Sjever Kambodže

Sutra u 9 u jutro imam bus za Pakse (Laos).
Već mi je lagano dosta Kambodže, fali mi učenje novih riječi, kalkuliranje valute, razmijena vodiča…veselim se.
Na Uskrs sam bila u Kompong Chamu – ogroman, ogroman super veliki Mekong!

Most od  bambusa vodi na otok usred rijeke. Otok je dost velik, s bicom mi je trebalo sat i pol da dođem na drugu stranu. Ljudi žive tu, ima i pagoda, doktor i sve normalno.

Kad sam se vratila s otoka sam se još malo vozikala na bicu, niš zanimjivo. Soba mi je bila totalno gadna i nisam više tu mogla bit. Uzela sam bus za Stung Treng, zadnje donekle suvislo mjesto prije Laosa. Taj bus je bio vrhunac. Kombiji su uvijek turbo natrpani, s ljudima, stvarima, čim god – motori, klopa, paketi, životinje…

Dečko iz hostela i ja dolazimo na bus, on ide u Kratie, a ja do tog Stung nečeg i kombi je natrpan maksimalno. Nas dvoje se smijemo i komentiramo kak ima mjesta za sve, nismo doma 🙂
Lik nas je posjel ispod otvorenog gepeka….dobra stvar je da ti nije vruće. Započelo je lagano, nas dvoje i te neke stvari….završilo je da nas je u kombiju bilo 28 (ak sam vidla sve ljude). Ispod tog gepeka, na delux sjedištu nas je bilo 7. Bilo je super jako. Tak bi se vozila na kraj svijeta. U Kratiu sam promijenila bus u neko nezabavno smeće. Neasfaltirana cesta opet 4 sata i tak….

Sad sam tu negdje, di nemam kaj delat. Mogla sam si rentat bic, al mi je prevruće. Idem od štanda do štanda i pijem sok od šećerne trske ili kokosa. Sad je cca 19h i više ne znam kud bi sa sobom! Jedna ulica, gore – dole, jedan ogroman plac – di nemreš hodat normalno jer se po placu između tih pizdarija svi voze na motorima.

Nisam vam još napisala, oni tu led kupuju u ogromnim komadima i onda ga sa sekirom sečeju. Kad negde na nekom street foodu naručiš kavu ili šečernu trsku, nutra dobiš hrpu leda. Kad si gotov, tvoji led malo poplinu i vrate ga u zamrzivač koji imaju (obično neka narančasta kutija) i onda slijedeća muštertija dobije tvoji led. Čaše se malo poplinu u lavoru i to je to. I rekla bi da treba točno jedan dan da to sve postane normalno, da se ni ne primijeti. Ak se tak nekaj odluči propustit onda vam nikakva deca ne budu pokazivala kak ih je pes ugrizal il vas žicala da ih gurate na njihovom biciklu i sve te pizdarije.

Puuuunoooo velikih mahova

Angkor Wat

Sanjam Angkor Wat već 4 godine. Nagledala sam se slika iz Angkora ko ničega – i kaj reći – to je bio totalni spojler.

Jučer sam se konačno pokrenula, do devet popila kavu, iznajmila bic i krenula prema Angkoru. Jel potrebno reći da sam se izgubila, promašila mjesto di prodaju karte…. Vidla sam najfastičniji Angkor Wat – uopće nisam dobila dojam da je to taj famozni hram. Onda sam dalje tražila po karti …nikak se nisam uspijela snać…totalno izgubljena. Odustala sam, počela slušat muziku i uživat u bicu i misla sam si ….jebem ti sve, ak sad slučajno ne naletim na nekaj, odusatajem od Angkora – kakvu su to idiotsku kartu napravili.

