U mojoj glavi je sve super blizu! Niš nije daleko…

Kad sam krenula iz doma, Karlovac je bio najdalje.  Bokte,  nikad doć! Trebala  bi se naviknut na sve te stvari koje teglim. I hejtam kacigu, al ju imam da baš ne budem najgluplja.

Divno se vozit biciklom do Slunja! Super je zeleno, naselja, automobili, motori, autobusi, kamioni,  ludilo! Nije da sam  tad kužila kak  je to lijepo, al sad  znam da je to baš ultra divotica. U Slunju sam bila u totanoj euforiji! Kuglana je bila jedini birc blizu mene i otišla sam si unutra po pivu! Sjela se van! Morala sam započet neki kretenski razgovor. Imam glupu naviku postavljaljat najdebilnija pitanja ikad. Moje pitanje je bilo – jel ima puno brda pred menom? Ko to pita u Slunju?! Koji totalni debos postavlja takva pitanja?! Gospoda iz kuglane mi je predložila da se najbolje odmah vratim doma!

Vjerojatno su bili u pravu.

Ujutro volim imat izgovor za jednu, dvije, tri  kave – čekam sunce! Zvuči dobro.  Al baš ovaj tjedan nije realno – jel tak?

Brdo, brdo, brdo…. kad se s desne strane ukazala Korana, a isped mene najveća moguća uzbrdica – jedina stvar koju sam mogla je bilo – smijat se i ponavljat – jel me ovo svemir zajebava! Ovo može bit samo dobar štos, ovo nije za zbilja. Naravno, bilo je za zbilja! Moje noge su zaključile da je za zbilja. Pjevala sam –  u sobi ležim sam sa sobom, a sob je jako velik, jao, jao, jao, na nogu mi je stao.… ni jedna pametnija pjesma mi nije pala na pamet. Pala mi je jedna prikladnija – Pregazit ću Kapelu, ličku goru zelenu…al bi tad moguće od muke šiknula bicikl u Koranu!

Ravnoteža lijepih pejsaža i okamenjenih nogu! Jel tak želim provest GO? Ne znam baš!

Derala sam se i začudo se održala u pozitivnoj varijanti! Bilo mi je smiješno! Nije mi se išlo s bicom do Samobora, jer mi je Plešivica preveliko brdo! Kapelu prepišam!

Do Korenice je bilo lijepo, puno brda al divna priroda! Hrpa zelenila, hrpa ljudi, automobila, autobusa, kamiona, kafića, restorana. Život!

U Korenici sam se smijestila kod jako zabavne gospođe – Imamo i tople vode! Ja sam iz potpuno nepoznatog razloga izgovorila – Odlično! Kao da bi u mojoj glavi bilo moguće da je  nema, kao da je u Korenici topla voda neš ekstra! Vani je malo iznad nule.  Taj dan sam bila na dva bureka i otišla sam u Macolu na pečeni krumpir i paradajz juhu! Glad mi je bila veći prioritet od tuširanja i tople vode! Kad sam se vratila, gospođa je pogasila svijetla i otišla na spavanje. Još sam pol sata neš petljala i ajde da se konačno istuširam! U jednom trenu sam osvijestila da mi po nogama teče ledena voda! Okretala sam pipu na sve strane i strpljivo čekala. Noge zaleđene! Obukla sam najdeblje čarape ….svu robu kaj imam i čekala da se zgrijem! Onda sam išla potražit gospođu! Bilo je devet! Bilo bi ok da upali tu toplu vodu na koju je tolko ponosna! Vraga! Gospođa je spavala! U jutro je prije 6 počela ordinirati. Valjda neki  lički stil! Ne znam! U svakom slučaju voda je bila topla – ja svježa ko ružica! Milina!

Kavica, skuhani  kus kus, neka zob i jogurt – samo zdravo!

Iza Korenice sam poželjela autobuse na cesti, kamione….bilo kaj. Daj nekaj da se događa! Neko zelenilo. Neš ….samo da nije ta pustara! Finiš Kapele i ništa! Majko mila! Luda se stvar događa u glavi s tom količinom ničega. Vidiš jedan pejzaš vidio si ih sve. Posušena trava, ovce, napuštene kuće, izmjena brda i ravnice…I ništa! Tu i tamo protutnji neko vozilo!

