Marina – hit frizerka

Frizerski saloni za žene, birtije za muškarce.

Vikleri, stare četke za kosu, haube, farbe, fenovi…prazne čaše, prepune pepeljare, dernjava i naguravanje, nogometne utakmice na televizoru  – razdvojeni svijetovi Gorija.

Poslije pojedenog kačapurija ulazim u frizerski salon. Hrpa žena. Nepoznat, grub odrješit, gruzijski jezik u tom frizeraju zvuči cvrkutavo. Ne uklapam se, rušim im ravnotežu, zbog mene prekidaju razgovor i odmjeravaju me. Buckana Gruzijka fenira gospođu i prevrće očima.

Pozdravim i kažem da trebam krevet.

Odbrusi mi:  – Dorm 20 larija, soba 50 larija.

Zatim me ozbiljno pogleda:  – plati odmah prvu noć. Ako hoćeš doručak, to je još 10 larija.

– Neću doručak.

Ledim se na njezine kratke rečenice.

Sviđa mi se salon. Neuredan je, pretrpan viklerima, četkama, plakatima dugih valovitih ženskih frizura. Namrgođena Gruzijka zove se Marina.

Navečer dolazim u kuhinju. Opazim ogroman škaf pun kupina. Tražim otvarač za boce. Tutne mi neš u ruku. Nikad nisam vidla takav otvarač. Njime pogurnem čep u bocu. Uzimam šalicu za kavu, točim vino. Izlazim na ulicu i sjedam na pločnik. Marina izlazi van i zalijeva cvijeće. Pitam ju jel raspoložena za cigaretu. Smrknuto me odmjeri i sjeda do mene. Grubo me pita:

– Kakve su ti to cigarete?

–  Ne znam, piše da nemaju aditive, kupila sam ih na aerodromu.

– Oćeš kupine? – odrješito ponudi.

– Hoću.

Donosi mi zdjelicu. I dalje je namrgođena.

– Lijepo ti je ovo cvijeće.

– Da, prilično je dobro. Zalijevam ga svaku večer.

–  Di ti je muž? – pitam.

– Ima vinograde u Kutaisiju. Tamo je.

Klimam.

– Voziš auto? – zanima Marinu.

– Tu ne, doma da.

– Dobro, obično jedem u 10 sati, nemoj zakasniti.

Baca svoju cigaretu u obližnje grmlje i odgega se u kuhinju. Bježi mi smiješak.

Za čudo ne kasnim na doručak. Dodaje mi zdjelicu neke kaše. Kaže mi da ona ne voli slatko. Soli tu kašu. Objašnjava kako joj je to omiljeno jelo. Meni je bljutava. Trebala bi ju zašećeriti, al Marina ne voli slatko, pa šećera nigdje nema. Solim ju i ja.

Zvoni joj mobitel. U početku govori u slušalicu, a  potom odlaže telefon na stol i pušta osobu s druge strane da priča u prazno. Ne pali zvučnik. Stavlja sir, krastavce i šnitu kruha na tanjur. Uzima telefon i nerazumljivo i grubo izgovara par riječi. Spušta telefon na stol. Namiguje mi. Smireno jede. Povremeno uzme slušalicu neš kratko kaže i ponovno ga odloži. U jednom času samo prekida razgovor.

Objašnjava mi:  – moj muž.

Nasmijem se.

– Dobar je moj muž. Ti si udana?

– Nisam.

– Dobro. Opet se nasmijem.

– Kolko imaš godina?

Odgovorim joj, zabrinuto me pogleda. Sliježem ramenima. Okrene se na stolici, pali šparet, vadi tavu, nasipava ulje i razbija dva jaja.

Rješava ključnu jutarnju dilemu: – Kavu ili čaj?

– Kavu.

Na podu kuhinje primjećujem petnaestak ogromnih staklenih tegli u kojima vrije rakija od kupine.

Zanima me: –To si noćas radila?

– Da – potvrđuje.

