi grmjelo.
U idealnim postavkama, brutalno utrenirana montirala bi bisage i ne bi osjetila svaki kilometar.

Svako tolko bic pozove. Šapuće – otpuhni prašinu sa zica, promijeni lanac, idemo se zabavit.

Poziv bicikla i ceste se događa negdje duboko, di logike nema. Neobjašnjiva sila. Zov prazne ceste. I nema tu nekih izbora. Možeš samo krenuti.

Na Baltičkom moru su prije dva života počele neke od mojih omiljenih životnih lekcija. Sjetila sam se zaboravljenih želja, priča, puteva koje sam odlučila proći na biciklu. Siv, kišovit i hladan sjever je pozvao. A kad bilo koji smjer pozove, moraš ga uhvatiti.

Idem prema Gdanjsku!

Matematika je mama. Postoje dani na raspolaganju i kilometri koje moraš odraditi. Oko matematike se vrte varijante… Zaokružila sam ukupne kilometre do Gdanjska na 1.500, napuhala sam ih zbog patološkog izbjegavanja brda. Imam 4 tjedna. Matematika kaže 54 km dnevno. Po kiši i grmljavini ne želim voziti. Neki put će bolne noge moliti ludu glavu da ne mrdamo. Neki put samo predah zbog guštanja. I sve to kad se zbroji, nemam neke velike šanse doći do Gdanjska. To me ne muči. Zabrijala sam pa ako ne uspijem ove godine, nastaviti ću slijedeće.

U petak navečer, za probu, montiram svoje nove, prekrasne i funkcionalne bisage na bicikl. Zadnji klik i bicikl je već na podu. “Opet sam zaboravila srediti nogicu! Sad je kasno, to ću riješit putem!”

Zbog najava toplotnih udara, alarm mi zvoni u 5. Mili Bože!

Tata mi daje komad daščice i mudruje – Kad staneš, podšprajcaj tu nogicu, ruši se jer je prekratka.

Najbolji poklon.

U sneno jutro prema skeli…2 km prije skele počinje makadam. Guraona. Misao: – To ti je kad slušaš druge i daš se nagovoriti na ovakve gluparije. Bez obzira što ovaj put ne izgledam ko najveća bajs ciganija, skelar me počastio vožnjom i poželio mi sreću. Bila sam na drugoj strani Save za čas.

Zagorska magistrala. Stavila sam kacigu na glavu, to govori sve.

Stigla sam u Krapinu i roknula 75km dosta brzo. Ultimativno krepana. Ko bi se stigao bavit prizemnim stvarima kao što je kondicija, top forma i sve to. Bolje se raspast putem i brzo potezno doć u kondiciju. To rade totalne budale jer 90% vremena se s mog bicikla ori – jebem ti ovo sranje.

U Krapini su slavili Dane Krapinskog pračovjeka i potrefilo se da “Pračovjeci” i ja spavamo u istom hostelu! Bili su glasni i grlati, a kak nisam razumjela ni riječ tog pećinskog jezika, njihovo groktanje poslužilo mi je ko uspavanka i u 9 sati sam  spavala ko zaklana.

Sat je zazvonio u 5.20. Razvlačila sam se i razvlačila jer je postajala šansa da nastavim grliti jastuk. Tijelo me molilo da ne mrdam iz Krapine. Jedva sam slagala jednostavne rečenice. I um je govorio – ma pogledaj se! Kaj je ovo? Na kaj ti ličiš? Krepanu mačku?

U 7.20 – Ajde, dokle dođeš je pomak. Ak staneš nakon 40 je bolje nego niš.

U 7.30 me cestom prate markacije za Strahinjčicu i pitam se jel moj pes u svojoj knjižici HPO-a ima žig sa Strahinjčice. Možda sam tu trebala doć s autom i pesom. Vjerojatno bi bilo bolje od ove gluposti.

U 7.32. – Jebem ti život! Jel ovaj breg ikad završava?

Patnja je završila u 8.04 u Gornjem Jesenju. Vani je već  toplotni udar. Jako glasno sam lovila dah, cijedila se. Razmišljala o celulitu koji nestaje. Svečano uređene žene su već išle na nedjeljnu misu. Upućivale su mi poglede pune suosjećanja i pozdravljale – Hvaljen Isus!  Moj um je stisnuo ogromnu pauzu i nisam mogla reći ništa drugo osim – Dobro jutro.

Slijedio je spust. Što znači – Juuuuuuuhuuuuuu!  Ništa na svijetu nije ljepše od vožnji po Zagorju. Kak je lepo! Sad ću se tu stalno voziti. Zašto je ovo tak dugo čekalo? Nema ljepšeg za vožnju od Zagorja!