Oko 3 popodne sam skužila logiku karte.
Najbolja stvar koja mi se dogodila u Angkoru je da sam konačno probala kokosov orah (sviježi, zeleni) i nažicala sam neku klinku koja mi je probala uvalit mango za jedan dolar da probam plodove nekog kaktusa.
Kad sam krenula na put imala sam dvije stvari koje sam fakat željela vidjeti – Bagan i Angkor Wat. Bagan je u živo bolji nego na slikama, Angkor je definitivno bolji na fotkama.
Platila sam ulaznicu za Angor za 3 dana 40$, nakon 2 dana mi je dosta i sutra idem u Kompong Cham. Veselim se sutrašnjoj ne asfaltiranoj cesti (ista ko i iz Phnom Penha u Siem Reap).
Hvala Bogu da više na ovom putu ne postoji ni jedna stvar koju moram vidjeti – sad mogu konačno samo u pripizdine sa ispod 50.000 stanovnika. Nema prenabrijanih partija, ekipe u ranim dvadesetima koja putuje samo zbog tih kakti najluđih izlazaka ikad. Selendre u kojima u miru mogu sjest u birtiju bez straha da će mi se neki totalni kreten priključit i udavit me sa svojom moronskom pričom.

Volim vas do neba.

Donate more for your better luck

Kad smo se vratili s otoka i sijeli u tuk tuk u luci, rekli smo vozaču da oćemo lovit bus za Takeo ( u kojem se po Lonely Planetu događa: “apsolutly nothing at all”). Dost dugo smo se nabrijavali na taj famozni Nothing at all Takeo. Vozač nas je dopeljal na stanicu i zval bus da nas čeka. Kad smo došli u Kep, ekipa je čilala po ulici na tepihima se roštiljalo, pila se piva, igrale su se kambodžanske društvene igre – čini se obećavajuće, kaj ne? Predomislili smo se. Kep je najbolje mjesto, poslje Siem Reapa, za Novu godinu, tak su nam bar rekli. Otkantali smo bus i ostali.
Oko 20 na večer sjedimo na zidiću, pijemo pivu, čekamo da počne mjuza i ples…al nula bodova, ekipa se pakira doma….jer sutra rano u jutro treba počet feštat opet.

Slijedeći dan smo uzeli motor i otišli do Kampota jer fakat nije imalo nikakvog smisla bit u Kepu. Vozikali smo se po okolnim selendrama – gledali neke špilje i vodopade koji su jako popularni za kambodžance (il kak se oni već zovu). Probali smo otić u kino, al kino je zatvoreno zbog Nove godine. Navečer smo se vratili u Kep – ponovno ista priča. Super ništa! Najluđe od svega je da smo mi ko bedaki čekali da se nekaj ludo i neponovljivo dogodi u tom Kepu! Naravno imali smo pametne poslove ko čekanje da se roba opere i takve stvari. Super smireni kineski birc na rotoru u kojem ima bar malo propuha. I ne znam kaj još …. fina salata od papaje na pokretnim štandovima, riba na placu i to je to. Moglo se izležavat na plaži…nemam pojma zakaj mi nismo bili na plaži….meni je tu more preplitko i sam se naživciram. U biti ne volim njihove plaže, pjesak i plitko more…jedino se dobro izlažavat za uskladit “bauštela” boju.

Zabava u Kepu na koju smo ranije naletitili je očito bila totalna slučajnost.

Ja sam si rasturila nožni prst na neki kamen, na tom nekom tepihiu na pločniku di oni slave ….u biti nemam kože na prstu, idealno za hodanje u japankama po kambodžasnkim ultra čistim ulicama.

Klinci svašta prodaju po svuda. Oni koji su malo veći trgovački kalibar, kad prodaju nepotrebne gluposti, imaju svoju omiljenu rečenicu broj tri. Nakon dva uobičajena pokušaja brutalnog uvaljivanja će vas osvojiti sa – Come on man, open your heart, open your wallet! Kraljevi ulične trgovine!

Kambodžanska moda? Pidžame! Žene furaju pidžame – na hello kitty, na likove iz crtića, cvijeće. Mora bit jedan komplet, ne smijete pomiješat donji i gornji dio. Preferirane boje: žuta, roza, crvena, plava rijetko, zelena nikad.

Nakon Kepa, smo otišli – zamislite kud – u moji omiljeni i najdraži na svijetu Phnom Penh! Koji je ovaj put bio potpuno napušten, potpuno prazan milijunski grad. Sve zatvoreno. Znate di su svi ljudi? Slave Novu godinu il u Siem Reapu il u Kepu.

