Unutrašnjost južne Italije je prazna. Ispraznila mi je um i dušu!

Nakon dolaska u Italiju, smjestila sam se u Bitontu, gradiću pokraj Barija. Tri dana sam se odmarala, ali se nisam odmorila. Ubilo me talijansko radno vrijeme koje traži pomno planiranje udaraca neizdržive gladi. Pekare su postale moji najbolji prijatelji. Vrećice pune masnih ugljikohidrata. Ne mogu čekati od 14 do 20 da Talijani ogladne i počnu peći svoje pizze. Ja sam gladna svakih sat vremena. Dok vozim ne jedem puno. Kad uzmem pauzu od par dana, onda jedem ko luda. I ne želim se, ne daj Bože, posušiti ili neš tome slično. A ugljikohidrati, oooo to da! Udarci energije!

Talijani imaju svoja pravila, koja po meni zahtijevaju ogroman angažman i planiranje gladi, žeđi….svega. Mogu se prilagoditi tome, al dok vozim zaboravim na to. Prvi dan svog odmora pomislila sam da ću se skljokat od neizdržive žeđi! Potpuno dehidrirana, ko luđakinja sam tražila dućan u kojem bi mogla kupiti vodu – ali ne, do 17 sati nema! Glad! Imala sam sa sobom upajsane bureke koji su već smrdili i nisam se htjela otrovat, imala sam i sira, al mi je trebao neki ugljikohidrat da se zaista najedem. U 17 sati u pekari sam rekla tipu: – Sve! Dajte mi punu vrećicu svega. Deda me gledao zbunjeno, al mi je uslužno natrpao punu vrećicu mirisne masnoće. Da, prva tri dana sam se probala ušaltat u brutalnu organiziranost! Kasnije je to postalo manje bitno jer zapravo uz puteve ničeg nije ni bilo. Nakon Bitonta sam udarila po pustari! Pravoj, teškoj pustari u unutrašnjosti južne Italije. Gradići na neosvojivim brdima. Godinama razvijam specijalni odnos s opskurnim mjestima i opskurnim ljudima. Volimo se i kužimo. Usprkos toga, u par navrata me uhvatilo beznađe! Obuzela me pustoš! Cijeli jedan dan sam vidjela samo jednog čovjeka na kopačici. Par automobila. Natjeravali su me ludi psi lutalice, koji su vjerojatno ko i ja izluđeni tom prazninom. Za kraj praznog dana sam se popela u Pallazo San Gervasio. Pallazo je moje mjesto! Jako moje! Brdo do njega  me ubilo. 4000 stanovnika! Došla sam na “stari” trg, trg za penziće. U svojoj kričavoj narančastoj majici i s natovarenim biciklom sam iste sekunde postala “pokretni trg”. Moje dvije i pol riječi talijanskog su postale dovoljne da svi znaju sve o meni! Za 10 minuta je cijeli Pallazo znao da je ženska u narančastoj majici stigla na biciklu. Mojim dolaskom su upravo odradili prvog turista ove godine, prvog od tri, što je njihov godišnji prosjek. U pekari sam na poklon dobila vrećicu voljenih ugljikohidrata zbog spomenutog razloga! Bilo mi je odlično u Pallazu, upoznala sam prekrasne ljude.

