Tišina Mijanmara

27. July 2016.3. July 2018. / Sunčana Pasecky / 2 Comments

Mnogo puta sam spominjala vojnu huntu koja je godinama vladala Mijanmarom.

Što je točno vladavina vojne hunte značila za život Burmanaca? Zbilja ne znam.

Hunta je stvorila tišinu. Glasnu i tužnu tišinu. Tih godina je Burma u prenesenom smislu nestala s lica zemlje.

Hunta je bila na vlasti od 1962. godine. Preuzeli su vlast kroz državni udar i uslijedila je vladavina stravično brutalnog režima. Mijanamar je u tom periodu bio jedna od najsiromašnijih zemalja na svijetu.

Ima jedan fantastičan dokumentarac koji prikazuje kako se odvijala tzv. Šafran revolucija 2007. godine. Film je skroz zanimljiv i znam da ga ima po netu – Burma VJ

Nakon godina prosvjeda, ubijanja i zatvaranja političkih protivnika, 2010 su započeli demokratski procesi.

2011. je službeno prestala vlast vojne hunte. Uslijedila je “disciplinirana demokracija”. Život je postajao bolji, ali ne i skroz dobar. Ljudi i dalje nisu imali slobode kakve su nama poznate. Promjena koju sam vidjela nakon izbora u studenom 2015. me iznenadila. Svi su pričali o tome. Tišina je nestala. Nakon 1962. godine je prvi put izabran nemilitantni predsjednik i to je ogromna stvar.

2014. sam se skompala s jednom curkom u Yangonu. Bila je na faksu, studirala je engleski. Kada sam ju tada pitala o politici elegantno je odignorirala moje pitanje. Vješto je prebacila temu. Upravo time mi je savršeno jasno odgovorila. Srele smo se i 2016, popile smo čaj, pojele salatu od zelenog čaja. Tipično ženski, blesavo smo se smijuljile i vodile nesuvisle razgovore. Prešle smo na neš ozbiljnije teme. Sa ponosom mi je pričala o izborima, o NLD-u, o Aung San Suu Kyi, o tome kako Mijanmar konačno ima priliku biti “normalna” zemlja. Zna da treba puno vremena za te promijene, zna da to nije lako, ali nada se da će njihov život biti bolji.

Primijetila sam koliko uživa u slobodi koju prije dvije godine nije imala.

Ne znam ništa o boli i užasu trenutka kada ti u najnormalnijem i najnezanimljivijem danu uniformirani vojnik pozvoni na vrata. Kada ti govori da se gradi cesta od A do B i da ju ti ideš graditi odmah sada. A tvoji sin od 10 godina, on ide na cestu od C do D.

Mi na zapadu imamo vrlo lako dostupne informacije o sustavima u kojima živimo. Čini nam se da većina buke nezadovoljstva prividnom demokracijom odlazi u prazan prostor. No, ipak postoje genijalci koji povremeno sustave dovedu do ruba. U našim svjetovima sve to se čini beznačajnim, ali u konačnici želim vjerovati da to nije baš tako. Naše slobode su ugrožene, ali na sasvim drugačiji način. Sustav u kojem su Burmanci živjeli od 1962. godine…. u takvom sustavu zaista možeš samo biti u svom zenu prihvaćanja, možeš davati almove svećenicima, živjeti mirno i tiho. Prisiljen si biti najposlušniji, najtiši i najnevidljiviji.

Burmanci vjerojatno ne znaju koja ograničenja će biti stavljena pred njih. I to je u redu, sva deklarativno demokratska društva imaju slične puteve i slične tihe borbe.

Jedan dan u Yangonu 2003. godine

15. July 2016.15. November 2016. / Sunčana Pasecky / 2 Comments

Teleportacija u Mijanmar!

Zamislite ovo, 2003. je godina, živite u Yangonu (tada glavnom gradu Mijanmara ili Burme), sa ostalih 5.999.999 ljudi. Na vlasti je vojna hunta. Život vam nije laganica, ne smijete pričat kaj hoćete. Svaki dan vam netko u uniformi može pozvonit na vrata i otpeljat vas na prislan rad.