Popodne ulazim u Marinin frizerski salon. Krcat je ženama. Svi su stolci zauzeti. Sjedam na stepenice. Pozdravljaju me. Ona ne prestaje prati kose, šišati, fenirati. Kao na pokretnoj traci. Razigrano razgovara na meni odrješitom  jeziku s ostalim ženama. Stalno neko dolazi i uzvikuje neš s vrata. Marina glasno odgovara, gestikulira, smije se. Žene srčano pričaju. Neke su ozbiljne. Marina me pokušava uključiti jer je shvatila da se nemam namjeru maknuti s  njenih štengi – bolesna mama, problemi sa sinom, dobila je otkaz, ne može imat djecu….

Suosjećajno pogledavam žene. Smješkaju mi se. Marina im objašnjava : – ona je iz Hrvatske – kao da je time rekla sve što je važno. Završava, sjeda do mene. Vani se mrači i konačno se osjeti tračak povjetarca.

 – Oćeš domaćeg vina? –  pita me.

Donosi mi ga u čaši. Podsjeća me na moj veliki promašaj: – vino se ne pije iz šalica.

– Znam.

Ljudi prolaze uz nas. Pozdravljaju je. Veselo razgovaraju. Zabavlja me miks jezika. Zabavljaju me ti ljudi.

Marina mi kaže: – Volim ljude, sve ljude.

– Vidim – odgovaram.

– I ti voliš ljude, čak i kad ih ne razumiješ, jel da?

– Da.

Objavim  Marini: – Zanimljiv mi je Gori!

– Živim tu 51. godinu, volim ga.

Sviđa mi se način na koji Gori voli Marinu. Posebno, toplo ju voli.

U jutro se Marina ponovno okreće na stolcu, stavlja ulje na tavu i peče jaja. Ja solim kašu. Dodaje mi jaja i kavu. Izmjenjujemo naše kratke rečenice. Odlazi doktoru. Ja odlazim, al ne znam kud idem. Gledam ju kako se u svojoj šarenoj haljini gega u suprotnom smjeru. Podsjeća me na hodajući buket poljskog cvijeća.

Vraćam se u salon, ponovno je pun žena. Marina mi svaki dan daje neko drugo ime, sva počinju na S, al ni jedno nije moje. Ne ispravljam ju.

– Sonja, hoćeš da te ošišam?

– Može, al Marina, puštam kosu, samo malo.

Razočarano me gleda: –  dobro bi ti stajala kratka kosa, ha?

– Ne, samo malo potkrati vrhove.

– Dobro, sjedni.

Jasno mi je da prezire potkraćivati dugu kosu.

Ofucane četke koje su pune tuđe kose. Ručnici imaju lagani miris vlage. Pokazuje mi kolko će mi skratiti kosu.

Provjerava: – jel tako dobro?

– Je.

Vidim da škare zarezuju puno više. Marina završava. Pogledam se u ogledalo, kosa mi je poprilično skraćena. Prolazim rukom kroz nju, fali mi dosta toga.

Pita me: – jel ti se sviđa?

– Prekrasno je!

Napravila mi je razdjeljak na sredini. Nikad to ne nosim. Izgledam si ko lavica.

Odlazim. Marina mi nosi šaku sjemenki. Gulimo to, žvačemo i čekamo.

Toplo mi objašnjava: – Sviđaju mi se naši razgovori, rusko-hrvatsko-engleski.

– I malo tvog njemačkog – dodajem.

Smije mi se, zagrli me. Sjedam u pretrpani taksi koji kasni dva sata. Taman, nakon kolko bi se možda digla s tog pločnika. Marina stoji u svojoj plavoj, šarenoj haljini, šalje mi pusu.

Šaljem i ja njoj, veselo mi maše. Zapuhuje me topli zrak. U autu trešti glasna, loša elektronska muzika.

Kolk je ovo različito od mog prošlog ljeta…

Gori – zamrznuti kult

Hodam prema autobusnoj stanici u Tbilisiju i razmišljam kamo će me odvesti maršrutka u koju ću sjesti…

E pa, naravno, nemam pojma.

Dolazim na kolodvor i stari, debeli, ozbiljni Gruzijac snažnim glasom urla – Gori, Gori!

Valjda on zna.

