Phrae

Phrae je jako mali gradić na sjevero istoku, al ne baš totalnom sjeveru. Divan je, malo me podsjeća na Luang Prabang.

Smještena sam u smiješnom homestayu…kod gospođe Priwan, koja mi je jučer odma rekla da ne pušim blizu nje, onda sam se odmakla par stolova dalje. Rekla da to nije dovoljno daleko i da me moli da se sjednem za crveni stol (najdalji od nje). A soba, to je cirkus – stara kuća od tikovine. Imam limena vrata – koja se ne daju zatvorit. Kupaona je na hodniku, nema lavaboa i kao u teoriji ima tople vode. Priwan je jako draga ženskica, dala mi je neke kineske tablete za kašalj, valjda litru čaja i limun i sol. Danas mi je dala pečene banane.Rekla je da sam jako dobra, al da prestanem pušit jer će mi pluća pocrnit, ona je nekad pušila i može mi pokazat sliku svojih pluća.

Phrae je poznat po tikovini, tak da ima jako puno kuća od tikovine.

Oduševljena sam – ima prekul jutarnji i noćni plac – na kojem se kupuje samo hrana.

Imaju divne pagodice, prekrasne, prekrasne.

A ljudi, svi se jako vesele kad vide strance, imaju hrpu pitanja za tebe. Svi te pozdravljaju. U pagodama se svi trude da ti objasne kaj to je – jedna ženskica mi je na tajlandskom objašnjavala 10 minuta – o čem se radi u pagodi. Ja sam se smješkala i govorila – čai, čai (da da) – na kraju me pita na engleskom – you understand thai – velim joj – no. A ona meni – i don`t speak english. I smiješak i hvala i to je to. Svi veseli.

Jako mi se tu sviđa – ne znam jel mi se sutra da ić u Chiang Rai, kad se zbudim, popim kavu ću odlučit.

Jako vam svima mašem i šaljem vam velike pusice.

Malo fotkica – ovaj put nisu samo pagodice – pusa

 

Sukhothai – Rising of happiness

U subotu sam iz Ahyutthaye otišla 360 kilometara sjevernije, u Sukhothai.

Sukhothai na tajlandskom znači Buđenje sreće. 🙂

Pagode i stupe u Sukhothaiju su puno ušćuvanije nego one u Ahyutthayi, Bude nisu obezglavljeni…..  “Same, same, but different.”

Sukhothai je jako mali gradić. Smještena sam u starom dijelu grada i osim povijesnog dijela, se zbilja nema niš za vidit.

Uspjela sam naći domaći jeftini pajzl. Odlična hrana. Tam sam provela puno vremena….ručak, večera i cuga na večer. Dok sam sinoć pila pivicu za laku noć…počeli su zatvarati restoran….ispred su 2 klupe sa stolom….ko neki javni prostor…pa sam se prebacila van. Na drugom stolu je 5 domaćih likova cugalo treću bocu jeftinog viskija.  Malo po malo smo se skompali….oduševili su se kad su me pitali kolko imam godina…i kad sam i ja rekla “sam sip” ….kaj znači tridestjednu.  Jedan dečko od tih svih ispred pajzla ima 31 godinu. I pitam ga kad mu je rođendan….i on razmišlja, razmišlja….i pita me mogu mu dat papir i olovku. Naravno da mogu…napiše on ….16. 01. 2526. ….i onda ispod neka matematika….i njegov datum u našem kalendaru je 16.01.1983. Znači u Tajlandu je danas godina 2558. Znala sam da mora biti neka razlika, da ovdje Novu godinu za ozbiljno slave u travnju, kao i u Kambodži. Ali prošle godine, nisam previše pažnje obraćala na to. Ostala sam skroz fascinirana, uspjela sam pročitati na internetu da u tajlandu koriste solarni i lunarni kalendar. Imaju 12 mjeseci, 7 dana u tjednu.

To je uglavnom sve kaj sam uspjela razumjeti, ali me sama brojka skroz šokirala – nikad prije nisam o tome razmišljala.

Jučer sam trebala otići iz Sukhothaya….nemam više tu kaj raditi, sve sam vidla, sve sam obavila….al naravno, ostala sam….ovaj put je razlog vrlo prizeman….prehlađena sam ….ne prejako….al kad sam se u jutro probudila nisam imala snage za odlazak na autobusnu stanicu, navlačenje ruksaka i slične stvari. Al isto tak, uvijek negdje moram čekat da mi se neka roba opere …pa je i to izgovor.

