Gori – zamrznuti kult

Hodam prema autobusnoj stanici u Tbilisiju i razmišljam kamo će me odvesti maršrutka u koju ću sjesti…

E pa, naravno, nemam pojma.

Dolazim na kolodvor i stari, debeli, ozbiljni Gruzijac snažnim glasom urla – Gori, Gori!

Valjda on zna.

Po čemu je to Gori poznat? Zvoni mi ime, netko je tam rođen, ali tko??? U jednom trenutku me zabljesne – Drug Staljin! Oooo pa bravo za mene, debeli Gruzijac je dobro odabrao. Očekujem da tamo ziher prodaju majice i kape sa Staljinovim brkom. Tata će biti oduševljen!

I evo, tu sam. Hodam Gorijem i mislim si – oooo blagi Bože, od svega prekrasnog u ovoj zemlji – evo me u najružnijem, sivom  gradu. Točno pet kafića. Jedino čega ima u izobilju su frizerski saloni!

Prihvaćanje je umjetnost. Kupujem si kačapuri i sjedam na klupicu u parku. Mrka lica, glasni, nerazumljivi jezik, prebrza vožnja. Ostaci kulta karizmatiku koji je nekad davno ovaj grad ubacio u povijest.

U Goriju su uspjeli zamrznuti to olovno vrijeme. Ostavili su čitav niz nekadašnje stvarnosti netaknutom. Staljin je nestao sa scene prije nekih 60 godina i današnjim generacijama se fućka za njega. No, na neki suludi način ipak se furaju na Staljinov lik. Njihov je grad najpoznatiji po dječaku koji je iz Gorija  otišao u veliku Rusiju stvarati svjetsku povijest. Današnja Gruzija se jako trudi oponašati kapitalizam i pripadati nekom globalnijem, zapadnijem društvu.

Gori ne isfurava Staljina na način kako se obično gradovi brendiraju u konzumerističkom zapadnom svijetu – ne prodaju đinđe, brkove, beretke i mini vagone. Grad čuva ozbiljnu i dostojanstvenu, sivu, socijalističku uspomenu na nekad uzdignuti kult.

Gori su krasili ogromni  kipovi Staljina. Danas su kipovi uklonjeni. Rusija je 2008. godine bombardirala Gori, Rusi su zauzeli grad na 10 dana. Nakon toga je policija zatvorila glavni trg kako bi po noći maknuli i posljednji preostali kip njihovog heroja. Stanovnike Gorija je to jako rastužilo, tako bar kažu.

Glavna ulica u Goriju se i danas zove Staljinova avenija, a najvažniji i najveći muzej u Goriju je Staljinov muzej. U sklopu muzeja je i kuća u kojoj su Staljinovi roditelji iznajmili sobu, u kojoj  se navodno rodio i živio do svoje 4. godine. Tu je i slavni oklopni vagon kojim je Staljin putovao u vrijeme 2. Svjetskog rata i kojim je stigao na konferenciju u Jaltu. Veliki diktator i silnik se neopisivo bojao letenja i aviona pa je putovao samo u luksuznom, blindiranom vagonu, teškom 83 tone.

Muzej je izgrađen 1957. godine i fokusiran je na Staljinovu mladost te važnu ulogu u 2. Svjetskom ratu. Na svakom koraku vas podsjećaju da je Staljin sredio Hitlera! Posjet muzeju završava sa posthumnom, brončanom maskom. Tako je najsilovitiji na kraju dobio bezizražajno zamrznuto, nemoćno lice.

Većina natpisa je na gruzijskom i ruskom, pa sam malo tog razumjela, al sam baš uživala najsvečaniji socrealizam art.

Teško je vidjeti ljepotu Gorija, ali možeš razumjeti pa čak i voljeti realitet u kojem grad živi.

Gori ne želi, niti nema potrebu intervenirati u prošlost. Gruzijci su preživjeli brutalna vremena. Njihovim životima i sudbinama teško bi bilo nametnuti drugačiju perspektivu.

Gori je jednostavan u svojem postkomunističkom izričaju. Nije bajkovit i nije lijep. Nemate što tu raditi. Ili imate, možete loviti ravnotežu svjetova, ravnotežu starih lada i novih mercedesa. I ako ste žena, možete biti jedina u birtiji.

Zaboravljeni cirkus

Kad sam bila klinka, ljeti je na par dana dolazio cirkus na livadu iza našeg dvorišta. Cirkus je bio totalno mali, ali je u mojim očima bio velik i čudesan. Klaunovi su imali papagaje. Djevojčica akrobatica je izvodila teške joga poze, na trapezu je plesala s obručima. Imali su ponije i točku s pesekima i majmunima. Dečko koji je timario konje je imal plavo pobojanu kosu i nosil je fudbalerku. Kad bi došli, cijeli dan su postavljali šatore i puštali muziku.  Mama i tata su me godinama vodili u taj cirkus. Htjela sam ići svaki dan, neki put su popustili mojem nagovaranju, neki put su baka i deda uskočili. Dok sam gledala cirkusantske trikove dječje oči su mi bile ogromne od čuđenja! Pitala sam se da li je to  stvarno. Šetala sam oko njihovih šatora i satima iz dvorišta u tišini promatrala kaj se tam događa. Preko dana su radili uobičajene stvari, hranili ponije i majmune. Navečer su oblačili najšarenije kostime, perjanice i pretvarali se u dostojanstvene, klasično lijepe performere. Nisu bili s ovog svijeta, al su na par dana ušli u moj. Predstavljali  su  čarobni trenutak koji svakog malog čovjeka odvodi u šareniji i zabavniji svijet.

