Moram ovo podijelit s Vama!

Sve avionske karte sam kupila krajem veljače. U svoju tekicu sveznalicu sam napisala – odlazak iz Yangona 1.04. Iz nekog razloga sam prekrižila taj datum i napisala da odlazim 30.03. Sve svoje planove sam prilagodila tome i došla u Yangon prerano.

Jučer samu hostelu srela irca s kojim sam prije bila u par istih hostela. Razgovaramo se i skužimo da s istim avionom odlazimo iz Yangona. U svakom slučaju, danas u pet u jutro – luđačko kucanje na vrata i dernjava – wake up, your plane is leaving. WTF! Ne znam di sam, koji je dan i koji jebeni avion. Totalna zbunjola. Lik je otišao na svoji avion, koji očito nije bio isti ko i moji – al irce je nemoguće skužit,jel tak?
I ajde ne budi lijena, idem konačno provjerit kad ide moji avion – ta na na na 01.04! Ne moram reć da sam mogla radit neš pametnije neg čubit u Yangonu. Ak niš drugo mogla sam ostat negdje di nije tolko vruće i di te komarci ne žderu ko u 9. krugu pakla. Dok sam produljivala smještaj, pojavila se cura s kojom smo bili na vožnji čamcem po Inle jezeru i čiju sam hranu pojela jer sam zaboravila kaj sam naručila. To siroče je moralno pojest moju odvratnu rižu. Bilo me baš sram kad sam ju srela.

Tolko od mene. I sad kad je ovdje podne se idem šetat jer sam morala pakirat stvari, mijenjat sobu i bla bla bla.

Evo me ponovno u Yangonu. Tu planiram napunit baterije za dalje, oprat robu, ostavit nepotrebne pizdarije i kupit ono kaj mi treba.
Jučer smo u Hpa – anu čilali na jako. Popili pivu sa Sussane koja je u međuvremenu došla. Otpratila nas je na bus i u 3 u jutro smo bili na kolodvoru u Yangonu, pili kavu do 7.30. Oliver je otišao prema Kalkuti, a ja u hostel.
Kad smo jučer čekali bus, Sussane mi je rekla da donosim nesreću svima koji putuju s menom. Uvijek se izgubim, autobus koji čekam uvijek kasni i uvijek je najotrcaniji, kad konačno nađemo prihvatljivu sobu, nagovorit ću ju da odemo pogledat još malo, u međuvremenu će neko našu wanna have sobu uzet i završit ćemo u rupi bez prozora, bez stuje i tome slično. Apsolutno je u pravu.

Zadivljena sam s kojom lakoćom, na mjestu na kojem ništa nije kao doma, di je sve u kaosu….di ti ništa nije poznato, di 50% ulica nije asfaltirano, di svi imaju crvene zube od betela koji žvaču, di se žene, djeca i muškarci šminkaju žutom tanakom, di se hračka non stop…možeš naletit na ljude koji će naštimat tvoji poprilično sjeban kompas.

Imam jos sto  stvari za ispričati….al ne bi niš radila nego kuckala cijeli dan.
Volim Vas sve i nezamislivo mi falite i u biti jedva cekam da dodem u Kambodzu i da nekog mogu uhvatit na skajpu, uzet si pivu i uzivat bar s nekim od vas u pravom razgovoru.

Zbilja mi se totalno sviđa ova zemlja, prljavo je i bljak budu stvari, al ima tu neku šarenu, razigranu energiju koja mi odgovara. Internet je muka i ljudi su se prisiljeni družit. Nema otuđenosti.

Ne vezano uz to, mene malo mući pakiranje ruksaka – opet mi niš ne stane. I da, moram si kupit nove japanke – jer mi “krvave sandale” zadaju krvave probleme, a tu prodaju samo tešku plastičnjavu.

Jučer sam dobila vodić po Burmi u tiskanom izdanju – jeeeiiiiii najveća sreća ikad. Kak sam se žalila na vodić, neki Australac mi je dal svoj.

Nisam niš pametno radila, bila sam na placu i hodala malo okolo, al kak imam te jebene žuljeve nisam bas uživala. Mogla bi bit u Yangonu sva tri tjedna, al za par sati pičim u Bagan, a onda ne znam. Plana i programa nema -najveselije :).

Htjela sam još tolko toga napisati, al mozak mi je zakuhal i smrdim si tak jako!