Onda je pala tajlandska masaža – po prvi put. Zgodno, ne znam jel znate kak to zgleda – ženskica onak malo jača me masirala, najdulje noge ….ona to nekak čudno stiska, ne ko kod nas, samo vas nekak pritišće, koristi svoje ruke , koljena, laktove i stopala. Završim masažicu platim 200 batha i iz neke sobe se pojavljuje dedica ….on je platil 800 batha – pretpostavljam da je bila u pitanju happy end masaža. 🙂

Lovim bus za malo sjeverniju destinaciju – Phrae.

Tamo nema ničeg spektakularnog, mali gradić….18.000 ljudi….ne znam zakaj sam se odlučila da idem tamo – al idem. Nisam upoznala nikog ko je bio tamo il ide tamo….il bilo kaj slično….odavde u pravilu svi uzimaju bus za Chiang Mai. A ja baš nemam volje za 6 sati  busa i opet veliki grad…hrpa ljudi i tak. Veli Lonley Planet da je Phrae, zgodan mali gradić, sa fantastičnom klopom – zakaj ne!

 

Velika pusa

 

IMG_0610 IMG_0631 IMG_0644 IMG_0647 IMG_0649 IMG_0659 IMG_0664 IMG_0670 IMG_0675 IMG_0683 IMG_0691 IMG_0712 IMG_0723 IMG_0730

Ovak nešto bude pred svakim kipom Bude

Ovak nešto bude pred svakim kipom Bude

IMG_0771

 

Ayutthaya

Krećem busom iz Rangona za Bangkok u 19h na večer. Vožnja od cca 10 sati. Na mom sjedalu u autobusu sjedi stariji gospodin. Sjela sam se na zadnji zic – onaj di ima četri sjedala. Kaj se dogodilo? Taj zic je naravno malo podignut, a kak sam ja polupatuljak…nisam dosegla s nogama do poda ili onog nečeg na kaj staviš noge da se kak ti odmaraju… i tak su mi sirote noge lamantirile po busu 10 sati. Znate koja muka. Al to nije sve! Kak je to zadnji zic – svaki put kad je bus zakočil, iznad mene ko da je netko otvorio pipu. Sva voda od klime je curila po meni s jedne strane i po indijcu koji je sjedil sa suprotne strane.

Kad sam izašla iz tog busa, ko da sam ronila. Voda se cijedila s mene. Kak god, nakon 10 sati fina mokra dama izlazi iz busa u BKK, bilo je oko 5 u jutro – i ona klasična navala – madam taxi, madam tuk tuk, madam minibus, madam ver du ju gou?

Fol imam sve pod konrolom – no, no tenk ju, i tejk anader bus hir. I šećem se  po tom mrklom mraku s ruksakom, mokra….i nema busa za Ayutthayu….nema i nema. Imaju neki štandići di se prodaju karte za kud želiš. Al ne i za Ayutthayu…i onda naravno ipak mini bus za drugi kolodvor. Ne znam jel vozač tog kombija bio drogiran, il obavi  90 vožnji na noć pa ruši svoje rekorde, misla sam da bumo poginuli. Od jednog do drugog kolodvora….nekih pola sata….po jebenom ogromnom Bangkoku….di je promet uvijek gust, lik ni jednom nije stao na kočnicu….dok nismo došli na kolodvor. Valjda mu fali adrenalina

Već sam naravno, bila suha. I evo mene kod mog minibusa….i vozi za Ayutthayu i kreće za 10 minuta i nema problema….bus pun klinaca koji idu u školu, na faks il tak nekam. Dečki dečkima popravljaju stajling, frču rukave i takva spika….nisam ni tu mogla spavat jer je bilo zanimljivo.

Više nisam znala ko sam – strgana u 8 u jutro, ko da me tenk pregazil. Znači jela sam, pila kavu, slušala priče od nekog napornog nijemca . Misla sam da bum iz kože iskočila – čemu nepotrebni razgovori, baš se pitam….koja je svrha tog blebetanja za niš. Nikak mi te pričalice nisu jasne. Uopće ne kužim te parazite koji oblijeću tuđe stolove i samo se prikače….il se sjednu za stol do tvog i bla bla bla…kad bi to imalo nekog smisla, naravno da bi kužila….da je to razgovor….al to je priča, samo jednosmjerno riječi idu i ti ne kužiš kaj se dogodilo….prisjedne ti i piva i birtija i sve….i onda se samo pokupiš i veliš…aj hev tu go, bye. Užas i tak te izbace iz svake imalo kul britije.