Po čemu je to Gori poznat? Zvoni mi ime, netko je tam rođen, ali tko??? U jednom trenutku me zabljesne – Drug Staljin! Oooo pa bravo za mene, debeli Gruzijac je dobro odabrao. Očekujem da tamo ziher prodaju majice i kape sa Staljinovim brkom. Tata će biti oduševljen!

I evo, tu sam. Hodam Gorijem i mislim si – oooo blagi Bože, od svega prekrasnog u ovoj zemlji – evo me u najružnijem, sivom  gradu. Točno pet kafića. Jedino čega ima u izobilju su frizerski saloni!

Prihvaćanje je umjetnost. Kupujem si kačapuri i sjedam na klupicu u parku. Mrka lica, glasni, nerazumljivi jezik, prebrza vožnja. Ostaci kulta karizmatiku koji je nekad davno ovaj grad ubacio u povijest.

U Goriju su uspjeli zamrznuti to olovno vrijeme. Ostavili su čitav niz nekadašnje stvarnosti netaknutom. Staljin je nestao sa scene prije nekih 60 godina i današnjim generacijama se fućka za njega. No, na neki suludi način ipak se furaju na Staljinov lik. Njihov je grad najpoznatiji po dječaku koji je iz Gorija  otišao u veliku Rusiju stvarati svjetsku povijest. Današnja Gruzija se jako trudi oponašati kapitalizam i pripadati nekom globalnijem, zapadnijem društvu.

Gori ne isfurava Staljina na način kako se obično gradovi brendiraju u konzumerističkom zapadnom svijetu – ne prodaju đinđe, brkove, beretke i mini vagone. Grad čuva ozbiljnu i dostojanstvenu, sivu, socijalističku uspomenu na nekad uzdignuti kult.

Gori su krasili ogromni  kipovi Staljina. Danas su kipovi uklonjeni. Rusija je 2008. godine bombardirala Gori, Rusi su zauzeli grad na 10 dana. Nakon toga je policija zatvorila glavni trg kako bi po noći maknuli i posljednji preostali kip njihovog heroja. Stanovnike Gorija je to jako rastužilo, tako bar kažu.

Glavna ulica u Goriju se i danas zove Staljinova avenija, a najvažniji i najveći muzej u Goriju je Staljinov muzej. U sklopu muzeja je i kuća u kojoj su Staljinovi roditelji iznajmili sobu, u kojoj  se navodno rodio i živio do svoje 4. godine. Tu je i slavni oklopni vagon kojim je Staljin putovao u vrijeme 2. Svjetskog rata i kojim je stigao na konferenciju u Jaltu. Veliki diktator i silnik se neopisivo bojao letenja i aviona pa je putovao samo u luksuznom, blindiranom vagonu, teškom 83 tone.

Muzej je izgrađen 1957. godine i fokusiran je na Staljinovu mladost te važnu ulogu u 2. Svjetskom ratu. Na svakom koraku vas podsjećaju da je Staljin sredio Hitlera! Posjet muzeju završava sa posthumnom, brončanom maskom. Tako je najsilovitiji na kraju dobio bezizražajno zamrznuto, nemoćno lice.

Većina natpisa je na gruzijskom i ruskom, pa sam malo tog razumjela, al sam baš uživala najsvečaniji socrealizam art.

Teško je vidjeti ljepotu Gorija, ali možeš razumjeti pa čak i voljeti realitet u kojem grad živi.

Gori ne želi, niti nema potrebu intervenirati u prošlost. Gruzijci su preživjeli brutalna vremena. Njihovim životima i sudbinama teško bi bilo nametnuti drugačiju perspektivu.

Gori je jednostavan u svojem postkomunističkom izričaju. Nije bajkovit i nije lijep. Nemate što tu raditi. Ili imate, možete loviti ravnotežu svjetova, ravnotežu starih lada i novih mercedesa. I ako ste žena, možete biti jedina u birtiji.

