Od potoka Reka prema Baltičkom moru

U idealnim uvjetima izabrala bi vožnju s puno brda, imala bi nabrijanu kondiciju, ne bi bilo vremenskih ograničenja, smjer bi bio svuda. Noge nikad ne bi boljele. Ne bi se cijedila, psovala i dovela tijelo do ruba. Nikad ne bi padala kiša, nikad ne bi grmjelo.
U idealnim postavkama, brutalno utrenirana montirala bi bisage i ne bi osjetila svaki kilometar.

Svako tolko bic pozove. Šapuće – otpuhni prašinu sa zica, promijeni lanac, idemo se zabavit.

Poziv bicikla i ceste se događa negdje duboko, di logike nema. Neobjašnjiva sila. Zov prazne ceste. I nema tu nekih izbora. Možeš samo krenuti.

Na Baltičkom moru su prije dva života počele neke od mojih omiljenih životnih lekcija. Sjetila sam se zaboravljenih želja, priča, puteva koje sam odlučila proći na biciklu. Siv, kišovit i hladan sjever je pozvao. A kad bilo koji smjer pozove, moraš ga uhvatiti.

Idem prema Gdanjsku!

Matematika je mama. Postoje dani na raspolaganju i kilometri koje moraš odraditi. Oko matematike se vrte varijante… Zaokružila sam ukupne kilometre do Gdanjska na 1.500, napuhala sam ih zbog patološkog izbjegavanja brda. Imam 4 tjedna. Matematika kaže 54 km dnevno. Po kiši i grmljavini ne želim voziti. Neki put će bolne noge moliti ludu glavu da ne mrdamo. Neki put samo predah zbog guštanja. I sve to kad se zbroji, nemam neke velike šanse doći do Gdanjska. To me ne muči. Zabrijala sam pa ako ne uspijem ove godine, nastaviti ću slijedeće.

U petak navečer, za probu, montiram svoje nove, prekrasne i funkcionalne bisage na bicikl. Zadnji klik i bicikl je već na podu. “Opet sam zaboravila srediti nogicu! Sad je kasno, to ću riješit putem!”

Zbog najava toplotnih udara, alarm mi zvoni u 5. Mili Bože!

Tata mi daje komad daščice i mudruje – Kad staneš, podšprajcaj tu nogicu, ruši se jer je prekratka.

Najbolji poklon.

U sneno jutro prema skeli…2 km prije skele počinje makadam. Guraona. Misao: – To ti je kad slušaš druge i daš se nagovoriti na ovakve gluparije. Bez obzira što ovaj put ne izgledam ko najveća bajs ciganija, skelar me počastio vožnjom i poželio mi sreću. Bila sam na drugoj strani Save za čas.

Zagorska magistrala. Stavila sam kacigu na glavu, to govori sve.

Stigla sam u Krapinu i roknula 75km dosta brzo. Ultimativno krepana. Ko bi se stigao bavit prizemnim stvarima kao što je kondicija, top forma i sve to. Bolje se raspast putem i brzo potezno doć u kondiciju. To rade totalne budale jer 90% vremena se s mog bicikla ori – jebem ti ovo sranje.

U Krapini su slavili Dane Krapinskog pračovjeka i potrefilo se da “Pračovjeci” i ja spavamo u istom hostelu! Bili su glasni i grlati, a kak nisam razumjela ni riječ tog pećinskog jezika, njihovo groktanje poslužilo mi je ko uspavanka i u 9 sati sam  spavala ko zaklana.

Sat je zazvonio u 5.20. Razvlačila sam se i razvlačila jer je postajala šansa da nastavim grliti jastuk. Tijelo me molilo da ne mrdam iz Krapine. Jedva sam slagala jednostavne rečenice. I um je govorio – ma pogledaj se! Kaj je ovo? Na kaj ti ličiš? Krepanu mačku?

U 7.20 – Ajde, dokle dođeš je pomak. Ak staneš nakon 40 je bolje nego niš.

U 7.30 me cestom prate markacije za Strahinjčicu i pitam se jel moj pes u svojoj knjižici HPO-a ima žig sa Strahinjčice. Možda sam tu trebala doć s autom i pesom. Vjerojatno bi bilo bolje od ove gluposti.

U 7.32. – Jebem ti život! Jel ovaj breg ikad završava?

Patnja je završila u 8.04 u Gornjem Jesenju. Vani je već  toplotni udar. Jako glasno sam lovila dah, cijedila se. Razmišljala o celulitu koji nestaje. Svečano uređene žene su već išle na nedjeljnu misu. Upućivale su mi poglede pune suosjećanja i pozdravljale – Hvaljen Isus!  Moj um je stisnuo ogromnu pauzu i nisam mogla reći ništa drugo osim – Dobro jutro.

Slijedio je spust. Što znači – Juuuuuuuhuuuuuu!  Ništa na svijetu nije ljepše od vožnji po Zagorju. Kak je lepo! Sad ću se tu stalno voziti. Zašto je ovo tak dugo čekalo? Nema ljepšeg za vožnju od Zagorja!

U Bednji sam stala na kavu jer nikad nisam čula slavni bednjanski govor. Frišku figu. Konobarica govori savršen standardni hrvatski jezik. Svaki stol  za kojem su sjedili Bednjanci sam razumjela. Bezveze. Očito smo svi super moderni, urbani i dosadni. Autohtonost je stvar povijesti. Zaboravi te stvari!

Nakon Bednje sam na raskršću mogla desno kroz Ivanec ili ravno gore, kroz Horvatsko i Donju Voću. Preko Ivanca je 3km dulje i ravnica. Ravno gore je 3 km kraće i neki brežuljci, veli Google. Misao vodilja mi je “izbjegavaj brda jer nemreš”. Bez spajanja ikakvih veza u glavi krećem ravno u brežuljke!  Nakon 2 km sam u pravom “brežuljkastom modu”. Patim se, noge vrte pedale, ruke šaltaju brzine, vrtim u prazno. Znoj kapa s mene. Ak je u Gornjem Jesenju bio toplotni udar, bolje je ne pisat o tome kaj je bilo u Donjoj Voći u 11.00.

