Gori

Frizerski saloni za žene, birtije za muškarce.

Vikleri, stare četke za kosu, haube, farbe, fenovi…prazne čaše, prepune pepeljare, dernjava i naguravanje, nogometne utakmice na televizoru – razdvojeni svijetovi Gorija.

Poslije pojedenog kačapurija ulazim u frizerski salon. Hrpa žena. Nepoznat, grub odrješit, gruzijski jezik u tom frizeraju zvuči cvrkutavo. Ne uklapam se, rušim im ravnotežu, zbog mene prekidaju razgovor i odmjeravaju me. Buckana Gruzijka fenira gospođu i prevrće očima.

Pozdravim i kažem da trebam krevet.

Odbrusi mi: – Dorm 20 larija, soba 50 larija.

Zatim me ozbiljno pogleda: – plati odmah prvu noć. Ako hoćeš doručak, to je još 10 larija.

– Neću doručak.

Ledim se na njezine kratke rečenice.

Sviđa mi se salon. Neuredan je, pretrpan viklerima, četkama, plakatima dugih valovitih ženskih frizura. Namrgođena Gruzijka zove se Marina.

Navečer dolazim u kuhinju. Opazim ogroman škaf pun kupina. Tražim otvarač za boce. Tutne mi neš u ruku. Nikad nisam vidla takav otvarač. Njime pogurnem čep u bocu. Uzimam šalicu za kavu, točim vino. Izlazim na ulicu i sjedam na pločnik. Marina izlazi van i zalijeva cvijeće. Pitam ju jel raspoložena za cigaretu. Smrknuto me odmjeri i sjeda do mene. Grubo me pita:

– Kakve su ti to cigarete?

– Ne znam, piše da nemaju aditive, kupila sam ih na aerodromu.

– Oćeš kupine? – odrješito ponudi.

– Hoću.

Donosi mi zdjelicu. I dalje je namrgođena.

– Lijepo ti je ovo cvijeće.

– Da, prilično je dobro. Zalijevam ga svaku večer.

– Di ti je muž? – pitam.

– Ima vinograde u Kutaisiju. Tamo je.

Klimam.

– Voziš auto? – zanima Marinu.

– Tu ne, doma da.

– Dobro, obično jedem u 10 sati, nemoj zakasniti.

Baca svoju cigaretu u obližnje grmlje i odgega se u kuhinju. Bježi mi smiješak.

Za čudo ne kasnim na doručak. Dodaje mi zdjelicu neke kaše. Kaže mi da ona ne voli slatko. Soli tu kašu. Objašnjava kako joj je to omiljeno jelo. Meni je bljutava. Trebala bi ju zašećeriti, al Marina ne voli slatko, pa šećera nigdje nema. Solim ju i ja.

Zvoni joj mobitel. U početku govori u slušalicu, a potom odlaže telefon na stol i pušta osobu s druge strane da priča u prazno. Ne pali zvučnik. Stavlja sir, krastavce i šnitu kruha na tanjur. Uzima telefon i nerazumljivo i grubo izgovara par riječi. Spušta telefon na stol. Namiguje mi. Smireno jede. Povremeno uzme slušalicu neš kratko kaže i ponovno ga odloži. U jednom času samo prekida razgovor.

Objašnjava mi: – moj muž.

Nasmijem se.

– Dobar je moj muž. Ti si udana?

– Nisam.

– Dobro. Opet se nasmijem.

– Kolko imaš godina?

Odgovorim joj, zabrinuto me pogleda. Sliježem ramenima. Okrene se na stolici, pali šparet, vadi tavu, nasipava ulje i razbija dva jaja.

Rješava ključnu jutarnju dilemu: – Kavu ili čaj?

– Kavu.

Na podu kuhinje primjećujem petnaestak ogromnih staklenih tegli u kojima vrije rakija od kupine.

Zanima me: –To si noćas radila?

– Da – potvrđuje.

