Duša Sardinije

Sardinija je prepuna legendi, skrivenih istina, tajnovitog života i mistike. Sardinija će vas skužiti i pokazat će vam se licem koje tražite i koje je za vas savršeno. Promjenjiva. Zanimljiva.

Sardinija je otok kontrasta – od najluksuznije Smaragdne obale, preko napuštenih sela sa samo jednim stanovnikom u unutrašnjosti, do velikih gradova kao što je Cagliari. To je zemlja pastira i elite. Zemlja devijantnih Berlusconijevih zabava, zemlja vila i divova, zemlja Nuragija, zemlja bajki…vaših bajki, kakve god one bile!

Ako tražite bajku – otiđite na Sardiniju! Prepuna ih je!

Sardinija se često opisuje kao kontinent! Ne zbog veličine, nego zbog posebnosti. Dok sam se vozikala po njoj dobila sam baš takav dojam.

Vale je u velikoj brizi za moje zdravstveno stanje. Javlja mi kako su ona, Gabi i Luisa planirale u Muzej vulkanskog stakla, al dolaze u Mamoiadu jer je tamo karneval i ja sam blizu pa se vidimo – juuuuupiiiii!

Vale je prava Sardinijska vila!

U subotu sam krenula iz Oliene prema Mamoiadi, prošla kroz Orgosolo, spustila se do grada i uživala u slavnim muralima. Uskoro sam zagrlila Vale, Gabi i Luisu! Što može biti lijepše!? To subotnje popodne mi više nije bilo mučno. Ako mi je i bilo, nisam primjećivala.

Već poznati zvuk Sardinije me svojom meditativnom magijom izliječio. Zvuk zvona!

Mamoiada je malo selo u srcu Babagie, izolirane pokrajine visokih brda i pastira.

Mamuthones i Issohadores su glavni simboli Mamoiade. Jeste li čuli za njih? Stanovnici Mamoiade jako dobro znaju za naše Zvončare. Mamoiada je i karneval. Neobičan, mističan karneval star 2000 godina. Mamuthonesi postoje otkako je i Mamoiade. Ne postoje prvi Mamuthonesi, ne zna im se porijeklo. Oduvijek su dio tradicije ovog čarobnog planinskog kraja.

Tko su Mamuthones i Issohadores?

Nitko. Ne postoje. Oni su prebrazba! Nisu ljudi. Kada muškarci stave na lice drvenu, crnu, umjetnički ručno izrađenu masku oni više nisu ljudi – oni su postali Mamuthonesi!

Nestvarni su. Magični. Snažni! Preobrazba… Kada stave na leđa splet od 30 kila teških zvona i obuku tamne ovčje kožuhe, prestaju biti ljudi. Kada glave umotaju u ženske marame, više nisu ljudi! Nisu muškarci, nisu žene….Mamuthonesi, 2000 godina….iskonska sila, snaga! Kolektivna duša stare Sardinije. Svake godine drvene maske brišu crte lica muškaraca Mamoiade!

Na Sv. Antonija, u veljači, prvi puta svake godine počinje veliki karneval….plesna povorka Mamuthonesa i Issohadoresa! Prvi i najveći. Nakon Sv. Antonija zastrašujući Mamuthonesi i veseli rasplesani Issohadoresi povremeno kroz godinu zauzmu ulice Mamujade. Takva je ovdje tradicija od samih početaka civilizacije.

Issohadoresi, obučeni u crveno, počinju povorku. Njihov korak je lagan. Plesan. Mamuthonesi “plešu” kako im diktiraju Issohadoresi, teškim ritmičnim korakom, ispod teških zvona…

Vječna izmjena zime i proljeća, osvajača Sardinije i iskonskih Sarda. Vječni ples života i smrti. Sve je to simbolično utkano u ovu mističnu tradiciju Mamoiade!

A možda i nije …možda je to samo još jedna obična karnevalska povorka? Jedan od stotine tradicijskih karnevala na Mediteranu? I možda u tom nema magije! Možda je to samo uobičajen način na koji se slavi dolazak proljeća. Možda nema stotine pastirskih sudbina brdovite Babagie satkanih u ovu tradiciju? I nije li za stanovnike Mamoiade bolje da se bave proizvodnjom vina, jer su u tome odlični! U vinu je njihova budućnost. Ali stanovnike Mamoiade je nemoguće razdvojiti od njihovih predaka….dijele istu sudbinu, isti identitet.

