Zlatno lišće Mijanmara

Svi smo imuni na vizualne podražaje koji nas stalno okružuju. Na mjestu na kojem živimo stvari su više manje prihvatljive. Neki put tužan pogled otkrije bol, neki put se bol sakrije iza osmijeha. S vremenom, sve manje primjećujemo, život nam klizi. Dan i noć se izmjenjuju kao na pokretnoj traci.

Kad znam da je dosta, spakiram ruksak. Sva moja očekivanja ostaju u onom posljednjem kliku kopči na ruksaku. Očekivanja ostaju u onom trenutku kad se nadam da je sve unutra, ali u biti znam da nije i uopće me nije briga. U trenutku kad ostanem sama na aerodromu, kad prođem osiguranje…pogledam svoje razbacane stvari na onoj pokretnoj traci, pomislim: A sad kaj god, samo daj, sve igra!

I onda se počne događat ta nesuvisla igra – na prvu je sve potpuno besmisleno, potpuno ludo i šašavo. Ništa nije kak bi trebalo biti. Radim nesuvisle kilometre po zemlji u kojoj mi za 243 kilometara treba 13 sati (ok, priznajem to je najradiklaniji primjer). Vozim se il hodam i gledam taj život u neimaštini, neškolovanosti…Gledam klince kak rade, kak asfaltiraju ceste, kak s ogromnim čekićima razbijaju veliko kamenje, kak navlače hrpu tereta neprestano po svuda. Znam da u prosjeku zarađuju 2 $ na dan. Klinci prekidaju školovanje u većini slučajeva s 13 godina i počinju radit. Svijet mi pokazuje svoje okrutno lice.

I onda neki nasumični trenutak to izbriše…moj pogled uhvati nečiji najtopliji i najiskreniji osmijeh. Vidim kako posljednje zrake sunca miluju Bengalsko more. Negdje mi se ukaže prekrasan vijadukt, otkinem, razvali me totalno! Suze samo idu. Starija zamusana Burmanka kroz prozor vlaka radnicima uz prugu dodaje vrećice hrane. Suze ponovno teku. Upoznajem ljude čije mi priče zagriju srce, čiji osmijesi nisu ovozemaljski. Upoznajem ljude koji s tolikim žarom pričaju o najtrivijalnijim stvarima. Usred razgovora osjetim kako se nešto skuplja u kutu oka. Znam taj osjećaj, nešto me stegne u grlu, čudan osjećaj oko srca i pravim se da mi je nešto upalo u oko. Trenutak ljubavi koju dijelim prema svijetu, trenutak malenosti prema velikim ljudima i velikoj ljepoti.

Kad kliknu kopče na ruksaku uvijek znam da će biti puno suza. Znam sebe, malu princezu u odraslom tijelu. Ali kad suze ne klize zbog očaja, tad znam da sam premala, premala da bi razumjela, al dovoljno velika da znam kako je jedino što mogu disati i prepustiti se trenutku savršene ljubavi.

Dok se predzadnju noć vraćam do svog bungala na plaži, mjesec dodiruje more. Odsjaj mjeseca stvara liniju prema obali, u daljini Burmanci pjevaju, valovi udaraju u pijesak. Sekunda malenosti pred ljepotom. Sekunda najčišće ljubavi prema svima i svemu. Trenutak kad znam da smo ovaj ludi svijet i ja savršen par. Samo treptaj, trenutak koji vrišti – samo diši. Svijet mi šapće – ja sam za tebe taj, za mene si to ti i 7 milijardi drugih. U bljesku milisekunde smo savršen par.

Prelako to zaboravimo, dan i noć se izmjenjuju, a mi se gubimo. Trudim se pogledati izlazak sunca, dok se zimi vozim na posao. Volim pronaći mjesec i sunce zajedno na nebu, u tom kratkom dodiru dva svijeta – različita ali nerazdvojiva. Ljubav prema životu, prema drugima i prema sebi u tom ludom svijetu je važna, ne smijemo to zaboraviti. Svaki dan bi trebao završiti pogledom prema zvijezdama – hvala na ovom poklonjenom danu. Ništa se ne preslikava u beskonačnost. Znamo da su to dječje maštarije. Nitko zauvijek ne navlači vlakiće po pijesku. Trajanje – samo različiti trenuci, bolni, lijepi, ugodni, ružni. Kad to zaboravim, kupim avionsku kartu, ne zato da vidim, ne zato da imam super fotke, ne zato da imam lude priče – nego da se podsjetim na ljepotu različitosti ovog šašavog svijeta.

Svako ima svoje načine, svoje male slatke podsjetnike, svoje male, slatke ljubavi. Al ako je netko zaboravio, potražite taj trenutak – svaki dan je tu, samo treba držati oči i srce otvorenima. Vaš svijet vam želi nešto reći, želi vam prenjeti poruku punu ljubavi. Slušajte taj tihi šapat. Nemojte bit preglasni, nećete ga čuti.

Volim Vas i idem doma

5 comments

  1. Dakle Sunčuljak, što god da su ti ti ljudi tamo radili svaka im čast! Ovaj tvoj osvrt toliko je pun ljubavi i pozitivne emocije da si me doslovno rasplakala. Čvrsto vjerujem da češ svu tu silnu količinu pozitivne energije donijeti doma i nesebično je podijeliti sa svima nama koji ti se beskrajno veselimo. Sretno i pusa!!
    Dada

  2. Došla si, dočekali smo te. Koliko god znamo da uživaš i koliko god znamo da si imala kriznih i teških trenutaka na putovanju ( kao i na svakom do sada), znamo da je dovoljan jedan dan, jedan osmijeh, jedna prikladna riječ pa i jedan pogled da to nestane i zaboraviš to što nije bilo onako kako si zamislila. Znaš da u stvari tek sada kada si ovdje potpuno opušteno čitamo tvoj blog i uživamo u njemu i slikama. Koliko god su slike super, a ovdje prvenstveno mislim na ono što nam dočaravaju i pokazuju, a to je nešto sasvim drugačije od onoga što i zamisliti možemo, a i drugačije od onoga što smo do sada i vidjeli bilo gdje o tim mjestima na kojima si bila. Riječi koje si na to dodala i tim slikama daju novu, drugačiju i dublju dimenziju, ali isto tako i slike rječima.
    I na kraju koliko god putovanja i dalje oblikuje i tebe kao osobu mislim da si postiglo ono što si i željela da na neki način mijenja i sve nas koji smo pratili tvoj blog. Hvala i do drugi puta.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

w

Spajanje na %s