život

Kaj veliš na malo Gruzije?

/ Sunčana Pasecky / 2 Comments

Petak  je, sunce lupa na sve strane, vozim se doma s posla. Primjećujem da imam društvo! Moj omiljeni patuljak nametljivo izvodi vratolomije po autu. Razletio se. U jednoj sekundi je na šajbi pa na volanu, sjeda se na naslonjač zica i lagano me povlači za kosu! Pokušavam ga odgurnut, a on se samo smijulji! Znam kaj se događa kad je u ovom raspoloženju. Znam da nisam u toj energiji. Hoću samo spavati!  I ne kužim kaj je njemu. Pozna me bolje od svih. Kaj izvodi? Moram bit hladna i odrješita i ne smijem se napeljat na priču. Zaš ne čeka da zapadne snijeg? Ljetne ideje su mu uvijek najgore. Prošli smo to previše puta! Pojačava muziku, čaga i ignorira moj tako rijedak racio. Znam da ću kroz 5 minuta promijeniti svoje želje. Ne mogu šutiti više i naša suluda komunikacija počinje:

 – Kaj mi hoćeš reći?

– Idemo na Saljske Užance?  Jel već imaš ideju kaj ćeš raditi poslije tog jednog vikenda???

-Vratiti ću se doma i raditi sve one stvari koje već godinu i pol želim. Naspavat ću se. Neće mi zvoniti sat. To baš jako hoću.

– A jel bi malo brijala po moru, pa to je fora, to već dugo nisi?

– Ne bi, izluđuju me stranci sa svojom megaretardiranom vožnjom!

– A malo kupanje, hvatanje boje, bi to?

– Rekla sam ti, hoću biti doma i raditi na najkul nerealiziranim projektima. Nema tog prijedloga zbog kojeg ću se predomislit! Daj plis, da jednom budem na miru! Molim te, evo sad želim biti na miru!

-Jesi dosadna…ček, ček….a kaj veliš na malo Gruzije? Ha??? Ha???

Gasim klimu u autu, otvaram prozore, stiskam gas, dižem lijevu nogu na zic i uživam u udarcu kipućeg zraka. Osjetim kak mi se razvukao osmijeh na licu, al brzo navlačim neku ozbiljniju fasadu i pokušavam ga natjerat da odustane:

-Eeeejjjj, samo hoću da mi ne zvoni sat u jutro. Želim samo to! Kolko je to komplicirana želja? Može se to uvažiti?

-To je najdosadnija želja svih želja. Umrijet ću od dosade s tobom. Od svih kul ljudi na svijetu, ja sam se prisiljen družit s tom ženskom kojoj je jedina želja da joj ne zvoni sat! Propucat ću se!

Diže desnu ruku u zrak, glumi kak se puca i baca mi se na volan. Zijeva i poskrivečki me pogledava, nastavlja svoji attack ….

– Kaj fakat hoćeš da ti ne zvoni sat u jutro? Ugasim ti budilicu, oćemo tak? Daaaj, molim te, molim te, molim te….kaj veliš malo Tbilisi, malo Vardzia?  Gledala si neki dan slike od onog lutkarskog kazališta, znam da jesi. I daj ne seri! Idemo! I taj zrak te lupa i bježi ti smiješak  i znaš da idemo. I ne glumi sad gluparije nego se skuliraj. I ti tvoji projekti s papirića nikad neće biti realizirani. Daj se pomiri s tim! Najdosadnija si s tim svojim brijama, najdosadnija!

– Dobro, ne mogu više skrivat taj osmijeh – idemo!

Skače na vrh volana, sjeda, trlja ruke, pjeva i drma se u ritmu. Ja se smijem i postajem svjesna vala mega sreće. Joooj, Bože….od svih luđačkih pričalica u mojoj glavi, ovog obožavam.

Dala sam si 12 sati da iz moje glave izađe neki racionalniji patuljak, da me proba odgovoriti od ove nove hit ideje. Svi su bili tiho.

Poklikala sam sve po netu, karta mi je došla na email. I kad sam vidla kartu…dogodio se urnebes. Mala revolucija mojih imaginarnih prijatelja. Svi su imali svoje razloge zaš je to baš jako glupi način za provest te neke dane. I zaš bi ipak bilo pametnije doma spavat i gledat u zid i zaš bi bilo bolje sjest u auto i lovit ljude koji su u morskim šemama, il raditi neš deseto… Rekla sam im – Nemate pojma, zašutite, beskrajno ste dosadni. Poslušali su me. Rijetko me slušaju.

Mašem i šaljem najveći cmok iz Tbilisija!

Jedan dan u Yangonu 2003. godine

/ Sunčana Pasecky / 2 Comments

Teleportacija u Mijanmar!