Spust do Vinice i ultimativni stop u prvoj birtiji. Ništa više nije bilo bitno. Sa zvučnika su se glasno orili najtrash hitovi 90-ih. Ajhaj! Terasa je bila puna neotrežnjenih gostiju sa sinoćnje svadbe. Sve kaj me zabavlja. Predviđam još puno danjeg svijetla…  i fino sam umrtvljena tak da me živo boli đon za to kaj mi je svaki mišić tijela zbotoksiran. Nastavljam dalje. U glavi je smjer Moravskih Toplica, pa dok ne stanem.

Tijelo i um su se jako posvađali. Veza između dva entiteta prekinuta,-polumeditativno stanje. Kad se dovedeš u tu fazu onda ostaje – samo vozi!

Na granici mi je policajac rekao – a ti iz Jaske, svaka čast, čuvaj se. Ko zadnji idot sam pitala – jel to sve? Frajer me zbunjeno pogledal i rekal – da, možeš ići kud god ideš.

Nakon 10 minuta sam se ultimativno usrala. Stavila sam komad drveta pod nogicu i gledala cestu.

–       Jel uopće legalno ovuda vozit bicikl?

–       Kaaaaj je ovo?

–       Pa ovi jure ko da sutra ne postoji!

–      Kaj u Sloveniji postoje neka specijalna bic pravila za koja ne znam?

Niko ne spušta brzinu ispod 120km/h. Pred menom je uski nadvožnjak i brzine su nenormalne. U tom ludilu stavljam kacigu na glavu. Pretrčavam cestu da vidim jel negdje postoji neki skriveni put, jer ja ovuda sa svojim teretnim biciklom ne prolazim! Suze samo kaj nisu krenule – pred menom je nadvožnjak smrti!. To je taj trenutak.  – Ok, smiri se! Ravnopravni si sudionik prometa. Nastupila je mini biciklistička revolucija – odjebite idioti i ja imam pravo biti tu. Imam i zastavicu koja signalizira da me se zaobiđe, imam i bisage i žutija sam od sunca, pa neće me valjda samo tak zgazit. Udahnula sam, skupila svu snagu i neopisivo brzo prepedalirala taj prokleti nadvožnjak. Preživila sam. I ubrzo su se brzine smanjile, svi su me fino počeli zaobilaziti, pristojno voziti  iza mene u zavojima. Milina.

Ponovno sam se popela na brda, spustila se u dolinu i došla u Ljutomer! Ušla u prazan grad, popila cedevitu i kavu. Google map pokazuje još 28 km do Moravskih toplica. Potpuno mi je svejedno jer više nema toka misli. Postoji samo velika praznina. Najpraznije je obično najbolje. Čak i volim to raspadnuto stanje u kojem samo postoji jedna točka. “Ne mogu” je tak i tak samo neefikasno cviljenje, sva priča počinje i završava sa “staješ” ili “gaziš” ništa drugo se ne računa.

U 16.30. sam ušla u Moravske Toplice, roknula sto teretnih kilometara i bila najsretnija na svijetu. Polusvijesno blejanje u kartu u Krapini je očito imalo smisla. Kolko se god činilo nemogućim, ispalo je moguće.

Matematika kaže:- Sutra se možeš namakati s penzićima.

Tijelo kaže: -Sutra se namačeš s penzićima.

Glava kaže: -Namačeš se.

Planirala sam bit u tim toplicama cijeli dan. Al, namakala sam se točnu sat i pol. Nakon kaj sam sat vremena rihtala noge pod te umjetne valove, il kaj god to je, preplivala bazen 8 puta i nadisala se klora, zaključila sam da se tijelo valjda vratilo u normalu i da sad mogu ić raditi bilo kaj drugo.

Mašem

Zemlja nije ravna ploča

Nisam se uspjela poravnavati sa svojim stvarnim pozicijama.

U subotu predvečer sam ugledala super poznate brege i troje šašavaca kak se glupiraju kod ultimativno najljepše table “Jastrebarsko”! Čista divotica.

U međuvremenu sam si na papir nabacila i neku statistiku.

58 dana me nije bilo doma. Rado bi da mogu reći da sam 58 dana bila na bicu, al nisam. U mojem svemiru to nije moguće. 58 dana u društvu biciklića nije nekaj ekstra. Al meni je jako ekstra, jer nikad nisam bila dulje.

Prešla sam oko 2000 km na biciklu. Nisam koristila neke aplikacije da mi mjere kilometre pa ne znam točno. Lutala sam, vraćala se, kružila, svašta. 2000 km je totalno realna i lijepo okrugla brojka.

Kad se to ubaci u kalkulator, ispadne 34 km dnevno. Očito nisam jurilica.

Na tom putu sam se u autu prepeljala samo 30 km s Aldom. A bajs i ja smo se jaaaakooo puno prevažali na trajektima.

Minimalni dnevni put mi je bio 5 km. Za ozbač sam vuru vremena pakirala stvari, da bi se prepeljala 5km.

Maksimalni pomak u jednom danu je bio 145 km, od Starigrada do Selca.

Najviša ulovljena visina mi je bila 1017 metara. U jednom danu mi je najviša visina bila 880 metara na Gornjem Jelenju.

Nulu sam ulovila puno puta.

58 dana nekog drugog životnog ritma. Puno posla i zadataka, al bez stvarnih i ozbiljnih obaveza. Drukčije od svega. Vozilo sklono kvarovima koje se pokreće snagom tijela, stvari za koje si ziher da ti trebaju, vremenski uvjeti, promet, ceste, jako urbanizirani predjeli, pustare, vrećica hrane, voda, cucki, zmije….i moje misli…

Po prirodi sam optimistična, lako se oduševljavam, bla bla bla….dječje i nezrele postavke i sve to, al ovih 58 dana mi je trenutno baš najbolja stvar svih vremena.

Neki put mi je bilo teško.

Nisam baš bila spremna i nisam blagog pojma imala kaj bu to sve bilo. Znala sam da ću biti dugo na biciklu, al nisam računala na čak 58 dana. Računala sam na nekih 30. No, zaigrala sam se! I trebala mi je baš takva igra.

