Okolica Sape, Vijetnam

Sapa i Crni Hmonzi – Vijetnam

Došla sam u Sapu, turističku meku sjevernog Vijetnama. Sve je genijalno, hrpa ljudi, hrpa svega. Odgovara mi ta neka jako simpasta atmosfera šarenila i izbora.

IMG_1110
Fina klopica
IMG_0638
Smedi, bijeli il zuti crvici?
IMG_0804
Mali Crni Hmonzi

Sjedim na placu. Ženskice u tradicionalnoj obleki pričaju svoje priče, uvaljuju stvari. Negdje sam pročitala da se u toj Sapi lako dogovara spavanje kod ljudi doma. Neka draga gospođa i ja smo u spiki. Ženska mi je fora i pitam ju di živ i veli ona neš.  Ok, nemam pojma di je to, nikad čula, nesvjesno izgovaram – ja bi išla spavat kod tebe.

-Može, veli Zhi.

IMG_0770
Zhi

I tak nas dvije krenemo. Prvo stanemo kupit neku hranu. Kupujemo zelenjavu. I hodamo po nekoj pustari. I to traje i traje. Hodamo možda 3-4 sata. Daj si zamislite, da svaki dan kad idete na posal hodate tak 3-4 sata.

IMG_1193
Put do sela
IMG_1198
Put do sela

Došle smo u selo i ja sam u popriličnom čudu. U selu je smo par bambusovih kuća i zbilja su jako blizu jedna drugoj. Idemo po klince kod suseda i vodimo ih doma. Troje klinaca. Ulazimo unutra, blato na podu, otvoreno ognjište. Voda s nekim šlaofom dolazi u hodnik iznad betonirane kadice, postoji i pipa. Krov od sijena. Eklektika i mega šok. Imaju televizor koji stoji u kutiji kak su ga kupili. Televizor je tu, al nemaju stol za jesti. Stol posuđuju od suseda, specijalno za gosta! Mene boli briga za stol. Fora mi je taj televizor u kutiji sa stiroporom i svim.

IMG_1207
Famozna telka
IMG_1203
Malci
IMG_1204
Zamusanica
IMG_1214
Tak se uci
IMG_1219
Totalni smijeh od facice
IMG_1222
Imamo jednog bulija, 🙂
IMG_1229
Princeza malo smeta, al nema veze
IMG_1236
Frajer je glavni
IMG_1245
🙂
IMG_1249
🙂
IMG_1255
Smrklji akcija

 

IMG_1295
Mlada dama
IMG_1345
Spremanje klopice
IMG_1358
Zhi na zadatku
IMG_1364
I jedino mjesto s vodom

Oči su mi širom otvorene, totalno širom i ne vjerujem kaj vidim. Sve mi je to novo, nikad prije nisam zaista vidjela takav stil života.

Jedemo rižu i tu neku zelenu “travu” ko našu blitvu, to se svuda tam jede, al nemam pojma kak se zove.

IMG_1365
Posudeni stol
IMG_1376
🙂

Kad smo pojeli, Zhi mi kaže da idem s klincima van jer ona mora prat robu. Odlazimo van. Klincima neprestano cure šmrklji i plaze jezik i s njim čiste šmrkljiće ispod nosnica. Najmanji klinac je bos i hopsa po kamenju ko divokoza. Rade kućice od šiblja, penju se po drveću, rade si krune od cvijeća.

Odlazimo na neko brdašce, gdje ostali klinci iz sela čuvaju bivole. Neš smo tam prtljali i vratili se doma.

IMG_1389
Spretni
IMG_1395
Put do bivola
IMG_1400
🙂
IMG_1404
Bio je u pitanju jedan grejp
IMG_1415
Tak se jede 🙂

IMG_1416IMG_1418

IMG_1439
Kućica

IMG_1441IMG_1460IMG_1464IMG_1465IMG_1466

Kad je pao mrak pitam Zhi za wc. Ona me u čudu pogleda, otvora vrata od kuće i pokaže rukom na prirodu. Mislim si….daj Sunčana i ti isto pitaš gluposti.

Ležim na ležaju od bambusa i pokušavam zaspat, a misli se nekontolirano vrte glavom. Nešto tipa ovo:

– Isuse, cijelo selo zna da sam ja ovdje. Nemam pojma di sam. Nikog ne znam. Vjerojatno  me ni moja super sposobna mama ne bi mogla nać na karti. Zakaj sam ja sad tu uopće?

Pokušavam si objasniti tijek vlastitih riječi i postupaka koji me doveo tu. Čisti impuls je bio u pitanju. Trenutak me prebacio negdje drugdje.

Sunce je izašlo, a ja duboko spavam i osjetim da me neko promatra. Znate kak to uvijek osjetite.  Otvaram oči, a uz mene su poredana 3 kikića, jedan drugom do ramena. Šmrklji su im curili, oni su ih lizali i buljili u mene. Nasmijem im se i oni istrčavaju iz kuće. Hehehe….dječja posla. I tak jedem neš, ostavljam Zhi neke novce i odlazim nazad do Sape.

Sva zahtijevanja, sva nezadovoljstva, sva želja za nekom nedostižnom srećom su me udarila u glavu. Svemir mi je poručio – ok, daj prestani srat.

Kad sam se malo pozbrojila sam skužila da su osmijesi tog sela formirali moje najveće ljubavi. I danas ih se sjetim, njihova nasmijana lica me promatraju sa zidova dnevne sobe i podsjećaju me zašto pakiram ruksak. Tamo negdje daleko, nikad ne znaš kako će dan završiti. Nikad ne znaš di ćeš prespavati. Ne znaš kog ćeš upoznati. S kojom blagom rečenicom ili osmijehom će se neko zavući u tvoje srce. Potpuni stranci, prestaju biti stranci,  postaju dio tebe, često nemaju pojma o tome. Ima neš neodoljivo u tome.

Cmokić

7 comments

  1. Uvijek kad čitam tvoje putopise ponesu me, kao da sam i ja tamo i skupa s tobom bauljam po bespućima.
    Veseli me svaka slikica koju podijeliš s nama jer je ponekad riječima teško opisati sve što je oko tebe.
    S nestrpljenjem čekam iduću priču!

  2. Kad misliš da ima problema u ovom našem životu i da nam je teško što napraviš ? Odeš pročitati ovaj post i onda ti je nekak bar malo lakše.

    Dobro je pogledati naše živote iz ove perspektive. Postanemo manje zahtijevni, skuliraniji, ovo nas ponekad čak malo i posrami. Ovakav post dođe kao neka vrsta terapije

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s