Dosta zafrknuto. Prodajete neke sitnice na placu i imate motor. Motor je važana i vrijedna stvar. Olakšava vam nelak život.

Sunce je izašlo, budite se, pojedete svoju juhu, popijete čaj. Palite motor i odlazite na posao. Neš je čudno oko vas. Vidite da neš ne štima, pitate se kaj ne valja. Neš slično ko kad je prazna cesta dok idete na posao, pa gledate na mobitel je li možda subota. Eto, tolko je čudno! Sad već znate da je radni dan i ne kužite kaj se događa. Zbunjeni ste, al vam ne dopire do mozga. A zaš vam ne dopire? Zato jer vam nova ludorija nije ni u peti.

Hopa, evo zaustavlja vas policajac i objašnjava vam da su od sinoć zabranjeni motori. Ha? Ne pitate ništa, ne kažete ništa. Vaše su emocije zabetonirane iza najsmirenijeg izraza lica. Okrećete se, dolazite doma, uparkiravate motor u sobu. Nikog nema da mu objasnite kaj se dogodilo. Žena prodaje ribu na placu. Klinci kuhaju kavu u obližnjem “kafiću.” U tišini pospremate ključeve od motora.

Odlazite do autobusne stanice i ulazite u bus. Kasnite na posao, ali danas svi kasne.

Slijedeći tjedan prodajete motor prijatelju u Mawlamyinu.

Nitko ne komentira ništa, nitko ne pita ništa. I svi se u svom zenu voze u autobusima.

Napomena: 2003. godine je zabranjena upotreba motora u Yangonu. Vojna hunta ih je zabranila jer je velik broj ljudi izgubio živote na motorima.

Yangonom kruži puno priča koje objašnjavaju ovu zabranu: motorista je pokazao prijeteću gestu jednom od generala, motorista je dijelio prodemokratske letke, generalov sin je poginuo na motoru, motorista je ubio jednog od generala… Pozadina je nedokučiva. Motori se i dalje ne viđaju na ulicama Yangona

Zlatno lišće Mijanmara

19. January 2016.24. August 2016. / Sunčana Pasecky / 5 Comments

Svi smo imuni na vizualne podražaje koji nas stalno okružuju. Na mjestu na kojem živimo stvari su više manje prihvatljive. Neki put tužan pogled otkrije bol, neki put se bol sakrije iza osmijeha. S vremenom, sve manje primjećujemo, život nam klizi. Dan i noć se izmjenjuju kao na pokretnoj traci.

Kad znam da je dosta, spakiram ruksak. Sva moja očekivanja ostaju u onom posljednjem kliku kopči na ruksaku. Očekivanja ostaju u onom trenutku kad se nadam da je sve unutra, ali u biti znam da nije i uopće me nije briga. U trenutku kad ostanem sama na aerodromu, kad prođem osiguranje…pogledam svoje razbacane stvari na onoj pokretnoj traci, pomislim: A sad kaj god, samo daj, sve igra!

I onda se počne događat ta nesuvisla igra – na prvu je sve potpuno besmisleno, potpuno ludo i šašavo. Ništa nije kak bi trebalo biti. Radim nesuvisle kilometre po zemlji u kojoj mi za 243 kilometara treba 13 sati (ok, priznajem to je najradiklaniji primjer). Vozim se il hodam i gledam taj život u neimaštini, neškolovanosti…Gledam klince kak rade, kak asfaltiraju ceste, kak s ogromnim čekićima razbijaju veliko kamenje, kak navlače hrpu tereta neprestano po svuda. Znam da u prosjeku zarađuju 2 $ na dan. Klinci prekidaju školovanje u većini slučajeva s 13 godina i počinju radit. Svijet mi pokazuje svoje okrutno lice.