Otišla sam voziti fizički nespremna. Jedino kaj sam zbilja znala je da je dan dovoljno dug i da je moja glava jaka za takve stvari.  To je vjerojatno jedina stvar s kojom sam na čisto sama sa sobom – glava s voljom, to možemo!

Naravno svaki dan mi se događalo puno toga. Imala sam hrpetine nesuvislih misli, vodila sam lude razgovore sama sa sobom. Neki put sam glasno psovala, neki put pjevala, a najčešće je po meni padala kiša vlastitog znoja. Jednom sam, nakon odguslane četri brutalno postavljenje okomice koje vode u neko nezanimljivo selo, sjela na pločnik i plakala ko malo dijete. Bila sam uvjerena da taj breg inače nije tu, nego se sad stvorio samo da me zajebava. Nadala sam se da će nestati ako ga ne gledam i samo plačem. Okomica naravno nije nestala, a ja sam sam tu večer htjela biti na trajektu za Zadar i svakako sam ju morala pregaziti. Pitala sam se kak sam to jučer odvalila Apenine i idem prema Anconi koja je na nuli, a cijeli dan se vozim po tim brdima za koja ih je sram raditi one table 30% uspona. Takve table sam tak i tak vidla samo do 17%…a za više od toga se očito ne postavljaju. Bila sam izbezumljena, no nakon potoka suza ipak sam nastavila guslat!

Vraćala sam se s brda, mijenjala putanje, premišljala se, odustajala, odlazila na neke “bolje” ceste koje su odjednom bile zabranjene za bicikle pa sam se ponovno vraćala na suluda brda…

I sve to. Znate kad je moja opterećenost s brdima prestala? Pred sam kraj. Na jadranskoj magistrali. Magistrala mi je jako mirišala na pohance na haubi, kretanje na more u četri u jutro i sve dječje uspomene. Čak sam stala u nekim smiješnim mjestima koja se zovu „razbijena koljena“.

Zbilja sam bila uvjerena da je to predivna i najravnija cesta – ko da se vozim po Slavoniji. Tak sam si ja to zamišljala. Ono, uz more je pa skoro po nuli! Je vraga, iza Karlobaga magistrala nije ravna. I napokon mi je sinulo – Zemlja nije ravna ploča!

Shvatila sam konačno – da, da, ima brda. Prestani razmišljat o tome, sjeti se kaj je Velja rekal – samo vozi!

Skoro sam dva mjeseca intenzivno radila na masi. Bez gutanja ikakvih bolesnih šejkova natukla sam tri kile čiste mišićne mase! Tak da kad kažem da sam jaka – fakat sam jaka! Veliko je pitanje kolko će ta snaga potrajati.

Na biciklu smo baš jako izloženi različitim ljudskim interakcijama u kojima beskrajno uživam. Susretala sam prekrasne, komunikativne i otvorene ljude, ali bome i teške primitivce.

U Italiji sam jako brzo skužila da mogu bilo koga pitati sve kaj me zanima. Moje postojanje, jadan talijanski i smiješna pitanja nisu izazivala primitivne i seljaste reakcije. U Hrvatskoj takva pitanja ne bi postavila ni u kom slučaju. Radije bi se prepeljala prek Malog Alana!  Vožnja od Zadra do Jaske – nebi više, hvala lepa. Jako je lepo, al lepo neki put nije dosta. Lijepa priroda i primitivci koji bez imalo bazične pristojnosti iskaču iz svakog grma. Kad sam sjela na bic u Zadru, stisla sam play na seljaštvo i nisam ga ugasila do Jaske! Bilo je tu svega,- žvakaćih guma bačenih u kosu, brutalno brzih i nekulturnih jurilica, nesuvislih rasprava s policajcima, napinjača i napasnika svake vrste!

U Hrvatskoj mi je najzabavnije bilo na putu od od Knina do Metkovića. Na Sardiniji je voziti bicikl definitivno bilo najzanimljivije od Cagliarija do Nuora, a u Italiji od Chivitavecchie do San Severino Marche. Priroda je posvuda prekrasna. Često mi se događalo da zastanem, držim bicikl i totalno hipnotizirano upijam ljepotu.

I za kraj, teglila sam 30 kg stvari. Neke od njih mi nisu zatrebale, npr. zračnice. Trebale ili ne, one su obavezne! No, ono kaj je apsolutno jedino važno imati je hrana i voda. Sve ostalo olakšava putovanje, ali nije nužno. Recimo nekaj kaj mi nikako nije trebalo je lokot za natovaren bicikl. Čak i sa svojim laganim PTSP-om od gubitka bitnih stvari, nisam zaključivala bicikl. Ne treba sumnjati da je ovaj put bicikl bio jedina stvar za koju mi je bilo zbilja važno da ju netko ne ukrade!

I kak me puno ljudi pitalo – bez čeg si ostala ovaj put? – Svečano izjavljujem, vratila sam se sa svim stvarima.

Putovanje biciklom je iznimno iskustvo. To nije samo put, nije samo priroda, nisu samo ljudi, nije samo tijelo, nije samo sport, nije samo pokret. A i nije bit u tome da tvoji kvadricepci natežu tebe i tvoje stvari po nekim divljim cestama i pokazuju ti svijet koji nikad ranije nisi vidio! Više je od toga, nekako je sve. Sve meni bitno je u tom pokretu…Imam još neke priče na koje ću se vratiti kad uhvatim volje i vremena. Još su neka mjesta ostavila jak dojam na mene…

Cmokec

 

 

Kvarovi i super sreća

O krhkom tijelu svog dragog  bicikla ne znam skoro ništa. Poznam mu samo dušu! Teoretski znam promijeniti gumu. Mogu ju možda promijeniti doma na terasi, svježa i odmorena. Ne mogu ju promijeniti spaljena od sunca, promrzla od vjetra ili mokra od kiše. Tada  se događa totalna blokada svih logičnih funkcija.

Natovareni bicikl se voli prevrtati, voli se rušiti, voli padati na stranu na kojoj je lanac. To ga zabavlja. Od padanja bicikla, vjetra i  sunca sam dobila herpes po cijelom nosu i iznad usnice.