Taj dan je prošal za niš…išla sam se prošetat…..izgubila sam se otprilike 4 puta. Niš drugo nije imalo smisla neg se gubit.

Sljedeći dan sam naravno zaspala – u sobi bez prozora nemaš baš neki osjećaj vremena. Krenula ponovno do tog povijesnog dijela – pa sve kao skužila – pa dobila žulj – pa opet do hostela, promijeniti obuću, pa iznajmiti bicikl….i onda dok sam ko i inače skužila tu kartu…trebalo je….jooooj.

Al ljudi moji Ayutthaya…..kak sam bila sretna. Oborila me s nogu, ona sreća….ko kad malo dijete ode u zološki prvi put, ili kad dobije svog peseka il tak nekaj. Il recimo ko novogodišnji vatrometi za sve. Ono – daj me nemoj….ovo je za zbilja? Ovo je tu – i ja sam tu, na narančastom bicikliću se vozim od jedne skupine pagoda, do druge. Istina da je vani oko 35 stupnjeva….al kak je lepo. Za nevjerovati.

Inače, za informaciju, Ayutthaya je jednom bila jedan od vodećih svjetskih gradova. Između 1350. i 1767. godine bila je  prijestolnica Sijama. Tada je bila sjedište trgovine i trgovci iz cijelog svijeta su dolazili ovdje. U jednom trenutku kraljevstvo Sijama je vladalo površinom većom od Engleske i Francuske zajedno. Zapadne sile nisu nikada upravljale Ayutthayom. Sudjelova je u 70 ratova u 417 godina svoje vladavine. Zadnja bitka se odvila 1767., kada je Burmanska vojska upala u grad i sravnila ga sa zemljom. Sve što je ostalo od starog grada je propadalo do 1991. kada je Ayutthaya uvrštena u Unesco svjetsku baštinu i počela se renovirati. Danas je Ayutthaya hit…ali je simpasta.

Ja sam naravno imala super plan Ayutthaya 3 dana i onda pičim dalje i kao imam program i sve…i moram ga se držati u dan jer nebum stigla bla bla bla. Danas se probudim u 8, izađem iz sobe i evo kiše i to totalno luđačke. Ovo je inače hit sezona u Tajlandu i kiša nebi trebala padat. I ajde nebudi ljena, provjerim prognozu za svoju sljedeću destinaciju…kiša sljedeća 4 dana….kaj bum, današnji dan je očito propal….mogu pisat, mogu pit kave i sokove, ne mogu se maknut iz hostela. Nemogu na bic, ne mogu niš vidit – nemam kišobrana, nemam jakne i nemam volje hodat po kanalizaciji koja se diže po cesti. Tak da ostajem na tereasi hostela. Čisto za dojam, danas u jutro pijem kavu…i lik do mene…bla bla bla …od kud si….i tak veli on meni na 20 jezika znam reći: Dobrodošli u ludnica, tu su svi ludi.  Frajer mi to kaže na hrvatskom. WTF?!?!?!

No kaj sad da velim….ostajem tu još jedan dan jer se nema smisla nikam micati, tu je sutra dobro vrijeme, drugdje je kiša. Ne ostaje mi se … al ajde

Malo Vam fotkice uploadam i tak, za zabavu.

Velika pusa, veliki osmijeh i veliki zagrljaj svima.

 

Ko Chang – happy new day

Ko Chang je mali otočić u Andamanskom moru. Prekriven đunglom mangrovesa (ne znam prevest, a ne zna ni google). Na kraju nisam otišla na Long Beach, nego sam, naravno, cijelo vrijeme ostala u pripizdini.

Nema motora koje turisti mogu iznajmit – samo se domaći mogu đarat, bicikla naravno nema jer je prebrdovit – i niko nije tak lud. Ko da stalno penješ Črnilovački breg – pa dole, pa opet iznonova. Otok je zbilja prava pravcata đungla.

Moji bungić je ovaj put bio na osami, prvu noć se prozor nije dal zatvorit, nit malo….znate koja me frkica bilo….konstantno čuješ ogromnu buku. Vani je službeni kraj svijeta. Paničar kakav sam ja – svakaj zabrije – neko mi ulazi u bungalo, evo hoda po terasi…pa siktanje zmija…pa ptice lamantire…pa ogromni valovi…pa gušteri skaču po krovu…pa malo uđu unutra. Budila sam se po 2 – 3 puta na noć. Al u biti to je đungla i sva ta buka je skroz normalna stvar.