Zaboravljeni cirkus

Kad sam bila klinka, ljeti je na par dana dolazio cirkus na livadu iza našeg dvorišta. Cirkus je bio totalno mali, ali je u mojim očima bio velik i čudesan. Klaunovi su imali papagaje. Djevojčica akrobatica je izvodila teške joga poze, na trapezu je plesala s obručima. Imali su ponije i točku s pesekima i majmunima. Dečko koji je timario konje je imal plavo pobojanu kosu i nosil je fudbalerku. Kad bi došli, cijeli dan su postavljali šatore i puštali muziku.  Mama i tata su me godinama vodili u taj cirkus. Htjela sam ići svaki dan, neki put su popustili mojem nagovaranju, neki put su baka i deda uskočili. Dok sam gledala cirkusantske trikove dječje oči su mi bile ogromne od čuđenja! Pitala sam se da li je to  stvarno. Šetala sam oko njihovih šatora i satima iz dvorišta u tišini promatrala kaj se tam događa. Preko dana su radili uobičajene stvari, hranili ponije i majmune. Navečer su oblačili najšarenije kostime, perjanice i pretvarali se u dostojanstvene, klasično lijepe performere. Nisu bili s ovog svijeta, al su na par dana ušli u moj. Predstavljali  su  čarobni trenutak koji svakog malog čovjeka odvodi u šareniji i zabavniji svijet.

Htjela sam, naravno, da me uzmu sa sobom, jer bi to cirkusi trebali raditi – regrutirat malu djecu. Promaknuo im je moj super cirkusantski potencijal. Najbliže kaj sam se ikad približila cirkusu je rentanje stana od cirkusantice.
Sjećam se ljeta kad moj obožavani cirkus nije došao. Tužna  tuga malog svemira. Pa zakaj nisu došli???

Kroz par godina je livada postala dosadno, sivo parkiralište. Cirkus se više nikad nije pojavio. Dolazili su neki drugi cirkusi u Jasku. Rastužili bi me, instant, fensi, dosadni, nisu  mogli razigrati dječji um. Tražila sam baš taj mali, ludi, drugačiji cirkus u kojem ponosna, stara ciganka, sa zlatnim zubima i zveckavim nakitom prodaje karte. Nije se pojavio.

Tbilisi je uspio probuditi uspomene na taj zaboravljeni cirkus.

Tbilisi je uzbudljivo cirkusantski. Atmosfera mu je čarobna. Tbilisi hrani majmune i ponije, nosi najšareniju obleku, perjanice, šljokice i sve ono kaj kul mjesta nose. S livade provirujem u tuđi šareni svijet.  Svijet nepretencioznog, neisfuranog i stvarnog arta. Čini mi se da možda i  nema namjeru biti takav – al  baš je takav.
Kipići svakodnevnih ljudi uzduž glavne ulice. Najpomaknutiji i najšašaviji sat uz kazalište lutaka – jer je kazalište lutaka toliko kul da treba biti počašćeno sa superpomaknutim artom. Najšareniji i najeklektičniji balkoni. Najluđi prozori.  Dost ludi, smrknuti i ozbiljni ljudi. Najfiniji sirevi, najfinije vino i dost dobra turska kava. Hrpa voća i povrća, valjda i hrpa finog mesa. Razrušeno i obnovljeno, moderno i old skul. Vidla sam spontano troglasno raspjevano krštenje u najstarijoj bazilici u Tbilisiju. Kupala sam se u sumpornoj kupki i poslije sam smrdila ko da sam tri dana bez tuširanja špricala vinograd! Sve to i sve ono što ne znam opisati je doprinijelo buđenju malog, šarenog svijeta iz tog zaboravljenog cirkusa.

U nastavku ću se morat malo jače potrudit primijetiti šljokice jer sam izgubila leće 😀
Šaljem puse iz cirkusantskog, šarenog i pomaknutog Tbilisija.

Kaj veliš na malo Gruzije?