Htjela sam, naravno, da me uzmu sa sobom, jer bi to cirkusi trebali raditi – regrutirat malu djecu. Promaknuo im je moj super cirkusantski potencijal. Najbliže kaj sam se ikad približila cirkusu je rentanje stana od cirkusantice.
Sjećam se ljeta kad moj obožavani cirkus nije došao. Tužna  tuga malog svemira. Pa zakaj nisu došli???

Kroz par godina je livada postala dosadno, sivo parkiralište. Cirkus se više nikad nije pojavio. Dolazili su neki drugi cirkusi u Jasku. Rastužili bi me, instant, fensi, dosadni, nisu  mogli razigrati dječji um. Tražila sam baš taj mali, ludi, drugačiji cirkus u kojem ponosna, stara ciganka, sa zlatnim zubima i zveckavim nakitom prodaje karte. Nije se pojavio.

Tbilisi je uspio probuditi uspomene na taj zaboravljeni cirkus.

Tbilisi je uzbudljivo cirkusantski. Atmosfera mu je čarobna. Tbilisi hrani majmune i ponije, nosi najšareniju obleku, perjanice, šljokice i sve ono kaj kul mjesta nose. S livade provirujem u tuđi šareni svijet.  Svijet nepretencioznog, neisfuranog i stvarnog arta. Čini mi se da možda i  nema namjeru biti takav – al  baš je takav.
Kipići svakodnevnih ljudi uzduž glavne ulice. Najpomaknutiji i najšašaviji sat uz kazalište lutaka – jer je kazalište lutaka toliko kul da treba biti počašćeno sa superpomaknutim artom. Najšareniji i najeklektičniji balkoni. Najluđi prozori.  Dost ludi, smrknuti i ozbiljni ljudi. Najfiniji sirevi, najfinije vino i dost dobra turska kava. Hrpa voća i povrća, valjda i hrpa finog mesa. Razrušeno i obnovljeno, moderno i old skul. Vidla sam spontano troglasno raspjevano krštenje u najstarijoj bazilici u Tbilisiju. Kupala sam se u sumpornoj kupki i poslije sam smrdila ko da sam tri dana bez tuširanja špricala vinograd! Sve to i sve ono što ne znam opisati je doprinijelo buđenju malog, šarenog svijeta iz tog zaboravljenog cirkusa.

U nastavku ću se morat malo jače potrudit primijetiti šljokice jer sam izgubila leće 😀
Šaljem puse iz cirkusantskog, šarenog i pomaknutog Tbilisija.

Kaj veliš na malo Gruzije?

Petak  je, sunce lupa na sve strane, vozim se doma s posla. Primjećujem da imam društvo! Moj omiljeni patuljak nametljivo izvodi vratolomije po autu. Razletio se. U jednoj sekundi je na šajbi pa na volanu, sjeda se na naslonjač zica i lagano me povlači za kosu! Pokušavam ga odgurnut, a on se samo smijulji! Znam kaj se događa kad je u ovom raspoloženju. Znam da nisam u toj energiji. Hoću samo spavati!  I ne kužim kaj je njemu. Pozna me bolje od svih. Kaj izvodi? Moram bit hladna i odrješita i ne smijem se napeljat na priču. Zaš ne čeka da zapadne snijeg? Ljetne ideje su mu uvijek najgore. Prošli smo to previše puta! Pojačava muziku, čaga i ignorira moj tako rijedak racio. Znam da ću kroz 5 minuta promijeniti svoje želje. Ne mogu šutiti više i naša suluda komunikacija počinje:

 – Kaj mi hoćeš reći?

– Idemo na Saljske Užance?  Jel već imaš ideju kaj ćeš raditi poslije tog jednog vikenda???

-Vratiti ću se doma i raditi sve one stvari koje već godinu i pol želim. Naspavat ću se. Neće mi zvoniti sat. To baš jako hoću.

– A jel bi malo brijala po moru, pa to je fora, to već dugo nisi?

– Ne bi, izluđuju me stranci sa svojom megaretardiranom vožnjom!

– A malo kupanje, hvatanje boje, bi to?

– Rekla sam ti, hoću biti doma i raditi na najkul nerealiziranim projektima. Nema tog prijedloga zbog kojeg ću se predomislit! Daj plis, da jednom budem na miru! Molim te, evo sad želim biti na miru!

-Jesi dosadna…ček, ček….a kaj veliš na malo Gruzije? Ha??? Ha???

Gasim klimu u autu, otvaram prozore, stiskam gas, dižem lijevu nogu na zic i uživam u udarcu kipućeg zraka. Osjetim kak mi se razvukao osmijeh na licu, al brzo navlačim neku ozbiljniju fasadu i pokušavam ga natjerat da odustane:

-Eeeejjjj, samo hoću da mi ne zvoni sat u jutro. Želim samo to! Kolko je to komplicirana želja? Može se to uvažiti?

-To je najdosadnija želja svih želja. Umrijet ću od dosade s tobom. Od svih kul ljudi na svijetu, ja sam se prisiljen družit s tom ženskom kojoj je jedina želja da joj ne zvoni sat! Propucat ću se!

