O krhkom tijelu svog dragog  bicikla ne znam skoro ništa. Poznam mu samo dušu! Teoretski znam promijeniti gumu. Mogu ju možda promijeniti doma na terasi, svježa i odmorena. Ne mogu ju promijeniti spaljena od sunca, promrzla od vjetra ili mokra od kiše. Tada  se događa totalna blokada svih logičnih funkcija.

Natovareni bicikl se voli prevrtati, voli se rušiti, voli padati na stranu na kojoj je lanac. To ga zabavlja. Od padanja bicikla, vjetra i  sunca sam dobila herpes po cijelom nosu i iznad usnice.

Dok sam ulazila u Knin, bicikl je stvarao čudnu buku u najnižim brzinama. Mislila sam – treblo bi brzine porihtat… Nisam šaltala u najniže i to je bilo to. Vozili smo se.

U Kninu sam nazvala dečke iz biciklističkog kluba i zamolila ih da mi malo pogledaju bic. Kristijanov prijatelj me za dvije minute pokupio i pokazao mi di je njihova radiona. Fino smo se porazgovarali. Malo kasnije evo bicikla i mene.

Kristijan mi kaže da mi se iskrivio “Drop out”!!? Drop, kaj? Nemam pojma koji je to vrag. Pokazuje mi to iskrivljenje i vidim kak neki dio od mašinice lagano ulazi među žbice u najnižim brzinama. Opa! Nemam blagog pojma o tome!

Kristijan to poravnava i upozorava me – Pripazi da ti bicikl ne pada! Zatim smireno i strpljivo sređuje još neke stvari koje su odjebale. Znalački. Zapanjena sam tom lakoćom.

Slijedeći dan se sretnemo na izlazu iz grada dok odlazim prema jugu. Pozdravljamo se i on mi poželi sreću.

Bic ide ko po loju – milina! Neprepoznatljivo! Veselju nema kraja!

No, mogu paziti na bic najviše na svijetu, al on baš voli padati! Zabavlja ga to, a mene prolazi lagana jeza pri pomisi na taj drop out i sve druge dijelove o kojima nemam pojma, a imaju ogroman potencijal sjeba.

Budim se rano ujutro u Zmijavcima. Prema Imotskom je ogroman spust.  Nije me veselio baš ni malo… Vidjela sam Imotski pred sobom na brdu i znala sam da taj spust ima svoju cijenu.

Veselim se Modrom i Crvenom jezeru pa uporno i  nadobudno gazim. Nakon deset minuta guslanja uz brdo, prisjela su mi jezera! Nisu me više zanimala ni malo. Samo sam htjela da ta agonija već jednom završi. Jezero je nestvarno lijepo, al ja sam to slabo doživjela. Krenula sam prema Crvenom, na koje pljuneš kak je blizu. Nakon par minuta, već je bilo – Ma ko te šljivi Crveno, ne da mi se ovoliko patiti!

Krenula sam prema Metkoviću. Granica. Divlja hercegovačka vožnja. I ja lagano ubijena od forsiranja jezera.

U Ljubuškom naručujem pivu i zaključujem da ne idem dalje. Ne da mi se. Tijelo hoće pauzu.  Okrećem bic na parkingu i daaaj me nemoj, moj svojeglavi, natovareni bicikl pada ravno na hercegovački crni ulašteni mercedes!  Nije šala. Vlasnik blistavog automobila uopće ne reagira na malu nezgodu. Ja si mislim – gospodine, ne parkirajte auto pokraj natovarenog bicikla!

Sjedam na bic i skoro poberem asfalt! Ne ide, ne mrda. Pogledam dolje. Opal je lanac. To ne mogu sama srediti jer ne mogu dignut bicikl. Zbunjeno gledam oko sebe. Simpatični deda dolazi u pomoć. Diže bicikl i podigne lanac. Zavidim mu na snazi. Ponovno pokušavam krenuti, ali ništa, bicikl tvrdoglavo ne miče! Deda i ja sa velikom znatiželjom promatramo bicikl. Koji vrag mu je? Mene lagano lovi panika. Skužim da se dijelić od “onog di stoji lanac”  zabio u gumu i kotač se ne vrti. Deda to pokušava odmaknuti od gume. Ja ga neću ni taknut, poznavajući sebe napravila bi još veći sjeb. Ovaj put ni dobronamjernom dedi ne ide od ruke. Ostavljam mu bicikl da ga pripazi i idem pronać sobu.