Petak  je, sunce lupa na sve strane, vozim se doma s posla. Primjećujem da imam društvo! Moj omiljeni patuljak nametljivo izvodi vratolomije po autu. Razletio se. U jednoj sekundi je na šajbi pa na volanu, sjeda se na naslonjač zica i lagano me povlači za kosu! Pokušavam ga odgurnut, a on se samo smijulji! Znam kaj se događa kad je u ovom raspoloženju. Znam da nisam u toj energiji. Hoću samo spavati!  I ne kužim kaj je njemu. Pozna me bolje od svih. Kaj izvodi? Moram bit hladna i odrješita i ne smijem se napeljat na priču. Zaš ne čeka da zapadne snijeg? Ljetne ideje su mu uvijek najgore. Prošli smo to previše puta! Pojačava muziku, čaga i ignorira moj tako rijedak racio. Znam da ću kroz 5 minuta promijeniti svoje želje. Ne mogu šutiti više i naša suluda komunikacija počinje:

 – Kaj mi hoćeš reći?

– Idemo na Saljske Užance?  Jel već imaš ideju kaj ćeš raditi poslije tog jednog vikenda???

-Vratiti ću se doma i raditi sve one stvari koje već godinu i pol želim. Naspavat ću se. Neće mi zvoniti sat. To baš jako hoću.

– A jel bi malo brijala po moru, pa to je fora, to već dugo nisi?

– Ne bi, izluđuju me stranci sa svojom megaretardiranom vožnjom!

– A malo kupanje, hvatanje boje, bi to?

– Rekla sam ti, hoću biti doma i raditi na najkul nerealiziranim projektima. Nema tog prijedloga zbog kojeg ću se predomislit! Daj plis, da jednom budem na miru! Molim te, evo sad želim biti na miru!

-Jesi dosadna…ček, ček….a kaj veliš na malo Gruzije? Ha??? Ha???

Gasim klimu u autu, otvaram prozore, stiskam gas, dižem lijevu nogu na zic i uživam u udarcu kipućeg zraka. Osjetim kak mi se razvukao osmijeh na licu, al brzo navlačim neku ozbiljniju fasadu i pokušavam ga natjerat da odustane:

-Eeeejjjj, samo hoću da mi ne zvoni sat u jutro. Želim samo to! Kolko je to komplicirana želja? Može se to uvažiti?

-To je najdosadnija želja svih želja. Umrijet ću od dosade s tobom. Od svih kul ljudi na svijetu, ja sam se prisiljen družit s tom ženskom kojoj je jedina želja da joj ne zvoni sat! Propucat ću se!

Diže desnu ruku u zrak, glumi kak se puca i baca mi se na volan. Zijeva i poskrivečki me pogledava, nastavlja svoji attack ….

– Kaj fakat hoćeš da ti ne zvoni sat u jutro? Ugasim ti budilicu, oćemo tak? Daaaj, molim te, molim te, molim te….kaj veliš malo Tbilisi, malo Vardzia?  Gledala si neki dan slike od onog lutkarskog kazališta, znam da jesi. I daj ne seri! Idemo! I taj zrak te lupa i bježi ti smiješak  i znaš da idemo. I ne glumi sad gluparije nego se skuliraj. I ti tvoji projekti s papirića nikad neće biti realizirani. Daj se pomiri s tim! Najdosadnija si s tim svojim brijama, najdosadnija!

– Dobro, ne mogu više skrivat taj osmijeh – idemo!

Skače na vrh volana, sjeda, trlja ruke, pjeva i drma se u ritmu. Ja se smijem i postajem svjesna vala mega sreće. Joooj, Bože….od svih luđačkih pričalica u mojoj glavi, ovog obožavam.

Dala sam si 12 sati da iz moje glave izađe neki racionalniji patuljak, da me proba odgovoriti od ove nove hit ideje. Svi su bili tiho.

Poklikala sam sve po netu, karta mi je došla na email. I kad sam vidla kartu…dogodio se urnebes. Mala revolucija mojih imaginarnih prijatelja. Svi su imali svoje razloge zaš je to baš jako glupi način za provest te neke dane. I zaš bi ipak bilo pametnije doma spavat i gledat u zid i zaš bi bilo bolje sjest u auto i lovit ljude koji su u morskim šemama, il raditi neš deseto… Rekla sam im – Nemate pojma, zašutite, beskrajno ste dosadni. Poslušali su me. Rijetko me slušaju.

Mašem i šaljem najveći cmok iz Tbilisija!