I onda neki nasumični trenutak to izbriše…moj pogled uhvati nečiji najtopliji i najiskreniji osmijeh. Vidim kako posljednje zrake sunca miluju Bengalsko more. Negdje mi se ukaže prekrasan vijadukt, otkinem, razvali me totalno! Suze samo idu. Starija zamusana Burmanka kroz prozor vlaka radnicima uz prugu dodaje vrećice hrane. Suze ponovno teku. Upoznajem ljude čije mi priče zagriju srce, čiji osmijesi nisu ovozemaljski. Upoznajem ljude koji s tolikim žarom pričaju o najtrivijalnijim stvarima. Usred razgovora osjetim kako se nešto skuplja u kutu oka. Znam taj osjećaj, nešto me stegne u grlu, čudan osjećaj oko srca i pravim se da mi je nešto upalo u oko. Trenutak ljubavi koju dijelim prema svijetu, trenutak malenosti prema velikim ljudima i velikoj ljepoti.

Kad kliknu kopče na ruksaku uvijek znam da će biti puno suza. Znam sebe, malu princezu u odraslom tijelu. Ali kad suze ne klize zbog očaja, tad znam da sam premala, premala da bi razumjela, al dovoljno velika da znam kako je jedino što mogu disati i prepustiti se trenutku savršene ljubavi.

Dok se predzadnju noć vraćam do svog bungala na plaži, mjesec dodiruje more. Odsjaj mjeseca stvara liniju prema obali, u daljini Burmanci pjevaju, valovi udaraju u pijesak. Sekunda malenosti pred ljepotom. Sekunda najčišće ljubavi prema svima i svemu. Trenutak kad znam da smo ovaj ludi svijet i ja savršen par. Samo treptaj, trenutak koji vrišti – samo diši. Svijet mi šapće – ja sam za tebe taj, za mene si to ti i 7 milijardi drugih. U bljesku milisekunde smo savršen par.

Prelako to zaboravimo, dan i noć se izmjenjuju, a mi se gubimo. Trudim se pogledati izlazak sunca, dok se zimi vozim na posao. Volim pronaći mjesec i sunce zajedno na nebu, u tom kratkom dodiru dva svijeta – različita ali nerazdvojiva. Ljubav prema životu, prema drugima i prema sebi u tom ludom svijetu je važna, ne smijemo to zaboraviti. Svaki dan bi trebao završiti pogledom prema zvijezdama – hvala na ovom poklonjenom danu. Ništa se ne preslikava u beskonačnost. Znamo da su to dječje maštarije. Nitko zauvijek ne navlači vlakiće po pijesku. Trajanje – samo različiti trenuci, bolni, lijepi, ugodni, ružni. Kad to zaboravim, kupim avionsku kartu, ne zato da vidim, ne zato da imam super fotke, ne zato da imam lude priče – nego da se podsjetim na ljepotu različitosti ovog šašavog svijeta.

Svako ima svoje načine, svoje male slatke podsjetnike, svoje male, slatke ljubavi. Al ako je netko zaboravio, potražite taj trenutak – svaki dan je tu, samo treba držati oči i srce otvorenima. Vaš svijet vam želi nešto reći, želi vam prenjeti poruku punu ljubavi. Slušajte taj tihi šapat. Nemojte bit preglasni, nećete ga čuti.

Volim Vas i idem doma

Fotkice – okolica Mandalaya i vlak do Hsipaw

18. January 2016.15. August 2016. / Sunčana Pasecky / 3 Comments

Konačno normalan internet.

Na plaži sam uživala. Našla sam svoje mjesto.

Totalan mir. Nema se tu kaj reći….zen. Tolki zen da nemam ni jednu fotkicu. Nisam se micala, zgorila sam i sve kaj treba.

Bacam fotkice iz Mandalaya i vlaka za Hsipaw.

Nek Vam je veseli dan

: Stari “kosi” toranj u Inwi, zbilja je kosi – vidi se

: “Kosi” toranj….ta Inwa me oborila s nogu. Fantastično mjesto

: Šljakica u Inwi

: Poklonila sam naravno Lonely Planet, pa ne mogu reć kaj je ovo …al najpoznatija pagoda u Inwi….genijalna

: Super jaka energija…smirujuća. Inspirirajuće mjesto

: Obnova pagoda ovak zgleda…skele od bambusa i sve takvo

: Amarapura i super poznati most od tikovine.