Diže desnu ruku u zrak, glumi kak se puca i baca mi se na volan. Zijeva i poskrivečki me pogledava, nastavlja svoji attack ….

– Kaj fakat hoćeš da ti ne zvoni sat u jutro? Ugasim ti budilicu, oćemo tak? Daaaj, molim te, molim te, molim te….kaj veliš malo Tbilisi, malo Vardzia?  Gledala si neki dan slike od onog lutkarskog kazališta, znam da jesi. I daj ne seri! Idemo! I taj zrak te lupa i bježi ti smiješak  i znaš da idemo. I ne glumi sad gluparije nego se skuliraj. I ti tvoji projekti s papirića nikad neće biti realizirani. Daj se pomiri s tim! Najdosadnija si s tim svojim brijama, najdosadnija!

– Dobro, ne mogu više skrivat taj osmijeh – idemo!

Skače na vrh volana, sjeda, trlja ruke, pjeva i drma se u ritmu. Ja se smijem i postajem svjesna vala mega sreće. Joooj, Bože….od svih luđačkih pričalica u mojoj glavi, ovog obožavam.

Dala sam si 12 sati da iz moje glave izađe neki racionalniji patuljak, da me proba odgovoriti od ove nove hit ideje. Svi su bili tiho.

Poklikala sam sve po netu, karta mi je došla na email. I kad sam vidla kartu…dogodio se urnebes. Mala revolucija mojih imaginarnih prijatelja. Svi su imali svoje razloge zaš je to baš jako glupi način za provest te neke dane. I zaš bi ipak bilo pametnije doma spavat i gledat u zid i zaš bi bilo bolje sjest u auto i lovit ljude koji su u morskim šemama, il raditi neš deseto… Rekla sam im – Nemate pojma, zašutite, beskrajno ste dosadni. Poslušali su me. Rijetko me slušaju.

Mašem i šaljem najveći cmok iz Tbilisija!

Ukradena putovnica, krevetne buhe i pečena jaja na obalama Mekonga


Priča, natječaj i velika sreća

Prije par mjeseci sam surfala bespućima interneta i naletila na Europski festival kratke priče i baš imaju raspisan natječaj na temu Granica. Zasvrbilo me, kaj drugo mogu reći. Široka je to tema, al imam hrpu ludih, najluđih priča vezanih za granice. Moraju biti ispričane, kaj ne?

Skužila sam da je to kao ozbiljan natječaj, nema klikova – ozbiljan žiri, ozbiljni pisci su dobili nagrade prošle godine i sve je to jako ozbiljno, a ja sam malo neozbiljna….

Al nakuckala sam svoju priču, prijavila ju i pregrizla ta sva govna koja se moraju pregristi kad stiskaš „prijavi“. Očekivala sam naravno ništa, jer jednostavno – nisam ta ženska. Ali ups – nije baš tak. Od 282 priče, moja je upala u 20 finalista, upala je među 20 fakat jakih priča. Kaj da vam kažem, kad sam to vidla išla sam provjeravat jel to za zbilja moj naslov. Nastupila je totalna euforija, suze su bile na bregu, tresla sam se i nisam mogla otkucat mamin broj na telefonu da joj javim novu super mega vijest. Nisam pokupila nagradu, to bi zbilja bilo previše ludosti.

Slijedi priča o granicama, o ukradenoj putovnici u Laosu, o neimanju novaca daleko, daleko od doma, o krevetnim buhama i malo romantive da se začini sve to. …poduži je tekst….sori na tome.

Volim vas sve i šaljem puse i mašem!

Evo priče:

Na obalama Mekonga

Sjedim na maloj plastičnoj stolici u Yangonu.

Gledam prašnjave nepoznate ulice. Gledam bose svećenike kako skupljaju almove. Zamusani klinci mi u prljavim šalicama donose kavu. Kupujem cigarete na komad. Hodam ulicama crvenim od betela. Vozim se krcatim autobusima, moji suputnici uporno povraćaju u svoje male crne vrećice. Malcima tu i tamo omakne pa povrate po meni. Sa smiješkom prihvaćam takav život. Mirno polijevam vodu iz boce po svojoj majici. Trudim se ne smrdjeti previše po dječjoj bljuvotini.

Buka Phnom Penha me guši. Jurim prema jugu Kambodže u potrazi za tišinom. Upoznajem Toma koji se zaputio prema Vijetnamu. Naši topli osmijesi i radoznalost prepoznaju se u treptaju sekunde. Zajedničko stvaranje ugodne tišine ne možemo ignorirati. Mjesecima putujemo zajedno, vozimo se na motoru, gubimo se, spavamo po šumama, spavamo uz rijeke. U  bezimenim selima kucamo na vrata i molimo za krevet.

Stvarnost nam izmiče.

U rano jutro dolazimo na granicu Laosa i Tajlanda. Policajac s lakoćom udara vizu u Tomovu putovnicu, a meni s osmijehom kaže:

–  Gospodična, vi ne možete ući u Tajland. Trebali ste imati vizu prije nego ste došli ovdje. Ne možete dobiti vizu na graničnom prijelazu.

Ovdje, na sjeveru Laosa pokušavamo shvatiti što nam se dogodilo. U bljesku milisekunde postaje nam jasno da jako želimo nastaviti zajedno. Razdvajamo se. Po glupu vizu me put tjera 800 km južnije, u Vientiane, glavni grad Laosa.