Dok sam ulazila u Knin, bicikl je stvarao čudnu buku u najnižim brzinama. Mislila sam – treblo bi brzine porihtat… Nisam šaltala u najniže i to je bilo to. Vozili smo se.

U Kninu sam nazvala dečke iz biciklističkog kluba i zamolila ih da mi malo pogledaju bic. Kristijanov prijatelj me za dvije minute pokupio i pokazao mi di je njihova radiona. Fino smo se porazgovarali. Malo kasnije evo bicikla i mene.

Kristijan mi kaže da mi se iskrivio “Drop out”!!? Drop, kaj? Nemam pojma koji je to vrag. Pokazuje mi to iskrivljenje i vidim kak neki dio od mašinice lagano ulazi među žbice u najnižim brzinama. Opa! Nemam blagog pojma o tome!

Kristijan to poravnava i upozorava me – Pripazi da ti bicikl ne pada! Zatim smireno i strpljivo sređuje još neke stvari koje su odjebale. Znalački. Zapanjena sam tom lakoćom.

Slijedeći dan se sretnemo na izlazu iz grada dok odlazim prema jugu. Pozdravljamo se i on mi poželi sreću.

Bic ide ko po loju – milina! Neprepoznatljivo! Veselju nema kraja!

No, mogu paziti na bic najviše na svijetu, al on baš voli padati! Zabavlja ga to, a mene prolazi lagana jeza pri pomisi na taj drop out i sve druge dijelove o kojima nemam pojma, a imaju ogroman potencijal sjeba.

Budim se rano ujutro u Zmijavcima. Prema Imotskom je ogroman spust.  Nije me veselio baš ni malo… Vidjela sam Imotski pred sobom na brdu i znala sam da taj spust ima svoju cijenu.

Veselim se Modrom i Crvenom jezeru pa uporno i  nadobudno gazim. Nakon deset minuta guslanja uz brdo, prisjela su mi jezera! Nisu me više zanimala ni malo. Samo sam htjela da ta agonija već jednom završi. Jezero je nestvarno lijepo, al ja sam to slabo doživjela. Krenula sam prema Crvenom, na koje pljuneš kak je blizu. Nakon par minuta, već je bilo – Ma ko te šljivi Crveno, ne da mi se ovoliko patiti!

Krenula sam prema Metkoviću. Granica. Divlja hercegovačka vožnja. I ja lagano ubijena od forsiranja jezera.

U Ljubuškom naručujem pivu i zaključujem da ne idem dalje. Ne da mi se. Tijelo hoće pauzu.  Okrećem bic na parkingu i daaaj me nemoj, moj svojeglavi, natovareni bicikl pada ravno na hercegovački crni ulašteni mercedes!  Nije šala. Vlasnik blistavog automobila uopće ne reagira na malu nezgodu. Ja si mislim – gospodine, ne parkirajte auto pokraj natovarenog bicikla!

Sjedam na bic i skoro poberem asfalt! Ne ide, ne mrda. Pogledam dolje. Opal je lanac. To ne mogu sama srediti jer ne mogu dignut bicikl. Zbunjeno gledam oko sebe. Simpatični deda dolazi u pomoć. Diže bicikl i podigne lanac. Zavidim mu na snazi. Ponovno pokušavam krenuti, ali ništa, bicikl tvrdoglavo ne miče! Deda i ja sa velikom znatiželjom promatramo bicikl. Koji vrag mu je? Mene lagano lovi panika. Skužim da se dijelić od “onog di stoji lanac”  zabio u gumu i kotač se ne vrti. Deda to pokušava odmaknuti od gume. Ja ga neću ni taknut, poznavajući sebe napravila bi još veći sjeb. Ovaj put ni dobronamjernom dedi ne ide od ruke. Ostavljam mu bicikl da ga pripazi i idem pronać sobu.

Pronalazim neš tolko odvratno da mi dolazi na mučninu, osobito od ultra ljige na recepciji. No, lik odlazi po moj bicikl i davi me s nekom glupom pričom. Kad je već postao granično iritantan, izgovaram – stvarno mi nije do priče! Takve stvari obično ne govorim, al evo jesam! On iznenađen, ipak potrpa bicikl i stvari u auto. Plaćam preskupu sobu, izlazim van i pokušavam smislit – kaaaaj sad?

Odlazim se raspitat na ogromnu benzinsku i govore mi da su svi koji su popravljali bicikle odselili u Njemačku. Izgleda da je google bolji poznavatelj lokalnih prilika od ekipe na benzinskoj. Na sreću i Ljubuški ima svoj poznati biciklistički klub! Šaljem im poruku i brzo se dogovaram s Brunom da dođe po bicikl sutra i da ga pogleda. Juuuuhuuuu! Ekipa na benzinskoj nema  pojma, legendarni Bruno je tu!

Ujutro Bruno i supruga dolaze po mene i moj ukočeni bicikl.  I dok supruga i ja pijemo kavu, Bruno ravna sve što treba poravnati. Upozorava me kako bi ponekad bilo dobro da pobrišem lanac. Osobito kad se zaigram s uljem! Objašnjava mi neke važne tehničke stvari, govori mi kakvu bi nogicu na bicu trebala imati! Trudim se sve to nekako popamtiti.

I onda mi ponude prekrasni relax. Vode me na slapove Kravice koje su fantastične! Ostajem bez daha. Usput pijemo kavu i pričamo! Uživancija.

Sve lijepo i laganini! Krećem prema Metkoviću i čudim se kak bic super ide, ne stvara buku, gume se vrte, zbilja se vrte …idila. Pazim da mi ne padne na lanac,  jaaaakooo pazim, al on povremeno ipak rokne na cestu.

Imala sam sreće s biciklom! Otakzivao je u gradovima koji imaju biciklističke klubove. A u ta dva kluba su mi pomagali najprekrasniji ljudi! Ljudi koji su me posramili i koji su mi pokazali koliko vrijedi biti dobar čovjek. Što znači pola sata vremena? Meni to vrijeme znači sve. To vrijeme predstavlja razliku od trenutka u kojem mogu samo nemoćno zuriti u bicikl il veselo vrtiti pedale. Kristijanovo i Brunino znanje i utrošeno vrijeme pravi razliku između stajanja i kretanja, između sreće i očaja. Njihovo znanje, vrijeme, njihov trud i dobronamjernost  je neš kaj moj pokret čini mogućim. Omogućili su mi put do Dubrovnika! Do tada potpuni stranci, imali su volju moj pokret učiniti mogućim. Malo što je vrijedno kao to. Hvala do neba!

