Kamionska kuknjava

Svako jutro se pitam koji me vrag tjeral na sve ovo? Godišnji odmor je kratak, a u mome svjetonazoru  za sreću moraš na bajs! Razmišljala sam najprije o  Andaluziji i Portugalu, no kilometri i brda su taj plan odgodili za neki dulji godišnji. Pravac u prostoru je bio slijedeći izbor. Jasan i jednostavan  pravac, nikakav cik-cak i nikakvo kruženje. Do Delte Dunava? Da, fantastično! No, odustala sam i od toga, da sad ne objašnjavam…Pravac? Pogled se zalijepio za Baltik. To je baš lijepi pravac. Baltičko more? Ravno po pravcu do Gdanjska? Ha? Jel to? To je!

Sivi šarm sjevera. Možda nije tak jako sivo? Možda bi ipak trebala probati nešto kaj po defaultu ne volim.

Kak izgleda kad hard core provincijalka dođe bajsom na puno prometnije ceste od onih na koje je navikla? Kaj kad je Jadranska magistrala možda najgore po čem si se vozila? Kak da se iz te kamilice prešaltaš u ovo? Prvi put sam naletila na cestu krcatu kamionima već u Slovačkoj. U totalnom šoku sišla sam u travu i opčinjeno se zapiljila u beskonačne  kolone kamiona iza sebe. – Kad ja ulazim na ovu cestu? Kad točno? I kolko se prepeljam? 500m? Češka je imala svoje bisere, koje sam se trudila izbjegavati. Par kilometara, najviše 15.
A onda sam ušla u  Poljsku, -kraljicu majku svih svjetskih šlepera!

Kolko kamiona je dnevno na poljskim cestama? Koliko  običnih teretnjaka, kamiona s prikolicom, tegljača s poluprikolicom, truck platformi i ostalih neimenovanih truck modela?  Kolko ih ima? Kud idu? Vidim samo njih. Malom seljačkom umu to nije jasno! – Kud ćete vi, ekipa? Kaj važnog prevozite?

Moj zamišljeni pravac sistematski izbjegava ceste označene s dva broja, tj. magistrale,- ali samo do raskrižja na kojima to prestaje biti moguće. Na raskrižjima ispred gradova obično se svi smjerovi  slijevaju u jedno zastrašujuće usko grlo pa ko živ ko mrtav!  Od A do B samo cesta s dva broja. Udah! Kaciga! Duboko disanje – ajmo!

Problem nisu loši šoferi, već preuske prometnice za susret i mimoilaženje kamiona. Poljski vozači nisu pijani luđaci, nisu manijaci koji sumanuto jurcaju i loži ih ideja da zgaze bicikliste. Poljski vozači se voze po rizično preuskim cestama. Za bicikl tu nema mjesta. No, moj bicikl je, nekim čudom, ipak tu, stisnut među tutnjećim divovima.  Zajedno manevriramo i nadamo se doći do svoje točke B. Na tim cestama ja sam gnjavaža, iritirajuće smetalo, „traktor“ naših cesta. Kolona se brzo stvori iza mene. Kad se ukaže prilika skrenem na livadu. Pustim kolonu, malo predahnem pa opet pičim dalje. S vremena na vrijeme, kad kamion projuri uz mene, nestabilan bicikl gubi ravnotežu, ruke mi se ukoče od čvrstog držanja volana i fijuuuu, -zapeljam se odlučno desno, ravno u travu!  Ko kreten. Previše sam nestabilna. Na praznim cestama me čak zaljulja kamion koji ide u suprotnom smjeru. Nemam vremena za prostote. Nadam se da je pakiranje najtežih stvari na desnu stranu mali osigurač, ak padnem ne padam pod kotače.

Uparkiravam se na svaku autobusnu stanicu. Sjedam na pločnik i hipnotizirano ih gledam. Žalim i njih i sebe. Neki tipkaju po mobitelu. Znam da može biti i gore od ovoga. Naravno da može. Za gore od ovog nisam kapacitirana. Ako ikad poginem na bajsu, molim svemir da to bude u najbržem spustu, uz odabranu mjuzu  dok mi kosa vijori, a  prekrasni  pejsaži se odmotavaju kao na filmu. Kad već razmišljam o glupoj pogibelji, nek samo ne bude na nekoj smrdljivoj, ružnoj cesti…

Ovo nije lijepo. To mi je jasno. Ne zabavlja me. I dok mi kosa mlatara po licu resko isparavajući ispušne plinove, pitam se  čemu ovo uopće? Gledam kartu po nebrojeni put i mogu birati +100 km ili ovo? Biram ovo.

Bic i ja imamo ritam u kojem 50 km traje cijelu vječnost. Koncentracija 100%. Umorna sam od ovog. Ništa lijepo. Gledam kartu. Ništa.

Najčešće, ipak, vozim po malim  bezimenim putovima koji  skrivaju tisuće radosti, iznenađenja, neočekivanih ljepota, jezera, potočića, šuma i slikovitih starih sela. Vožnja po tim pokrpanim cesticama prepunim rupa je ko skakanje na trampolinu. Tu i tamo i po njima projurca zalutali kamion. Vrhunac doživljaja je susret s nekoliko kilometara dubokog močvarnog mulja  koji me naučio unaprijed provjeriti sve sumnjive alternativne „zelene“ putove. Mulj znači guranje. Mulj znači da se zadnji kotač ukopava dok guraš bajs. Mulj je možda gori čak i od kamiona. Za moje gume je i makadam gori od teretnjaka.

Asfalt bez kamiona, ako može? Asfalt bez kamiona koji neće dodati 100km dnevno na moj smjer?

Može to? Za dekor raspoloženju još je udario jak vjetar, počele su kiše, temperatura je brutalno pala, a  ispred je još 180-190 km.

Jel to taj sivi sjever kakvog ne volim?

Pogled na prognozu znači samo jednu stvar – ako želiš doć kud si krenula moraš izać na tu cestu, među te kamione i biti mokra. To ili ćeš ostat u Torunu.

Da bi mi taj „sjever“ ušao pod kotače …….moram izać na tu cestu. Mora biti sivo, dosadno, mokro, hladno, vjetrovito…..nakon duboke kontemplacije i finih torunskih kava  jasno mi je kud sam krenula. Jasno mi je da se ovdje nikad više neću vratiti, jasno mi je da ovo  nije „moje“ mjesto. Jasno mi je da je u Mađarskoj neko pustio play na žuta obrađena polja, povremeno prekinuta sa poljima zelena blitve i da to traje već tri tjedna. I kamioni! Tema putovanja su kamioni… 

Šaljem puse

Fotke nek budu predah od teških vozila!


Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s