Rolerkoster dan

Rolerkoster dan! Zabavan i lud, ispunjen svim mogućim raspoloženjima i osjećajima.

Poziv sjevera je bio magičan.

Pokazao mi je duboke slojeve snage, upornosti, ljepote, ali i straha, panike, sumnje, neubrojivosti… I na kraju me naučio voziti bicikl. Sjever je za zadnji dan ostavio skoro sve moje „nikad“ varijante , bacio ih pod kotače i rekao – ajde vas dvoje, pokažite se!

Bicikl je govorio – ajde majstorice, idemo, ja to mogu, mogu! Mogu to!

Ja sam ponavljala – jesi siguran? Nećeš zasrat? Nećeš?

–  Stavi te bisage, pošalji pusu nebu i idemo! Ajde!

–   Kud mi idemo?

Zadnjeg ludog jutra krećem u pljusak u kakav nikad još nisam krenula bajkom! Duple tajice, dvije majice dugih rukava, vjetrovka. Čarape! Stojim takva na cesti  i proučavam oblake – jasno mi je da će ovo trajati danima.

Plus nenormalan frižider, plus vjetar, plus kolona kamiona na 91-ici.

Kamioni ne dolaze u obzir danas. Kud god, samo ne u kamione. Gledam u Mapy.cz, genijalan češki app, pokušavam naći put bez kamiona. Poklikam kaj trebam, spremim to.

Prelazak rukom preko rame – budi mi dobar!

Start je bio divan, kiša me bacila u centrifugu i isprala iz glave hrpu sranja. Kad su se duple tajice nasaftale kišom, kad su nožni prsti počeli plivat u olimpijskim bazenima tenisica postalo mi je manje super. Mapy.cz i njegov sporedni put uz Vislu odveli su nas na uske betonske ploče, zarasle travom,  postavljene još 1988.  Mobitel, mokar u džepu, potpuno se zblesiral i samostalno poziva. Čujem glasove poznatih ljudi oko sebe i mislim da sam konačno i definitivno prošvikala. Bajs poskakuje, stvari ruže, izazov za pucanje guma. Govorim naglas bicu – Molim te, bil si divan, još malo!

Izlazimo iz šume i napuštamo betonske ploče, Stojimo pred nekakvim neobičnim zidinama, Nije mi jasno gdje smo?  Nema smisla gledat u mobitel tražeći lokaciju, on trenutno ima svoj neovisni program. Na pameti mi je samo prva birtija, pogled luta tražeći prvo toplo mjesto. No, iza zidina asfalt zamjenjuje serija kamenih ploča. Znam kaj kamene ploče znače. – Jebote, pa kaj je ovo? Nemre biti, nemre biti! U skladu s tim moj bajs najveselije i najponosnije hopsa po izlizanim kvrgama. Nakon 500 metara ispred mene su se izdizale zidine starog grada Gdajnjska!  Nikakvih nagovještaja, nikakvih predgrađa, samo, hop i evo nas na dugo željenom cilju, u samom srcu starog grada.

 Suze, smijeh, sve odjednom. – Majstorice, daj to pogledaj, evo te u Gdanjsku!

Bicikl je toliko ponosan da očekujem eksploziju svaki čas. Bez ijednog krca, bez ijednog cvila, dugo je i savršeno gospodski klizio cestom. Prelazim nježno rukom preko okvira – Najbolji si, došli smo! Jebeno smo došli! Bazeni u tenkama su isparili, više nije zima, više nije grozno!  Vadim mobitel iz džepa. – Take a photo! Prolazim kroz slavni ulaz u Dugu ulicu!  Auuu, gle, Neptunova fontana!  Za zbilja!  Ulazim u kafić, voda curi s mene. Kava i piva! Sve odjednom! Sve! Tresem se i smijem se! I dalje ne vjerujem da smo bajs i ja u tom našem Gdanjsku!

Sve loše, sve mučno, sve kuknjave,- sve su bile vrijedne. Sve je vrijedilo. Sjever me pozvao, Gdanjsk me pozvao. Ne vjerujem sebi, al vjerujem tim tajanstvenim svemirskim pozivima. Znaju bolje od mene i nikad ne pogriješe.
A znameniti Gdanjsk?  Nemam za reći ništa što bilijun puta ranije nije rečeno. Ako niste bili, odite odmah sada! Kiša me do zadnjeg dana sprječavala da odemo do Baltika. Kad su se mokre tajice posušile stala je i kiša. – Ajmo u đir!