I kad sam napokon ušla u Italiju, krenula je vožnja po nekoj prečudnoj cesti. Uz rub te ceste je bila hrpa sranja, idealnog smeća za zbušit gumu. Izbjegavala sam komade željeza i hrpe stakla s desne strane, a kamione s lijeve. Bila sam krepana i htjela sam samo izać iz Barija! Smijala bi se da nisam bila crknuta.

Bojala sam se da mi guma ne pukne, nije to cesta za bicikle. Bilo mi je to skroz jasno. No guma za divno čudo nije puknula i ja sam se izvukla iz Barija. Kakva super sreća!

Od silnog padanja bicikla noge su mi flekavo crne od ulja, a to normalnim pranjem ne ide dolje. Ne pada mi ih na pamet ribat s kefom jer mi je već sad koža prilično oguljena pa bi  napravila još veću pizdariju. I tak, hodam okolo zmazana. Zriktane Talijanke su bez imalo srama na brodu rukom pokazivale na moje noge. Kolko sam ja njima bila zmazana, smrdljiva Balkanka, tolko su one meni bile zabavne.

Bauštela boju sam počela njegovati poslje Knina i nastavljam raditi na njoj! Kad baš jako pripriži, instaliram maramu na guvernal i glavu da mi napravi hlad i propuh dok vozim. Povremeno navučem dugu majicu. Al onda mi brzo sfali pržione. S veseljem očekujem prve plikove.

Poslje Sinja sam tenisice pospremila u bisage pa obula japanke. Prstići slobodni. Koja je to sreća, najveća!

Dosta puta sam čula pitanje – Kako te nije strah? Jasno vam je čega me strah – slatkog bicikla koji ne vrti kotače. Bicikla kojeg mogu samo gledat.

Šaljem velike puse!

 

Cesta….

 

Spooooroooo sam se kotrljala cestom.  Desetak sati dnevno po pedalama.  Cesta, cesta, cesta…

…Život je jako dobar kad dopustimo da nas namoči kiša, da nas propuše brutalna bura, da nas sprži sunce. Kad dopustimo da nam noge budu prljave od prenauljenog lanca….kad se nemamo namjeru sklanjati pred time. I kad smo spremni dopustiti koju god varijantu naše stvarnosti. Kad ne očekujemo da ljudi budi onakvi kakvi nama odgovaraju! Prihvaćajući putanju koja je pred nama, možemo vidjeti ljepotu u svemu! Tada je život iskren, stvaran, surov, kakav god želi biti. Polagano klizimo na cesti osuđeni na promijenjivost sudbine i vremenskih prilika. Bez krova ispod kojeg bi se sklonili. Bez nekog ko nas jako dobro pozna i zna što bi možda htjeli jesti nakon 10 sati na biciklu. Bez prijatelja koji će reći – piva za 10 minuta.  Polako klizimo na mogućnostima  nevjerojatnih interakcija i putnih razgovora.  Cesta, cesta, cesta…

Uz cestu  male usputne stanice.  Ulazila bi s olakšanjem u svaku drugu birtiju na putu. Poslje Metkovića sam se počela spuštati prema moru  i jako mi je drago zbog toga. Pedesetak kilometara  bicikliranja uz  obalu  me ničim nije zabavilo…ostalo je onako, lijepo ništavilo! Nije moj đir. Tih pedeset kilometara je sunce jako  grijalo, al samo sunce, ništa više od toga.

U unutrašnjosti me grijala lijepa riječ.

Valjda sam izgledala dovoljno blesavo da mi ljudi imaju potrebu neš reći. Ziher mi se nitko neće obratiti dok uparkiravam auto ispred birca u povratku  s mora. Kad parkiram bic s prikolicom, to  je već  malo zanimljivije! Stvar se lako razigra i jako me zabavlja. Koliko god sam sklona  to nazvati “uvijek istim razgovorima” oni to nisu. Volim ta nepovezana trabunjanja –  nasmijavaju me, budu simpatična, životna, ponekad apsurdna.

Zanimalo me kaj se događa u tim kafićima. Zanimalo me ko su ti ljudi koji vise u birtiji u selu s  petnaest kuća. Zanimalo me ko se skuplja u gostioni koja liči na kuhinju moje bake. Morala sam to vidit i nije da negdje žurim i nije da negdje ultimativno moram stić. Kad mi istekne vrijeme, sjest ću na bus i  vratit se doma. Kog briga za to do kud ću doć ! Zanima me kaj se događa oko mene. Old skul mjesta ne želite propustiti, te razgovore želite prisluškivati. Želite priupitati  čovjeka usput – Iiiii….kolko vam je smrzlo?  Još ne treba kositi?  Imate svog sjemenskog krumpira?   Želiš pitat i želiš znat. Meni je moj bicikl super zanimljiva tema. Njima svakako nije. Imaju svoje svakodnevne brige, najvažnije na svijetu. Vinogradi, trešnje, krumpir, paprike, duhan…to su teme. Jako jednostavno i zabavno!

U Gračacu sam se s nekim dedekom utrkivala na biciklu. Bacili smo utrku od jedne do druge birtije. Skužio je da mi još šmrklji cure pa me pustio da pobijedim!

Malo prije Sinja sam naslonila svoj bicikl na zidić, sjela na pločnik, natezala vodu i bila u zenu. Bakica sa dubokim tragom života na licu je izašla na ulicu i izgovorila –  A dite moje, kud si krenula? Jesi gladna? Odi malo pojedi i odmori!

– Divni ste bako, al evo baš sam prije pola sata pojela. Možete mi dati vode? Odlazim za njom u kuću i točim vode. Ne govori puno. Al me gleda jako zabrinuto.

-A milo, jel ti triba što god? Jesi dobro?