Bungalove ima mladi tajlandski par i njihovi braća i sestre žive s njima i pomažu im. Prekul su, ful dragi.

Kak sam već napisala, došla sam s parom iz Švicarske, dan prije nas je došao par iz Finske…lepo smo se družili…bio je i stariji gospon iz Francuske. Ljudi koji žive tu, na otoku, ne žele struju, ne žele iznajmljivat motore turistima i vele da i ovako imaju imaju dovoljno ljudi koji im dolaze.

Savršeno mjesto za pušaće trave. Svi puše, valjda od 15 godine, žene i cure u pravilu ne. Totalni chill.

Jednu večer smo imali zabavu, Jay – mlađi buraz od vlasnika bungića je imao 17 rođendan – kak mi se potrefilo. :)….baloni, roštilj, koktelići, pivica….jako fino sve. Vlasnik bungalova je jako flegma i smiješan – kupio je meso krokodila, on to ne jede često, al mislio je da bi nam bilo fora. Naravno da sam probala. Onak je malo teže za žvakat, al ok. Prvo sam mislila – nema šanse da probam, ne jedem meso. Al u biti jebeš navike se povremeno ne mijenjaju – a kad ću opet imat priliku probat krokodila? I tak ….. krokić je zanimljiv.

Zabava je bila štosna, u silnim razgovorima sam saznala da su prošle godine (2014.) u “dvorištu” bungića obračun imale 2 kobre – jedna kraljevska i jedna obična. Nisu ih dirali, kad je fajt završil kobre su otišle. Vidil je to i gospon francuz. Inače, otok je krcat kobrama, osobito kraljevskim. Ima ih po svuda i svi koju tu češće dolaze su ih vidli – nisam ih vidla, al sam skoro pa ziher da sam ih čula.

Doček Nove godine je bio super jak. Na Staru godinu, smo se išli prošetat do Long Beacha di je bio party. Vidli smo smiješan natpis posred plaže – Happy New Day. To vam je atmosfera otoka i to je bila atmosfera dočeka. Svaki dan je Nova godina, rođendan – il kaj god si želiš.

Vlasnica hostela ima mlađu, jako dragu sestru i ona me učila tajlandski, ja nju engleski. Sad relativno znam brojat do 100 i za dalje imam napisan šalić. Mogu ić jest na plac i naručit si vegetarijansku nezačinjenu klopu. Super sam pričalica.

Jučer sam bila u Ranongu, morala sam čekat noćni bus za Bangkok 9 sati. Bila sam na placu, pojela finu rižu s povrćem, gljivama i tofuom. I nisam imala više kaj ….nemaš kaj zbilja….kava, piva, čaj….pa ispočetka. Čekanje busa ne kolodvoru me izludilo. Ženskica u birtiji me ponudila da se idem unutra istuširat, il odspavat na klupi….trebala sam …..da sam znala kakva me vožnja čeka! Oooo majko mila.

Želim vam svima da u Novoj 2015-oj  imate prikvačen iskren osmijeh, da vam je svaki dan ispunjen i različit od prethodnog. Budite sretni, iskreno i duboko sretni i ispunjeni.

Volim Vas, najveća pusa iz prijestolnice Siama – Ayuthaye.

 

Raj u divljini

Pozdrav ekipica…ak se pitate di sam – u raju.

Pisem vam s moba s neta kojeg imam na Thai SIM kartici. Otok je ludilo. Struje ima od 19 do 22…tad se gasi generator. Kad sam tu dolazila s brodom…nestalo je benzina na brodicu  -cirkus.

Dosla sam na otok zajedno s jako dragim parom iz svicarske. Smjesteni smo na strani otoka di zbilja nema niceg. Samo nasi bungalovi. Totalni mir. Kad sam u bunaglu prvi dan zatvarala prozor…po meni se prosetal ogroman guster – velicine ko od lakta pa do kraja prstiju na ruci.

Popodne se nas troje islo prosetat do kao poznatije strane otoka zvane Aoi  Yai ili Long Beach. Mislili smo mozda tu bude ljudi  – neka guzva, nekaj ….nula bodova. Bungalovi povuceni u sumarak. Imaju kao terase di se moze popit pice. Nema lezaljki na plazi, nema suncobrana, niko nis ne prodaje. U tih par kafica si sam radis kavu ….totalni chill. Kad smo se vracali vec je bil mrak….i naravno da smo se zgubili. Pjesak na plazi nije bijeli…nego lagano zuckasti. A sve je tolko divno i tolko mirno. Nema auti, par motora. Na cijelom otoku su i dva ducana. Tolko mi se svida da mislim da cu ostat dulje od plana. Bum vidla…nakon par dana bi se prebacila na taj Long beach…pa cu vidit…ne zuri mi se nikam totalni zen. Svi su tolko skulirani. Navecer na zajednickoj terasi …ekipa slika, pljuga, igra se sah, cita se, tu i tam neko prica….al ne precesto. Zbilja sam odusevljena.