Mihael i ja smo se u Phnom Penhu pozdravili, ja sam morala provjerit novogodišnju feštu u Siem Reapu, a on u ostalim pripizdinama prema Laosu.

Cesta za Siem Reap nije asfaltirtana – cca 320 km glavne ceste u zemlji (u čitavoj Kambodži postoje 3 ceste). Čula sam to, al nisam vjerovala, misla sam – ma nemojte me zajebavat. Vozili smo se 7 sati. Kad sam došla u Siem Reap – ludilo, zabava na najjače, svi su mortus po ulici, svi se ruše i svi cugaju  Lokalaca nema, znači ista priča ko i u Kepu. Sam kaj u Kepu nema dovoljno blesavih turista. Prvi put sam u ovom dijelu svijeta izašla iz busa a da me nije opsjedala hrpa tuk tuk vozača – dapače, nije bilo ni jednog. Bila sam jedina trezna bijela osoba na ulici i tražila tuk tuk. Klinac kojeg sam našla naravno nije znal di je hostel u koji hoću ić . Siem Reap je mali grad, oko 150.000 ljudi i taj moji hostel je na točno 5 minuta pješke od mjesta di me bus iskrcal. Pojma nisam imala. Sat i pol smo se vozili po Siem Reapu. Bilo je oko pol 4 u jutro. U dormu 30 ljudi. Ko da ležiš na kolodvoru, evo tak. Oka nisam sklopila. U 7 sam otišla pit kavu i tražit sobu, neću nikakv dorm – hoću se naspavat. I tak, sad sam tu, u tom nabrijanom gradu.
Puno Vas volim, mislim na vas stalno i vrtim si po glavi ko bi u kojoj situaciji fakat užival i umiral od smijeha. Velika pusa.

Kmer New Year

Nisam pojma imala – Kmer New Year!

Počelo je u četvrtak i traje 6 dana il tak nekaj! Totalna ludnica, totalna fešta, svi su na GO……putuju nekam, plešu i zajebavaju se. I svi su sretni! Došli smo u Kep….rentali bicikle i naltili na genijalnu familiju koja si je rentala bus i sviraju i plešeju na pločniku. Na glavnom trgu oko 10 mega zvučnika puštaju neku treš mjuzu i čagica. Ludnica u gradu. Dok smo sedili u parku i pili pivu…skužila sam da je do mene nečija master kartica…..opa bato …neki Dominic…tu baš nema puno turista…išli smo od čoveka do čoveka …jesi ti Dominic….naravno 0 bodova.

Kasnije nas je neka ekipa pozvala da cugamo s njima….svi smo se propisno uneredili ….u svakom slučaju pojavila su se dva lika…..i jedan od njih naš Dominic.. Kad smo se vraćali doma….oko 5 km na biciklima oko 3 u jutro, hrpa nabrijanih cucki (baš za mene). Jučer smo bili na Rabitt islandu, struja postoji od 6 do 9, more je preplitko i zbilja možeš umrijet od dosade…..misli smo otić do Takea.

Veliki cmok i novogodišnji pozdravi

Kampot

U Kampotu smo ostali četri dana. Najveća znamenitost je Francuski most kojeg su Crveni kmeri do pola srušili. Jedan dio mosta je zidani, drugi mentalni. Vide se ostaci starog mosta ispod metalne konstrukcije. Najeklektičniji most koji sam ikad vidla.

S jedne strane rijeke je centar koji ima sve potrebno za putnike – kafići, hosteli, kino, dućani. S druge strane rijek ljudi žive i nema ga na nijednoj karti – ne znam zašto.

Na drugoj strani je pravi život, sve je jeftinije, ljudi su totalno dragi. Super fantastična polja soli, ribarsko selo. Išli smo i do napuštene francuske stanice negdje na brdu – totalno bezveze. Bili smo i u nekim spiljama, hodala sam bosa po spilji oko pola sata jer mi se u japankama klizalo, stopala su mi bila crna od drekeca šišmiša. Benzin za motor se kupuje uz cestu, pakiran je u litarnje staklene flaše od Pepsi Cole i toči se kroz traktur.