I tak …vidim sve meilove, sve porukice i sve slatke stvarčice, samo mi je nemoguće odgovarat. Za odgovor mi ovdje treba oko 45 min – kad ću imat bolji net ću to popravit. 🙂

Puno vas volim i šaljem nasmijane i tople pozdrave i pusice

Danas sam bila kod tzv. fortune tellera – udat ću se dva puta, ova godina mi je najbolja za prvi brak jer mogu upoznati bogatog lika sa dobrom karijerom. Bit ću bogata, ali ću rasipati novac, imat ću više od dvije kuće, maksimalno dvoje djece. Doživit cu srčani udar u 45-oj i živjet ću dugo – luuuudoooo.

U Burmi svečenici i časne skupljaju hranu po trgovinama, hotelima, kućama i to nije neki preformans za turiste nego njihova stvarnost. Imaju stroga pravila za redovnike i časne. Skupljaju hranu u jutro i navečer . Sva ostala pravila ne znam.
Bila sam u samostanu gdje su mladi redovnici. Trenutno ih ima oko 500, većina je doma na ljetnim praznicima. Klince koji ostanu bez roditelja ekipa iz sela dofura kod svećenika da budu redovnici. Mogu biti u samostanu koliko žele, mogu otići kad požele. Totalno drugi svijet.

Otišla sam i kod časnih sestara – one nose svijetlo roze halje, isto imaju obrijane glave – puno razigranije i veselije od redovnika – mi cure, ne 🙂

Bila sam i u meditacijskom centru. Možete ići na Vipasssana meditaciju. Minimalno se ostaje deset dana, maksimalno 6 mjeseci, može se produžiti. Besplatno je, ali možete donirati lovu, prema želji. Htela sam probat i otišla sam kod tipa dogovorit – hahahaha….koji fejl. Znači buđenje u 3 u jutro, zadnji obrok u podne i to je to, meditiraš full time. Rekla sam čoveku – nema šanse, ja to nemrem. Dobila sam knjižicu po kojoj se mogu pripremat i mogu doć kad poželim.  Znači, ekipa imamo kontakte i dnevni raspored, kog zanima – javite. Ak ću pušit travu cijelu slijedeću godinu, možda odem 😀

I naravno, šećer na kraju – neki indijac me žicao da me oženi jer mu treba zelena Eu karta! Očito to nije onaj bogati tip kojeg je proricatelj sudbine na početku dana spomenuo.
Puse

Spajanje na internet je ovdje prava umjetnost.
Burmanci jos uvijek nose tradicionalnu odjeću, neprestano se smješkaju i cijela zemlja nije pretjerano iskvarena masovnim turizmom.
Yangon me totalno osvojio, kad se maknete iz centra možete vidjeti hrpu neasfaltiranih ulica. Mrak je u sedam navečer, a kak nema struje nema ni ulične rasvjete. Kad sam odlazila tata mi je rekal – pa kaj će tebi struja, moraš samo napunit telefon i laptop. Nije ni njemu, ni meni, palo na pamet da moram hodat po gradu.
Jučer sam se izgubila hrpu puta.
Bila sam u Shwedagon Pagodi – ostala sam bez daha – proguglajte da vidite kak izgleda, jer fotku nemrem uploadat. Polijevala sam Budu koji je rođen u petak, kad i ja, za sreću. Vidjela sam mjesto na kojem je otisak stopala Bude – nije baš da se vidi, al vele da je tu.
Kasnije sam se izgubila tražeći ručak i naletila na curku koja je bila u istom problemu. Zajedno nam se posrečilo i za 12 kuna smo se prejele u super tipičnom restaću.
Kasnije sam na ulici pila burmanski čaj i uživala i puno se gubila.

Sutra lovim noćni bus za Bagan, zajedno sa Morgan.
Imam naravno par tehničkih problema, tipa imam malo robe – pa kad se tuširam moram sve kaj sam nosila odmah oprat.
U hostelu rano u jutro stavljaju zdjelu s hranom za budističke svećenike koji skupljaju hranu po gradu. Danas u jutro dok sam jela je oko 30 svećenika u koloni prošlo po ulici.
Nažalost imam osjećaj da Burma neće ostati dugo ovak autentična.

Bukirajte kartu za Burmu što prije.

Sad idem vidit meilove, ak ne odgovorim – to samo znači da net ne funcionira.

Pusice velike svima!