Popišam se, pojedem, zapalim i ne prođe ni jedan auto! Mogla sam ih brojat.

Složit bicikl da hoće stajat je umjetnost! Baca ga vjetar, bacaju ga stvari, prehiće se na brdu. Opada i ja se zajebavam s dizanjem. Moguće sam trebala dizat neke utege nekad ranije! Ovak bude teško.

I sve to je pomalo smiješno. Vodila sam vrlo duboke razgovore s likovima koji su kosili nepostojeću travu uz cestu blizu Korenice  – jel će kiša? Jel ima puno brda ispred? Smijali su mi se, tipa, kakva su to pitanja. Kiša me oprala i bilo je brda!

Slijedeći razgovor je bio s motoristom  kojem sam vjerojatno bila najnesimpatičnije stvorenje koje je ikad vidio. Njegova faca je govorila – prestani mi se obraćat, glupa si! Nije mi jasno zaš sam ga tolko nervirala, u svakom slučaju ugasio je cigaretu koju je tek zapalio i zgibal dalje.  

Od Korenice do Gračaca sam vidjela jedan stariji bračni par kak nateže vreću krumpira s polja i nosi ju u tačke. Vidla sam jednog gospona koji je neš ordiniral oko kuće i dva pastira u daljini. Petero ljudi plus rezači trave i autistični motorista…

Spust prema Gračacu i jedina birtija na putu od Korenice – Zagi! Lik sređuje poslove u Njemačkoj, to mu piše na vratima! Odštampano na požutjelom papiru – Sređujemo poslove u Njemačkoj! Sigurna veza i broj telefona. Gangsta iz Deringaja! Dok sam popila svoju cedevitu pričao je na telefon i sređivao biznis.

–  Curo, oćeš ić u Njemačku?

–  Za sad ne, imam pametnije poslove, vozit bicikl i to!

Pokazao mi je krezubi osmijeh i reko – 12 kuna!

Pomisla sam si – dobra ti je cedevita za 12 kuna!

Super je Gračac! Ludilo od događanja! Volim pripizdine i Gračac mi je po ukusu! Brutalni vjetar me u utorak zadržao u Gračacu, pa sam uživala. Primijetila sam tri duća i dvije voćare! Apoteku. Jednu pekaru koja radi do 13.30. Vidla sam gospođu s vrećicom punom kruha (mislim 3 velika i jedan okrugli) kako dolazi iz nekog drugog smjera. Tak da ziher negdje ima i druga pekara. 4 kafića, možda ih ima još. Vidla sam knjižnicu! Rijeku Otuča. Općinsku zgradu! Ogromna je, al je i Gračac najveća općina u Hrvatskoj! Preporučam Gračac, meni je pre guba. Nije da imate di za pojest krumpira, zelja i sira, al si možete sami skuhat. Meni se to nije dalo.  No…uz glavnu cestu ima neki restoran to sam vidla kad sam dolazila – Zvonko il tak nekak. On možda nudi zelje i krumpir? Nisam otišla do Zvonka provjeriti jer bi se morala vraćat – to mi nije fora. U Gračacu vas isto mogu izbacit iz birtije. Neki brko vam može reći da se gubite iz birtije i da žene poput vas završe u grabi u Gospiću. Ne znam zaš mi je brko to rekao, nit sam ga pitala za brdo, nit za vrijeme….do Gračaca sam naučila da je bolje ne pitat kaj me zanima – neg neš tipa – Kako ste? Kako su vaši?   

Vjetrovi u srijedu nisu stali. Smak svijeta! Razmišljala sam kaj da napravim jer po tom sranju ne mogu vozit. Nisam ta. Spakovala sam stvari i krenula prema kolodvoru. Kao idem na vlak za Split i u četvrtak navečer lovim trajekt za Anconu. Zajebite vjetrovi i kiše, ne zajebava mi se s tim. Tak i tak hejtam zimu. Dok sam se vozila prema kolodvoru, ošinulo me neš drugo. Naravno da je. Bez obzira koliko mi se ne zafrkava s vjetrom, zbilja volim vrtit pedale, čak i kad ne mogu!