I tako je to krenulo pred Sinjem i trajalo do Metkovića. Iz kuća su izlazili bakice i dedeki i postavljali mi takva pitanja. Bez imalo fejka, s totalnom iskrenošću, toplinom i otvorenošću. Nisu imali pojama ko sam ja. Mogla sam biti totalni psihopat, sociopat, što god. U njihovim glavama – nemoš takav smrdljiv i umoran stat  pred kućom a da oni ne ponude pomoć, hranu, odmor, razgovor….

Posramili su me. Takve reakcije mi nisu poznate. Ja to ne radim. To vjerojatno nebi napravio nitko mojih godina. Nit nije. Naborane bakice i dedeki su mi pokazali kako izgleda najdivnija ljudskost.

Sve sam radila – molila se prije večere, jela toč od punjene paprike, govedsku juhu bez komadića mesa, nazdravljala rakijom, gemištom, vinom…Klinci su se micali iz svojih soba da bi ja u njima spavala. Sve najvrednije se događalo. Obožavam jutarnje okretanje pedala! Jako volim ultimativnu slobodu kretanja i to onih prvih 30 km kad sam  još relativno svježa! Jesti točeve od punjene paprike volim više! Puno više! Volim sve te razgovore. Volim ljude koji me nikad nisu vidli, koji nemaju blagog pojma o meni, al su mi spremni otvoriti svoje domove. Volim sve te ljude koje ne poznam. Sve te razgovore koje nikad prije nisam vodila, volim sve te obitelji koje nisam poznavala…. ljude koji su mi pokazali što znači biti prekrasan čovjek, topao, otvoren i iskren. Volim kad me ljudi posjednu u auto i otpeljaju na selo kod svojih roditelja. Volim to jer bi to napravio netko ko me dobro pozna, ko zna kolko me takve stvari vesele. Nije da ja u svemu tome mogu jako sudjelovati. Često zapravo i  nisam razumijela o čem ti ljudi pričaju.  Dovoljno  je  samo sjediti, postojati, promatrati i upijati život .

I to sve nebi bilo moguće da nemam najdivniju prijateljicu koja je omogućila da vožnja kroz Hrvatsku ima dimenziju životnog iskustva, ne samo okretanje pedala…ne samo pokreta.

Spontani susreti proširuju suženost naših dosadašnjih iskustva. Kreiraju našu priču! Sporu, životnu, lijepu! Realnu, gladnu, žednu, umornu, sprženu ili  promrznutu. Natrpanu ili laganu. Klizimo. S biciklom ili bez bicikla! Prolazimo. S teretom ili bez tereta! Sa znanjem o nečemu ili bez znanja o ičemu, s planom ili bez plana. Možda u “kaj god” raspoloženju, a možda i ne! U trenutku kad sam jasno osvijestila  stanje prolaznosti  dok  polako kotrljam cestom,  zastala sam i zaustavila se!   To me dirnulo toliko duboko da mi je trebalo par dana da dođem k sebi.

Pa već treći dan odmaram na jugu Italije.

Pregazit ću pustaru….

U mojoj glavi je sve super blizu! Niš nije daleko…

Kad sam krenula iz doma, Karlovac je bio najdalje.  Bokte,  nikad doć! Trebala  bi se naviknut na sve te stvari koje teglim. I hejtam kacigu, al ju imam da baš ne budem najgluplja.

Divno se vozit biciklom do Slunja! Super je zeleno, naselja, automobili, motori, autobusi, kamioni,  ludilo! Nije da sam  tad kužila kak  je to lijepo, al sad  znam da je to baš ultra divotica. U Slunju sam bila u totanoj euforiji! Kuglana je bila jedini birc blizu mene i otišla sam si unutra po pivu! Sjela se van! Morala sam započet neki kretenski razgovor. Imam glupu naviku postavljaljat najdebilnija pitanja ikad. Moje pitanje je bilo – jel ima puno brda pred menom? Ko to pita u Slunju?! Koji totalni debos postavlja takva pitanja?! Gospoda iz kuglane mi je predložila da se najbolje odmah vratim doma!

Vjerojatno su bili u pravu.

Ujutro volim imat izgovor za jednu, dvije, tri  kave – čekam sunce! Zvuči dobro.  Al baš ovaj tjedan nije realno – jel tak?

Brdo, brdo, brdo…. kad se s desne strane ukazala Korana, a isped mene najveća moguća uzbrdica – jedina stvar koju sam mogla je bilo – smijat se i ponavljat – jel me ovo svemir zajebava! Ovo može bit samo dobar štos, ovo nije za zbilja. Naravno, bilo je za zbilja! Moje noge su zaključile da je za zbilja. Pjevala sam –  u sobi ležim sam sa sobom, a sob je jako velik, jao, jao, jao, na nogu mi je stao.… ni jedna pametnija pjesma mi nije pala na pamet. Pala mi je jedna prikladnija – Pregazit ću Kapelu, ličku goru zelenu…al bi tad moguće od muke šiknula bicikl u Koranu!

Ravnoteža lijepih pejsaža i okamenjenih nogu! Jel tak želim provest GO? Ne znam baš!

Derala sam se i začudo se održala u pozitivnoj varijanti! Bilo mi je smiješno! Nije mi se išlo s bicom do Samobora, jer mi je Plešivica preveliko brdo! Kapelu prepišam!

Do Korenice je bilo lijepo, puno brda al divna priroda! Hrpa zelenila, hrpa ljudi, automobila, autobusa, kamiona, kafića, restorana. Život!