Povijest ove tradicije je obavijena tajnom. Čula sam razne varijante. Interpretacija je subjektivna jer Mamuthones i Issohadores mogu predstavljati sve! Život jednog malog sela, život velikog grada, život pokrajine pastira i život cijele Sardinije. Život svakog putnika koji ovdje navrati. Univerzalnu borbu i patnju, ples koji diktira netko drugi! Crno i bijelo. Lagano i teško.

“Mi nismo ljudi, mi smo Mamuthonesi”!

Tko su oni? Ono što želiš vidjeti u ovoj bezvremenskoj tradiciji…

 

 

Viva il Giro

Ovo sve nije nikako u skladu s mojom trenutnom lokacijom. Za pisat i uploadat mi treba inspiracija, vrijeme i wifi, a tog nema uvijek. U subotu na večer sam ulovila brod iz Olbije i u nedjelju ujutro sam bila u Chivitavecchiji. Plan mi je bio naravno izguslat do Ancone i za četri dana i ulovit trajekt za Zadar. Al k vragu, na bicu je sva ta priroda, divan spori pokret…a Italija je mali vražićak koji čuči na ramenu i šapće “uspori, zaboravi na ego….uživaj…ne moraš izgazit biciklom do nikam….daj vidi kak sam jako fora ….”. To se događa dulje od mjesec dana. Rado bi da to možda nije baš tak…da i najmanje selo meni nije ultimativna guba i najzanimljivija stvar svih vremena….rado bi da se oduševljavam manje. Eeee, al nema tome pomoći. Svaki dan mi je najbolji ikad i svaka glupost je najzanimljivija stvar svih vremena. Tak da za Italiju bi meni trebale dvije godine….a nije da sam super fan kulture, tradicije, povijesti…da znam bilo kaj o ičemu…al ono kaj vidim je mom srčeku baš ultimativno veselje. Zato evo me u Bagnaia….i nemrem si pomoć! Ostat ću i sutra! A nije da sam to malo mjestašce ubacila u google. Nije da me baš zanimalo kaj tu ima….al kad je već to sve tu…

Al stala sam negdje na sredini Sardinije, u meni najljepšoj Ogliastri….ajmo tamo….

Kak je to guslat bicikl neš dulje od mjesec dana? Osim kaj se bic kvari? Kaj još?

Zaista sam sretna da sam na bicu! Uživam u svemu lijepom, manje lijepom, običnom i neobičnom, svakodnevnom i jedinstvenom…baš u svemu,- taj me pokret veseli jako, najjače!

Al ima tih trenutaka kad se pitam – jel zbilja? Fakat?

Došla sam u Cagliari, Paola, Valentinina mama me pita:

– Kud planiraš dalje?

– Do Olbije.

– Do Olbije?

– Pa da, htjela bi do Olbije.

– Zbilja? Do Olbije biciklom?

– Mislim da bi to moglo biti zanimljivo!

– Zanimjivo je, al do Olbije misliš doći na biciklu?

– Pa da. Došla sam do Cagliarija biciklom i brodovima, pa se nadam da mogu i  do Olbije?

– Ajoj!

Svi obično smatramo da su naša brda najgora. I ja mislim da je Plešivica ultimativno brdo. I vjerojatno nebi išla na Plešivicu s biciklom, ne da mi se to, jer znam kolko je gadno. Al ak sam iz Jaske došla do Cagliarija, pa valjda mogu i do te Olbije. Zrokala sam oko 1000 km do Cagliarija! Pa mogu još i sitnih 290 km.

No, svi su slično reagirali na moju ideju. Osim Vale.

Jesam li se možda dobro informirala o toj cesti do Olbije? – A ne, nisam. Čini mi se da mogu sve i uopće nemam ideju koji vrag je ta Sardinija – taj otok!

I treba li reći da sam ja mega fan sunca, vrućine i temperatura preko 30? Volim se pajsat na suncu. Obožavam ljeto! Ne volim obuću i ne volim zimsku robu i zimi mi fali sunce za sreću. Volim i kad je preko 40. Samo prži!

Tak sam mirno vozila u uvjerenju kak volim sunce i kak definitivno nikakva Olbija nije moj problem…

Jel možete pretpostaviti kolko se to sve krivim pokazalo?

Ultra krivim!

Cardedu je na moru. Poslje Cardedu je moj cilj kamp Sosta Silana!

I to je sve kaj ja znam, jebi ga, jer pomalo volim živjeti u informativnoj blokadi.

Dobivam poruku na mobitel – Pa to ti je na 1000 metara!

Mislim si – kaj sad, sve mi se mora pokvariti?