: Svako može imati milijun omiljenih mjesta. Amarapura je za mene taj fantastični vrh

: Oko mosta to tak zgleda…već ste se navikli, al da ne zaboravite da u Burmi nema bajke

: Impresivno i smirujuće i ispunjavajuće i neopisivo i kaj je najluđe potpuno stvarno

: Definitivno sam tamo doživjela “taj” trenutak, imala sam fantastično društvo i bacilo me skroz na “onu” stranu – evo, to je to!

: Lijepše ne može….i ne može! Zato ste sad totalno zbulirani s fotkama 🙂

: Salata od zelenog čaja! Jep…fina kak zgleda

: I Mingun….Mingun koji sam silnu htjela vidjet prije dvije godine…i evo me

: Ogromno zvonu u Mingunu….ove noge dole….su ljudi ispod zvona. Zbilja možete uć i šetat se ispod…ludilo, ludilo

: Ne znam kak se zove…slatka mala pagodica u Mingunu

: Bila bi to najveća stupa na svijetu, da su je dovršili al nisu….nema veze i ovak je impresivna

: Kužite ekipa….ovo je neš ogromno, mega velika

: I najljepša od svih….možda od svih koje sam ikad vidla….odreže noge

: Isto je u Mingunu…nije ni bitno kak se zove….al je lijepo…nevjerojatno. Teško se ta veličina na fotki ulovi

: Prebaci vas na onu stranu….lagano suzice i to…

: Kružna je i ulaz je sa 4 strane…

: I naravno….taxi u Mingunu…zakaj ne 🙂

: I onda to čudo….taj ludi, najluđi vlak…Mandalay – Hsipaw….kolko sam ono rekla…milsim da dvijesto i nešto kilometara za 13 sati…al bokte, opet bi se vozila 🙂

: Taj vlak baca u neku luđačku ekstazu! Istovremeno psujete sve na svijetu, najviše svoju ludu glavu…i onda se cmoljite od ljepote

: Nemrete vi sad vidit koji je to treš teški…al bacite oko na prozore…..il ovaj metal il otvoreno…a vani je zima…..a nutra je zima, al oš vidit…i tak sam ja sedila…u Andreinoj mega laganoj vreći za spavanje, zamotana s dva ručnika….sve kaj mi je palo na pamet sam izvukla iz ruksaka 🙂

: U biti ovak na fotki izgleda svijetski…delux

: I onda se otvori pogled na Gok Teik vijadukt – ludo, luđe, najluđe. Ugroman je, dubok je, vlak puzi po njemu….a vi ne vjerujete kaj se upravo događa….pitate se – jel ovo za zbilja? Jel ovo fakat upravo sada istina?

: Ne vidi se tak dobro…al ovaj pejsaž…je majko moja….duboko udahni i diši…samo to

: Ne kuži se al…visoko ste…zbilja jeste 🙂

Yangon, ne zadnji put

13. January 2016.15. August 2016. / Sunčana Pasecky / 3 Comments

Prije ću se izgubit u Splitu nego Yangonu. Ne znam koji sam već put u ovom gradu i kolko je god smrdljiv, zagađen i bučan – volim ga.

15 sati u busu je iza mene. Sutra buđenje u 5 i ponovno 7 sati u busu i onda konačno plaža. Ludo veselje! Čim sam dosla na plus 30 imam pune baterije i dobre sam volje. I sve je za 10.

Probat ću uploadat dio fotki iz Mandalaya, al ne sve, sam ono kaj sam prije par dana digla. Internet je koma. Slijedi još drugi dio fotkica…mada na plaži vjerojatno neću imat neta.