Zamislite ovo, 2003. je godina, živite u Yangonu (tada glavnom gradu Mijanmara ili Burme), sa ostalih 5.999.999 ljudi. Na vlasti je vojna hunta. Život vam nije laganica, ne smijete pričat kaj hoćete. Svaki dan vam netko u uniformi može pozvonit na vrata i otpeljat vas na prislan rad.

Dosta zafrknuto. Prodajete neke sitnice na placu i imate motor. Motor je važana i vrijedna stvar. Olakšava vam nelak život.

Sunce je izašlo, budite se, pojedete svoju juhu, popijete čaj. Palite motor i odlazite na posao. Neš je čudno oko vas. Vidite da neš ne štima, pitate se kaj ne valja. Neš slično ko kad je prazna cesta dok idete na posao, pa gledate na mobitel je li možda subota. Eto, tolko je čudno! Sad već znate da je radni dan i ne kužite kaj se događa. Zbunjeni ste, al vam ne dopire do mozga. A zaš vam ne dopire? Zato jer vam nova ludorija nije ni u peti.

Hopa, evo zaustavlja vas policajac i objašnjava vam da su od sinoć zabranjeni motori. Ha? Ne pitate ništa, ne kažete ništa. Vaše su emocije zabetonirane iza najsmirenijeg izraza lica. Okrećete se, dolazite doma, uparkiravate motor u sobu. Nikog nema da mu objasnite kaj se dogodilo. Žena prodaje ribu na placu. Klinci kuhaju kavu u obližnjem “kafiću.” U tišini pospremate ključeve od motora.

Odlazite do autobusne stanice i ulazite u bus. Kasnite na posao, ali danas svi kasne.

Slijedeći tjedan prodajete motor prijatelju u Mawlamyinu.

Nitko ne komentira ništa, nitko ne pita ništa. I svi se u svom zenu voze u autobusima.

Napomena: 2003. godine je zabranjena upotreba motora u Yangonu. Vojna hunta ih je zabranila jer je velik broj ljudi izgubio živote na motorima.

Yangonom kruži puno priča koje objašnjavaju ovu zabranu: motorista je pokazao prijeteću gestu jednom od generala, motorista je dijelio prodemokratske letke, generalov sin je poginuo na motoru, motorista je ubio jednog od generala… Pozadina je nedokučiva. Motori se i dalje ne viđaju na ulicama Yangona

Ukradena putovnica, krevetne buhe i pečena jaja na obalama Mekonga

/ Sunčana Pasecky / 8 Comments

Priča, natječaj i velika sreća

Prije par mjeseci sam surfala bespućima interneta i naletila na Europski festival kratke priče i baš imaju raspisan natječaj na temu Granica. Zasvrbilo me, kaj drugo mogu reći. Široka je to tema, al imam hrpu ludih, najluđih priča vezanih za granice. Moraju biti ispričane, kaj ne?

Skužila sam da je to kao ozbiljan natječaj, nema klikova – ozbiljan žiri, ozbiljni pisci su dobili nagrade prošle godine i sve je to jako ozbiljno, a ja sam malo neozbiljna….

Al nakuckala sam svoju priču, prijavila ju i pregrizla ta sva govna koja se moraju pregristi kad stiskaš „prijavi“. Očekivala sam naravno ništa, jer jednostavno – nisam ta ženska. Ali ups – nije baš tak. Od 282 priče, moja je upala u 20 finalista, upala je među 20 fakat jakih priča. Kaj da vam kažem, kad sam to vidla išla sam provjeravat jel to za zbilja moj naslov. Nastupila je totalna euforija, suze su bile na bregu, tresla sam se i nisam mogla otkucat mamin broj na telefonu da joj javim novu super mega vijest. Nisam pokupila nagradu, to bi zbilja bilo previše ludosti.

Slijedi priča o granicama, o ukradenoj putovnici u Laosu, o neimanju novaca daleko, daleko od doma, o krevetnim buhama i malo romantive da se začini sve to. …poduži je tekst….sori na tome.

Volim vas sve i šaljem puse i mašem!

Evo priče:

Na obalama Mekonga

Sjedim na maloj plastičnoj stolici u Yangonu.

Gledam prašnjave nepoznate ulice. Gledam bose svećenike kako skupljaju almove. Zamusani klinci mi u prljavim šalicama donose kavu. Kupujem cigarete na komad. Hodam ulicama crvenim od betela. Vozim se krcatim autobusima, moji suputnici uporno povraćaju u svoje male crne vrećice. Malcima tu i tamo omakne pa povrate po meni. Sa smiješkom prihvaćam takav život. Mirno polijevam vodu iz boce po svojoj majici. Trudim se ne smrdjeti previše po dječjoj bljuvotini.