… A tijek ceste je divan! Svaka uzbrdica iza sebe ima spust, svaki spust nosi uzbrdicu. Tijek ceste volim, forsiranje gradova me ne zabavlja! Gubim se u njima! Traže koncentraciju koja me mentalno iscrpljuje pa nekako više volim surovost cesta. Pokušavala sam izbjeći brda. Nisam se još sasvim dobila. Nije mi trebao odmor više. Nešto me u glavi trebalo prebaciti u “mod” u kojem mogu! Mod u kojem me brda ne straše. Počela sam izbjegavati urbanizirane sredine i držala sam se ceste. A cesta daje svoj poseban spektar opskurnosti! Širok, bučan, nerazumljiv, životan, prljav. U uobičajenim okolnostima nepoznat. Put odvede na čudna mjesta, s vremenom postanu toliko prirodna, poznata, moja. Dio sam tih puteva, puteva kamiondžija, trgovačkih putnika, autobusa, sitnih trgovaca, švercera….sve dijelimo. Smrdim na njihove ispušne plinove, smrdim na njihove puteve….. Dijelimo tu cestu! Mašemo si! Pazimo jedni na druge, usporavaju, zaobilaze me, voze iza mene. Ja stanem kada oni uhvate preveliku brzinu. Upoznala sam navike ceste. Ljudi ceste se prepoznaju na neki čudan način, dijele svoje putanje i žive u nekom brutalnom sinkronicitetu. Jedna stvar na cesti nije moja i ne može biti moja – tuneli! Nisu osvijetljeni, nemaju onaj zaustavni rub. U tunelima nije moguće da drugi paze na mene, a ne mogu ni ja paziti na sebe. Zažmiriš, začepiš nos, zatvoriš usta i uđeš u tunel, ako ti zatvorene oči probije sunce, dobro si!  Tuneli u koje ulazim vrte se maksimalno do 500 metara. Ne želim da taj strah traje dulje. Vožnja je lijepa, priroda je divna, ljudi su zabavni! Ne želim to kojim slučajem propustiti zbog nekog smrdljivog tunela. Ultimativno sam se prepala u jednom tunelu. Zacrnilo mi se pred očima i sve ono kaj se događa kad misliš da je to tvoji zadnji trenutak. Tunel je bio kratak i bio je na zavoju. Približavao mi se kamion, ludom brzinom! Kužim da će njegova brzina ako se nastavim kretati srušiti nestabilni, natovareni bicikl i mene. Stanem, taman spuštam noge na pod, on me zaobilazi, ali njegova brzina zaljulja bicikl i kako ja nisam bila dovoljno čvrsto s nogama na podu, bicikl i ja padamo! Pobiremo asfalt. Svašta je fora i svašta može biti smiješno i zabavno i loše stvari to mogu biti. Ali dizanje sebe s poda mračnog tunela, dizanje teškog bicikla u zavoju mračnog tunela nije zabavno! Automobili neprestano jure uz vas. Paze vas, al u vašoj glavi to sve nije dovoljno da znate kako ćete biti ok. Tunel je bio kratak, naravno da je. Al dovoljno dramatičan da se zaista jako prestrašim. Nije me bilo strah ničeg potencijalnog, ni nikakve imaginarne brije il konstrukcije u glavi. Jedini fokus mi je bio – izađi iz tunela, odmah sada! Bicikl nikad nije bio lakši.

Taj dan sam cijeli dan vozila po jako prometnoj i jako brzoj cesti. Vani je bilo ledeno, puhao je brutalno jak vjetar, nebo je bilo mračno i bježala sam pred kišom. Došla sam do gradića Candele. Candela visoko na brdu, a ispred mene rotor. Na rotoru – La Stazione – hotel, bar i restoran – Stani Sunči! Sve što trebam. Mjesto za mene i sve moje suputnike, sva izborana lica, namrgođeni krezubi osmijesi, piva u potocima….pauza od vožnje, pauza od ceste. Rotor ispred La Stazione vas baca u sve smjerove. Na rotoru šašavi cucki trče u krug za kotačima! Sve što se događa! Mali Ukrajinac peče pizzu od 12 do 14 i od 19 do 21. La Stazione je uz željezničku prugu,- prugu na kojoj nema putnika. Par puta dnevno prođe jedan vagon, ne znam što prevozi. Tijekom noći se događa neki remont. Buka. Soba je puna stidnih dlaka. La Stazione je savšeno mjesto za neki Fellinijev film. Teško da može biti opskurnije. Ostala sam tamo dva dana, padala je kiša. Nisam se mrdnula sa Stanice. Gledala sam pse i ljude na čijem je licima cesta ostavila svoj trag. Vodila sam bezbroj suludih englesko-hrvatsko-talijanskih razgovora. Večer prije nego sam krenula, mali Ukrajinac mi je spekao pizzu da slijedeći dan imam kaj jesti znajući da ispred nema ničeg! Razmišljala sam o onom kuhalu ostavljenom doma… puno previše puta.

Tada je put počeo davati najbolje od sebe, lagani ulazak u Apenine! Lagani. Pejzaži su postali dinamičniji, cesta se ispraznila. Neke kamione sam danima sretala. Bila sam spora. Put je počeo davati najbolje što može, prepoznala sam to! Industrijske zone su definitivno iza mene. Za sada samo divna, zelena priroda i prljava rijeka Ofantina. Calitri na brdu i to je sve! Najbolje od puta. Idila. Beskrajni mir.