Totalno dječja brija.  Znate te brije– neš tipa, nisam se otišla vozit u vlaku, na bicu sam…. Bez pameti! Samo brija.

Nisam u kondi, al imam glavu baš za takve pizdarije. Mogu super zabrijat, a i volim osjetit granice vlastite fizičke izdržljivosti, bez obzira koliko su niske. Na dobar način me to roka u glavu! S godinama su moje granice opale na neprepoznatljive razine….al vidite da radim na tome. Taj adrenalin mi je dosta dragi.

Kad se nakon Gračaca ukazao uspon od 7% i kad je jaka južina  šibala u kontra pravcu od mog kretanja – bilo mi je baš neopisivo zabavno!

Bicikl neće stajat ako ga ne držim jer ga vjetar ruši.  Jel zbilja?

Glupe stvari me zabavljaju. Ta vožnja po vjetru me zabavljala. Skužila sam na koji način vjetar baca bicikl…nisam to nikad doživijela – pa mi je bilo vaaauuuu!!! Kao skroz lagano i neprimjetno se nađete na suprotnoj strani ulice, suprotni rub asfalta. Ko usporeni snimak! – Opa, evo me tu! Poslje Otrića sam već bila u mini drami– ok, ak ovo ovak nastavi šibat nikad neću doć do Knina. Ne mogu više zadržavat bicikl uz rub svoje trake. Zaš nisam dizala te utege? Zaš to nisam radila? To mi je bilo na pameti cijelim putem! Spust nije spust jer je vjetar šibao u suprotnom smjeru, pa bez obzira na nizbrdicu vrtim pedale da bi se kretala. Počelo me to malo ubijat – i pustara, ogromna pustara. Prepoznala sam trenutak u kojem više neću moć vladat bicom! Ali svemir me tu i tamo voli! Pustara je odjednom odsječena! Zazelenilo se i pojavila se najljepša priroda ikad – više nije bilo teško. Mogla sam sve to. Krasota!  Vjetar je šibao jednakom jačinom, al su suhe livade zamijenile zelene šume i žuto cvijeće. Duša je pjevala. Neš najdivnije kaj sam ikad vidla – od Otrića do Knina!  Nagla promjena.  Kad voziš  autom, suha pusta Lika  ne traje toliko dugo, bicom je Lika baš depresivna.  Nakon Otrića, silina ljepote tjera suze na oči! Vjetar nije problem, lovljenje ravnoteže, hvatanje svoje strane ulice, sve to  više nije problem.

Kad se u dolini ukazao Knin…ponovno me ljepota šiba u glavu. Za ozbač sam se od siline ljepote rascmoljila ko najveći pekmez.

Vozim  kroz Knin i kužim tu raznolikost – ovdje mogu birat birtiju, mogu svaki dan kupit banane kod drugog brke, na ulicama vidim ljude….sve što čovjek treba! Knin je postao sve ono čemu sam u Jaski mahnula – život! Volim pripizdine, ne volim urbane sredine, al volim kad je živost mjesta primjetna. Kad postoji neš, neki triger atmosfere koja mi odgovara. Nakon 10 minuta u Kninu me preplavilo upravo to.  Bila sam najsretnija!

Lijepa je pusta surovost Like.  Divna je…dira duboko u dušu. Surovost koja preuzima! Surovost bez kraja – suha praznina. Čudno lijepa, al tužno pusta.  Autom to traje puno kraće – na bicu, pustara je bez kraja. Poigra vam se s glavom! Simbolika prostora, prolaznosti….život. Okrećete pedale, krećete se, a ništa se ne mijenja! Bude ludo…nisam se našla u tim pejsažima, nisu pretjerano “moji” i nakon toga kad sam ugledala razigranu, šarenu, dinamičnu prirodu podno Dinare…..suze ….i igra sporog kretanja kroz prostor…ne može divnije! 

Volim bit spora, a Knin je prekrasan grad s još prekrasnijim ljudima…jako mi je lijepo tu….šaljem puse iz Knina.