Buka Phnom Penha me guši. Jurim prema jugu Kambodže u potrazi za tišinom. Upoznajem Toma koji se zaputio prema Vijetnamu. Naši topli osmijesi i radoznalost prepoznaju se u treptaju sekunde. Zajedničko stvaranje ugodne tišine ne možemo ignorirati. Mjesecima putujemo zajedno, vozimo se na motoru, gubimo se, spavamo po šumama, spavamo uz rijeke. U  bezimenim selima kucamo na vrata i molimo za krevet.

Stvarnost nam izmiče.

U rano jutro dolazimo na granicu Laosa i Tajlanda. Policajac s lakoćom udara vizu u Tomovu putovnicu, a meni s osmijehom kaže:

–  Gospodična, vi ne možete ući u Tajland. Trebali ste imati vizu prije nego ste došli ovdje. Ne možete dobiti vizu na graničnom prijelazu.

Ovdje, na sjeveru Laosa pokušavamo shvatiti što nam se dogodilo. U bljesku milisekunde postaje nam jasno da jako želimo nastaviti zajedno. Razdvajamo se. Po glupu vizu me put tjera 800 km južnije, u Vientiane, glavni grad Laosa.

Stari Laošan na recepciji hostela dočekuje me s toplim smiješkom. Dugo nisam spavala u dormu. Na neki ludi način nedostajala mi je atmosfera proširene i nepoznate obitelji. Vientiane je maleni grad, na obali glasovitog Mekonga. Rijeka i ja dugo se družimo. Mekong mi se zavukao pod kožu. Sjedim na obali i promatram svijetla Tajlanda s druge strane rijeke. Gledam prema Mostu prijateljstva koji povezuje dvije zemlje.

Biciklom se vozim po neasfaltiranoj cesti u predgrađu. Okrećem glavu i jedino što vidim je velika, crna, motoristička kaciga. Ruka otima moj ruksak. Kraj svemira!

Stojim na toj pustoj cesti gledajući kako se diže prašina za motorom s kojim odlaze moja putovnica, kreditne kartice i novac!

Cijelo tijelo mi podrhtava, nezaustavljivo i glasno ridam. U sekundi me prolazi jeza, znam da je moje putovanje upravo završilo.

Čim me vidio stari Laošan je instalirao pogled koji je govorio – što god mi sada kažeš, što god, ne brini, razumijem te, što god ti se dogodilo, bit ćeš u redu.

Stavlja pivu pred mene. Govori mi da ću jesti puno pečenih jaja, da će mi nakon nekog vremena u krevetu društvo praviti buhe. Njegov hostel nije najljepši i najbolji u Vientianu, vjerojatno je najgori. On razumije da sam ja iz neke male, daleke, beznačajne i nepoznate zemlje. Zna da će mi beskrajno dugo trebati da sredim svoje papire, zna da nemam novaca. Bez i jednog pitanja stavlja tu pivu pred mene, donosi mi tanjur s tostom i dva pečena jaja.

Ured Laoške emigracije mi dopušta ostanak u Laosu još tri tjedna.

Nepredvidivost puta je ono što volim i dobivam veličanstvenu nepredvidljivost puta.

U međuvremenu se u Tajlandu događa vojni udar, granice se zatvaraju. Redovi u tajlandskoj ambasadi su neviđeni. Vientiane pruža mir.

Sve izgubljene duše Vientiana su se našle u tom najjeftinijem hostelu. Stari Laošan svima je zamjenski tata. Povremeno zaprašuje krevete jer smo svi previše izgriženi od dosadnih buha. Kada novi članovi obitelji zabrinutog izraza lica stižu u hostel, on ih tješi:

-Ma ne brini, ima tu jedna Hrvatica….

Osam obiđenih ambasada, deseci telefonskih razgovora, stotine poslanih emailova. Ništa od toga mi ne može pomoći da nastavim putovanje. Najbliža hrvatska ambasada koja se bavi konzularnim poslovima je u Maleziji. Tražim ambasadu zaduženu za Hrvate. Saznajem da je to britanska.

Ne mogu dobiti privremenu putovnicu, jer to nije nešto što građani najljepše zemlje na svijetu mogu dobiti. Ne mogu dobiti ni Travel Certifikate, dokument s kojim bi mogla otići u Maleziju i onda kasnije u Hrvatsku.

Dan kada dolazim u britansku ambasadu je posljednji radni dan gospodinu koji izdaje taj dokument. Sprema se na godišnji odmor od tri tjedna i naravno nitko ga ne mijenja. Zašto bi ga uopće netko mijenjao? Nitko ne traži takve papire jer britanska ambasada izdaje privremene putovnice svojim građanima. On zapravo ne zna da li ja mogu ući u Maleziju s tim njegovim papirom. To ne zna ni djelatnik hrvatske ambasade.

Jednog dana djelatnik hrvatske ambasade gubi živce sa mnom. Nije mu jasno zašto ja tako silno želim nastaviti put. Pita se zar nije logično da samo želim doći doma? Doma sam. Kaže da mi šalje poštom Putni list i da s njim mogu isključivo u Hrvatsku.