I ne znam jel sam napisala …u pravilu je mala stazica na otoku betonirana, pola nje…druga polovica je blatnjavi put…gore dole…dost je brdovit otok. Setnja je zbilja ko po dungli.

velika pusa i veliki mah.

Ak se ne mogu javljat…sori…zbilja je tesko uhvatit signal.

Cmok

Zadnji dan Bangkoka u ovoj rundi

Helou Helou……poklone ste razmotali, Božićne ručkove obavili….sad dijeta do Stare godine 🙂

Meni se za sad ne sviđa klopa tu – možda nisam imala sreće. Al zbilja mi se diže želudac kad jedem. Sve je tak začinjeno – dok jedem pol vremena provedem brišući nos il plačući. Ak nije ljuto onda je napravljeno s kokosovim mljekom i onda je jelo nekak ljigavo slatko….od čega mi se zbilja povraća. Smršavila bum. Nije loše 😉

Kroz nekih sat i pol uzimam taxi i idem na autobusnu stanicu i lovim bus za Ranong – noćna vožnja, otkud bi u jutro trebala uhvatit neki brodić za mali otočić Ko Chang, di je plan – da nema plana.

Jučer sam išla u potragu za baterijom za laptop i fotić. Kupila sam fotić. Navečer sam saznala di mogu nać bateriju – al jebi ga nisam otišla. Nije mi se dalo – a zbilja mi treba, blesava sam! Sinoć sam se malo tu družila s nekom ruskinjom, španjolkom i vlasnicom hostela. Što je bilo zanimljivo. Ženska spika.

Danas sam se kasno zbudila, popila kavu, nekaj klopnula…otišla podić novce s bankomata i nekaj razmijenit…da se opskrbim s kešom za otok jer tam pretpostavljam nema ni mjenjačnice (ak ima vjerujem da je tečaj koma) ni bankomata, kupila si sim karticu da imam bar neki interenet na telefonu jer tam baš nema wifija….samo u nekim bircevim( tak bar veli Lonely Planet, al ne znam dal da mu vjerujem). Laptop je teško sranje, baterija rikava za pol sata.

U svakom slučaju ak se ne javim, znate da nema neta ni wifija i da sam na otoku i da je sve ok. Ak bu tog sveg bilo se javim.

I da za one brižne….sve te silne bathe koje sad imam sam pospremila u super sigurnu torbicu oko struka….samo malo love imam u novčaniku 🙂

Cmoki cmoki….i uživajte u super dugom vikendu

Bangkok….Bangkok….ludilo

Jučer sam išla rano spavat…..spavala sam 10 i pol sati. Kasno sam se probudila. Kaj sad, si mislim! Sto godina sam od te stare četvrti, di je centar svemira u Bangkoku…. ima neki brod bus….koji mogu uzet….al kak da dobim dojam grada, orijentiram se i sve to ak sam u brodu? Prošetala sam se, naravno …znate kolko mi je trebalo? Točno tri sata! Stala sam u jednoj super pagodi….Wat Pho! Znala sam unaprijed da mi je na putu, nisam baš tak super nepripremljena! Prekrasno! Al bila sam preumorna od silne šetnje da nekaj čitam o tome, tak da sam samo gledala i uživala!

Onda sam se prošetala do famoznog Khao San Road-a (ona ulica koju sam jučer spominjala) … naravno da mi se jako sviđalo! Sve ludo za ponorit! Još je bio dan, a bilo je svega. Popila sam si pivicu, s nekim australcem, malo pospikala da ne umrem od tišine i to je to.

Čula sam svašta o Bangkoku, il ga voliš, il ga mrziš, pa il ga ne voliš, al drugi put kad si tu te osvoji. Il ga zbilja ultimativno ne voliš. Nisam previše vidla. Al je zanimljiv grad, nije loše i zbilja je ogroman melting pot. Nema čega tu nema ….sve kaj hoćeš. Začuđena sam kak su ulice čiste, super čiste. Naravno da smrdi i sve kaj već treba, pun je smoga i to – al čiste pločnike.