I kao da ne znam kaj je to 1000 metara. Znam!

I tak, od Cardedu se vozim po poznatom putu kojim je nedavno prošao Giro d’ Italia, sve je okićeno razno raznim biciklima, fino, šareno, veselo. Pjevušim si, sretna sam, divotica. Giro! Giro d’ Italia – Amore Infinito!

Evo table Bauneji – 8km. Vozim se uz more. Nadmorska visina – malo iznad nule. Mislim si -milina, začas sam tam i roknem do tog kampa! Jel treba reći da je Bauneji na 480m? Jel to uopće potrebno? Kad bi rekla da sam ispustila dušu to bi bilo kao da kažem da sam otfurala krug oko Svetojane! Krepala sam! 480 metara nije nekaj ultra, al 480 metara uspona na 8 kilometara s 30 kila prtljage, na podnevnoj sunjari je gadno! Jako je gadno. Neopisivo gadno! Došla sam do Bauneja, prva birtija je bila moja naručila sam kavu i pola litre mineralne. Mislila sam si ok, sad je još 30km do tog kampa i on je na tih 1000 kak mi je rečeno! To valjda nije tolko gadno. Mogu ja to, jer – mogu sve! Drek. Nakon pola sata sam na brzinu zaključila – ko te šljivi, idem si nać neko mjesto za spavanje.

Slijedeći dan sam se u jutro razvlačila. Bilo je oko dva kad sam krenula. Pržiona počne u deset. Znate li kolko je asfalt ugrijan u dva popodne? Na Sardinijskim cestama nema hlada. Ne postoji. Samo pržiona.

Uporno pratim temperature na mobu, ne diže se iznad 25, a ja imam osjećaj da je 50. Počela sam hejtat Sardinijskih 25! Koji mi je vrag?

Tih preostalih 520m je bilo puno normalnije, bilo je teško al teško ko nekaj kaj mogu. Nekih 520m di ne umirem. Nekih 520m razvučenih na 30 km. Nekaj malo normalnije, ne neka luda Sardinijska cesta na kojoj ovce pasu pod ručnom. Kao normalno.

Kamp je na samom prijevoju Genna Silana. Kad sam sam ga ugledala, znala sam da je zveknuto tih 1000m. Osobni rekord! Krepana, znojava, smrdljiva al evo me tu! Nije me hitna skupljala! Suzice su mi lagano potekle od uzbuđenja. Nikad nisam ni pomislila da bi na bicu tak nekaj mogla odvaliti, ne s 30 kila tereta. Oko kampa nema ničeg! Super njente. Moj šator na osami.

Kak ja imam te stravične i neizdržive udare gladi, obično na bicu vozim otprilike kilu paradajza, kilu kruha, pola kile sira, neke namaze i gluposti. A naravno….ipak nisam tak često gladna i to obilje je nemoguće pojest u nekom normalnom roku. Istuširam se i otvaram magičnu vrećicu. A u vrećici pljesnivi sir, vrući kruh i lagano kuhani paradajz! Super, ne kužim kak, jer sam to sve jučer jela i bilo je relativno normalno. E, a sad u mojoj glavi je izbor ovaj – umrijet ću od gladi il ću to pojest! Naravnno da sam pojela i pojela sam puuuunoooo!

Slijedeći dan u početku rokam neki brutalni spust. Ponosno umišljam kak sam jebeno jaka jer mogu jest sva ta sranja i biti skroz ok. Najjača sam si! Mogu rokat hmelj i nikotin, jest pljesnivi sir i furat 30kg na bicu! Još mogu odrapiti prijevoj od 1000 metara. Superžena!

Jesam vraga.

Oko 1 popodne sam bila u Dorgaliju i krenula sam prema Orgosolu. Orgosolo je nekad bio poznat po otimačinama na Sardiniji, neka vrsta mafije iz Sardinije je otimala ljude i tražila otkupninu. To se više ne događa. Grad je danas poznat po fantastičnim muralima. Pun je socijalno i politički angažiranih slika na ulicama. Ultimativna stvar! I mene to jako zanima.

Usred maštanja o umjetninama Orgosola, iznenada mi postaje mučno – nemoj reć?! Usta su mi odjednom potpuno suha, vrti mi se, povraća mi se…. Želim se leć na cestu i boli me briga za sva ona moja pravila.

Staje mi neka ženska, otvara prozor:

– Kud ideš?

– U Orgosolo.

– Idem i ja, ajde stavi bicikl u auto i otpeljam te.

