Spooooroooo sam se kotrljala cestom.  Desetak sati dnevno po pedalama.  Cesta, cesta, cesta…

…Život je jako dobar kad dopustimo da nas namoči kiša, da nas propuše brutalna bura, da nas sprži sunce. Kad dopustimo da nam noge budu prljave od prenauljenog lanca….kad se nemamo namjeru sklanjati pred time. I kad smo spremni dopustiti koju god varijantu naše stvarnosti. Kad ne očekujemo da ljudi budi onakvi kakvi nama odgovaraju! Prihvaćajući putanju koja je pred nama, možemo vidjeti ljepotu u svemu! Tada je život iskren, stvaran, surov, kakav god želi biti. Polagano klizimo na cesti osuđeni na promijenjivost sudbine i vremenskih prilika. Bez krova ispod kojeg bi se sklonili. Bez nekog ko nas jako dobro pozna i zna što bi možda htjeli jesti nakon 10 sati na biciklu. Bez prijatelja koji će reći – piva za 10 minuta.  Polako klizimo na mogućnostima  nevjerojatnih interakcija i putnih razgovora.  Cesta, cesta, cesta…

Uz cestu  male usputne stanice.  Ulazila bi s olakšanjem u svaku drugu birtiju na putu. Poslje Metkovića sam se počela spuštati prema moru  i jako mi je drago zbog toga. Pedesetak kilometara  bicikliranja uz  obalu  me ničim nije zabavilo…ostalo je onako, lijepo ništavilo! Nije moj đir. Tih pedeset kilometara je sunce jako  grijalo, al samo sunce, ništa više od toga.

U unutrašnjosti me grijala lijepa riječ.

Valjda sam izgledala dovoljno blesavo da mi ljudi imaju potrebu neš reći. Ziher mi se nitko neće obratiti dok uparkiravam auto ispred birca u povratku  s mora. Kad parkiram bic s prikolicom, to  je već  malo zanimljivije! Stvar se lako razigra i jako me zabavlja. Koliko god sam sklona  to nazvati “uvijek istim razgovorima” oni to nisu. Volim ta nepovezana trabunjanja –  nasmijavaju me, budu simpatična, životna, ponekad apsurdna.

Zanimalo me kaj se događa u tim kafićima. Zanimalo me ko su ti ljudi koji vise u birtiji u selu s  petnaest kuća. Zanimalo me ko se skuplja u gostioni koja liči na kuhinju moje bake. Morala sam to vidit i nije da negdje žurim i nije da negdje ultimativno moram stić. Kad mi istekne vrijeme, sjest ću na bus i  vratit se doma. Kog briga za to do kud ću doć ! Zanima me kaj se događa oko mene. Old skul mjesta ne želite propustiti, te razgovore želite prisluškivati. Želite priupitati  čovjeka usput – Iiiii….kolko vam je smrzlo?  Još ne treba kositi?  Imate svog sjemenskog krumpira?   Želiš pitat i želiš znat. Meni je moj bicikl super zanimljiva tema. Njima svakako nije. Imaju svoje svakodnevne brige, najvažnije na svijetu. Vinogradi, trešnje, krumpir, paprike, duhan…to su teme. Jako jednostavno i zabavno!

U Gračacu sam se s nekim dedekom utrkivala na biciklu. Bacili smo utrku od jedne do druge birtije. Skužio je da mi još šmrklji cure pa me pustio da pobijedim!

Malo prije Sinja sam naslonila svoj bicikl na zidić, sjela na pločnik, natezala vodu i bila u zenu. Bakica sa dubokim tragom života na licu je izašla na ulicu i izgovorila –  A dite moje, kud si krenula? Jesi gladna? Odi malo pojedi i odmori!

– Divni ste bako, al evo baš sam prije pola sata pojela. Možete mi dati vode? Odlazim za njom u kuću i točim vode. Ne govori puno. Al me gleda jako zabrinuto.

-A milo, jel ti triba što god? Jesi dobro?

I tako je to krenulo pred Sinjem i trajalo do Metkovića. Iz kuća su izlazili bakice i dedeki i postavljali mi takva pitanja. Bez imalo fejka, s totalnom iskrenošću, toplinom i otvorenošću. Nisu imali pojama ko sam ja. Mogla sam biti totalni psihopat, sociopat, što god. U njihovim glavama – nemoš takav smrdljiv i umoran stat  pred kućom a da oni ne ponude pomoć, hranu, odmor, razgovor….

Posramili su me. Takve reakcije mi nisu poznate. Ja to ne radim. To vjerojatno nebi napravio nitko mojih godina. Nit nije. Naborane bakice i dedeki su mi pokazali kako izgleda najdivnija ljudskost.

Sve sam radila – molila se prije večere, jela toč od punjene paprike, govedsku juhu bez komadića mesa, nazdravljala rakijom, gemištom, vinom…Klinci su se micali iz svojih soba da bi ja u njima spavala. Sve najvrednije se događalo. Obožavam jutarnje okretanje pedala! Jako volim ultimativnu slobodu kretanja i to onih prvih 30 km kad sam  još relativno svježa! Jesti točeve od punjene paprike volim više! Puno više! Volim sve te razgovore. Volim ljude koji me nikad nisu vidli, koji nemaju blagog pojma o meni, al su mi spremni otvoriti svoje domove. Volim sve te ljude koje ne poznam. Sve te razgovore koje nikad prije nisam vodila, volim sve te obitelji koje nisam poznavala…. ljude koji su mi pokazali što znači biti prekrasan čovjek, topao, otvoren i iskren. Volim kad me ljudi posjednu u auto i otpeljaju na selo kod svojih roditelja. Volim to jer bi to napravio netko ko me dobro pozna, ko zna kolko me takve stvari vesele. Nije da ja u svemu tome mogu jako sudjelovati. Često zapravo i  nisam razumijela o čem ti ljudi pričaju.  Dovoljno  je  samo sjediti, postojati, promatrati i upijati život .

I to sve nebi bilo moguće da nemam najdivniju prijateljicu koja je omogućila da vožnja kroz Hrvatsku ima dimenziju životnog iskustva, ne samo okretanje pedala…ne samo pokreta.

Spontani susreti proširuju suženost naših dosadašnjih iskustva. Kreiraju našu priču! Sporu, životnu, lijepu! Realnu, gladnu, žednu, umornu, sprženu ili  promrznutu. Natrpanu ili laganu. Klizimo. S biciklom ili bez bicikla! Prolazimo. S teretom ili bez tereta! Sa znanjem o nečemu ili bez znanja o ičemu, s planom ili bez plana. Možda u “kaj god” raspoloženju, a možda i ne! U trenutku kad sam jasno osvijestila  stanje prolaznosti  dok  polako kotrljam cestom,  zastala sam i zaustavila se!   To me dirnulo toliko duboko da mi je trebalo par dana da dođem k sebi.

Pa već treći dan odmaram na jugu Italije.