Yangon

Prije svega najveseliji, najdivniji i najfantastičniji Božić svima. Uživajte u papici, borovima, ljudima koje volite i koji ispunjavaju vaša srca s ljubavlju i toplinom. Budite sretni i dobri jedni prema drugima. Ništa nije vječno! Sve se brzo može promijeniti, znate to. Volim vas i šaljem vam velike puse i zagrljaje.

Nikad nisam misla da bi mogla otić u jednu daleku zemlju dva puta – svijet je velik, toliko različitih zemalja me zanima, a gle me sad u Burmi po drugi put.

Kad su mi neki dragi ljudi objašnjavali da postoje ta luda mjesta koja ti se uvuku pod kožu – misla sam da su pomalo šašavi. Nisu! Samo ta draga mjesta izazovu različite osjećaje drugi put. Sve je isto, al mi nismo isti. Promjene nas i mjesta i ljudi. I onda očekujemo taj isti osjećaj –njega nema. Ne može se vratiti. Ludo je to. Naš svijet se zbilja na ludi način brine o nama. Može nas samo učiti. A mi možemo biti slijepi i bauljat okolo il možemo prihvatit tu igru, ludu igru. Sada i ovdje- otvori oči i gledaj kaj te ovaj put želim naučiti. Jel možemo igrat tu igru? Da li smo spremni prihvatiti sve osjećaje koje nam svijet nudi, svu puninu? Ne znam, nisam sigurna.

I tak sam ja nekak očekivala da će život u Burmi bit lakši ljudima koji ovdje žive. Kad sam tu bila prvi put samo sam promatrala i bila oduševljena totalno razlličitim vizualnim podražajima. Ovaj put me totalno oprala ta tuga života. Sve ono na kaj smo mi navikli a ljudi tu nemaju. Tipa…stabilna struja, javna rasvjeta, funkcionalna kanalizacija….sve te stvari kad nedostaju život čine kaotičnim. Ovdje ljudi rade po 12 sati dnevno, imaju godišnji 10 dana u godini, nemaju bolovanje. Čitav centar Yangona se renovira, hrpa građevinskih radova se odvija po gradu – znate s čim oni razbijaju beton na plus 37? Sa onim ogromnim čekićima. Zbilja nije humano. Grozno je to. Ta neka bol i patnja koja je tu toliko prisutna. Ovaj put sam propustila najglavnije sajtove. Nisam htjela ponovno gledat iste stvari.

Prepoznala sam neka lica ovog grada. Malog dečkića koji kuha super čaj na svojih 5 stolova. Jako se srami stranaca i bude mu to bed i tlaka….i onda dođe ta neka ženska, sam mu se nasmije i pokaže na šalice na stolu do. On mi donese taj moji čaj. Zahvalno mi se nasmije kaj ne mora pričat na engleskom. Dogodi se taj totalni prebrik u meni, kad prepoznam mali slatki osmijeh. Dječje veselje, prepoznala sam odmah to mjesto za čaj, al klinca sam prepoznala tek kad se nasmijao. Takve stvari volim. Volim se sjest na sugar cane i pričat s ljudima koji mi ga pripreme. Volim tu toplinu, volim kad mi ljudi pričaju o svojoj djeci, kad me uče burmanski, kad se smiju tome kak ja pričam. Volim to više od svega. Ono kaj ne volim, je gledat kak ljudi žive uz prugu. Beskrajna tuga i jad. Imam tu jednu fotku, al morate zumirat da bi to zbilja vidli. Ne znam kaj se meni tu dogodilo – neš čudno. Oprala me totalna depra nad sudbinama tih ljudi – mi živimo tako lagano, tako lagano i imamo sve te probleme koje ne trebamo imat. Al zbilja je naš život mega laganica. I zato jer je tako lagnan….dozvolite si bit sretni. Budite sretni. Jer imamo svi prokletu sreću da se nismo rodili u Burmi, prokletu sreću da ne živimo uz prugu….prokletu sreću. Ničim zasluženu….kad je neko dijelio karte …. dobili smo same asave. Moramo to iskorisiti.

Volim Vas….šaljem puse i sve kaj mogu poslat. Imam fotke koje ću probat uploadat neznam hoće li mi uspijeti …ak ne nekad kasnije 🙂 Danas idem na jug….u Dawei…..misla sam u Bengalski zaljev na plažu….al tak se dogodilo 🙂 ….plan je da plana nema 🙂

Nazalost nis od fotki….nema šanse da se to uploada….mašem i volim vas

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s