– Al moj bic ne stane u tvoj auto.

– Misliš?

– Ne stane ziher.

– Ajde, onda se vozim iza tebe, izgledaš ko da ćeš se svaki čas srušit.

Objašnjavam joj da se vjerojatno neću srušiti i nek samo ona ide i da ćemo se možda sresti u Orgosolu.

Pitam se, kak to točno izgledam kad mi je neko stao i ponudio da će me otpeljat….mora da strašno? Tak se i osjećam. Naginjem glavu s bica i čekam kad ću se zbljuvat. Došla sam u Olienu, u prvoj gostioni sam naručila pola litre vode i koka kolu da spali sva sranja u mom želucu.

Moš si mislit!

Ok, ne mogu mrdnut dalje, nikakav Ogrosolo.

Ostala sam u Olieni dva dana! Dijagnosticirala sam si kombinaciju dehidracije i trovanja.

Nisam superžena, ne mogu jest pljesniv sir i ne mogu se uvjeravat da pijem tri litre vode dnevno kad je istina da pijem samo litru. Počela sam soliti i šećeriti vodu i molit Boga da ne bude rigoletto negdje po ulici. Jel mogu biti manje super?

Od tada je prošlo 10 dana. Sad sam skroz dobro. Al tjedan dana nisam mogla vozit više od 40km na dan. Ful mi je bilo teško – povraćalo mi se baš stalno!

Tak je to na bicu.

Neki put malo zabriješ da si super – al put te odmah spusti na zemlju. Ne, nisi super. Nemreš biti super. Tres! Pokazat ću ti kak nisi.

Isto tak postoje sve te druge stvari. Postoji hrpa stvari još – natežeš 30 kg na bicu tjednima i misliš si – bit ću u vrhunskoj kondi, jaka skroz i sve to. Imat ću ubojica liniju. Al nećeš. Osim ak živiš od zraka.

Stat ćeš na plaži.. Jer ćeš zabrijati da si zaslužila…

Nisi zaslužila, jer ne radiš niš posebno korisno, niš ne stvaraš, samo se znojiš i vrtiš pedale.

– Al ćeš se počastiti sa dva dana plaže. Otići ćeš u kupaonu istuširati se i obući badić i ideš na plažu ubiti sa tim svojim mišićavim nogama!

Nakon tuša skužiš da postoje nekakva ogledala ispred i iza…vidiš svoja leđa i odvališ se smijat. Leđa govore sve! Baš sve i više od svega…precizno i točno govore kak je to vozit bicikl….između ostalog, jako smiješno!

Jel to sve? Nije i ne može biti.

Izgleda da je ljudski biti glup i raditi ono kaj nas veseli bez puno razmišljanja o posljedicama….jer smo svi isti …na neke svoje posebne načine.

Svi imamo svoje “bauštela” tonove po leđima. Nepromijenjivo smo takvi.

Kad zabrijemo da smo najjači, glavni, pametni, fantastični, ovakvi, onakvi– svemir će nam pokazati jedan svoj tres, jedan super spust Jer je takva igra, igra života, ona koju volimo i zbog koje smo tu…s bicom il bez njega. Da nas slučajno ego ne lupi u glavu….pogledajte si leđa…prije nego idete sa svojim ultra mišićavim nogama ubijat po plaži!

Gairo Vecchio

Subota je, prošla je ponoć. Sutra odlazim prema Muraveri. Vale, Gabi i ja se nakon 5 dana uživancije pozdravljamo. Imam vjerojatno najišaranije karte Sardinije, ali Vale brije da nemam pojma kaj još treba vidjeti. Valentinina sestra, Laura i prijatelj Paolo su rendžeri i savršeni su izvori informacija.

Ali u dva u jutro Vale brije da ja nemam pojma! Vale se razigrava.

Nadmašuje samu sebe kad mi predlaže da odem u Rebeccu jer tamo živi jedan čovjek! Ponekad zna biti više ljudi pa sumnja da ću znat ko je taj jedan, al je definitivno samo jedan u gradu!

Bolje je da idem u totalno kontra smjeru od svoje prvotne ideje jer mene ne zanimaju Berlusconijeve vile, Smaragdna obala i to sve….više me zanimaju ova sela s jednim stanovnikom. U biti nemam pojma zaš bilo kud idem kad mi je Žumberak pod nosom.

U tri sata u jutro ležimo na krevetima, pogašena su svijetla, već smo si poželjele laku noć. Ali Vale je inspirirana. Ima zatvorene oči, desnu ruku dignutu u zrak, skupljene prste – sve znate.

