Preko Dunava i Morave u Slovačku

Tjedan na cesti. Otprilike 450 km. 5 država. Izbjegavanje velikih gradova, izbjegavanje brda.

Ravna cesta isprazni um. Zen koji je u svakodnevnici teško uhvatljiv.

Nakon Moravskih Toplica požurila sam u Sambotel, Mađarska. 

Ravnica. Mađari obožavaju bicikle, sve generacije u svim naseljenim mjestima điraju se na bajkovima. Postoje uređene bic staze. Zvuči idilično! Naš balkanski, kaotični mentalitet  slabo se snalazi u pravilima. Ili je to samo moj problem? Skreni lijevo, skreni desno, bicikli zabranjeni, bicikli sad prijeđite cestu, vozite se po pločniku, vozite se po betonskim pločama, vozite po rupama, – vozite po pravilima! Pozdravljam uređene biciklističke staze, samo ne Mađarske. Sambotel, grad od cca 80.000 stanovnika. Trebalo mi je sat i pol da se od predgrađa dovučem do centra. Pravila zakompliciraju jednostavne stvari.

Vjerojatno ću se negdje sjevernije još poželjeti austrijskih cesta. Austrijski dijelovi Eurovela su divno uređeni, bez pločnika, bez suludih lijevo/desno skretanja. Postoje biciklistički smjerovi za svuda. Nisam išla na prekrasne bic „svuda“ smjerove, već sam lovila svoj pravac na cestama koje nisu zabranjene za bajkove. Mislim da nije potrebno reći koliko vas automobili i kamioni hejtaju kad, ko pravi balkanac, zaserete taj divan koncept i smetate svima.

Približavanje fascinantnom Dunavu osjeća se u zraku. Bratislava desno, na dohvat kotača. Simpatični izazov, raskorak između želje i razuma koji poznaje vlastita ograničenja. Nastavila sam do Hainburga na Dunavu. Komarci me vole, a ovima dunavskima sam bila specijalno slatka. Slijedeće jutro prešla sam Veliku rijeku. Na mostu preko Dunava bome sam osjetila kako izgleda panični napad. Žešće drmanje mosta dok tutnje kamioni, uska putanja u kojoj moraš držat pravac….nije baš najugodnije iskustvo.  

Uskoro je ravničarski zen zamjenila euforija. U malom mjestu Angern an der March spustila sam se na skelu, prešla rijeku Moravu i ušla u Slovačku. Sve je postalo divno stvarno, slobodno i životno. Dosadnu, sterilnu uređenost  ostavila sam iza sebe, nadam se. Ravničarski pejzaži se protežu na sve strane. Jednoličnost je zamijenila jurnjava klinaca po selima. Gostione su postale mali svemiri koji pričaju svoje priče. Mikro svjetovi. Grubi nastupi. Stav – kaj me ti sad zajebavaš, kaj hoćeš? Ne razumijem!

U selu Jakubov, stajem u gostioni.

Ulazim unutra. Visoki stolovi. Prazno. Ulazak u taj kafić je bio jedan ogroman flash na moje djetinstvo, na gostionicu Plešivički grozd, Zeleni kutić i cijeli spektar njima sličnih.

Starija, izborana gospođa sjedila je vani s dedekima, u nekim žestokim raspravama.

Ulazi za mnom i govori:

–          Evo me!

–          Sok, ja bi sok.

Sliježe ramenima.

–          Dođi, pogledaj.

Spustim pogled u lavabo, izaberem flašu tonika.

 –      Koliko?

–      Može 3 deci.

–    60 centi.

Sjednem van, blizu njihovog stola.  Novi gosti  pridružuju se starima, a mene uporno strijeljaju ledenim pogledima. Dok nisu otpustili, dok na upitne poglede novih, oni stari nisu počeli pokazivati moj bicikl!

U malim sredinama još je vidljiv trag dugog boravka iza Željezne zavjese. Zaustavljeno vrijeme. Poluhrđavi veliki Pony naslonjen je uz ogradu do mene. Na guvernalu obješena stara pohabana kožna torba, ko iz filma! Podsjeća me na školske torbe kakve je nosila ekipa u Družbi Pere Kvržice.

Životno i tužno i ružno i lijepo i veselo i nasmijano i šokantno. Rado bi se kroz Slovačku vozila dulje. Nakon tjedan dana uhvatila sam ritam i svu divotu koju donosi bicikliranje. Stala sam u malom gradu Malacky, slatkog imena koje je valjda dobio još kad je bio maleni, tj. malecki. Malacky nije baš lijep, ali me uhvatio na udicu…Možda zato jer je piva super jeftina i hrana jakooo fina? Sviđa mi se izravnost ljudi, odrješitost, grubost, otvorenost bez lažne pristojnosti. Ovdje spori govor ljudima smeta, nerazumijevanje jezika im smeta, ja im smetam. 

Na biciklu je lijepo kad su osnovne potrebe zadovoljene. Bicikliranje ne traži puno. Hrana, piće, pranje odjeće. Bicikliranje nije baš neki veliki ljubitelj raznih đinđi minđi koje skreću fokus na nebitno, na lažne ljepote, savršenu uređenost, veličinu….bicikl to ne voli. Bicikl  najviše uživa kad cesta drži pravac. Ja volim pune bisage jeftine hrane, vodu, zabavne gostionice, jednostavne stvari. 

U Slovačkoj smo i bic i ja našli upravo to. Jednostavnost. 

One comment

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s