U Bednji sam stala na kavu jer nikad nisam čula slavni bednjanski govor. Frišku figu. Konobarica govori savršen standardni hrvatski jezik. Svaki stol  za kojem su sjedili Bednjanci sam razumjela. Bezveze. Očito smo svi super moderni, urbani i dosadni. Autohtonost je stvar povijesti. Zaboravi te stvari!

Nakon Bednje sam na raskršću mogla desno kroz Ivanec ili ravno gore, kroz Horvatsko i Donju Voću. Preko Ivanca je 3km dulje i ravnica. Ravno gore je 3 km kraće i neki brežuljci, veli Google. Misao vodilja mi je “izbjegavaj brda jer nemreš”. Bez spajanja ikakvih veza u glavi krećem ravno u brežuljke!  Nakon 2 km sam u pravom “brežuljkastom modu”. Patim se, noge vrte pedale, ruke šaltaju brzine, vrtim u prazno. Znoj kapa s mene. Ak je u Gornjem Jesenju bio toplotni udar, bolje je ne pisat o tome kaj je bilo u Donjoj Voći u 11.00.

Spust do Vinice i ultimativni stop u prvoj birtiji. Ništa više nije bilo bitno. Sa zvučnika su se glasno orili najtrash hitovi 90-ih. Ajhaj! Terasa je bila puna neotrežnjenih gostiju sa sinoćnje svadbe. Sve kaj me zabavlja. Predviđam još puno danjeg svijetla…  i fino sam umrtvljena tak da me živo boli đon za to kaj mi je svaki mišić tijela zbotoksiran. Nastavljam dalje. U glavi je smjer Moravskih Toplica, pa dok ne stanem.

Tijelo i um su se jako posvađali. Veza između dva entiteta prekinuta,-polumeditativno stanje. Kad se dovedeš u tu fazu onda ostaje – samo vozi!

Na granici mi je policajac rekao – a ti iz Jaske, svaka čast, čuvaj se. Ko zadnji idot sam pitala – jel to sve? Frajer me zbunjeno pogledal i rekal – da, možeš ići kud god ideš.

Nakon 10 minuta sam se ultimativno usrala. Stavila sam komad drveta pod nogicu i gledala cestu.

–       Jel uopće legalno ovuda vozit bicikl?

–       Kaaaaj je ovo?

–       Pa ovi jure ko da sutra ne postoji!

–      Kaj u Sloveniji postoje neka specijalna bic pravila za koja ne znam?

Niko ne spušta brzinu ispod 120km/h. Pred menom je uski nadvožnjak i brzine su nenormalne. U tom ludilu stavljam kacigu na glavu. Pretrčavam cestu da vidim jel negdje postoji neki skriveni put, jer ja ovuda sa svojim teretnim biciklom ne prolazim! Suze samo kaj nisu krenule – pred menom je nadvožnjak smrti!. To je taj trenutak.  – Ok, smiri se! Ravnopravni si sudionik prometa. Nastupila je mini biciklistička revolucija – odjebite idioti i ja imam pravo biti tu. Imam i zastavicu koja signalizira da me se zaobiđe, imam i bisage i žutija sam od sunca, pa neće me valjda samo tak zgazit. Udahnula sam, skupila svu snagu i neopisivo brzo prepedalirala taj prokleti nadvožnjak. Preživila sam. I ubrzo su se brzine smanjile, svi su me fino počeli zaobilaziti, pristojno voziti  iza mene u zavojima. Milina.

Ponovno sam se popela na brda, spustila se u dolinu i došla u Ljutomer! Ušla u prazan grad, popila cedevitu i kavu. Google map pokazuje još 28 km do Moravskih toplica. Potpuno mi je svejedno jer više nema toka misli. Postoji samo velika praznina. Najpraznije je obično najbolje. Čak i volim to raspadnuto stanje u kojem samo postoji jedna točka. “Ne mogu” je tak i tak samo neefikasno cviljenje, sva priča počinje i završava sa “staješ” ili “gaziš” ništa drugo se ne računa.

U 16.30. sam ušla u Moravske Toplice, roknula sto teretnih kilometara i bila najsretnija na svijetu. Polusvijesno blejanje u kartu u Krapini je očito imalo smisla. Kolko se god činilo nemogućim, ispalo je moguće.

Matematika kaže:- Sutra se možeš namakati s penzićima.

Tijelo kaže: -Sutra se namačeš s penzićima.

Glava kaže: -Namačeš se.

Planirala sam bit u tim toplicama cijeli dan. Al, namakala sam se točnu sat i pol. Nakon kaj sam sat vremena rihtala noge pod te umjetne valove, il kaj god to je, preplivala bazen 8 puta i nadisala se klora, zaključila sam da se tijelo valjda vratilo u normalu i da sad mogu ić raditi bilo kaj drugo.

Mašem