Dok misli mi vrludaju

Ulazak u Poljsku simbolično je najavio mogućnost da se zbilja dopeljam bajsom do Baltika. Nisam htjela prekinuti već donekle standardnu bic rutinu, totalno drugačiju od mojih uobičajenih dana. Htjela sam pregaziti tu dugu cestu, sa svim uobičajenim idiotarijama – s kamionima, kavama iz automata, hranom iz nekog odvratnog supermarketa, prevrnutim biciklom, poderanim kočnicama, smrdljivim stvarima. Ignorirala sam sve priče o pripitim poljskim vozačima koji mrze bicikliste – svuda nas mrze, svi jure ko luđaci, svi pretiču i dovode bicikliste u lude situacije. Prebrodila sam  fazu u kojoj me iz dubokog sna budi tutnjanje kamiona. Htjela sam da se egzistencijalni hard core bajsa nastavi i da, bez obzira na sve gluposti, dođem kud sam krenula. Jednogodišnje pumpanje ega ili što god to je.

Lako se ne računa, lako ne znači ništa. Lako podrazumijeva nula truda. Lagano je dosadno. Pa nek ta Poljska bude kakva god je. Ova vožnja je tak i tak potpuno suluda i neobjašnjiva sila u kojoj je samo smjer važan. Jednoumlje, 100 m i stani, 300 m i obriši znoj, 3 km i popij vode, prva osoba na dvorištu i traži vode. Odmori ruke od kočenja, odmori noge od mizernih brdašca. Kad je jako loše pusti mjuzu. Puni telefon. Spavaj. Peri gaće svaku večer. Pojedi pizzu kad imaš priliku. Imaj 4 peciva u bisagama. Piji elektrolite. Gutaj magneziji. Tak i tak te boli. Pogledaj pejzaže. Klik s mobitelom. Sve fotke su ti iste. Sjedni u travu. Sjedni na sunjaru. Opali uvijek isti selfie da znaš da si zaista bila tu. Kolko km još? Pogledaj di je plava točkica na Google mapi. Nasmij se, sama si to izabrala. Sljedeći godišnji ćeš provesti na plaži ispijajući koktele. Snimi si video s jasnim uputama što ćeš raditi na nekom novom godišnjem.  Nasmij se na kraju videa  jer se to neće nikad dogoditi. Nasmij se jer točno znaš zašto ovo radiš. Nasmij se jer to voliš. Nasmij se jer je ovo ljubav. Nasmij se jer je vožnja veća od života. Nasmij se jer imaš nenormalan ukus. Nasmij se, ništa nije slađe od boli u nogama. Nasmij se jer si ušla u Poljsku, Veliku Poljsku. Nemaš pojma o toj zemlji. Pregazit ćeš ju od juga do sjevera, zato jer možeš i trebaš  znati da možeš. Smij se ko budala, jer si ogromna budala.

I u tom modu…

Glubzyce, Glogowek ….ispali vili iz torbe. Razvučeš osmijeh i ne želiš stat. Ne želiš nikad stat jer nema velikog smisla prestat vrtiti pedale. Kad staneš nema Glogoweka, sve je doma. Istovremeno ne želiš otići, želiš tu sjediti, ako može zauvijek. Tu želiš zauvijek gledati jutro i piti prvu kavu. Ipak odlaziš, okreneš se – možda nam se dogodi drugi put.

Dalje, voziš dalje! Što skriva taj dalje? Moszna dvorac, Harry Potter dvorac! Hitlerov nikad korišten amfiteatar. Odspavaš. Miris jutra, kava, pedale! Što skriva dalje? Očekuješ peciva na parkiralištu Lidla. Lude poljske ceste, lude šofere! Povremeno pogledaš plavu točkicu i budeš tužna jer ćeš uskoro doći kud si krenula! Pustiš si mjuzu!

U 5.00 zazvoni alarm. Rado bi spavala! Napraviš si kavu. Izađeš van. Klik na bisagama. Dok grad spava, izlaziš iz njega. Ulice su prazne, ceste su prazne. Oblačiš majicu jer je hladno. Razvučeš osmijeh, najiskreniji jer znaš da život ne može ponuditi ništa ljepše od ovog. Samo sada! Pustiš mjuzu!

3 comments

  1. hard core bajs bit ce djelic tvojih velikih putovanja..vidim da se sandale dobro drze ..jos malo pa cilj..cekamo te

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s