Da…. Bic je idealan za malo razgledavanja. Vozikali smo se gradom do Baltičkog mora. Preko Stocznije i Zaspe. Za Stoczniju ste vjerujem svi čuli, to je ono glasovito brodogradilište u kojem su se proizvodili ratni brodovi za potrebe njemačkog II i III Reicha. Današnja Stocznia je nakon rata postala koljevka poljske slobode, rodno mjesto Solidarnosti. Neki njezini dijelovi su i danas u funkciji, ali većina nije preživjela zub vremena. Ako u Gdanjsku idete u ludi noćni izlazak, znači da idete u ponosnu Stoczniju. Na putu za Baltik je Zaspa, bacite pogled na divne murale i bit ćete do kraja začarani.  

Bic je u transu. Dok smo iši prema moru opet se javio:
– Došli budemo opet, jel da? 
– Išal bi opet? 
– A ti kao ne bi? Sjeverniji sjever ha? Oćemo nekad još malo sjevernije? 
– Hoćemo nekad, nije tak sivo. Jel da?
– Evo nas, pogledaj ovo more, nemre bit sivije, zato bumo došli opet. Po hladnije i praznije, gle kak puše…. ha? Još bi malo toga? 
– Da, nekad ćemo doći ovdje ponovno, po sjevernije hladno sivilo. Obećajem da hoćemo.

Zadnja piva! Sutra će nas vlakovi odvesti na plus 30. Odvest će nas čistoj mirišljavoj robi, veš mašini, neograničenoj količini gaća i čarapa i jednom divnom psu koji mrzi bicikle….

Moj bicikl je zaslužio samo svoj post, čvrst ko stijena i uporan ko mazga. Možda se to dogodi kad dođem doma, a možda i ne…

Do tad, što god da vam znači “zavrtit pedale”, ne propitujte previše, ne čekajte savršen dan, savršeno vrijeme, savršeno društvo, savršeno raspoloženje, savršene ceste, savršenu temperaturu – kad uhvatite trenutak krenite u to svoje, pa kakvo god da je, s razlogom je takvo i sigurno je vaše! Šaljem puse i zagrljaje iz ponosnog Gdanjska…..dođite nekad vidjet njegovu čaroliju, krvavo ju je zaslužio!  


Kamionska kuknjava

Svako jutro se pitam koji me vrag tjeral na sve ovo? Godišnji odmor je kratak, a u mome svjetonazoru  za sreću moraš na bajs! Razmišljala sam najprije o  Andaluziji i Portugalu, no kilometri i brda su taj plan odgodili za neki dulji godišnji. Pravac u prostoru je bio slijedeći izbor. Jasan i jednostavan  pravac, nikakav cik-cak i nikakvo kruženje. Do Delte Dunava? Da, fantastično! No, odustala sam i od toga, da sad ne objašnjavam…Pravac? Pogled se zalijepio za Baltik. To je baš lijepi pravac. Baltičko more? Ravno po pravcu do Gdanjska? Ha? Jel to? To je!

Sivi šarm sjevera. Možda nije tak jako sivo? Možda bi ipak trebala probati nešto kaj po defaultu ne volim.

Kak izgleda kad hard core provincijalka dođe bajsom na puno prometnije ceste od onih na koje je navikla? Kaj kad je Jadranska magistrala možda najgore po čem si se vozila? Kak da se iz te kamilice prešaltaš u ovo? Prvi put sam naletila na cestu krcatu kamionima već u Slovačkoj. U totalnom šoku sišla sam u travu i opčinjeno se zapiljila u beskonačne  kolone kamiona iza sebe. – Kad ja ulazim na ovu cestu? Kad točno? I kolko se prepeljam? 500m? Češka je imala svoje bisere, koje sam se trudila izbjegavati. Par kilometara, najviše 15.
A onda sam ušla u  Poljsku, -kraljicu majku svih svjetskih šlepera!

Kolko kamiona je dnevno na poljskim cestama? Koliko  običnih teretnjaka, kamiona s prikolicom, tegljača s poluprikolicom, truck platformi i ostalih neimenovanih truck modela?  Kolko ih ima? Kud idu? Vidim samo njih. Malom seljačkom umu to nije jasno! – Kud ćete vi, ekipa? Kaj važnog prevozite?