Stari Laošan na recepciji hostela dočekuje me s toplim smiješkom. Dugo nisam spavala u dormu. Na neki ludi način nedostajala mi je atmosfera proširene i nepoznate obitelji. Vientiane je maleni grad, na obali glasovitog Mekonga. Rijeka i ja dugo se družimo. Mekong mi se zavukao pod kožu. Sjedim na obali i promatram svijetla Tajlanda s druge strane rijeke. Gledam prema Mostu prijateljstva koji povezuje dvije zemlje.

Biciklom se vozim po neasfaltiranoj cesti u predgrađu. Okrećem glavu i jedino što vidim je velika, crna, motoristička kaciga. Ruka otima moj ruksak. Kraj svemira!

Stojim na toj pustoj cesti gledajući kako se diže prašina za motorom s kojim odlaze moja putovnica, kreditne kartice i novac!

Cijelo tijelo mi podrhtava, nezaustavljivo i glasno ridam. U sekundi me prolazi jeza, znam da je moje putovanje upravo završilo.

Čim me vidio stari Laošan je instalirao pogled koji je govorio – što god mi sada kažeš, što god, ne brini, razumijem te, što god ti se dogodilo, bit ćeš u redu.

Stavlja pivu pred mene. Govori mi da ću jesti puno pečenih jaja, da će mi nakon nekog vremena u krevetu društvo praviti buhe. Njegov hostel nije najljepši i najbolji u Vientianu, vjerojatno je najgori. On razumije da sam ja iz neke male, daleke, beznačajne i nepoznate zemlje. Zna da će mi beskrajno dugo trebati da sredim svoje papire, zna da nemam novaca. Bez i jednog pitanja stavlja tu pivu pred mene, donosi mi tanjur s tostom i dva pečena jaja.

Ured Laoške emigracije mi dopušta ostanak u Laosu još tri tjedna.

Nepredvidivost puta je ono što volim i dobivam veličanstvenu nepredvidljivost puta.

U međuvremenu se u Tajlandu događa vojni udar, granice se zatvaraju. Redovi u tajlandskoj ambasadi su neviđeni. Vientiane pruža mir.

Sve izgubljene duše Vientiana su se našle u tom najjeftinijem hostelu. Stari Laošan svima je zamjenski tata. Povremeno zaprašuje krevete jer smo svi previše izgriženi od dosadnih buha. Kada novi članovi obitelji zabrinutog izraza lica stižu u hostel, on ih tješi:

-Ma ne brini, ima tu jedna Hrvatica….

Osam obiđenih ambasada, deseci telefonskih razgovora, stotine poslanih emailova. Ništa od toga mi ne može pomoći da nastavim putovanje. Najbliža hrvatska ambasada koja se bavi konzularnim poslovima je u Maleziji. Tražim ambasadu zaduženu za Hrvate. Saznajem da je to britanska.

Ne mogu dobiti privremenu putovnicu, jer to nije nešto što građani najljepše zemlje na svijetu mogu dobiti. Ne mogu dobiti ni Travel Certifikate, dokument s kojim bi mogla otići u Maleziju i onda kasnije u Hrvatsku.

Dan kada dolazim u britansku ambasadu je posljednji radni dan gospodinu koji izdaje taj dokument. Sprema se na godišnji odmor od tri tjedna i naravno nitko ga ne mijenja. Zašto bi ga uopće netko mijenjao? Nitko ne traži takve papire jer britanska ambasada izdaje privremene putovnice svojim građanima. On zapravo ne zna da li ja mogu ući u Maleziju s tim njegovim papirom. To ne zna ni djelatnik hrvatske ambasade.

Jednog dana djelatnik hrvatske ambasade gubi živce sa mnom. Nije mu jasno zašto ja tako silno želim nastaviti put. Pita se zar nije logično da samo želim doći doma? Doma sam. Kaže da mi šalje poštom Putni list i da s njim mogu isključivo u Hrvatsku.

Njega nije briga što ja želim. On samo želi arhivirati moje probleme. I zašto ja sad ne mogu biti normalna i prihvatiti da sam iz Hrvatske i da hrvatski birokrati žele što jednostavnije i što brže riješiti papirologiju i ispijati svoje kave. Kako meni to nije jasno? Pa i ja sam hrvatski birokrat i ja samo želim što prije ispuniti tablice, napisati papire, poslati emailove i piti kavu. I ja to želim.

– Ok, pošalji mi taj Putni list.

Tjedan dana kasnije imam taj najsmješniji papir u ruci. Papir koji se zove Putni list. Papir koji mi uzrokuje bezbroj problema. Zbog njega ponovno obilazim brojne ambasade. Od nas s Putnim listovima se očekuje puno idiotarija. Naprimjer, očekuje se da imamo tranzitne vize na tim najčudnijim papirima. U svim ambasadama nas ignoriraju. Konačno shvaćam u kojoj će me ambasadi najbolje razumjeti! U kojoj ambasadi u Vientianu postoji tračak našeg balkanskog mentaliteta? Biciklom dolazim na pustopoljinu u predgrađu Vientiana. Na pustopoljinu na kojoj se izdiže “raketno svemirsko uzletište”. Ruska ambasada izgleda kao da sprema katapultiranje Sputnika 2. Iza visokih željeznih vrata me dočekuje ogroman čovjek smrknutog lica. Znam da su široki osmijesi često lažni. Oduševljava me njegov raskošan ured s čijih zidova nas promatra gospodin Putin. Moja priča izmamljuje osmijeh na njegovo lice. Uzima moje papire u ruke. Ustaje, okreće broj, traži nekog službenika i govori mu:

– Gledaj, tu je kod mene neka Hrvatica s Putnim listom i treba joj vaša tranzitna viza. Vi joj iz potpuno neobjašnjivog razloga ne želite dati tu vizu. Ne zanimaju me vaši vojni udari, ne zanimaju me zatvorene granice. Ona na tvojem aerodromu uzima avion za Beč. Što misliš da će napraviti atentat na kralja? Biti će kod tebe za sat vremena. Nemoj ju tjerati da se još koji put mora pojaviti kod mene!

Trebao mi je veliki namrgođeni Rus koji će jednim telefonskim pozivom i s neviđenim autoritetom natjerati nasmijanog tajlandskog službenika da lupi taj žig na moj papir.

Potapša me po ramenu, natoči piće, razvuče osmijeh – Riješeno!

Poznati tajlandski službenik dočekuje me veselo pokazujući blistavo bijele zube. Sada lupa taj famozni žig kao da se apsolutno ništa nije dogodilo, kao da me vidi prvi put, kao da nisam pred njim stajala i plakala i preklinjala ga. Još jučer sam mu pokazivala svoje laoške papire i objašnjavala da za tri dana moram izaći iz zemlje.

Napokon avion rula po maloj pisti Vientiana. Gledam Mekong.

Suze mi klize niz obraze.

U  ruksaku često nemam stvari koje mi nužno trebaju. Zanimaju me neprivlačne i nepoznate selendre. Najčešće ipak u svojem ruksaku imam putovnicu.

Nakon šest mjeseci sjedim s druge strane moćnog Mekonga.

Gledam svjetla Vientiana. Duša mi putuje neslućenim visinama i baca pogled na drugu stranu velike rijeke. Počinje vječna igra Sunca i Mjeseca. Mjesec lagano stvara veličanstvenu svijetlu prugu nad Mekongom.

Zvijezde ističu Mjesečevu snagu. Zajedno poništavaju mračnu noć, pokazuju drugu stranu tame, veselu, razigranu stranu tame. Granica nestaje.

 

Vijetnam nekad davno…

I tak se meni jako piše, al nemam baš o čemu pisati. Prebacila sam se na “centrifuga mode” i izvukla neke stare priče iz naftalina….

Stare putne priče

U Vijetnamu sam bila dost davno, bar mi se tak čini. Od tada se dogodila hrpa boljih stvari, puno važnijih, zanimljivijih i meni dražih putovanja. Al kad pogledam unatrag – bio je to super važan put za mene. U neku ruku, čak i najvažniji – onaj u kojem skužiš – možeš to. Možeš ić sama kud poželiš. Možeš sve sama. Treba nam svima tu i tamo taj totalni boost našeg malog svemira.

Mogu prizvat taj osjećaj Vijetnama– prvi susret s Azijom, totalna pogubljenost. Totalni off, izgubljeno tlo pod nogama i fantastično velike oči i sve novo i drugačije. I miks fantazije i šoka i još puno, puno različitih osjećaja.

Hanoi, Vijetnam

Hanoi, Vijetnam

Tržnica u Hanoiju

Hanoi, Vijetnam

Volonterski kamp u Hanoiju

Znam kad sam se odlučila za taj put. Sjedila sam na poslu, kroz veliku staklenu stijenu gledala Zagreb i misla si – život sigurno nije unutar ovih zidova.  Ajde da se prošećemo po negdje daleko, daleko! Kak sam tad bila u nekim skroz drugim brijama – prijavila sam se na par volonterskih kampova . Bilo mi je tak svejedno kam ću. Nakon par dana sam dobila email da idem u Vijetnam.

Volontiralo se u kampu za djecu koja su se rodila sa mentalnim il fizičkim oštećenjima kao posljedicom brutalnog američkog zasipavanja s Agent Orange-om za vrijeme Vijetnamskog rata. Klinci su dolazili u kamp na rehabilitaciju, neki su tamo živjeli.

Predgrađe Hanoija

Predgrađe Hanoija, u blizini volonterskog kampa

Oko kampa

Na rehabilitaciju su dolazilili i ratni veterani. Kamp je bio u predgrađu Hanoia. Ta cijela priča s volontiranjem je trajala oko dva tjedna. Preostala tri tjedna sam se muvala po sjeveru Vijetnama.

Čudan je to kamp bio. Znam da sam tamo odlučila da je to moje zadnje organizirano volontiranje ikad. I bilo je. Uvijek mi se negdje daleko zgadi ono kaj doma jako volim. Tak sam u Burmi ostavila tenke za planinarenje u šumi i rekla si “nikad više”.