Prošla sam kroz China town, inače na plažama se ženama nudi da ih se depilira s neka dva končića – zum, zum i gotovo. Čini se fora, nisam nikad probala. Al sam sad u tom China townu vidla kak sjede domaće žene napudrane s onim puderom za bebine guze i ove im depiliraju facu – cijelu. Pa ak mislite da se depilrate dovoljno, uvijek može još 🙂

I jako mi je smiješno, kak oni tu imaju kralja, pa su stalno neki prosvjedi, kad sam bila u Laosu je bila zatvorena granica, imali su tu policijski sat i sve. Al slike kralja su po svuda, kaj je još luđe ekipa hoda s majica ” I love the king”…. ne znam jel to humor, il kao za ozbiljno. Al je šašavo.

Tolko za danas, malo mi je nemoguće fotkat kad je ludilo od ljudi svuda oko mene, jedva hodaš kroz tu gužvu….mislim da bi me bacili s pločnika kad bi izvadila fotić….tak da ne tipične fotke…al bar su tu.

Sve znate uživajte u ovoj Badnjoj večeri! Sretan Vam Božić! Ovdje ekipa u kafićima (konobari, prodavači …) hodaju s onim kapicama od deda mraza, šoping centri imaju borove (plastične) ko i kod nas, ispod meću vatu ko snijeg, lampice, neke šašave kuglice – ekipa se slika oko toga ko luda. Jako smiješno. Ne slavi se Božić, tu je to cirkus – sprdnja od našeg blagdana.

U svakom slučaju nek vam je super, super super radostan i svečan ovaj i sutrašnji dan. Uživajte u toplini blagdana. Sretan Božić i super velika pusa!

 

 

Šareni hinduistički hram

Šareni hinduistički hram

Ogromni Buda u Wat Pho-u....

Ogromni Buda u Wat Pho-u….

Stopala od Bude

Stopala od Bude

Wat Pho

Wat Pho

Wat Pho

Wat Pho

Wat Pho

Wat Pho

Wat Pho

Wat Pho

Wat Pho

Wat Pho

Khao San Road - ne čini se šašav, ali je

Khao San Road – ne čini se šašav, ali je

Old town - pravi je šok, vidjeti ovak male kućice

Old town – pravi je šok, vidjeti ovak male kućice

Slika kralja na jednoj zgradni - bacite oko na žice :)

Slika kralja na jednoj zgradni – bacite oko na žice 🙂

Under construction....po svuda, svuda

Under construction….po svuda, svuda

Malo moje atmosfere, da vani dok pušim, znam da je Božić! Sretan Vam

Malo moje atmosfere, da vani dok pušim, znam da je Božić! Sretan Vam

Tajland, treća sreća = super sreća

Ta na na na – nakon presmiješnih pokušaja prelaska tajlandske granice bez vize, pa spuštanja do Vientiana po vizu, pa nakon znate svi čega….. i nakon sedam mjeseci u dragoj Jaskici, evo me u Bangkoku. Niko sretniji od mene. Luftam glavu na plus 28. Imam novu putovnicu, finu poštambiljanu vizu za Tajland, kartice, čaroban rozi Canon – koji su mi posudile divne prijateljice, oprani ruksak, krasne plave sandale koje me ne žuljaju a koje su mi moje prekul cimerice s posla kupile dok sam još bila u Burmi, finu tanku malu vreću od Andree, super sigurnu malu torbicu oko struka za putovnicu i kartice – s kojom me tata počastio. Ko u snovima. …puno sam bolje opremljena nego ovo proljeće – hvala vam

Tolko sam van sebe, da ne znam kaj bi od te mega sreće.

Sad kad sam tu, nemam osjećaj da sam u ovom otkačenom kutu svijeta bila prije sedam mjeseci, ko da sam se jučer skitala po Laosu. Možda sam i tolko hepi, jer mi je prst sudbine htio nametnuti Tajland kao ultimativnu prepreku. Čak je i tranzitnu vizu za Tajland, bilo teško dobit. I onda kad me se tješilo mi se govorilo – bolje je da nisi otišla u T., možda je to sudbina, možda bi ti se nekaj još gore dogodilo da si otišla. Znam dobro zakaj se to tad govorilo. Al nema babe roga i Krampusa. Samo je Sveti Nikola tu, ulaštimo čizmicu, napišemo pismo i darovi nam samo padaju unutra. To tak je ….i ja u to ultimativno vjerujem. Nisam pisala pismo Svetom Nikoli ove godine, al sam dobila ultra poklone. 