Moj zamišljeni pravac sistematski izbjegava ceste označene s dva broja, tj. magistrale,- ali samo do raskrižja na kojima to prestaje biti moguće. Na raskrižjima ispred gradova obično se svi smjerovi  slijevaju u jedno zastrašujuće usko grlo pa ko živ ko mrtav!  Od A do B samo cesta s dva broja. Udah! Kaciga! Duboko disanje – ajmo!

Problem nisu loši šoferi, već preuske prometnice za susret i mimoilaženje kamiona. Poljski vozači nisu pijani luđaci, nisu manijaci koji sumanuto jurcaju i loži ih ideja da zgaze bicikliste. Poljski vozači se voze po rizično preuskim cestama. Za bicikl tu nema mjesta. No, moj bicikl je, nekim čudom, ipak tu, stisnut među tutnjećim divovima.  Zajedno manevriramo i nadamo se doći do svoje točke B. Na tim cestama ja sam gnjavaža, iritirajuće smetalo, „traktor“ naših cesta. Kolona se brzo stvori iza mene. Kad se ukaže prilika skrenem na livadu. Pustim kolonu, malo predahnem pa opet pičim dalje. S vremena na vrijeme, kad kamion projuri uz mene, nestabilan bicikl gubi ravnotežu, ruke mi se ukoče od čvrstog držanja volana i fijuuuu, -zapeljam se odlučno desno, ravno u travu!  Ko kreten. Previše sam nestabilna. Na praznim cestama me čak zaljulja kamion koji ide u suprotnom smjeru. Nemam vremena za prostote. Nadam se da je pakiranje najtežih stvari na desnu stranu mali osigurač, ak padnem ne padam pod kotače.

Uparkiravam se na svaku autobusnu stanicu. Sjedam na pločnik i hipnotizirano ih gledam. Žalim i njih i sebe. Neki tipkaju po mobitelu. Znam da može biti i gore od ovoga. Naravno da može. Za gore od ovog nisam kapacitirana. Ako ikad poginem na bajsu, molim svemir da to bude u najbržem spustu, uz odabranu mjuzu  dok mi kosa vijori, a  prekrasni  pejsaži se odmotavaju kao na filmu. Kad već razmišljam o glupoj pogibelji, nek samo ne bude na nekoj smrdljivoj, ružnoj cesti…

Ovo nije lijepo. To mi je jasno. Ne zabavlja me. I dok mi kosa mlatara po licu resko isparavajući ispušne plinove, pitam se  čemu ovo uopće? Gledam kartu po nebrojeni put i mogu birati +100 km ili ovo? Biram ovo.

Bic i ja imamo ritam u kojem 50 km traje cijelu vječnost. Koncentracija 100%. Umorna sam od ovog. Ništa lijepo. Gledam kartu. Ništa.

Najčešće, ipak, vozim po malim  bezimenim putovima koji  skrivaju tisuće radosti, iznenađenja, neočekivanih ljepota, jezera, potočića, šuma i slikovitih starih sela. Vožnja po tim pokrpanim cesticama prepunim rupa je ko skakanje na trampolinu. Tu i tamo i po njima projurca zalutali kamion. Vrhunac doživljaja je susret s nekoliko kilometara dubokog močvarnog mulja  koji me naučio unaprijed provjeriti sve sumnjive alternativne „zelene“ putove. Mulj znači guranje. Mulj znači da se zadnji kotač ukopava dok guraš bajs. Mulj je možda gori čak i od kamiona. Za moje gume je i makadam gori od teretnjaka.

Asfalt bez kamiona, ako može? Asfalt bez kamiona koji neće dodati 100km dnevno na moj smjer?

Može to? Za dekor raspoloženju još je udario jak vjetar, počele su kiše, temperatura je brutalno pala, a  ispred je još 180-190 km.

Jel to taj sivi sjever kakvog ne volim?

Pogled na prognozu znači samo jednu stvar – ako želiš doć kud si krenula moraš izać na tu cestu, među te kamione i biti mokra. To ili ćeš ostat u Torunu.

Da bi mi taj „sjever“ ušao pod kotače …….moram izać na tu cestu. Mora biti sivo, dosadno, mokro, hladno, vjetrovito…..nakon duboke kontemplacije i finih torunskih kava  jasno mi je kud sam krenula. Jasno mi je da se ovdje nikad više neću vratiti, jasno mi je da ovo  nije „moje“ mjesto. Jasno mi je da je u Mađarskoj neko pustio play na žuta obrađena polja, povremeno prekinuta sa poljima zelena blitve i da to traje već tri tjedna. I kamioni! Tema putovanja su kamioni… 

Šaljem puse

Fotke nek budu predah od teških vozila!