Popodne ulazim u Marinin frizerski salon. Krcat je ženama. Svi su stolci zauzeti. Sjedam na stepenice. Pozdravljaju me. Ona ne prestaje prati kose, šišati, fenirati. Kao na pokretnoj traci. Razigrano razgovara na meni odrješitom jeziku s ostalim ženama. Stalno neko dolazi i uzvikuje neš s vrata. Marina glasno odgovara, gestikulira, smije se. Žene srčano pričaju. Neke su ozbiljne. Marina me pokušava uključiti jer je shvatila da se nemam namjeru maknuti s njenih štengi – bolesna mama, problemi sa sinom, dobila je otkaz, ne može imat djecu….

Suosjećajno pogledavam žene. Smješkaju mi se. Marina im objašnjava : – ona je iz Hrvatske – kao da je time rekla sve što je važno. Završava, sjeda do mene. Vani se mrači i konačno se osjeti tračak povjetarca.

– Oćeš domaćeg vina? – pita me.

Donosi mi ga u čaši. Podsjeća me na moj veliki promašaj: – vino se ne pije iz šalica.

– Znam.

Ljudi prolaze uz nas. Pozdravljaju je. Veselo razgovaraju. Zabavlja me miks jezika. Zabavljaju me ti ljudi.

Marina mi kaže: – Volim ljude, sve ljude.

– Vidim – odgovaram.

– I ti voliš ljude, čak i kad ih ne razumiješ, jel da?

– Da.

Objavim Marini: – Zanimljiv mi je Gori!

– Živim tu 51. godinu, volim ga.

Sviđa mi se način na koji Gori voli Marinu. Posebno, toplo ju voli.

U jutro se Marina ponovno okreće na stolcu, stavlja ulje na tavu i peče jaja. Ja solim kašu. Dodaje mi jaja i kavu. Izmjenjujemo naše kratke rečenice. Odlazi doktoru. Ja odlazim, al ne znam kud idem. Gledam ju kako se u svojoj šarenoj haljini gega u suprotnom smjeru. Podsjeća me na hodajući buket poljskog cvijeća.

Vraćam se u salon, ponovno je pun žena. Marina mi svaki dan daje neko drugo ime, sva počinju na S, al ni jedno nije moje. Ne ispravljam ju.

– Sonja, hoćeš da te ošišam?

– Može, al Marina, puštam kosu, samo malo.

Razočarano me gleda: – dobro bi ti stajala kratka kosa, ha?

– Ne, samo malo potkrati vrhove.

– Dobro, sjedni.

Jasno mi je da prezire potkraćivati dugu kosu.

Ofucane četke koje su pune tuđe kose. Ručnici imaju lagani miris vlage. Pokazuje mi kolko će mi skratiti kosu.

Provjerava: – jel tako dobro?

– Je.

Vidim da škare zarezuju puno više. Marina završava. Pogledam se u ogledalo, kosa mi je poprilično skraćena. Prolazim rukom kroz nju, fali mi dosta toga.

Pita me: – jel ti se sviđa?

– Prekrasno je!

Napravila mi je razdjeljak na sredini. Nikad to ne nosim. Izgledam si ko lavica.

Odlazim. Marina mi nosi šaku sjemenki. Gulimo to, žvačemo i čekamo.

Toplo mi objašnjava: – Sviđaju mi se naši razgovori, rusko-hrvatsko-engleski.

– I malo tvog njemačkog – dodajem.

Smije mi se, zagrli me. Sjedam u pretrpani taksi koji kasni dva sata. Taman, nakon kolko bi se možda digla s tog pločnika. Marina stoji u svojoj plavoj, šarenoj haljini, šalje mi pusu.

Šaljem i ja njoj, veselo mi maše. Zapuhuje me topli zrak. U autu trešti glasna, loša elektronska muzika.

Kolk je ovo različito od mog prošlog ljeta…

Grad frizerskih salona

Ženski svijet

Zadnja mušterija 🙂

Pretrpan i prekul, kakve volimo 🙂

Šišanje 😉

Hodam prema autobusnoj stanici u Tbilisiju i razmišljam kamo će me odvesti maršrutka u koju ću sjesti…

E pa, naravno, nemam pojma.