Pronalazim neš tolko odvratno da mi dolazi na mučninu, osobito od ultra ljige na recepciji. No, lik odlazi po moj bicikl i davi me s nekom glupom pričom. Kad je već postao granično iritantan, izgovaram – stvarno mi nije do priče! Takve stvari obično ne govorim, al evo jesam! On iznenađen, ipak potrpa bicikl i stvari u auto. Plaćam preskupu sobu, izlazim van i pokušavam smislit – kaaaaj sad?

Odlazim se raspitat na ogromnu benzinsku i govore mi da su svi koji su popravljali bicikle odselili u Njemačku. Izgleda da je google bolji poznavatelj lokalnih prilika od ekipe na benzinskoj. Na sreću i Ljubuški ima svoj poznati biciklistički klub! Šaljem im poruku i brzo se dogovaram s Brunom da dođe po bicikl sutra i da ga pogleda. Juuuuhuuuu! Ekipa na benzinskoj nema  pojma, legendarni Bruno je tu!

Ujutro Bruno i supruga dolaze po mene i moj ukočeni bicikl.  I dok supruga i ja pijemo kavu, Bruno ravna sve što treba poravnati. Upozorava me kako bi ponekad bilo dobro da pobrišem lanac. Osobito kad se zaigram s uljem! Objašnjava mi neke važne tehničke stvari, govori mi kakvu bi nogicu na bicu trebala imati! Trudim se sve to nekako popamtiti.

I onda mi ponude prekrasni relax. Vode me na slapove Kravice koje su fantastične! Ostajem bez daha. Usput pijemo kavu i pričamo! Uživancija.

Sve lijepo i laganini! Krećem prema Metkoviću i čudim se kak bic super ide, ne stvara buku, gume se vrte, zbilja se vrte …idila. Pazim da mi ne padne na lanac,  jaaaakooo pazim, al on povremeno ipak rokne na cestu.

Imala sam sreće s biciklom! Otakzivao je u gradovima koji imaju biciklističke klubove. A u ta dva kluba su mi pomagali najprekrasniji ljudi! Ljudi koji su me posramili i koji su mi pokazali koliko vrijedi biti dobar čovjek. Što znači pola sata vremena? Meni to vrijeme znači sve. To vrijeme predstavlja razliku od trenutka u kojem mogu samo nemoćno zuriti u bicikl il veselo vrtiti pedale. Kristijanovo i Brunino znanje i utrošeno vrijeme pravi razliku između stajanja i kretanja, između sreće i očaja. Njihovo znanje, vrijeme, njihov trud i dobronamjernost  je neš kaj moj pokret čini mogućim. Omogućili su mi put do Dubrovnika! Do tada potpuni stranci, imali su volju moj pokret učiniti mogućim. Malo što je vrijedno kao to. Hvala do neba!

I kad sam napokon ušla u Italiju, krenula je vožnja po nekoj prečudnoj cesti. Uz rub te ceste je bila hrpa sranja, idealnog smeća za zbušit gumu. Izbjegavala sam komade željeza i hrpe stakla s desne strane, a kamione s lijeve. Bila sam krepana i htjela sam samo izać iz Barija! Smijala bi se da nisam bila crknuta.

Bojala sam se da mi guma ne pukne, nije to cesta za bicikle. Bilo mi je to skroz jasno. No guma za divno čudo nije puknula i ja sam se izvukla iz Barija. Kakva super sreća!

Od silnog padanja bicikla noge su mi flekavo crne od ulja, a to normalnim pranjem ne ide dolje. Ne pada mi ih na pamet ribat s kefom jer mi je već sad koža prilično oguljena pa bi  napravila još veću pizdariju. I tak, hodam okolo zmazana. Zriktane Talijanke su bez imalo srama na brodu rukom pokazivale na moje noge. Kolko sam ja njima bila zmazana, smrdljiva Balkanka, tolko su one meni bile zabavne.

Bauštela boju sam počela njegovati poslje Knina i nastavljam raditi na njoj! Kad baš jako pripriži, instaliram maramu na guvernal i glavu da mi napravi hlad i propuh dok vozim. Povremeno navučem dugu majicu. Al onda mi brzo sfali pržione. S veseljem očekujem prve plikove.

Poslje Sinja sam tenisice pospremila u bisage pa obula japanke. Prstići slobodni. Koja je to sreća, najveća!

Dosta puta sam čula pitanje – Kako te nije strah? Jasno vam je čega me strah – slatkog bicikla koji ne vrti kotače. Bicikla kojeg mogu samo gledat.

Šaljem velike puse!