-Sunči, moraš ić u Gairo! Imaš dva Gaira, stari i novi! 1956. godine je stari Gairo napušten……

Vale me tolko nasmijava da ju ne mogu pozorno slušat, trudim se ublažiti glasan hihot.

-Kaj je smiješno? Pa, to nije smiješno!

-Naravno da nije, tužna je priča o Gairu, al kad bi te sad imala snage posnimit, pišala bi!

Vale se počinje smijati! Al,  da ne zaboravim do sutra – na mobitel mi stižu linkovi.

Zaboravljam Gairo! Opterećena sam Aldom, lancem, šampanjcem, minestrone juhom…

Vozim prema Lauri u Cardedu! Vale i Laura su me upozorile na ogroman uspon  prije Cardedu!  Muka mi je od brda!  No na vrhu evo lijeka za “brdo depresiju” – znak za Gairo! Vidim u mislima Vale i čujem njenu Gairo priču… Spuštam se niz brdo, krajolik je prekrasan i umirem od smijeha.

Dolazim do Laure pa zajedno  još malo šaramo po mojoj razvaljenoj karti.  Pričamo, pokazuje mi plaže. Odlazimo u Arbatax! Idemo na večeru.  U restoranu je prekrasna slika na zidu. Pitam od kud je ta slika, Laura mi kaže – Gairo!

Martha, Laurina prijateljica se smije i govori – samo Vale, nekom može preporučit Gairo ko ultimativni sadržaj Sardinije. No, Martha i Laura su mi sutra prije vožnje spremne pokazat Gairo. Naravno, oduševljena sam!  Zanima me taj Gairo. Jako me zanima.

Evo nas u Gairu!

Pustoš koja slama dušu.  Praznina! Izbrisani život nekad šarenog grada.

Ulice, slikovita arhitektura, boje! Vidiš da je bilo divno! Vidiš da je bilo veselo! Životno. Ruševine života, ruševine nekih davnih priča.  Napušteni Gairo. Stari Gairo. Život koji nije ovdje, preselio se negdje drugdje. Tragove života ovdje priroda brzo briše.

Što se dogodilo Gairu? Ne znam da li je moja interpretacija dobra….recimo da je …

Ogliastra je pokrajina Sardinije, kraj brdovitih pejsaža u kojoj je i glasoviti – Gairo Vecchio koji se nalazi na obronku planine.

Ime Gairo vuče korijen iz grčkog i znači “zemlja teče”. Početkom 20. stoljeća su snažne oluje uzrokovale nastanak klizišta u Gairu. 1951. je Gairo pogodila poplava i gradić  je postao nesiguran za život. 1956. godine je trajno napušten. Nakon što je Gairo napušten izgađena su tri nova grada….Gairo Sant`Elena, Gairo Taquirsa i Cardedu. Gairo Sant`Elena je svega nekoliko metara iznad starog Gaira i poznat je kao Gairo, to je Novi Gairo….jednako nesiguran. Gairo Tarquiese je nekoliko kilometara dalje i u njemu živi svega nekoliko stotina ljudi. Veliki odroni zemlje stalna su im prijetnja. Cardedu je najsigurniji, na obali mora….novi grad.  Dva Gaira na obroncima planine….domovi za one kojima duše lutaju obroncima….tišina, zvijezde i zemlja koja teče ….

Možda nekad kada se posljednji zid Starog Gaira uruši, možda tada zemlje stigne do novog Gaira i preseli brdovite duše dublje u planinu….do tada će vrijeme na obroncima Sardinije teći sporo….jako sporo….vječni dani dok ih zemlja ponovo ne dotakne i preseli na do sada nenastanjene obronke….

 

Lanac i šampanjac

Sto stvari imam za reći….

Jel znate da je Cagliari skoro pa potpuno uništen u 2. svjetskom ratu?

Obilježje Cagliarija su graciozni ružičasti flamingosi.

Jel znate da je Sardinija puna zatvorenih rudnika?

Na obali Sardinije je zabranjena gradnja uz obalu na udaljenosti od 0,8 do 2 km…kako gdje…i puno toga još….puno toga još!

Istočna obala je fensi, jako fensi, tak se čini i tak vele. Jako je lijepa i super turistički popularna. Unutrašnjost Sardinije je napuštena.

Jel znate da na sardinijskom jeziku “Aroša Kometi sa Petza Pureša” znači umorna ko trulo meso?

O Sardiniji nisam znala ništa. Osim da moja Vale živi tamo! Znala sam da mora biti zanimljiva, al nikada nisam stvarno razumjela.


