Zaboravljeni cirkus

Kad sam bila klinka, ljeti je na par dana dolazio cirkus na livadu iza našeg dvorišta. Cirkus je bio totalno mali, ali je u mojim očima bio velik i čudesan. Klaunovi su imali papagaje. Djevojčica akrobatica je izvodila teške joga poze, na trapezu je plesala s obručima. Imali su ponije i točku s pesekima i majmunima. Dečko koji je timario konje je imal plavo pobojanu kosu i nosil je fudbalerku. Kad bi došli, cijeli dan su postavljali šatore i puštali muziku.  Mama i tata su me godinama vodili u taj cirkus. Htjela sam ići svaki dan, neki put su popustili mojem nagovaranju, neki put su baka i deda uskočili. Dok sam gledala cirkusantske trikove dječje oči su mi bile ogromne od čuđenja! Pitala sam se da li je to  stvarno. Šetala sam oko njihovih šatora i satima iz dvorišta u tišini promatrala kaj se tam događa. Preko dana su radili uobičajene stvari, hranili ponije i majmune. Navečer su oblačili najšarenije kostime, perjanice i pretvarali se u dostojanstvene, klasično lijepe performere. Nisu bili s ovog svijeta, al su na par dana ušli u moj. Predstavljali  su  čarobni trenutak koji svakog malog čovjeka odvodi u šareniji i zabavniji svijet.

Htjela sam, naravno, da me uzmu sa sobom, jer bi to cirkusi trebali raditi – regrutirat malu djecu. Promaknuo im je moj super cirkusantski potencijal. Najbliže kaj sam se ikad približila cirkusu je rentanje stana od cirkusantice.
Sjećam se ljeta kad moj obožavani cirkus nije došao. Tužna  tuga malog svemira. Pa zakaj nisu došli???

Kroz par godina je livada postala dosadno, sivo parkiralište. Cirkus se više nikad nije pojavio. Dolazili su neki drugi cirkusi u Jasku. Rastužili bi me, instant, fensi, dosadni, nisu  mogli razigrati dječji um. Tražila sam baš taj mali, ludi, drugačiji cirkus u kojem ponosna, stara ciganka, sa zlatnim zubima i zveckavim nakitom prodaje karte. Nije se pojavio.

Tbilisi je uspio probuditi uspomene na taj zaboravljeni cirkus.

Tbilisi je uzbudljivo cirkusantski. Atmosfera mu je čarobna. Tbilisi hrani majmune i ponije, nosi najšareniju obleku, perjanice, šljokice i sve ono kaj kul mjesta nose. S livade provirujem u tuđi šareni svijet.  Svijet nepretencioznog, neisfuranog i stvarnog arta. Čini mi se da možda i  nema namjeru biti takav – al  baš je takav.
Kipići svakodnevnih ljudi uzduž glavne ulice. Najpomaknutiji i najšašaviji sat uz kazalište lutaka – jer je kazalište lutaka toliko kul da treba biti počašćeno sa superpomaknutim artom. Najšareniji i najeklektičniji balkoni. Najluđi prozori.  Dost ludi, smrknuti i ozbiljni ljudi. Najfiniji sirevi, najfinije vino i dost dobra turska kava. Hrpa voća i povrća, valjda i hrpa finog mesa. Razrušeno i obnovljeno, moderno i old skul. Vidla sam spontano troglasno raspjevano krštenje u najstarijoj bazilici u Tbilisiju. Kupala sam se u sumpornoj kupki i poslije sam smrdila ko da sam tri dana bez tuširanja špricala vinograd! Sve to i sve ono što ne znam opisati je doprinijelo buđenju malog, šarenog svijeta iz tog zaboravljenog cirkusa.

U nastavku ću se morat malo jače potrudit primijetiti šljokice jer sam izgubila leće 😀
Šaljem puse iz cirkusantskog, šarenog i pomaknutog Tbilisija.

5 comments

  1. jako, jako lijepo i na kraju i duhovito. Mene isto podsjetilo na ta neka vremena, a kako si povezala neke stvari i nasmijalo me. Znači da je dobro. Uživaj

  2. Najbajkoviti sat , kipići nešto najdivnije . Tvoje slikice su mrak sve su mi rekle .Uživaj i dalje

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s