Volim vas i šaljem velike puse

: Mandalay market

: Svašta nešto fino na Mandaleyskom placu

: Sušena riba…..ultimativni burmanski hit

: Gužva na placu…možete rentat vožnju

: Kolone kombija, rikši i svega živoga se voze po placu

: Fina klopica

: Trgovina bambusom na Iravedi rijeci, Mandalay

: U ovoj pagodi se nalazi najveća knjiga na svijetu. Dimenzije knjige su zapanjujuće knjiga ima 730 listova, svaki list je napravljen od mramora i sadrži oko 100 linija teksta. List je širok 107 cm i visok 153 cm. Debel je 13 cm. Svaka kamena tabla ima svoju vlastitu pagodu i svaka od tih pagoda je raspoređena oko središnje zlatne pagode. Trebalo je 8 godina da se knjiga završi. Knjiga je zbirka spisa teravada budizma.

: Ista pagoda…dva svecenika tipkaju po mobitelima

: Mandalay hill….prema legendi ga je posjetio Buda i predvidio da ce se ispod nakon 2400 godinna formirati prekrasan grad

: Mandalay hill…iz ovih svih posuda budisti moraju popit čašu vode….s brda se pruza divan pogled na grad

: Palača Mandalaya i Iravedi rijeka

: Ženski samostan u Sagaingu. Curke imaju zadnji obrok u jutro u 10.30. Poslažu se u kolonu i uzimaju zdijelicu riže i nešto još. Prije nego počnu klopat pjevaju

: Inwa…Bagaya Kyaung.

: Inwa, Bagaya Kyaung samostan. Izgrađen od tikovine 1834. Pruža izrazito mističan dojam

: Mislim da su ovo kokosi oko samostana…i tu je kraj…nastavak uskoro

Mandalay i vlak do Hsipaw

12. January 2016.24. August 2016. / Sunčana Pasecky / 4 Comments

Svi koji smo ikad čuli za Mandalay zamišljamo ga idilično. Današnji Mandalay je sve osim idile – prljav, bučan, razveden grad. Okolica Mandalaya je ono što sve privlači ovdje – tri kraljevska grada. Tri prijestolnice nekadašnjeg Shan kraljevstva – Sagaing, Inwa, Amarapura. Sva tri su prekrasna, al sva tri su nakrcana ljudima. Mingun je divan grad blizu Mandalaya. Htjela sam ga vidjeti i prije dvije godine.

Moji hostel je nije bio u centru, al Mandalay nema suvislog centra. Pukla je cijev u toj neasfaltiranoj ulici. Kanalizacija je, kao i u većini Burme, otvorena il pokrivena pločama koje se razilaze. Možete si mislit na kaj je ulica ličila – jedno ogromno kanalizacijsko jezero! Hrpa motora, hrpa automobila, svako malo vas neko zalije s tim užasom. U 4 dana se nije pojavila nikakva komunalna služba koja bi to sanirala.
Nakon Mandalaya sam otišla u Hsipaw. Hsipaw je udaljen od Mandalaya 243km. Znate kolko se vlak vozi – 13 sati! Koji vlak, koja vožnja! U običnoj klasi vožnja košta 1,3$. Drvene klupe, nema prozora – il se navuče neki lim preko stakla i onda se pak niš se ne vidi ili je ful otvoreno. Upper klasaa mi se nije činila tolko zabavnom. Vlak je nevjerojatno spor. Kolko sam vidla na netu, ovo je jedna od najpoznatijih i najluđih vožnji na cijelom svijetu. Neprestano se ljulja lijevo – desno. Ne možete se na wc-u popiškit u rupu predviđenu za to. U svakakvim vlakovima sam se vozila, al ovo je vrh ludosti! Prolazi preko super poznatog vijadukta Go teik. Izgradili su ga Britanci. Čak plaćaju osiguranje svima koji putuju ovom rutom. Pomaknuto do kraja, na karti vam fino piše da ste osigurani! Nasmijalo me to.
Došla sam u Hsipaw jučer u pet popodne. Planirala sam ostati do kraja, al vraga. Neizdrživo je hladno i nemam tople robe baš nikakve. Tenisice neću spominjat. Ležim u krevetu s dva popluna na sebi i čekam bus za Yangon. Opet 15 sati u busu. Treba mi mjesto za chill, al Hsipaw nije to mjesto. Ima hrpa toga za vidjet, a ja ko zadnja nepripremljena debosica ne izlazim iz sobe. U svakom slučaju noćas ponovo vožnja, dolazak u Yangon, spavanje i onda neš malo i blizu Yangona. Neš di je temperatura prikladna za obleku u mom ruksaku.
Uploadam dio fotki iz Mandalaya, sam ono kaj sam tam uploadala, ovdje je net pušiona i neće se uploadat, nastavak fotki slijedi.
Mašem vam.