Na Sardiniji živi oko 1,5 milijun ljudi, a najpustiji dijelovi nisu ni slični pustim dijelovima Puglie. Pusta Sardinija je ispunjena životom…….a ja ću se sad prebaciti na jedan dan koji nema veze s ničim od toga….

Bicikl koji vozim nije neki touring bicikl. Nije neki cestovnjak….smiješan je kao i ja. Jel znate koliko ga volim? Takvog, nesavršenog, svojeglavog, simpatičnog …obožavam ga! Na početku me ljutio, znala sam biti jako ljuta na njega. Sad se jako brinem za njega. Dobiva svu moju pažnju. Od pet majici koje imam baš svaka je puna rupa. Crne noge… Jedem jako upajsanu hranu i smrdim ko znojna pokretna sirana.

Bicikl je na Sardiniji bio kod tri doktora – Cagliari, Villasimius, San Vito! Svašta smo napravili. Baš smo ga fino sredili i to me veseli.

U Cagliariju je bio na servisu i dobio je nove pedale, jer su stare puštale čudne zvukove dok sam gazila brda.

U Villasu sam ga počastila s još jednom nogicom, da bude smiješan i stabilan. I kupila sam novi bidon jer se stari upljesnivio.

San Vito nije bio u planu, nikako, jer nam ništa nije trebalo. No, bicikl je zaključio da nemam pojma i da njemu jako treba novi lanac!

Na sebi svojstven način je rekao – novi lanac il ja dalje ne idem!

Pozdravila sam se s Valentinom i njenim prijateljima u Villasimiusu i krenula prema Muraveri.

Raskrižje – tabla je Muravera ili neš….. al ta tabla pokazuje da je Muravera na zapadu, a znam da je Muravera na istoku. Tabla mora biti kriva, jel tak? Nije da sam samo ja tak smotana? Nema šanse da i vi ne bi zaključili – fućkaš tablu, izaći ću već na pravi put! Koja debosica! To je sve bilo totalno krivo i išla sam u “ništa”, prema nekom poljskom putu.

Lagano sam se kotrljala cestom. Bila sam na opakom brdu i promijenila sam u najnižu brzinu a bicikl je rekao “krrrcccc”… Značajan i odlučan krc!

Jasno mi je da neš s lancem ne štima i super sam strpljiva. Skidam stvari i planiram riješit tu zavrzlamu. Vidim da je lanac napravio neku zbrčku. Nije samo pao….ne, ne….to bi bilo prelako! Skroz se zapetljao! U sekundi su mi ruke najcrnje al bila sam prezauzeta da to pofotkam. Nije bio u voznom stanju. Stiskam poruku Vale – stala sam! Ima neš blizu za spavanje? Moram gurat bicikl. Vale šalje par linkova, ja guram bicikl…19 je sati. Ne vozim po noći, to je pravilo broj jedan.

Gospodin u godinama, na svom finom bicu mi se približava – buliram ga – Aaaaa, sredite mi lanac! Naporna sam totalno! Ne prestajem pričat! Lik traži maramicu da to proba riješit. Mene to nasmijava jer znam da kad takne moj lanac maramica mu neće pomoć. Možda da me tražio krpu, al maramicu?! Ubrzo odustaje od maramice. Pokušava, jako se trudi. Al nema šanse! Pravi sam prototip dame u nevolji. Uz to, najslađa kaj mogu biti.

Majstor ide doma po auto i obećava da dolazi po mene i bicikl za pola sata. Nastavljam gurat, sada ipak u smjeru Muravere….!

Informiram Vale o novostima – a Vale šalje – dolazim k tebi, podjeli lokaciju!

Uvjeravam ju da ne treba, da sam ok.

Staje neki mladi lik. Mojih godina. Otvara prozor i bulji u mene. Poprilično sam van svih funkcija, totalno usporena i treba mi da skužim kaj se događa. Lik potpuno besmisleno šuti i bulji u mene, a ja se ponašam još kretenskije jer stojim uz bicikl i buljim u njega. Bez riječi. Na cesti nema automobila jer put vodi u Nidgdjezemsku. Kad skužim da vjerojatno ni jedan od nas dvoje nije sav svoj, kažem – Ćao! On ne odgovara i nastavlja svoje žbrljenje. Možda bi bilo bolje da je rekao neš kao – kog vraga guraš bicikl sa svim tim stvarima, natovarena, crna, znojava i smrdljiva? Pošto tako uporno šuti, postaje mi nejasan smisao tog gledanja. Jedino ako je možda gluhonjem?

