Život se ne može pofotkat jel tak?

Kad pišem postove, obično ih prije napišem na kompu i kad nađem net samo ih kopi pejstam. Po tom zadatku sam jučer u jutro bila u nekom Internet cafeu. Naravno, ostavila sam stick u računalu i otišla. Navečer skužim da ga nema, odem prek ceste po njega i veli mi lik čim otvorim vrata – ej, ostavila si stick.

Burma me na prvi mah oduševila, poslije sam se navikla. Al to je zemlja sa specifičnom energijom – puno kaosa, puno boja, topline, neusiljenih osmijeha i pomaknutih priča-

Većina ljudi lica mažu s tankom (muškarci rijeđe, al da), štiti ih od sunca, hladi im lice i ljepši su. Tak bar oni vele, a ja se slažem.

Žvače se betel, ne znam kaj je to točno, crveno je od toga se jaaaakoooo pljuje crvena tekućina i zubi pocrvene. Betel uglavnom žvaču muškarci, žene rijeđe, al da.

Burmanci se rano bude (oko pet) i rano idu spavat (oko deset).

Nerijetko ćete vidjeti da se žene, zamotane u longije polijevaju s vodom i peru na ulici, isto rade i muškarci. Odjeća se pere na ulici, sav život je na ulici.

Čitavo društvo je radno intenzivno, prosječna mjesečna plaća je 100$. Na nekim ćete mjestima primjetiti da je zaposleno jaaaaakoooo puno ljudi, nisam sigurna kolko su svi oni zaista zaposleni. U hostelu u Yangonu, u kojem ima maksimalno 20 soba, radi 50 ljudi. Bude se u 6, ovisno o tome što rade, završavaju u 9, istuširaju se i na spavanje. Skoro svi tu žive. Klinci u pravilu rade, mislim da već od 10 godine počinju šljakat, kad negde klopate normalno je da vas neki zaigrani šmrkonja poslužuje i smijulji se. Neki put pomažu starcima a neki put rade kod nekog drugog. Istina je da se oni na tim mjestima ne ubiju od posla, dofuraju vam tanjure, obrišu stol i rade svoje dječje stvari. Nema neke tlake, bar se tak čini. Kad odete nekam s bicom, malo na selo, vidjet ćete da žene, klinci i mlađi muškarci često asfaltiraju ceste, lica i oči su im crne od asfalta – jako, jako tužno. Burmanci puno rade. Ima poslova koji su zabavniji i lijepši i onih težih i tužnijih.

Uvijek pjevaju, vole svirat gitaru. Često ak ste u pripizdini možete uć u neki pajzl i vidit nekog da pjevuši i svira gitaru.

Rano pada mrak …..oko 18 sati je mrak i ak nema agregata nema ni javne rasvjete, trebat će vam lampa.

Kad se maknete iz centra Yangona, vidjet ćete ljude koji obavljaju veliku i malu nuždu u otvorenu kanalizaciju na pločniku.

Povraćanje u autobusima – to je ritual….klinci, odrasli…tiho i nesmrdljivo povraćaju u svim autobusima u svoje male crne vrečice, otvaraju se prozori i vrečice lete van. Kad autobus stane, svi se dobro najedu i priča ide ispočetka. Po sredini autobusa se poslažu mali stolčeki, te karte su jeftinije.

Nema sira. Nije da je bitno, al sam primjetila.

Čokolade ima al je jaaaakoooo skupa.

Mah, mah s aerodorma, slijedi još jedan upload slikica iz Burme i to je to.

Veselo vam mašem i šaljem pusice!