Dolazim na kolodvor i stari, debeli, ozbiljni Gruzijac snažnim glasom urla – Gori, Gori!

Valjda on zna.

Po čemu je to Gori poznat? Zvoni mi ime, netko je tam rođen, ali tko??? U jednom trenutku me zabljesne – Drug Staljin! Oooo pa bravo za mene, debeli Gruzijac je dobro odabrao. Očekujem da tamo ziher prodaju majice i kape sa Staljinovim brkom. Tata će biti oduševljen!

I evo, tu sam. Hodam Gorijem i mislim si – oooo blagi Bože, od svega prekrasnog u ovoj zemlji – evo me u najružnijem, sivom gradu. Točno pet kafića. Jedino čega ima u izobilju su frizerski saloni!

Prihvaćanje je umjetnost. Kupujem si kačapuri i sjedam na klupicu u parku. Mrka lica, glasni, nerazumljivi jezik, prebrza vožnja. Ostaci kulta karizmatiku koji je nekad davno ovaj grad ubacio u povijest.

U Goriju su uspjeli zamrznuti to olovno vrijeme. Ostavili su čitav niz nekadašnje stvarnosti netaknutom. Staljin je nestao sa scene prije nekih 60 godina i današnjim generacijama se fućka za njega. No, na neki suludi način ipak se furaju na Staljinov lik. Njihov je grad najpoznatiji po dječaku koji je iz Gorija otišao u veliku Rusiju stvarati svjetsku povijest. Današnja Gruzija se jako trudi oponašati kapitalizam i pripadati nekom globalnijem, zapadnijem društvu.

Gori ne isfurava Staljina na način kako se obično gradovi brendiraju u konzumerističkom zapadnom svijetu – ne prodaju đinđe, brkove, beretke i mini vagone. Grad čuva ozbiljnu i dostojanstvenu, sivu, socijalističku uspomenu na nekad uzdignuti kult.

Gori su krasili ogromni kipovi Staljina. Danas su kipovi uklonjeni. Rusija je 2008. godine bombardirala Gori, Rusi su zauzeli grad na 10 dana. Nakon toga je policija zatvorila glavni trg kako bi po noći maknuli i posljednji preostali kip njihovog heroja. Stanovnike Gorija je to jako rastužilo, tako bar kažu.

Glavna ulica u Goriju se i danas zove Staljinova avenija, a najvažniji i najveći muzej u Goriju je Staljinov muzej. U sklopu muzeja je i kuća u kojoj su Staljinovi roditelji iznajmili sobu, u kojoj se navodno rodio i živio do svoje 4. godine. Tu je i slavni oklopni vagon kojim je Staljin putovao u vrijeme 2. Svjetskog rata i kojim je stigao na konferenciju u Jaltu. Veliki diktator i silnik se neopisivo bojao letenja i aviona pa je putovao samo u luksuznom, blindiranom vagonu, teškom 83 tone.

Muzej je izgrađen 1957. godine i fokusiran je na Staljinovu mladost te važnu ulogu u 2. Svjetskom ratu. Na svakom koraku vas podsjećaju da je Staljin sredio Hitlera! Posjet muzeju završava sa posthumnom, brončanom maskom. Tako je najsilovitiji na kraju dobio bezizražajno zamrznuto, nemoćno lice.

Većina natpisa je na gruzijskom i ruskom, pa sam malo tog razumjela, al sam baš uživala najsvečaniji socrealizam art.

Teško je vidjeti ljepotu Gorija, ali možeš razumjeti pa čak i voljeti realitet u kojem grad živi.

Gori ne želi, niti nema potrebu intervenirati u prošlost. Gruzijci su preživjeli brutalna vremena. Njihovim životima i sudbinama teško bi bilo nametnuti drugačiju perspektivu.

Gori je jednostavan u svojem postkomunističkom izričaju. Nije bajkovit i nije lijep. Nemate što tu raditi. Ili imate, možete loviti ravnotežu svjetova, ravnotežu starih lada i novih mercedesa. I ako ste žena, možete biti jedina u birtiji.