U milisekundi mi se noge odsjeku! Ne znam zašto jer je situacija toliko očito retardirana da sam se jedino mogla smijati, al kaj – ne mogu si pomoć. Kraj! Gotovo! Lik prolazi uz mene točno 6 puta. Niko drugi, samo on. Moja razigrana mašta je pokrenula lavinu ludih brija. Stop na to je nemoguće stisnut i ja sam ultimativno otišla k vragu. Mojoj glavi do sutra nema pomoći. Znam ta stanja. Što god da se dogodi…upravo je stisnut “play” na sve moguće lude scenarije – racio baj baj!

Nakon sat vremena guranja, šutljivac nestaje, a pojavljuje se Aldo, lik kojeg čekam. Aldo je u ranim sedamdesetima – jer takav je moj život… U tom trenu ipak dijelim lokaciju s Vale, pomalo se nadam da će mi zapjevat na sporovodu u Muraveri. Vale kaže – krećem prema tebi! Uspijem se skulirati dovoljno da joj kažem da ne treba, da je Aldo ok i da je sve ok. Al sam ziher da Vale na telepatskoj razini točno zna u kojem sam stanju. Odgovaram ju od te sulude ideje, s druge strane molim Boga da ipak dođe. Vale je nekih 50 km od mene, u Villasu i znam da joj nikako nisam usput.

Aldo je jako nabrijan na razgovor, s vrhunskim engleskim …i po svemu skroz divan čovjek. Najdivniji. Iz snova! Vilenjak Aldo! No….

Dolazimo kod njega doma, vadimo bicikl iz auta. Večera je spremna i ne možemo se baviti biciklom. Meni uopće nije do jela, al brzinski naguram minestrone u sebe. Vani je mrak. Vrijeme u kojem prema pravilu broj dva znam di spavam je davno prošlo.

Sva ta glupa pravila služe samo održavanju mog mira, jer kad zabrijem, tu više nema pomoći.

Nakon večere me Aldo nagovara da ostanem spavati kod njega. Nema smisla da sad negdje idem. Naravno da nema nikakvog smisla da negdje idem, niti ne mogu nikam ići jer nemam kak! Pitala bi ga najradije kak on misli da bi ja sad negdje išla?

Aldo konačno odluči posvetiti pažnju mom biciklu. Bicikl bez kotača je neš kaj mogu sastaviti, al to neće biti tak još dugo. Aldo se baca u servisere i potpuno rastavlja moj bicikl. Lanac raspetljat ne može, očtio. Gledam bicikl….i mislim si, ok…ja te sastavit više ne mogu! Ni u najluđim snovima. Aldo je zaboravio na maramice, ruke su mu ultra crne. Kak mu popravljanje bicikla ne ide tjera me da idemo pit šampanjac! Meni je šampanjac Nova godina, njemu je šampanjac svaki dan! Nije da imam nekog izbora. Šampanjac zbilja ne volim i jedino kaj želim je maknut se odavde jer je ova situacija izgubila svaku vezu s logikom. Miljama sam daleko od ok i to više ne mogu sakriti. Ne vladam situacijom. Volim imat neke izlazne opcije, kakve god. Sad nemam baš ni jednu! Bicikl koji mogu gurat je minimum mojih zahtjeva prema igri sudbine. Al sam bicikl prepustila u ruke starom Aldi, koji ga je pretvorio u bicikl koji samo mogu gledat. Ulazim u stanje totalne neuračunjljive panike!

Aldo me uvjerava da će me otpeljat u kamp i da sutra idemo u San Vito u servis. Što je savršeno u ideji, jedini je problem da se to ne događa. Nas dvoje pijemo šampanjac!

Majko mila!

Kad se to toliko otegnulo i kad sam bila na korak do totalnog živčanog sloma – zovem Vale. Naravno sa svojom super idiotskom talijanskom sim karticom to ne mogu. Aldo mi prosipava nekakva sranja o tome da ako želim zvat svog dečka, da ga mogu zvat s njegovog telefona. I da će mu on objasnit situaciju. Nikakvog dečka spomenula nisam i ziher mi je imaginarni partner zadnji na pameti. No, prihvaćam tu divnu ponudu i zovem Vale – Ćao Vale! Na to mi Vale kaže – daj mi tog lika! Čujem ga kak joj objašnjava di živi. Vale mi šalje poruku – dolazimo!