Volontiranje je bilo totalno besmisleno. Neprestano sam se pitala – kaj je ovo? Kaj se ovdje događa? Bilo nas je desetak. Radili smo sulude stvari – plijevili travu na nekakvim pločama, meli i čistili paučinu, krečili zidove. Povremeno smo gledali crtiće s klincima i prema slobodnoj volji se igrali s njima. Sad bi tome pristupila potpuno drugačije. Azijski mentalni sklop je potpuno drugačiji od našeg. Promišljanje i način zaključivanja nam ne prate istu logiku. Sada nebi te stvari tolko propitkivala, prihvatila bi ih. Al kaj, tad to nisam znala. Sve me je beskrajno živciralo. Suluda pripremanja hrana, potpuno nelogični načini obavljanja nekih jednostavnih poslova. Živciralo me sve, od rezanja salate, do farbanja zidova. Da sad upoznam neku sebe tamo, išla bi si beskrajno na živce. Nebi sama sa sobom kavu mogla popit. Misla bi si – koja si ti glupača.

Pljevljenje trave, volonterski kamp, Hanoi

Njamasta klopica, volonterski kamp, Hanoi

Super spavanje, volonterski kamp, Hanoi

Igrarije, volonterski kamp, Hanoi

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Gledanje crtića

U tom kampu sam čula bezbroj koma loših priča, tužnih ljudskih sudbina. Al kak smo svi neprestano bombardirani s negativom, odbijam pisati o tome.

Jedan vikend je nas par otišlo u Halong Bay ili ti “Zaljev silazećeg zmaja” ili ti super mega ultra poznata stvar za vidjeti u Vijetnamu. I kao bilo je to fora. Ne sjećam se baš najbolje.

Brod na Halong Bayu

Halong Bay, Vijetnam

Halong Bay, Vijetnam

Halong Bay, Vijetnam

I naravno da mi je tamo riknul fotić! Jel to uopće potrebno govorit? Poslije tog volontiranja sam otišla do grada po fotić da mogu dalje. Onaj moji neprežaljeni ukradeni rozi Canon iz Laosa je kupljen u Hanoiu. I to mi je bio najdraži fotić svih vremena. Baš smo si bili dobri nas dvoje. Imali smo specijalni klik. I poslije i prije njega i za vrijeme njegovog postojanja sam imala neke druge fotiće…al nijedan od njih nije bio tolko “moj.”

Nastavak muvanja po Vijetnamu slijedi….mašem

 

Zlatno lišće Mijanmara

Svi smo imuni na vizualne podražaje koji nas stalno okružuju. Na mjestu na kojem živimo stvari su više manje prihvatljive. Neki put tužan pogled otkrije bol, neki put se bol sakrije iza osmijeha. S vremenom, sve manje primjećujemo, život nam klizi. Dan i noć se izmjenjuju kao na pokretnoj traci.

Kad znam da je dosta, spakiram ruksak. Sva moja očekivanja ostaju u onom posljednjem kliku kopči na ruksaku. Očekivanja ostaju u onom trenutku kad se nadam da je sve unutra, ali u biti znam da nije i uopće me nije briga. U trenutku kad ostanem sama na aerodromu, kad prođem osiguranje…pogledam svoje razbacane stvari na onoj pokretnoj traci, pomislim: A sad kaj god, samo daj, sve igra!

I onda se počne događat ta nesuvisla igra – na prvu je sve potpuno besmisleno, potpuno ludo i šašavo. Ništa nije kak bi trebalo biti. Radim nesuvisle kilometre po zemlji u kojoj mi za 243 kilometara treba 13 sati (ok, priznajem to je najradiklaniji primjer). Vozim se il hodam i gledam taj život u neimaštini, neškolovanosti…Gledam klince kak rade, kak asfaltiraju ceste, kak s ogromnim čekićima razbijaju veliko kamenje, kak navlače hrpu tereta neprestano po svuda. Znam da u prosjeku zarađuju 2 $ na dan. Klinci prekidaju školovanje u većini slučajeva s 13 godina i počinju radit. Svijet mi pokazuje svoje okrutno lice.

I onda neki nasumični trenutak to izbriše…moj pogled uhvati nečiji najtopliji i najiskreniji osmijeh. Vidim kako posljednje zrake sunca miluju Bengalsko more. Negdje mi se ukaže prekrasan vijadukt, otkinem, razvali me totalno! Suze samo idu. Starija zamusana Burmanka kroz prozor vlaka radnicima uz prugu dodaje vrećice hrane. Suze ponovno teku. Upoznajem ljude čije mi priče zagriju srce, čiji osmijesi nisu ovozemaljski. Upoznajem ljude koji s tolikim žarom pričaju o najtrivijalnijim stvarima. Usred razgovora osjetim kako se nešto skuplja u kutu oka. Znam taj osjećaj, nešto me stegne u grlu, čudan osjećaj oko srca i pravim se da mi je nešto upalo u oko. Trenutak ljubavi koju dijelim prema svijetu, trenutak malenosti prema velikim ljudima i velikoj ljepoti.

Kad kliknu kopče na ruksaku uvijek znam da će biti puno suza. Znam sebe, malu princezu u odraslom tijelu. Ali kad suze ne klize zbog očaja, tad znam da sam premala, premala da bi razumjela, al dovoljno velika da znam kako je jedino što mogu disati i prepustiti se trenutku savršene ljubavi.

Dok se predzadnju noć vraćam do svog bungala na plaži, mjesec dodiruje more. Odsjaj mjeseca stvara liniju prema obali, u daljini Burmanci pjevaju, valovi udaraju u pijesak. Sekunda malenosti pred ljepotom. Sekunda najčišće ljubavi prema svima i svemu. Trenutak kad znam da smo ovaj ludi svijet i ja savršen par. Samo treptaj, trenutak koji vrišti – samo diši. Svijet mi šapće – ja sam za tebe taj, za mene si to ti i 7 milijardi drugih. U bljesku milisekunde smo savršen par.