Njega nije briga što ja želim. On samo želi arhivirati moje probleme. I zašto ja sad ne mogu biti normalna i prihvatiti da sam iz Hrvatske i da hrvatski birokrati žele što jednostavnije i što brže riješiti papirologiju i ispijati svoje kave. Kako meni to nije jasno? Pa i ja sam hrvatski birokrat i ja samo želim što prije ispuniti tablice, napisati papire, poslati emailove i piti kavu. I ja to želim.

– Ok, pošalji mi taj Putni list.

Tjedan dana kasnije imam taj najsmješniji papir u ruci. Papir koji se zove Putni list. Papir koji mi uzrokuje bezbroj problema. Zbog njega ponovno obilazim brojne ambasade. Od nas s Putnim listovima se očekuje puno idiotarija. Naprimjer, očekuje se da imamo tranzitne vize na tim najčudnijim papirima. U svim ambasadama nas ignoriraju. Konačno shvaćam u kojoj će me ambasadi najbolje razumjeti! U kojoj ambasadi u Vientianu postoji tračak našeg balkanskog mentaliteta? Biciklom dolazim na pustopoljinu u predgrađu Vientiana. Na pustopoljinu na kojoj se izdiže “raketno svemirsko uzletište”. Ruska ambasada izgleda kao da sprema katapultiranje Sputnika 2. Iza visokih željeznih vrata me dočekuje ogroman čovjek smrknutog lica. Znam da su široki osmijesi često lažni. Oduševljava me njegov raskošan ured s čijih zidova nas promatra gospodin Putin. Moja priča izmamljuje osmijeh na njegovo lice. Uzima moje papire u ruke. Ustaje, okreće broj, traži nekog službenika i govori mu:

– Gledaj, tu je kod mene neka Hrvatica s Putnim listom i treba joj vaša tranzitna viza. Vi joj iz potpuno neobjašnjivog razloga ne želite dati tu vizu. Ne zanimaju me vaši vojni udari, ne zanimaju me zatvorene granice. Ona na tvojem aerodromu uzima avion za Beč. Što misliš da će napraviti atentat na kralja? Biti će kod tebe za sat vremena. Nemoj ju tjerati da se još koji put mora pojaviti kod mene!

Trebao mi je veliki namrgođeni Rus koji će jednim telefonskim pozivom i s neviđenim autoritetom natjerati nasmijanog tajlandskog službenika da lupi taj žig na moj papir.

Potapša me po ramenu, natoči piće, razvuče osmijeh – Riješeno!

Poznati tajlandski službenik dočekuje me veselo pokazujući blistavo bijele zube. Sada lupa taj famozni žig kao da se apsolutno ništa nije dogodilo, kao da me vidi prvi put, kao da nisam pred njim stajala i plakala i preklinjala ga. Još jučer sam mu pokazivala svoje laoške papire i objašnjavala da za tri dana moram izaći iz zemlje.

Napokon avion rula po maloj pisti Vientiana. Gledam Mekong.

Suze mi klize niz obraze.

U  ruksaku često nemam stvari koje mi nužno trebaju. Zanimaju me neprivlačne i nepoznate selendre. Najčešće ipak u svojem ruksaku imam putovnicu.

Nakon šest mjeseci sjedim s druge strane moćnog Mekonga.

Gledam svjetla Vientiana. Duša mi putuje neslućenim visinama i baca pogled na drugu stranu velike rijeke. Počinje vječna igra Sunca i Mjeseca. Mjesec lagano stvara veličanstvenu svijetlu prugu nad Mekongom.

Zvijezde ističu Mjesečevu snagu. Zajedno poništavaju mračnu noć, pokazuju drugu stranu tame, veselu, razigranu stranu tame. Granica nestaje.

 

Zlatno lišće Mijanmara

/ Sunčana Pasecky / 5 Comments

Svi smo imuni na vizualne podražaje koji nas stalno okružuju. Na mjestu na kojem živimo stvari su više manje prihvatljive. Neki put tužan pogled otkrije bol, neki put se bol sakrije iza osmijeha. S vremenom, sve manje primjećujemo, život nam klizi. Dan i noć se izmjenjuju kao na pokretnoj traci.

Kad znam da je dosta, spakiram ruksak. Sva moja očekivanja ostaju u onom posljednjem kliku kopči na ruksaku. Očekivanja ostaju u onom trenutku kad se nadam da je sve unutra, ali u biti znam da nije i uopće me nije briga. U trenutku kad ostanem sama na aerodromu, kad prođem osiguranje…pogledam svoje razbacane stvari na onoj pokretnoj traci, pomislim: A sad kaj god, samo daj, sve igra!