Dok misli mi vrludaju

Ulazak u Poljsku simbolično je najavio mogućnost da se zbilja dopeljam bajsom do Baltika. Nisam htjela prekinuti već donekle standardnu bic rutinu, totalno drugačiju od mojih uobičajenih dana. Htjela sam pregaziti tu dugu cestu, sa svim uobičajenim idiotarijama – s kamionima, kavama iz automata, hranom iz nekog odvratnog supermarketa, prevrnutim biciklom, poderanim kočnicama, smrdljivim stvarima. Ignorirala sam sve priče o pripitim poljskim vozačima koji mrze bicikliste – svuda nas mrze, svi jure ko luđaci, svi pretiču i dovode bicikliste u lude situacije. Prebrodila sam  fazu u kojoj me iz dubokog sna budi tutnjanje kamiona. Htjela sam da se egzistencijalni hard core bajsa nastavi i da, bez obzira na sve gluposti, dođem kud sam krenula. Jednogodišnje pumpanje ega ili što god to je.

Lako se ne računa, lako ne znači ništa. Lako podrazumijeva nula truda. Lagano je dosadno. Pa nek ta Poljska bude kakva god je. Ova vožnja je tak i tak potpuno suluda i neobjašnjiva sila u kojoj je samo smjer važan. Jednoumlje, 100 m i stani, 300 m i obriši znoj, 3 km i popij vode, prva osoba na dvorištu i traži vode. Odmori ruke od kočenja, odmori noge od mizernih brdašca. Kad je jako loše pusti mjuzu. Puni telefon. Spavaj. Peri gaće svaku večer. Pojedi pizzu kad imaš priliku. Imaj 4 peciva u bisagama. Piji elektrolite. Gutaj magneziji. Tak i tak te boli. Pogledaj pejzaže. Klik s mobitelom. Sve fotke su ti iste. Sjedni u travu. Sjedni na sunjaru. Opali uvijek isti selfie da znaš da si zaista bila tu. Kolko km još? Pogledaj di je plava točkica na Google mapi. Nasmij se, sama si to izabrala. Sljedeći godišnji ćeš provesti na plaži ispijajući koktele. Snimi si video s jasnim uputama što ćeš raditi na nekom novom godišnjem.  Nasmij se na kraju videa  jer se to neće nikad dogoditi. Nasmij se jer točno znaš zašto ovo radiš. Nasmij se jer to voliš. Nasmij se jer je ovo ljubav. Nasmij se jer je vožnja veća od života. Nasmij se jer imaš nenormalan ukus. Nasmij se, ništa nije slađe od boli u nogama. Nasmij se jer si ušla u Poljsku, Veliku Poljsku. Nemaš pojma o toj zemlji. Pregazit ćeš ju od juga do sjevera, zato jer možeš i trebaš  znati da možeš. Smij se ko budala, jer si ogromna budala.

I u tom modu…

Glubzyce, Glogowek ….ispali vili iz torbe. Razvučeš osmijeh i ne želiš stat. Ne želiš nikad stat jer nema velikog smisla prestat vrtiti pedale. Kad staneš nema Glogoweka, sve je doma. Istovremeno ne želiš otići, želiš tu sjediti, ako može zauvijek. Tu želiš zauvijek gledati jutro i piti prvu kavu. Ipak odlaziš, okreneš se – možda nam se dogodi drugi put.

Dalje, voziš dalje! Što skriva taj dalje? Moszna dvorac, Harry Potter dvorac! Hitlerov nikad korišten amfiteatar. Odspavaš. Miris jutra, kava, pedale! Što skriva dalje? Očekuješ peciva na parkiralištu Lidla. Lude poljske ceste, lude šofere! Povremeno pogledaš plavu točkicu i budeš tužna jer ćeš uskoro doći kud si krenula! Pustiš si mjuzu!

U 5.00 zazvoni alarm. Rado bi spavala! Napraviš si kavu. Izađeš van. Klik na bisagama. Dok grad spava, izlaziš iz njega. Ulice su prazne, ceste su prazne. Oblačiš majicu jer je hladno. Razvučeš osmijeh, najiskreniji jer znaš da život ne može ponuditi ništa ljepše od ovog. Samo sada! Pustiš mjuzu!