Prelako to zaboravimo, dan i noć se izmjenjuju, a mi se gubimo. Trudim se pogledati izlazak sunca, dok se zimi vozim na posao. Volim pronaći mjesec i sunce zajedno na nebu, u tom kratkom dodiru dva svijeta – različita ali nerazdvojiva. Ljubav prema životu, prema drugima i prema sebi u tom ludom svijetu je važna, ne smijemo to zaboraviti. Svaki dan bi trebao završiti pogledom prema zvijezdama – hvala na ovom poklonjenom danu. Ništa se ne preslikava u beskonačnost. Znamo da su to dječje maštarije. Nitko zauvijek ne navlači vlakiće po pijesku. Trajanje – samo različiti trenuci, bolni, lijepi, ugodni, ružni. Kad to zaboravim, kupim avionsku kartu, ne zato da vidim, ne zato da imam super fotke, ne zato da imam lude priče – nego da se podsjetim na ljepotu različitosti ovog šašavog svijeta.

Svako ima svoje načine, svoje male slatke podsjetnike, svoje male, slatke ljubavi. Al ako je netko zaboravio, potražite taj trenutak – svaki dan je tu, samo treba držati oči i srce otvorenima. Vaš svijet vam želi nešto reći, želi vam prenjeti poruku punu ljubavi. Slušajte taj tihi šapat. Nemojte bit preglasni, nećete ga čuti.

Volim Vas i idem doma

Fotkice – okolica Mandalaya i vlak do Hsipaw

Konačno normalan internet.

Na plaži sam uživala. Našla sam svoje mjesto.

Totalan mir. Nema se tu kaj reći….zen. Tolki zen da nemam ni jednu fotkicu. Nisam se micala, zgorila sam i sve kaj treba.

Bacam fotkice iz Mandalaya i vlaka za Hsipaw.

Nek Vam je veseli dan

 

Yangon, ne zadnji put

Prije ću se izgubit u Splitu nego Yangonu. Ne znam koji sam već  put u ovom gradu i kolko je god smrdljiv, zagađen i bučan – volim ga.

15 sati u busu je iza mene. Sutra buđenje u 5 i ponovno 7 sati u busu i onda konačno plaža. Ludo veselje! Čim sam dosla na plus 30 imam pune baterije i dobre sam volje. I sve je za 10.

Probat ću uploadat dio fotki iz Mandalaya, al ne sve, sam ono kaj sam prije par dana digla. Internet je koma. Slijedi još drugi dio fotkica…mada na plaži vjerojatno neću imat neta.

Volim vas i šaljem velike puse

 

Mandalay i vlak do Hsipaw

Svi koji smo ikad čuli za Mandalay zamišljamo ga idilično. Današnji Mandalay je sve osim idile – prljav, bučan, razveden grad. Okolica Mandalaya je ono što sve privlači ovdje – tri kraljevska grada. Tri prijestolnice nekadašnjeg Shan kraljevstva – Sagaing, Inwa, Amarapura. Sva tri su prekrasna, al sva tri su nakrcana ljudima. Mingun je divan grad blizu Mandalaya. Htjela sam ga vidjeti i prije dvije godine.

Moji hostel je nije bio u centru, al Mandalay nema suvislog centra. Pukla je cijev u toj neasfaltiranoj ulici. Kanalizacija je, kao i u većini Burme, otvorena il pokrivena pločama koje se razilaze. Možete si mislit na kaj je ulica ličila – jedno ogromno kanalizacijsko jezero! Hrpa motora, hrpa automobila, svako malo vas neko zalije s tim užasom. U 4 dana se nije pojavila nikakva komunalna služba koja bi to sanirala.
Nakon Mandalaya sam otišla u Hsipaw. Hsipaw je udaljen od Mandalaya 243km. Znate kolko se vlak vozi – 13 sati! Koji vlak, koja vožnja! U običnoj klasi vožnja košta 1,3$. Drvene klupe, nema prozora – il se navuče neki lim preko stakla i onda se pak niš se ne vidi ili je ful otvoreno. Upper klasaa mi se nije činila tolko zabavnom. Vlak je nevjerojatno spor. Kolko sam vidla na netu, ovo je jedna od najpoznatijih i najluđih vožnji na cijelom svijetu. Neprestano se ljulja lijevo – desno. Ne možete se na wc-u popiškit u rupu predviđenu za to. U svakakvim vlakovima sam se vozila, al ovo je vrh ludosti!  Prolazi preko super poznatog vijadukta Go teik. Izgradili su ga Britanci. Čak plaćaju osiguranje svima koji putuju ovom rutom. Pomaknuto do kraja, na karti vam fino piše da ste osigurani! Nasmijalo me to.
Došla sam u Hsipaw jučer u pet popodne. Planirala sam ostati do kraja, al vraga. Neizdrživo je hladno i nemam tople robe baš nikakve. Tenisice neću spominjat. Ležim u krevetu s dva popluna na sebi i čekam bus za Yangon. Opet 15 sati u busu. Treba mi mjesto za chill, al Hsipaw nije to mjesto. Ima hrpa toga za vidjet, a ja  ko zadnja nepripremljena debosica ne izlazim iz sobe. U svakom slučaju noćas ponovo vožnja, dolazak u Yangon, spavanje i onda neš malo i blizu Yangona. Neš di je temperatura prikladna za obleku u mom ruksaku.
Uploadam dio fotki iz Mandalaya, sam ono kaj sam tam uploadala, ovdje je net pušiona i neće se uploadat, nastavak fotki slijedi.
Mašem vam.