I onda se počne događat ta nesuvisla igra – na prvu je sve potpuno besmisleno, potpuno ludo i šašavo. Ništa nije kak bi trebalo biti. Radim nesuvisle kilometre po zemlji u kojoj mi za 243 kilometara treba 13 sati (ok, priznajem to je najradiklaniji primjer). Vozim se il hodam i gledam taj život u neimaštini, neškolovanosti…Gledam klince kak rade, kak asfaltiraju ceste, kak s ogromnim čekićima razbijaju veliko kamenje, kak navlače hrpu tereta neprestano po svuda. Znam da u prosjeku zarađuju 2 $ na dan. Klinci prekidaju školovanje u većini slučajeva s 13 godina i počinju radit. Svijet mi pokazuje svoje okrutno lice.

I onda neki nasumični trenutak to izbriše…moj pogled uhvati nečiji najtopliji i najiskreniji osmijeh. Vidim kako posljednje zrake sunca miluju Bengalsko more. Negdje mi se ukaže prekrasan vijadukt, otkinem, razvali me totalno! Suze samo idu. Starija zamusana Burmanka kroz prozor vlaka radnicima uz prugu dodaje vrećice hrane. Suze ponovno teku. Upoznajem ljude čije mi priče zagriju srce, čiji osmijesi nisu ovozemaljski. Upoznajem ljude koji s tolikim žarom pričaju o najtrivijalnijim stvarima. Usred razgovora osjetim kako se nešto skuplja u kutu oka. Znam taj osjećaj, nešto me stegne u grlu, čudan osjećaj oko srca i pravim se da mi je nešto upalo u oko. Trenutak ljubavi koju dijelim prema svijetu, trenutak malenosti prema velikim ljudima i velikoj ljepoti.

Kad kliknu kopče na ruksaku uvijek znam da će biti puno suza. Znam sebe, malu princezu u odraslom tijelu. Ali kad suze ne klize zbog očaja, tad znam da sam premala, premala da bi razumjela, al dovoljno velika da znam kako je jedino što mogu disati i prepustiti se trenutku savršene ljubavi.

Dok se predzadnju noć vraćam do svog bungala na plaži, mjesec dodiruje more. Odsjaj mjeseca stvara liniju prema obali, u daljini Burmanci pjevaju, valovi udaraju u pijesak. Sekunda malenosti pred ljepotom. Sekunda najčišće ljubavi prema svima i svemu. Trenutak kad znam da smo ovaj ludi svijet i ja savršen par. Samo treptaj, trenutak koji vrišti – samo diši. Svijet mi šapće – ja sam za tebe taj, za mene si to ti i 7 milijardi drugih. U bljesku milisekunde smo savršen par.

Prelako to zaboravimo, dan i noć se izmjenjuju, a mi se gubimo. Trudim se pogledati izlazak sunca, dok se zimi vozim na posao. Volim pronaći mjesec i sunce zajedno na nebu, u tom kratkom dodiru dva svijeta – različita ali nerazdvojiva. Ljubav prema životu, prema drugima i prema sebi u tom ludom svijetu je važna, ne smijemo to zaboraviti. Svaki dan bi trebao završiti pogledom prema zvijezdama – hvala na ovom poklonjenom danu. Ništa se ne preslikava u beskonačnost. Znamo da su to dječje maštarije. Nitko zauvijek ne navlači vlakiće po pijesku. Trajanje – samo različiti trenuci, bolni, lijepi, ugodni, ružni. Kad to zaboravim, kupim avionsku kartu, ne zato da vidim, ne zato da imam super fotke, ne zato da imam lude priče – nego da se podsjetim na ljepotu različitosti ovog šašavog svijeta.

Svako ima svoje načine, svoje male slatke podsjetnike, svoje male, slatke ljubavi. Al ako je netko zaboravio, potražite taj trenutak – svaki dan je tu, samo treba držati oči i srce otvorenima. Vaš svijet vam želi nešto reći, želi vam prenjeti poruku punu ljubavi. Slušajte taj tihi šapat. Nemojte bit preglasni, nećete ga čuti.

Volim Vas i idem doma

Ta na na na – evo me opet :)