Jučer navečer smo išli u kino, gledali smo Killing fields iz 84, zanimljiv film koji prikazuje katastrofe Crvenih kmera. Danas ak uspijemo nabavit karte idemo do Kepa. To je to…Slijede fotkice….pusica velika i još veći zagrljaj svima

Sihanoukville

Hej, hej….do jučer je bio mah mah s plaže!

U četvrtak sam išla na bus za Sihanoukville – grad blizu plaža, ima nekoliko plaža …..ja sam bila na nekoj od njih koja počinje na “O”. Čekajući bus sam se skompala s Mihaelom, planirala sam odma otić na otok…al jbg, nije mi se dalo…..čak se ni jednom nisam s ručnika odvukla u more. Ima vas kojima je ovakvo đubrenje super poznato.

Pošto sam tu došla prilično lošeg raspoloženja, Mihael je savršeno društvo jer super nezahtjevno šuti. Ovdje se u biti nisam mogla dobit. Laganica mi jebeno odgovara, al ono kaj vidim oko sebe je van svake pameti.
Bili smo na nekoj plaži koja je kao super kul i in. I di su jebene zabave. Mi to nismo vidli.
Đubrili smo na jednom mjestu pet dana i jedina stvar koju smo radili je bilo promatranje drugih. Zaključili smo ak želiš imat birc na plaži moraš imat ful servis-hrana, piće, žene, droge. Kad vam nude klopu odma pitaju za ženske i drogu…..u stilu…”imamo super roštilj, koktele za 12 kuna, točeno pivo za 5, ak hoćeš jebenog komada…il hoćete neke tabletice….naravno da se može nabavit kaj god želiš.

Predugo sam bila u toj atmosferi, danas smo konačno uhvatili bus za Kampot i sad sam konačno na normalnom mjestu.
Velika pusa i mah

Samo mali updaejt

Sutra idem prema moru i nekim otocima …možda Koh Rong – kolko sam nabrzinu vidla tam nema neta…tak da znate! Cmokec, cmokec….javim se za ozbiljno kad se dobijem! Možda ostanem u Sihanoukville ak mi se svidi…ne znam!

Vidla sam da sam dobila emailove, al ih moj retardirani laptop neće otvorit….ne znam zakaj!

U svakom slučaju mah mah sa 40 stupnjeva!

Ringišpil

Sa mjesta di nema struje, di se piša po ulici, di se sve zatvara u 21 sam došla u jebenu civilizaciju. Kanalizacija ne ide po pločniku,  sve je fino i zbrzano, al fino!

Znate kaj, ne sviđa mi se! Želim pobjeć iz Phnom Penha što prije. Ovo nije moje mjesto.  Ostala sam u super super urbanom hostelu, di svira cool mjuza, svi su nekak “urbani i kul” i meni se to ne sviđa.

Radije bi da sam došla u neko malo mjesto, tipa naše Jaskice, di se može zaružit al je sve nekak normalno. Imam osjećaj da sam u velegradu i baš me sjebalo na sve moguće načine. Veliki gradovi inače nisu moj đir. Misla sam zapičit na plažu….al sad mi se čini da je to još gora opcija…možda odem do Kampota….nemam pojma. Preksutra u jutro bežim.

U avionu sam upoznala totalno drage cure iz kambodžanske pripizdine, koje rade ko spremačice u Indoneziji. Jednom godišnje idu doma na 6 tjedana. Jedna od njih to radi već 6 godina. Starci su joj umrli kad je bila mala i od tih novaca je uspjela ušparat, kupit zemlju, sagradit kuću (drvenu neku), kupit krave i tak. Rekla mi je da je u Kambodži totalno teško naći posal, skoro pa nemoguće. Zarađuje se tolko malo da se ne može preživjeti.

Vožnja na rigišpilu nas tu i tam baci u raspoloženja koja nisu najjače naša.

Imam normalni net!

Volim vas!

…..cmokec