Mawlaymyine

Na putu s plaže sam stala u Mawlaymyinu. Tamo sam bila prije dvije godine, al mi je tad bilo poprilično loše i nisam izlazila iz kreveta, osim neš pojest. Ovaj put mi je opet bilo koma. Tolko koma da sam razmišljala o povratku doma. :). Neka prehlada me opasno sašinfala. I još sam imala hrpu popratnih neugodnih tegoba. Između ostalog, ugriz neke male opake životinje, od kojeg još uvijek imam podljev na guzi.

Vidla sam sve žive super poznate pagode u okolici. Otišla sam na neki otok u blizini, mislim da se zove Bilu otok.

Nesvjesno sam bauljala okolo i nisam imala snage za autobus, mada je moja ideja bila tu ostat jedan dan, na kraju sam malo pretjerala.

U pravilu je teško nać neku drugu vožnju osim noćne. Osobito ak se radi o većim udaljenostima….i onda klasično stizanje na destinaciju između 2 i 5 u jutro. Poprilično blesavi rasporedi. Obično ostanem u nekoj prčvarnici dok ne svane. Ovaj put je autobus zaboravio stat na mojoj stanici, na slijedećoj sam došla do vozača i pitala ga jel to Mawlaymyine. Frajer me pogledao zblanuto i pitao – you Mawlaymyine, – rekla sam jes. Majstor je preokrenuo očima i vratio se 30 km. Ostavio me na nekoj ogromnoj praznoj autobusnoj stanici bez ijednog coffee shopa. Tri vozača motora koja se griju uz vatru. Kad su vidli da bus staje, luđačkom brzinom su dotrčali do mene. Zapalila sam si s njima uz vatru. Mala spika i jedan me odbacio do hostela.

Ko što pretpostavljate – nisam kupila kartu za doma.

Šaljem pusice 🙂

Mali burmanski prijatelji

Neki put imamo priliku upoznati nove divne ljude, koji obogate naše živote, a srca ispune s ogromnom ljubavi. Neki put su veliki, neki put su mali. Neki put su muškarci, neki put su žene. Neki put pričamo isti jezik, neki put ne.

Ovaj put su to, za mene, bili mali ljudi s kojima sam provela 6 divnih dana. Kupali smo se u robi, bacali se u ogrooomne valove, crtali, učili engleski i burmanski, navečer palili vatru uz plažu, plesali, pjevali…

Pokušala sam puno puta napisati ovaj post….al mi nije išlo. Teško je naći riječi za neobjašnjive puteve srca. Ovi mali vilenjaci su me osvojili. Njihov osmijeh mi je bio “dobro jutro” i “laku noć”.

Velika srca u malim tijelima šire nevjerojatnu ljubav, radost života i jednostavnost. Kad su me ti malci doživjeli ko frendicu dogodilo se neš nevjerojatno – mama im kupi lizaljku oni dotrče do mene i daju mi ju. Klopaju sladoled u kornetu i ja dođem do njih….svih 5 mi gura svoji polupojedenni sladoled…..”moraš ga jesti, moraš”.

Kad su  me ljudi začuđeno gledali kak se muvam po njihovoj kuhinji i kak komuniciram s njima – mama od klinaca bi im s najtoplijim osmijehom objasnila da pričam burmanski. Umirala sam od smijeha. Samo sam ponavljala kaj oni govore i beskrajno se trudila skužit ih i kužili smo se fantastično.

Najslađi patuljci su nevjerojatno ispunili i obogatili moji život i ovo putovanje.

Svi rade u restaču, kažu da idu u školu, imaju neke školske knjige za pokazat, al dok sam ja tam bila ni jedan dan nisu bili u školi.

Fotkice…koje su oni uglavnom pofotkali…genijalan uvid u klasičan burmanski život.

Mašem i šaljem puse i volim vas.

IMG_1959

kad sam izvadila fotić…mega sreća

IMG_1980

🙂

IMG_1977

selfi

IMG_1973

oni su u pravilu okinuli sve fotke…

IMG_2045

paljenje vatre…

IMG_2039

…i spaljivanje smeća s plaže istovremeno

IMG_2097

🙂

IMG_2146

Toto na svom radnom mjestu…ovo je unutrašnjost njihove kuće i kuhinja, da nebi bilo zabune 😉

IMG_2149

Vidite kaj je oko njih….back to basics 🙂

IMG_2158

Mama kuha…s fotkama su mi složili mali recept

IMG_2159

Jako fina klopa…

IMG_2164

uvijek je daska za rezanje…komad drveta

IMG_2167

njam njam

IMG_2169

još malo i gotovo 🙂

IMG_2171

the end 🙂

IMG_2183

male dnevne igrarije

IMG_2140

Ćuću s osmijehom od milijun dolara

IMG_2138

Zafrkant Susu

IMG_2180

Apsolutni mali kralj…

IMG_2192

I mala divljakuša….na čijem licu vidite tanaku…burmanska šminka