/ Sunčana Pasecky / 5 Comments

Ajooooj, ponovno imam kaj za pisat…znači mega sreća, mali crvići rade i to sve 🙂

Evo me u Kula Lumpuru, na istom mjestu di sam bila skoro prije2 godine.
U super sam stanju – u nedjelju sam se probudila u 9, prvi put legla u ponedjeljak u 17.
Mama i tata su me vozili u Budimpeštu na avion, zbilja nam je bila prava femili idila. A Budimpešta je tak prekrasna, ostali smo jedan dan. Baš sam si bila sretna. Najela sam se pizze i sira za ovih mjesec dana. Čak mi je tata kupil 3 komada sira da ne cvilim ovdje di ga nema. Sad su malo rastopljeni i čekaju u frizideru da se razbudim. Lepo smo se pozdravili i sve pet. Totalna je fora ić negdje sa roditeljima, trebali bi to svi češće radit, tolko ljubavi malo ko može pružit ko oni. Mama i tata hvala vam puno, puno, puno na divnom danu i na svim ostalim danima 🙂
Imam manje stvari nego ikad. Minimalizam je majka 🙂 Bez tenisica, nema tople robe – jedinu topliju majicu sam zaboravila u avionu za Dubaiju 🙂
U avionu, od Budimpešte do mene je sjedil neki mlađi dečko, negdje iz bliskog istoka. Šutil je cijelo vrijeme i kad je avion krenul se pokril s dekom po glavi, tak je bil pokriven, dok se avion nije počel spuštat. Nemoram govorit da mi je u jednom treno prošlo kroz glavu – jel ovo neki terorista. Ha, kaj mediji rade od nas? Nije bil! Kad je u Dubaiju skinul deku s glave smo se počeli razgovarat. Živi u Londonu, pakistanac je i ide u Islamabad, sestrični na svadbu – koja će trajat tjedan dana. Jako kul.
A u Dubaiju, čekanje aviona točno 11 sati. Nije nemoguće, al nije ni lako. Spavanje mi je slabo išlo, zato jer mi je bilo ledeno. Ko da me neko stavil u škrinju. Neprestano sam razmišljala o majicu u avionu. Imala sam i neku platnenu vrećicu koju sam stavila na sebe, dvoje čarape na japankice. Jedne one debele planinarske, koje su se onak fino zguzvale pod japankama – sve znate. Al nije mi bilo baš ni malo toplo. Ne znam dali sam se više tresla od predoziranja s kofeinom ili hladnoće.
U svakom slučaju super su mi susreti svijetova na tak velikim aerodromima. Najjači su mi afrikaneri. Žene zamotane u one najšarenije plahte, krpe, kaj to već je…najšarenija moguća obleka. Jako svečano i ponosno držanje, lagani, ritmični hod. Izgledaju mrak. Muški afrikaneri isto budu zamotani u neš takvo, al malo manje šareno. Najjača su mi bila 3 tipa, srednjih godina, zamotana u neš bijelo, onak malo ispod koljena, dolje su im visile resice…bili su skorz fora. I kužiš po njihovom hodu da ih ove japanke koje imaju na nogama strašno muče i da bi ih najrađe skinuli. Onda, muslimanke u nikabima, koje cupkaju za muževima i navlače klince. U wc-u, skidaju nikabe, bacaju šminku…i ponovno instaliraju ta čuda i odlaze. Poslovnjaci beskrajno ušminkani, kasne, jure i kuckaju po svojim čudima tehnike. Ekipa s bliskog istoka, u uvijek istom stilu – moda naših pradjedova.
Promatrajući sve to iz nekog ligeštula mi je vrijeme u biti brzo prošlo, samo nisam mogla više mislit, čista vegetacija.
Od Dubaija do KL, let nije predug, al svaki put kad tak negdje idem se začudim kolko ta usluga u avionima napreduje, svaki put je to neš vaaauuuu…ima i wifi u avionu, meni nije funkcioniral, al meni nije funkcioniral ni na aerodoromu :).
Jučer kad sam došla u KL, sam dobila poruku da nam se na ovom svijetu pridružila jedna mala princeza, prekrasna vijest. Žicala sam žensku koja me pokupila na stanici podzemne da mi stane u duću . Začudila sam se kad je pristala. Zadnji put je bila u nekakvoj  luđačkoj gužvi …tad nisam imala kaj za jest 24 sata, osim lješnjaka, jer mi nije stigla reć di je u ovoj nigdjezemskoj dućan. U svakom slučaju u vrećici su mi bile 2 pive, jer kolko znam kad nam se neko mali, divan i slatki pridruži na ovom svijetu, to treba zalijat 🙂
Predgrađe Kuala Lumpura, kao Žitnjak. Ništa za vidjet, do navečer sam sama u hostelu.
Sutra lovim avion za Yangoon, i to je to. Znam da ću tek kad tamo izađem iz aerodroma imat osjećaj da sam stigla negdje gdje vrijedi bit. Bit će mi kost na mjestu, osmijeh broj 2. Ludo me zanima kaj se u jednoj takvoj zemlji promijenilo za 2 godine. Još nemam onu pravu atmosferu crvastu, samo laganu naznaku da se neš događa…a kad dođu ti pravi vizualni podražaji…to će biti to. Highlight.
Sutra se ustajem u 4 u jutro 🙂
Šaljem puse, mašem i sve ostalo. Nemojte zaboravit kupit borove i nepretjerujte s pečenjem kolača.

Malo fotkica iz Budimpešte :

Lazy days in Vientiane II.

/ Sunčana Pasecky / 2 Comments

Jucer sam pokupila famoznu tranzitnu vizu za Tajland i to je to.