Ne tvrdim ja da ne djeluje i ne funkcionira priča s baba rogom, al ko nju šljivi. Imamo Svetog Nikolu s puno boljim principom. 

U studenom su me tak jako zasvrbili tabani – da je to već bilo za dijagnozu. Kak prave ljubavi nikad ne završavaju – tak ni moja priča s pakiranjem ruksaka, ne može završit. Meni su ovi leptirići koje sad imam omiljeni i nema se tu kaj dodati. Di bum sutra, kaj bum jela, di bum spavala, od kud vozi bus – to su mi omiljena pitanja. Kaj mogu nego plakati od sreće!

Zakaj sam sad u Tajlandu? Tu je sunce, nema ebole, i nadam se da nema ISIL-ovca. Meni je to čist dosta. A za sve druge ljubavne priče se tajming mora drugačije posložiti.

Ajmo mi nazad, na moju današnju situaciju – obavila sam avione, došla do hostelića, sve negdje oko 7 u jutro, vi ste debelo spavali, jer sam tu šest sati u plusu – i doći će mi Nova Godina prije 🙂

Bangkok – oooo Bože mili, koji grad…8.5 milijuna ljudi (pročitala sam na netu)!

Dok sam se vlakom vozila do “centra” sam bila šokirana – kolko ogromnih zgrada. Nikad to prije nisam vidla. 

Smještena sam u malom hosteliću, nije u centru, trenutno sam jedini gost …..to mi se ne sviđa. Nisam baš u điru za luda tulumarenja po onom poznatom Ko San (ulica poznata po partijima i hostelima-ne znam kak se točno piše), tak da sam solo brijač. Nema veze ….. do sad sam se muvala po tom kvartu…pojela ručak za famoznih 7 kuna ( nije niš valjal), popila pivu za 10…..istuširala sam se, kosa mi se posušila za 5 minuta na suncu….i još ću se tuda malo šetat, jer mi se neda ić do centra. U avionu nisam spavala uopće….kaj da vam velim letila sam sa China Airlinesom….ah ah ah…nije baš nekaj. Nisam ni oka sklopila trenutno sam budna neprestano od ponedjeljka u 5 u jutro. Tak mi i mozak funkcionira!

Niš specijalno mi se nije dogodilo, al sam sretna ko malo dijete! Hvala svemiru i svima divnim ljudima koji su mi pomogli da se ovo zbilja dogodi.

Nadam se da ste već nabavili borove …. imam jednu malu preslatku kuglicu…..za atmosferu al i zato jer znam di su ljudi koje volim i znam kaj ćete svi sutra raditi – napravit ću to i ja nekih šest sati prije vas!

Velika predblagdanska pusa!

hvala vam na svemu :)

Evo me na samom kraju!

Hvala svima kaj ste sudjelovali u ovoj maloj pustolovini, pratili ovaj smijesni djecji blog i kaj ste mi zbilja bili velika podrska. Hvala vam na svim divnim meilovima, porukama i komentarima. Ovdje sam se  prosipavala, nadam se da mi nis ne zamjerate.

Nemam mobitel, nemam nikakve brojeve telefona, u Jaski mi je iskljucen telefon i nemam internet……. u petak poslje podne sam u jaski…racunam na petkovnu pivu, znate di zivim 🙂 ….ak se ne skljokam zbog vremenske razlike.

Veselim se Jaski, nadam se da je temperatura ljetna i da necu morat izvlacit veste.

Lazy days in Vientiane II.

Jucer sam pokupila famoznu tranzitnu vizu za Tajland i to je to.

Čini mi se nevjerojatno. Bila sam u 6  razlicitih ambasada u (Tajlandska, Malezijska, Britanska, Njemacka, Ruska i Kineska)…ludi putevi povratka.

Polako se svi razilazimo, ostali smo jos samo Mahmoud i ja i u četvrtak oboje gibamo. Svako od nas je ultra sretan da se našao baš u ovom gradu, u ovo vrijeme, u ovom hostelu.  Svi smo imali svoju vrstu problema i vjerojatno bez ostalih bi nam bilo teško funkcionirati.

Nemogu si zamislit tri tjedna u Vientianu bez ovih ljudi!

Vientian je grad kojeg sam upoznala ko ni jedan grad prije. Nisam vidjela najveće znamenitosti, al sam ga osjetila i totalno sam ga zavoljela.