Slijedeći dan je priroda postala još ljepša. Našla sam se okružena planinama. Poštujem i volim planine, znam koliko su promjenjive, znam njihovu dušu. Često sam sebe ostavljala u njihovim visinama, tamo sam se i nalazila. Volim takve pejzaže! Na biciklu su brda sasvim drugačija, daju nagrade. Ogromne, najveće. Ne pumpaju ta brda ego! Ne mogu ga napumpat jer im nema kraja. Uvijek su neka nova brda pred vama. Svi znamo da je najljepši osjećaj koji vožnja na biciklu daje – luđačko brzi spust! Svi ti klišeji s vjetrom u kosi i sve te stvari….volimo to. Spustevi mogu biti svakakvi. Ali taj jedan spust je bio najljepši spust u mom životu! Tih sat vremena mi je ponovno dalo osjećaj da mogu. Ono što sam danima tražila! Brda su mi pokazala koliko divna mogu biti, najljepša. S lijeve strane je bio prekrasan zeleni obronak, izdignut visoko. Jurila sam mu u susret, u njegov početak. S druge strane se prostiralo sve ono što sam ostavila iza sebe. Nevjerojatno, nešto što nikada ranije nisam vidjela. Osjećaj divljenja.

Volim glazbu, jako ju volim. I neke pjesme koliko god da su blesave, zbilja obožavam. U ušima mi je tutnjila omiljena Edina pjesma na ripitu, moj omiljeni ritam je otvarao pejsaže! Nove, s vjetrom u kosi! Znam da možda ima puno ljepših stvari na svijetu, al meni je ovo bio najljepši sklad kretanja. Nedoživljen ikad ranije. Milina i duboka sreća. Mir. Savršenstvo. Sasvim novo iskustvo obožavanog spusta.

Cijelo vrijeme sam, uz par poprilično suludih skretanja, održavala neki zamišljeni smjer u svojoj glavi. Prije polaska javila sam Vale – moguće pijemo pivu u Cagliariju! Bilo je to smjer koji sam mogla održati bez drame….

Ali, nakon tih sat vremena sam se našla na autputu! Autoputu s nepostojećim ili nelogičnim oznakama! Bila sam smotana u osmice na petljama iz kojih nisam znala van. Nisam mogla održat smjer. Morala sam vrtiti sebe i bicikl na dvije brze trake …ne želite naletit na takvu pacijenticu dok jurite prema Napulju. I onda me opralo! Shvatila sam da sam 50 km od Napulja i da sam možda podkapacitirana?! Kaos i konfuziju si stvaram neprestano, al kad se s bicom spetljam u te odvratne petlje, teško se pronađem.

Uspjela sam uć u neki grad, gubila sam se po njemu 2 sata, bila sam izluđena od prometa i nisam mogla uhvatit i zadržat pravac. Ulazila bi u ulice iz kojih ne bi znala van. I sve to nije imalo smisla. Nikakvog! Nisam spakirala sebe na bicikl da bi lutala okružena visokim zgradama i svim tim užasno ružnim intervencijama u prostoru.  Zbog toga sam tužna, očajna i zbunjena više nego inače. Izluđena sam sobom i sa svojim biciklom! A nije da ne volim sebe, bicikl il svoju konfuziju. Mogu to, al ne volim takve pritiske. Jako sam se uzrujala, ispala iz nekog mira od prije par sati. Prva putna kriza.

Shvatila sam da ne mogu odraditi Napulj. Lana mi je rekla da ima brod iz Sorrenta za Napulj i da ću biti drito u luci i da onda tu uhvatim brod za Cagliari. Gledala sam tu kartu! 63 km jako urbaniziranog predgrađa Napulja. Prolazila me jeza. Zaključila sam da ako jednom fulam, ako uđem u jednu krivu ulicu nema šanse da se iskobeljam van. Nema nikakve šanse. Ući ću u totalni kaos. Volim jednostavnu vožnju, bez puno karata, samo smjer! Zajebi ovo sranje! Predomislila sam se! Ipak, neću pit pivu s Vale u Cagliaru, udaram put prema Ancoi i vozim se dalje uz Jadransku obalu! Bit ću mirnija i bit ću sretnija. Napravila sam sulude kilometre, al nema veze. Vožnja je vožnja, a ono što me veseli je upravo to!

Malo gledam kartu, snimim ogromnu pustaru i zaključim – ok, ludi cucki Italije, upoznat ću vas sve! Evo me 😉 ….