Nakon pola sata evo Vale s četvero prijatelja u Aldinom dvorištu. Vale ko Vale – mi sad vozimo Sunči u kamp, a vi ju sutra pokupite tamo i otpeljajte ju u San Vito na servis!

Zabezeknuto gledam u Vale – Aha, tak se bude sposoban!

Rasplačem se ko klinka, zagrlim Vale. Ona me uvjerava – nema razloga za paranoju! Sve je ok! Aldo je ok, samo je malo dosadan. Sunči, sve imamo pod kontrolom! Smiri se!

Slijedeće jutro u 7.30 Aldo me kupi u kampu. Idemo kod njega na doručak – kava i fini džem od naranče. Jednu teglicu pakiram u bisage. Sve super! Trpamo moje stvari u auto. Idemo na kavu. Aldo se raspituje o mojoj mami i želi da joj ograniziram ljetovanje kod njega. Rado bi da sam taj razgovor posnimila mami da se nasmije – al nisam. Mama ne pije šampanjac – i to sam prešutila… Ipak želim da me otpelja u San Vito.

Nakon šlepera razno raznih gluparija, mi smo konačno u San Vitu. Danijel u radioni zaključuje da mi treba novi lanac. Sve, sve kaj treba! Pitam Danijela – I jel misliš da ću moć do Zagreba? Danijel me zbunjeno gleda – pa, naravno, star ti je lanac. S novim lancem možeš kud hoćeš. I bicikl ti je ok, ne brini. Ja naravno znam da mi je bicikl jako ok. Znam da je neki put jako razmažen. Kad poželi nove lakirane cipelice, jako dobro zna kak će ih dobiti – bacit će se na pod i reći – ja dalje ne idem! Klasnična priča….za to vrijeme pijem šampanjac, jedem minestrone – zbilja mi je super teško. Samo mi neki put nije lako biti ja.

Dok sam bila kod Danijela – tutnuo mi je slušalicu fiksnog telefona u ruku i rekao – tvoja prijateljica!

– Ćao Vale!

– Ćao Sunči, jesi dobro?

– Jesam Vale, imam novi lanac i super je sve.

– Znam, znam, jel mislš da možeš dalje?

– Naravno Vale, mogu. Sve je fanatastično! Hvala ti!

– Ma Sunči, ne brini. Laura te čeka, stigneš?

– Stignem! Vale, hvala ti za jučer. Oprosti, oprala me paranoja!

– Znam , nema problema. Bitno da si sad smirena. Uživaj i javi kak ti ide! Danijel mi je rekao, ako imaš bilo kakvih problema da ga nazovem i on će već nać nekog ko to može riješit!

– Ajme Vale, fantastično! Imamo broj!!

– Naravno, al ti neće trebati! Čuvaj se, javi kak ti ide.

– Hvala Vale, nemam riječi za sve ovo!

– Ma Sunči, ćao, ćao, ća, ča, č, č, !

Eto, sad znate ko je Vale? Takvi su svi moj prijatelji. Najbolji i najdivniji ljudi su ko Vale! Zbilja ne znam zaš sve te Valentine nisu davno pobjegle od mene, zaš su sve te godine tu? Zaš to trpe? Zaš me moraju svako tolko zagrliti i reći – Sunči, sve je ok. Zaš moraju gledat moje suze i peglat moj kaos? Mislim da i one znaju da bi bilo pametnije da su nekad nestale. Trebala sam se davno popeglat i trebala bi tu i tamo stopirat razvijenu maštu…trebala bi sve to. Život me tome uči…kad bi bila malo smirenija, malo drugačija, onda bi možda sve bilo lakše, jednostavnije, bolje. Al onda opet, dok sam se usporenim tempom kotrljala prema Valentini, rekla mi je – Jako me zanima kako će završtiti ova tvoja luda brija! Možda zato? Možda zato jer bi bilo puno dosadnije da sam smirena, da sam manje sklona panici, da manje volim sve te stvari koje volim i da sam malo sposobnija. Vjerojatno bi sve bilo bolje, sanitarno ispravnije, sigurno bi me adrenalin rokao rjeđe, sigurno sve majice ne bi bile šuplje, sigurno bi uspjela oprati ulje s nogu – al bi tada bilo dosadnije! Ovako je kaos u mojoj glavi zagarantirani standard, a mene to zabavlja. Valentine, hvala vam.

Velika pusa i smireni zagrljaj iz Oliene u kojoj se bez ikakve panike bavim dosadnim poslovima kao što je saniranje dehidracije i trovanja upajsanim sirom i tome slično.