Čini mi se nevjerojatno. Bila sam u 6  razlicitih ambasada u (Tajlandska, Malezijska, Britanska, Njemacka, Ruska i Kineska)…ludi putevi povratka.

Polako se svi razilazimo, ostali smo jos samo Mahmoud i ja i u četvrtak oboje gibamo. Svako od nas je ultra sretan da se našao baš u ovom gradu, u ovo vrijeme, u ovom hostelu.  Svi smo imali svoju vrstu problema i vjerojatno bez ostalih bi nam bilo teško funkcionirati.

Nemogu si zamislit tri tjedna u Vientianu bez ovih ljudi!

Vientian je grad kojeg sam upoznala ko ni jedan grad prije. Nisam vidjela najveće znamenitosti, al sam ga osjetila i totalno sam ga zavoljela.

Noćni plac obožavam,  luuuudoooo prefina hrana. Obicno odemo tam, izaberemo nekaj, kupimo cugu  i imamo cijelonoćno kino na terasi hostela.

Hostel je u samom centru i ima malu, malu terasu koja gleda na ulicu. Blizu nas je parkiralište za tuk tuk-ove. Obično se od tuk tuk šofera sve može nabavit, komadi, lady boyevi, droge, kaj vam god treba. Noćna ponuda se naravno obogaćuje.

Znači, oko 22h se na čosku kod našeg hostela poćnu skupljat lady bojevi. Zanimljivo je gledat ko su mušterije!  Vientian ko i svaki grad ima svoje likove, lokalne specijalce. Dok sjedimo vani oko 3, 4  u jutro svi ti čudnovati  likovi nam se priključe i za neke od ovih priča bi radije da ih nisam nikad čula il vidla. Al jesam! Za neke od večeri bi sve dala da se ponove jer su tolko lude da si to ne možete zamislit.

Noćni i dnevni Vientian nisu za prepoznat. Noćni Vientiane je ultra  bizaran i kad misliš da je  večer dosegnula vrh, uvijek, al baš uvijek slijedi jos veći super vrh! Smiješno je da se za sve ovo ne trebaš maknut iz terse hostela.

I na kraju, ako je jedini način da doživim sve ove stvari bio da izgubim putovnicu, vrijedilo je i ne žalim. Sve se događa s razlogom!

Puno pusica vam šaljem, uskoro se vidimo!

Đubrenje u Vientianu

/ Sunčana Pasecky / 2 Comments

Morat ću se vratit doma kroz nekih 10 dana.

Stvarno sam sretna da sam imala priliku putovati ovolko. Život je nepredvidljiv i sve je dobro, baš ovak kak je.

Svima vama koji ovo čitate je očito je da imam problem, da sam ogromna “zbrčka” i da se nikad nisam uspjela dovesti u red. Kad pokušavam bit “nezbrčka” to je tolko naporno i to tolko nisam ja – jednostavno ne ide i kaj sad 🙂

S druge strane, zahvaljujući tome uskoro pijevo kavu, pivu il gem. 🙂 …ne zvuči loše 🙂

Već sam dulje od deset dana u Vientianu, u hostelu koji se zove Vientiane Backpacker – 20 nas je u sobi i osjećam se ko da imam zamjenski dom i zamjensku obitelj.

Ekipa koju sam tu upoznala je prekrasna, ljudi koji su mi trebali u ovakvoj situaciji i pomogli mi da u miru mogu završit putovanje. Bez žaljenja.

Upravo ekipa na putu može moji trenutni problem jako dobro razumjeti. Kad god da se dogodi, za sve je povratak doma šok – jer jbg tu je sav život na ulici, sve izgleda drukčije i život s ruksakom na leđima je drukčiji od života doma. Ni jedan dan na putu, nije imao nikakve sličnosti s ni jednim danom doma. Nakon nekog vremena to postane norma i povratak je težak. A kad to nije plan, mozak igra čudnu igru i lako je past u depru.

Dok čekam papire i dok ne posložim neki suvisli povratak doma  imam “đubrenje u Vientianu”…..taman ono kaj su mi neki od vas poželili 🙂

Ekipa s kojom se družim je šarena od 22 do 68 godina. Svi smo dugo u Vientianu, većina nas po drugi put. Totalno smo u laganici. Uglavnom smo svi tu zaglavili. Napravili smo si da nam bude lijepo i sad ne želimo baš otići.

Pomogli su mi da prihvatim svaku životnu situaciju sa zahvalnošću jer svako iskustvo je lijepo. Moji gubitak putovnice nije nikava tragedija, ništa zaista loše mi se nije dogodilo. Moram doma i to je sve.

Naši dani se sastoje od kava, indijskih restača, roštiljanja po drugim hostelima, visenja na terasi i jednostavno nerađenja ničeg – baš ono kaj volim 🙂

Svima nam je Backpacker novi dom, svi dobivamo ekstra dodatke uz doručak, poklanjaju nam robu u hostelu i slične stvari.