U Korenici sam se smijestila kod jako zabavne gospođe – Imamo i tople vode! Ja sam iz potpuno nepoznatog razloga izgovorila – Odlično! Kao da bi u mojoj glavi bilo moguće da je  nema, kao da je u Korenici topla voda neš ekstra! Vani je malo iznad nule.  Taj dan sam bila na dva bureka i otišla sam u Macolu na pečeni krumpir i paradajz juhu! Glad mi je bila veći prioritet od tuširanja i tople vode! Kad sam se vratila, gospođa je pogasila svijetla i otišla na spavanje. Još sam pol sata neš petljala i ajde da se konačno istuširam! U jednom trenu sam osvijestila da mi po nogama teče ledena voda! Okretala sam pipu na sve strane i strpljivo čekala. Noge zaleđene! Obukla sam najdeblje čarape ….svu robu kaj imam i čekala da se zgrijem! Onda sam išla potražit gospođu! Bilo je devet! Bilo bi ok da upali tu toplu vodu na koju je tolko ponosna! Vraga! Gospođa je spavala! U jutro je prije 6 počela ordinirati. Valjda neki  lički stil! Ne znam! U svakom slučaju voda je bila topla – ja svježa ko ružica! Milina!

Kavica, skuhani  kus kus, neka zob i jogurt – samo zdravo!

Iza Korenice sam poželjela autobuse na cesti, kamione….bilo kaj. Daj nekaj da se događa! Neko zelenilo. Neš ….samo da nije ta pustara! Finiš Kapele i ništa! Majko mila! Luda se stvar događa u glavi s tom količinom ničega. Vidiš jedan pejzaš vidio si ih sve. Posušena trava, ovce, napuštene kuće, izmjena brda i ravnice…I ništa! Tu i tamo protutnji neko vozilo!

Popišam se, pojedem, zapalim i ne prođe ni jedan auto! Mogla sam ih brojat.

Složit bicikl da hoće stajat je umjetnost! Baca ga vjetar, bacaju ga stvari, prehiće se na brdu. Opada i ja se zajebavam s dizanjem. Moguće sam trebala dizat neke utege nekad ranije! Ovak bude teško.

I sve to je pomalo smiješno. Vodila sam vrlo duboke razgovore s likovima koji su kosili nepostojeću travu uz cestu blizu Korenice  – jel će kiša? Jel ima puno brda ispred? Smijali su mi se, tipa, kakva su to pitanja. Kiša me oprala i bilo je brda!

Slijedeći razgovor je bio s motoristom  kojem sam vjerojatno bila najnesimpatičnije stvorenje koje je ikad vidio. Njegova faca je govorila – prestani mi se obraćat, glupa si! Nije mi jasno zaš sam ga tolko nervirala, u svakom slučaju ugasio je cigaretu koju je tek zapalio i zgibal dalje.  

Od Korenice do Gračaca sam vidjela jedan stariji bračni par kak nateže vreću krumpira s polja i nosi ju u tačke. Vidla sam jednog gospona koji je neš ordiniral oko kuće i dva pastira u daljini. Petero ljudi plus rezači trave i autistični motorista…

Spust prema Gračacu i jedina birtija na putu od Korenice – Zagi! Lik sređuje poslove u Njemačkoj, to mu piše na vratima! Odštampano na požutjelom papiru – Sređujemo poslove u Njemačkoj! Sigurna veza i broj telefona. Gangsta iz Deringaja! Dok sam popila svoju cedevitu pričao je na telefon i sređivao biznis.

–  Curo, oćeš ić u Njemačku?

–  Za sad ne, imam pametnije poslove, vozit bicikl i to!

Pokazao mi je krezubi osmijeh i reko – 12 kuna!

Pomisla sam si – dobra ti je cedevita za 12 kuna!

Super je Gračac! Ludilo od događanja! Volim pripizdine i Gračac mi je po ukusu! Brutalni vjetar me u utorak zadržao u Gračacu, pa sam uživala. Primijetila sam tri duća i dvije voćare! Apoteku. Jednu pekaru koja radi do 13.30. Vidla sam gospođu s vrećicom punom kruha (mislim 3 velika i jedan okrugli) kako dolazi iz nekog drugog smjera. Tak da ziher negdje ima i druga pekara. 4 kafića, možda ih ima još. Vidla sam knjižnicu! Rijeku Otuča. Općinsku zgradu! Ogromna je, al je i Gračac najveća općina u Hrvatskoj! Preporučam Gračac, meni je pre guba. Nije da imate di za pojest krumpira, zelja i sira, al si možete sami skuhat. Meni se to nije dalo.  No…uz glavnu cestu ima neki restoran to sam vidla kad sam dolazila – Zvonko il tak nekak. On možda nudi zelje i krumpir? Nisam otišla do Zvonka provjeriti jer bi se morala vraćat – to mi nije fora. U Gračacu vas isto mogu izbacit iz birtije. Neki brko vam može reći da se gubite iz birtije i da žene poput vas završe u grabi u Gospiću. Ne znam zaš mi je brko to rekao, nit sam ga pitala za brdo, nit za vrijeme….do Gračaca sam naučila da je bolje ne pitat kaj me zanima – neg neš tipa – Kako ste? Kako su vaši?   

Vjetrovi u srijedu nisu stali. Smak svijeta! Razmišljala sam kaj da napravim jer po tom sranju ne mogu vozit. Nisam ta. Spakovala sam stvari i krenula prema kolodvoru. Kao idem na vlak za Split i u četvrtak navečer lovim trajekt za Anconu. Zajebite vjetrovi i kiše, ne zajebava mi se s tim. Tak i tak hejtam zimu. Dok sam se vozila prema kolodvoru, ošinulo me neš drugo. Naravno da je. Bez obzira koliko mi se ne zafrkava s vjetrom, zbilja volim vrtit pedale, čak i kad ne mogu!

Totalno dječja brija.  Znate te brije– neš tipa, nisam se otišla vozit u vlaku, na bicu sam…. Bez pameti! Samo brija.

Nisam u kondi, al imam glavu baš za takve pizdarije. Mogu super zabrijat, a i volim osjetit granice vlastite fizičke izdržljivosti, bez obzira koliko su niske. Na dobar način me to roka u glavu! S godinama su moje granice opale na neprepoznatljive razine….al vidite da radim na tome. Taj adrenalin mi je dosta dragi.

Kad se nakon Gračaca ukazao uspon od 7% i kad je jaka južina  šibala u kontra pravcu od mog kretanja – bilo mi je baš neopisivo zabavno!

Bicikl neće stajat ako ga ne držim jer ga vjetar ruši.  Jel zbilja?