Mawlaymyine

10. January 2016.15. August 2016. / Sunčana Pasecky / 2 Comments

Na putu s plaže sam stala u Mawlaymyinu. Tamo sam bila prije dvije godine, al mi je tad bilo poprilično loše i nisam izlazila iz kreveta, osim neš pojest. Ovaj put mi je opet bilo koma. Tolko koma da sam razmišljala o povratku doma. :). Neka prehlada me opasno sašinfala. I još sam imala hrpu popratnih neugodnih tegoba. Između ostalog, ugriz neke male opake životinje, od kojeg još uvijek imam podljev na guzi.

Vidla sam sve žive super poznate pagode u okolici. Otišla sam na neki otok u blizini, mislim da se zove Bilu otok.

Nesvjesno sam bauljala okolo i nisam imala snage za autobus, mada je moja ideja bila tu ostat jedan dan, na kraju sam malo pretjerala.

U pravilu je teško nać neku drugu vožnju osim noćne. Osobito ak se radi o većim udaljenostima….i onda klasično stizanje na destinaciju između 2 i 5 u jutro. Poprilično blesavi rasporedi. Obično ostanem u nekoj prčvarnici dok ne svane. Ovaj put je autobus zaboravio stat na mojoj stanici, na slijedećoj sam došla do vozača i pitala ga jel to Mawlaymyine. Frajer me pogledao zblanuto i pitao – you Mawlaymyine, – rekla sam jes. Majstor je preokrenuo očima i vratio se 30 km. Ostavio me na nekoj ogromnoj praznoj autobusnoj stanici bez ijednog coffee shopa. Tri vozača motora koja se griju uz vatru. Kad su vidli da bus staje, luđačkom brzinom su dotrčali do mene. Zapalila sam si s njima uz vatru. Mala spika i jedan me odbacio do hostela.

Ko što pretpostavljate – nisam kupila kartu za doma.

Šaljem pusice 🙂

: Kad pričam o smeću u Mijanmaru, mislim na ovo

: Usred Mawlaymyinea

: Otok Bilu…bar mislim da se tak zove

: Lagani chill 😉

: Ovak se suši riža

: Malo bliža fotka za bolji dojam

: Ovak se rade igračke – od gumica za pekmez i zbilja super skaču. Prve lotptice hopsice

Mali burmanski prijatelji

5. January 2016.15. August 2016. / Sunčana Pasecky / 4 Comments

Neki put imamo priliku upoznati nove divne ljude, koji obogate naše živote, a srca ispune s ogromnom ljubavi. Neki put su veliki, neki put su mali. Neki put su muškarci, neki put su žene. Neki put pričamo isti jezik, neki put ne.

Ovaj put su to, za mene, bili mali ljudi s kojima sam provela 6 divnih dana. Kupali smo se u robi, bacali se u ogrooomne valove, crtali, učili engleski i burmanski, navečer palili vatru uz plažu, plesali, pjevali…

Pokušala sam puno puta napisati ovaj post….al mi nije išlo. Teško je naći riječi za neobjašnjive puteve srca. Ovi mali vilenjaci su me osvojili. Njihov osmijeh mi je bio “dobro jutro” i “laku noć”.

Velika srca u malim tijelima šire nevjerojatnu ljubav, radost života i jednostavnost. Kad su me ti malci doživjeli ko frendicu dogodilo se neš nevjerojatno – mama im kupi lizaljku oni dotrče do mene i daju mi ju. Klopaju sladoled u kornetu i ja dođem do njih….svih 5 mi gura svoji polupojedenni sladoled…..”moraš ga jesti, moraš”.