Noćni plac obožavam,  luuuudoooo prefina hrana. Obicno odemo tam, izaberemo nekaj, kupimo cugu  i imamo cijelonoćno kino na terasi hostela.

Hostel je u samom centru i ima malu, malu terasu koja gleda na ulicu. Blizu nas je parkiralište za tuk tuk-ove. Obično se od tuk tuk šofera sve može nabavit, komadi, lady boyevi, droge, kaj vam god treba. Noćna ponuda se naravno obogaćuje.

Znači, oko 22h se na čosku kod našeg hostela poćnu skupljat lady bojevi. Zanimljivo je gledat ko su mušterije!  Vientian ko i svaki grad ima svoje likove, lokalne specijalce. Dok sjedimo vani oko 3, 4  u jutro svi ti čudnovati  likovi nam se priključe i za neke od ovih priča bi radije da ih nisam nikad čula il vidla. Al jesam! Za neke od večeri bi sve dala da se ponove jer su tolko lude da si to ne možete zamislit.

Noćni i dnevni Vientian nisu za prepoznat. Noćni Vientiane je ultra  bizaran i kad misliš da je  večer dosegnula vrh, uvijek, al baš uvijek slijedi jos veći super vrh! Smiješno je da se za sve ovo ne trebaš maknut iz terse hostela.

I na kraju, ako je jedini način da doživim sve ove stvari bio da izgubim putovnicu, vrijedilo je i ne žalim. Sve se događa s razlogom!

Puno pusica vam šaljem, uskoro se vidimo!

Đubrenje u Vientianu

Morat ću se vratit doma kroz nekih 10 dana.

Stvarno sam sretna da sam imala priliku putovati ovolko. Život je nepredvidljiv i sve je dobro, baš ovak kak je.

Svima vama koji ovo čitate je očito je da imam problem, da sam ogromna “zbrčka” i da se nikad nisam uspjela dovesti u red. Kad pokušavam bit “nezbrčka” to je tolko naporno i to tolko nisam ja – jednostavno ne ide i kaj sad 🙂

S druge strane, zahvaljujući tome uskoro pijevo kavu, pivu il gem. 🙂 …ne zvuči loše 🙂

Već sam dulje od deset dana u Vientianu, u hostelu koji se zove Vientiane Backpacker – 20 nas je u sobi i osjećam se ko da imam zamjenski dom i zamjensku obitelj.

Ekipa koju sam tu upoznala je prekrasna, ljudi koji su mi trebali u ovakvoj situaciji i pomogli mi da u miru mogu završit putovanje. Bez žaljenja.

Upravo ekipa na putu može moji trenutni problem jako dobro razumjeti. Kad god da se dogodi, za sve je povratak doma šok – jer jbg tu je sav život na ulici, sve izgleda drukčije i život s ruksakom na leđima je drukčiji od života doma. Ni jedan dan na putu, nije imao nikakve sličnosti s ni jednim danom doma. Nakon nekog vremena to postane norma i povratak je težak. A kad to nije plan, mozak igra čudnu igru i lako je past u depru.

Dok čekam papire i dok ne posložim neki suvisli povratak doma  imam “đubrenje u Vientianu”…..taman ono kaj su mi neki od vas poželili 🙂

Ekipa s kojom se družim je šarena od 22 do 68 godina. Svi smo dugo u Vientianu, većina nas po drugi put. Totalno smo u laganici. Uglavnom smo svi tu zaglavili. Napravili smo si da nam bude lijepo i sad ne želimo baš otići.

Pomogli su mi da prihvatim svaku životnu situaciju sa zahvalnošću jer svako iskustvo je lijepo. Moji gubitak putovnice nije nikava tragedija, ništa zaista loše mi se nije dogodilo. Moram doma i to je sve.

Naši dani se sastoje od kava, indijskih restača, roštiljanja po drugim hostelima, visenja na terasi i jednostavno nerađenja ničeg – baš ono kaj volim 🙂

Svima nam je Backpacker novi dom, svi dobivamo ekstra dodatke uz doručak, poklanjaju nam robu u hostelu i slične stvari.

Kak sam već napisala sve pagode su iste, svi gradovi slični, ljudi su ti koji prave razliku. U mom slučaju na kraju putovanja sam upoznala ljude kakve sam tražila. Super smo kliknuli, prava energija, slična brija….i jako sam zahvalna na tome.

Kak bi Robert, deda Kanađanin rekao – I am impatient men, i dont wont to wait to die to see haven, so i am 68 years in heaven. I to je to! Kužite briju!

Stay in heaven!