Glupe stvari me zabavljaju. Ta vožnja po vjetru me zabavljala. Skužila sam na koji način vjetar baca bicikl…nisam to nikad doživijela – pa mi je bilo vaaauuuu!!! Kao skroz lagano i neprimjetno se nađete na suprotnoj strani ulice, suprotni rub asfalta. Ko usporeni snimak! – Opa, evo me tu! Poslje Otrića sam već bila u mini drami– ok, ak ovo ovak nastavi šibat nikad neću doć do Knina. Ne mogu više zadržavat bicikl uz rub svoje trake. Zaš nisam dizala te utege? Zaš to nisam radila? To mi je bilo na pameti cijelim putem! Spust nije spust jer je vjetar šibao u suprotnom smjeru, pa bez obzira na nizbrdicu vrtim pedale da bi se kretala. Počelo me to malo ubijat – i pustara, ogromna pustara. Prepoznala sam trenutak u kojem više neću moć vladat bicom! Ali svemir me tu i tamo voli! Pustara je odjednom odsječena! Zazelenilo se i pojavila se najljepša priroda ikad – više nije bilo teško. Mogla sam sve to. Krasota!  Vjetar je šibao jednakom jačinom, al su suhe livade zamijenile zelene šume i žuto cvijeće. Duša je pjevala. Neš najdivnije kaj sam ikad vidla – od Otrića do Knina!  Nagla promjena.  Kad voziš  autom, suha pusta Lika  ne traje toliko dugo, bicom je Lika baš depresivna.  Nakon Otrića, silina ljepote tjera suze na oči! Vjetar nije problem, lovljenje ravnoteže, hvatanje svoje strane ulice, sve to  više nije problem.

Kad se u dolini ukazao Knin…ponovno me ljepota šiba u glavu. Za ozbač sam se od siline ljepote rascmoljila ko najveći pekmez.

Vozim  kroz Knin i kužim tu raznolikost – ovdje mogu birat birtiju, mogu svaki dan kupit banane kod drugog brke, na ulicama vidim ljude….sve što čovjek treba! Knin je postao sve ono čemu sam u Jaski mahnula – život! Volim pripizdine, ne volim urbane sredine, al volim kad je živost mjesta primjetna. Kad postoji neš, neki triger atmosfere koja mi odgovara. Nakon 10 minuta u Kninu me preplavilo upravo to.  Bila sam najsretnija!

Lijepa je pusta surovost Like.  Divna je…dira duboko u dušu. Surovost koja preuzima! Surovost bez kraja – suha praznina. Čudno lijepa, al tužno pusta.  Autom to traje puno kraće – na bicu, pustara je bez kraja. Poigra vam se s glavom! Simbolika prostora, prolaznosti….život. Okrećete pedale, krećete se, a ništa se ne mijenja! Bude ludo…nisam se našla u tim pejsažima, nisu pretjerano “moji” i nakon toga kad sam ugledala razigranu, šarenu, dinamičnu prirodu podno Dinare…..suze ….i igra sporog kretanja kroz prostor…ne može divnije! 

Volim bit spora, a Knin je prekrasan grad s još prekrasnijim ljudima…jako mi je lijepo tu….šaljem puse iz Knina.

…zbog stajanja

Subota u kojoj je lagano zabljesnula jedna od meni omiljenih “kaj god” varijanti…

Kad sam otišla iz doma, srce mi je bilo nakrcano ogromnim veseljem, ljubavlju i toplinom koju su najdraži ljudi instalirali u njega. Nakon 10 km sam psovala svoju glupu glavu i pitala se – koji mi je vrag? Prije spavanja je pogled zalutao na neš prekrasno….i sve to me podsjetilo na prvo bicikliranje, nekad davno prije…

Sjećam se plavog ponija i tate koji me uči vozit bicikl. Ulica bez automobila, sve kaj treba! Klinka sam i zapravo nemam pojma čemu me uči.  Neš kaj moram i kaj svi ljudi znaju – važno iz nekog, dječjoj glavi nedokučivog razloga! Važno, ko ne kakati u pelene! To se mora da bi bila velika. Tak sam si mislila i nisam bila pretejrano euforična oko toga. Plavi poni i žuti pomoćni! Strpjivi tata! I onda ta ultimativna stvar…

Skidaju se pomoćni…lovljenje ravnoteže i sloboda! Sloboda kretanja, ogromna brzina na malom poniju! Širina mogućnosti! Sloboda u koju nas uglavnom puštaju roditelji. Uče nas ravnoteži i daju nam krila … nevidljiva, brza, samo par zamaha, par okreta …veliki svijet! Svijet bez pomoćnih u kojem ulica bude dulja i sve je bliže, brzina i savršena ravnoteža! Za dječje mozgiće veliki događaj! Tata sa osmijehom stoji na početku ulice i maše mi! Ja sam smiješna i jako ponosna….bez pomoćnih….vaaauuu! Bilo mi je jasno zaš sam to morala naučiti!

Od tada je bilo puno razbijenih koljena, puno razbijenih dlanova, puno suza….svašta je ta sloboda donijela…

Hrpu godina kasnije scena je vrlo slična….natovareni bicikl, ja bez pomoćnih s istim veselim pogledom! Mama i tata radosno čekaju da se pokrenem, mašu mi i šalju puse …. zgusnuto vrijeme. Vrijeme u kojem sam prestala biti klinka, vrijeme u kojem sam zaboravila da su mi nekad trebali pomoćni za lovljenje ravnoteže…do danas!

Sjetila sam ih se dok sam promatrala svoju sjenu i gledla kak ju nepostojeći vjetar baca iz ravnoteže. Sjena mi je ogromna i više liči na natovarenu mazgu nego na ženu na biciklu. Dobro bi mi došli da malo bolje lovim ravnotežu….neki žuti pomoćni!

Navečer, kad sam popila pivu i gledala u savršeno plavu Slunjčicu, pomisla sam si – majstorice, to su ti pomoćni 🙂

Hvala  svima do neba za sve kaj se dogadalo zadnjih dana! Nakrcali ste me s ogromnom srećom….hvala za sav trud, sve stvari i svo vrijeme!  Zbog vas je sve veselo, šašavo i pomaknuto!

Volim vas 😉