Kad su me ljudi začuđeno gledali kak se muvam po njihovoj kuhinji i kak komuniciram s njima – mama od klinaca bi im s najtoplijim osmijehom objasnila da pričam burmanski. Umirala sam od smijeha. Samo sam ponavljala kaj oni govore i beskrajno se trudila skužit ih i kužili smo se fantastično.

Najslađi patuljci su nevjerojatno ispunili i obogatili moji život i ovo putovanje.

Svi rade u restaču, kažu da idu u školu, imaju neke školske knjige za pokazat, al dok sam ja tam bila ni jedan dan nisu bili u školi.

Fotkice…koje su oni uglavnom pofotkali…genijalan uvid u klasičan burmanski život.

Mašem i šaljem puse i volim vas.

kad sam izvadila fotić…mega sreća

🙂

selfi

oni su u pravilu okinuli sve fotke…

paljenje vatre…

…i spaljivanje smeća s plaže istovremeno

🙂

Toto na svom radnom mjestu…ovo je unutrašnjost njihove kuće i kuhinja, da nebi bilo zabune 😉

Vidite kaj je oko njih….back to basics 🙂

Mama kuha…s fotkama su mi složili mali recept

Jako fina klopa…

uvijek je daska za rezanje…komad drveta

njam njam

još malo i gotovo 🙂

the end 🙂

male dnevne igrarije

Ćuću s osmijehom od milijun dolara

Zafrkant Susu

Apsolutni mali kralj…

I mala divljakuša….na čijem licu vidite tanaku…burmanska šminka

Maungmagan plaža

3. January 2016.19. August 2016. / Sunčana Pasecky / 1 Comment

Došla nam je 2016. godina – nek vam je divna, volite se. Nek nam svima onaj najblistaviji i najfantastičniji “ja” što manje izmiče.

Genijalnih šest dana. Volim burmance i njihovu društvenost, zainteresiranost i komunikativnost. U prosjeku zarađuju oko 150.000 kyata mjesečno (115$). Život u Burmi nije toliko jeftin, piva recimo u kafiću košta 2.000 kyata (1,5$). Stranci ne plaćaju ništa skuplje od njih. Možda na placu, suvenire i takve stvari i na mjestima na kojima nas ima zbilja hrpa.

Politička situacija u Burmi, za ljude koji tu žive je jako teška. Objasnit ću to nekom drugom prilikom. Kolko sam dobila dojam, organizirano skupljanje otpada na nekim mjestima ne postoji. Npr. na Maungmaganu, pojedu čips i bace ga na plažu, popiju sok i limenku bace na plažu. Obrišu nos i maramicu bace na plažu. Jednostavno, nemaju kud. Sve smeće se pali na plaži. To izgleda stravično. Skupljala sam smeće, al slabo pomaže.

Oko Maungmagana postoje divne, čiste plaže, na kojima nema ljudi. No, nisam išla tamo, čula sam i vidla fotke od drugih. Večer kad sam došla sam upoznala totalno dragi par. Pričali smo puno, družili se s ribarima, koji spavaju na brodovima uz more. Sljedeći dan su me otfurali u Myaw Yit Pagodu, pola sata na motoru. Jako simpa, pagodice na stijenama uz more. Zanimljivo je kak su burmanci pre gostoljubivi, posrame vas totalno. Nema šanse da dozvole da im platite piće, klopu il bilo kaj, neprestano naručuju stvari.

Upoznala sam i hrpu zanimljivih ljudi koji putuju, proveli smo dosta vremena skupa. Čak smo jednu večer zaružili do 5 u jutro na plaži. To je za Burmu ludo jer se tu ide spavat u 22, obavezno. Kad su neki od tih ljudi otišli, bilo mi je baš teško, al to je uvijek tak.

Kupanje u robi, naravno. Tek predzadnji dan sam se oslobodila i malo posunčala u badiću. Bila mi je presmiješna neka starija burmanka – sunčam se i dođe do mene i veli “foto, plis! Ustanem se i počnem se oblačit, ona odmahne rukom, nasmije se i veli “fri stajl ok” …mega liberalna gospođa. 🙂

Doček Nove godine, hrpa petardi, divni vatrometi uz plažu, malo viskija, pive, vožnja s motorima uz plažu.

Sve skupa je to puno ispod standarda koji bi nas zadovoljio, jako bazično, minimalizam svega, al to je Burma zato ju valjda tolko i volim – back to basics.

U svakom slučaju….nastavak slijedi….mislim već sutra…krepana sam i duša mi spava.

: Maungmagan

: Dragi Burmanci

: Myaw Yit Pagoda

: Myaw Yit Pagoda

: Ribari…po noći se stanu na plažu, spavaju u brodivima i čekaju da ih plima probudi

: Betel, klasična stvar koja se tu žvače. Radi se od sjemenke areke, lista biljke Betle i od vapna. Od toga niste gladni, ne spava vam se. Pljujete crvenu tekućinu, zubi Vam pocrvene i strunu

: Na takvim štandovima se radi Betel. Žvaču ga u pravilu samo muškarci, osobito vozači motora, tuk tukova, taksija i buseva kad trebaju bit budni. Al u biti ga tu žvače 80% muškaraca.

: Gospođa skuplja male male školjke koje se skrivaju u pijesku za večeru

: Burmanci iznajme sobu….i ovak izgleda njihovo spavanje. Cijela familija spava na podu ko sardine. Ludo, ludo i maksimalno tipično

: Maungmagan – ne vidite smeće, zato ovak dobro izgleda 🙂

Dawei

28. December 2015.19. August 2016. / Sunčana Pasecky / 2 Comments

Dawei je n jugu Burme, cca 150.000 ljudi. Udaljen 16 sati vožnje autobusom od Yangona. U pravilu se tu ide zbog obližnjih plaža. Ja sam tu zbog Maungmagan plaže. Ostala sam jedan dan. Al bio je to divan dan!

U Burmi svi vole coffee mix, naš 3 u 1. Teško je dobit neš drugo. A ja baš nikak ne volim taj coffee mix. Nakon cijelonoćne vožnje u busu, naručim crnu kavu. U stilu – molim vas, blek kofi, plis plis. I presimpa ženskica mi dofura coffee mix posipan s mljevenom crnom kavom. Svaka joj čast na trudu 🙂

Kroz par sati sam imala drugi pokušaj. Velim frajeru – blek kofi, mister, plis no kofi miks. Veli on meni – ofkors madam i bring ju blek kofi. Evo ti njega s širokim osmijehom, provirujem u šalicu i zbilja je crna kava unutra. Zahvaljujem mu maksimalno. Spusti šalicu na stol, skužim dva limuna i rub šalice namuljan s šećerom, ko da pijem martini. Smijeh, svih smijehova. I nije ta kava s limunom loša, nisam mogla odoljet da ga ne iscijedim unutra.

U Dawiu je još bila super prodavačica sugar canea s kojom sam se skompala, jele smo skupa njen kikiriki i moje lješnjake. Na kraju nije htjela uzeti lovu za sok. Ostavila sam novce na stolu.

Smotala sam 5 cigareta na ovom “martini kava mjestu” jer je ekipa bila začuđena mojom motalicom.

Naletila sam na šašavi budistički festival – dobila cvijet u kosu i sve kak se spada. Jela sam na klupici kod razroke žene čije je cijelo tijelo bilo namazano tanakom (onim žutim tipičnim za Burmu). Jednu vrstu jela je imala – zelje, nudli, neka crvena tekućina i krastavci s prstima promiješano.

I to je to, uživala sam u Dawiu,sad gibam na plažu, ne znam bude tam bilo neta il ne. Ak će mi se svidit ostat ću dulje…bum vidla.

Mašem vam i ludi provod za Novu ak se do tad ne javim.