Kak sam već napisala sve pagode su iste, svi gradovi slični, ljudi su ti koji prave razliku. U mom slučaju na kraju putovanja sam upoznala ljude kakve sam tražila. Super smo kliknuli, prava energija, slična brija….i jako sam zahvalna na tome.

Kak bi Robert, deda Kanađanin rekao – I am impatient men, i dont wont to wait to die to see haven, so i am 68 years in heaven. I to je to! Kužite briju!

Stay in heaven!

Kako mi je ukradena putovnica?

/ Sunčana Pasecky / 4 Comments

Pa, da objasnim kaj se dogodilo i kak sam točno upala u  ove nove pizdarijice.

Kad sam došla u Vientian otišla sam u hostel,  upoznala sam 2 cure i dogovorile smo se da idemo s biciklima u Budda Park.

Htjele smo promijeniti hostel kad se vratimo pa smo spakirale ruksake i ostavile ih na recepciji.

Uzela sam sve svoje dokumente sa sobom i stavila ih u ruksak-  jebi ga

Počela sam vozit s ruksakom na leđima, al bilo je prevruće….sva roba je bila zaljepljena, znojila sam se ko luda i naravno stavila ruksak u košaru ispred. Nikad prije nisam niš imala u košari ispred bicikla. Bilo je jednostavno prevruće, prek 40. Motalo mi se po glavi – budalo, stavi taj ruksak na leđa, al nisam!

Vozile smo se po neasfaltiranoj cesti, malo selo. Rekli bi – nije opasno. Bila sam zadnja.

U jednom trenutku lik na motoru je do mene i uzima ruksak. Sekunda! Tu sliku  neću nikad zaboravit.

Nisam se mogla ni plakat, valjda prvi put u životu. Tresla sam se – ko luđakinja.

Na kraju je stala jedna obitelj u kombiju i otpeljali su me na  policiju. Jedna cura je zapamtila registraciju motora.

Na policiji su sve zapisali u tekicu i to je to. Neki lik me otpeljal nazad do cura. Otišle nazad u Vientian, otišle do Lao Immigrationa al je bilo zatvoreno jer je nedjelja.

I sad,  hodočastim po uredima, ambasadama, slikam se, meilam se s našim konzulom u Kuala Lumpuru i to je to.

Kaj reći. Sama sam kriva, sjebala sam!

Jedna od curka je ponovno išla u Budda Park, kad se vratila nam je ispričala da smo bile na krivom putu i da smo išle u totalno krivom smjeru.

Bez love bit daleko od doma je definitivno najgora moguća stvar. Hvala bogu, tata mi je poslal novce Westernom, jer drugog rješenja nije bilo.

Bit balkanac u ovakvim situacijama je super nepoželjno. Građani trećeg reda!

Kad se uredi zatvore, ne preostaje mi drugo nego prepričavat lude priče uz pivu il neki voćni šejk.

Za sad mogu bit u Laosu do 3.6 – onda moram van. Pitanje je koja će bit slijedeća destinacija.

Možda se brzo vidimo, a možda ipak ne tolko brzo.

Do sad nisam imala sreće – kad naručim ne začinjenu hranu dobijem ultra začinjenu, kad naručim rižu s povrćem, dobim rižu s piletinom, al možda kad naručim ulaz u Maleziju, dobim ulaz u Maleziju.

Volim vas, hvala svima na velikoj podršci.

Pusa

Ukradena putovnica u Laosu

/ Sunčana Pasecky / 10 Comments

Samo mali upejet.

Jučer mi je vlastitom greškom, sa bicikla ukraden ruksak sa putovnicom, lovom, karticama, svim hrvatskim dokumentima, fotićem, svim slikama, mobitelom i ostalim važnim sitnicama.

Bila sam na policiji, danas slijedi hodočašćenje po uredima Lao immigrationa.

S menom su dvije cure iz njemačke koje su mi posudile malo love i olakšavaju mi ovu jadnu situaciju.

Ak neko ima neki praktičan savjet kako ishoditi papire brže, il pozna nekog u ambasadi u Kuala Lumpuru, Ministarstvu vanjskih poslova…ko može po dobrom starom hrvatskom običaju ubrzat stvari …neprocijenjivo 🙂

Vjerojatno se vidimo prije plana jer neću moć nastavit putovanje, nego ću se morat iz Laosa vratit u Hrvatsku.

Živa sam, zdrava sam, nisam pala s motora, slomila ključnu kost i takve stvari. Uvijek može bit gore.

Veliki mah

Miks fotkica iz Laosa

/ Sunčana Pasecky / 2 Comments

Ekipica veseli bokić, zbilja sam se morala spustit do Vientiana za vizu. Napravila sam cca 850 suludih kilometara. Sad moram čekat do ponedjeljka da mogu otić do konzulata.

Kaj da velim …..zasad niš. Čubim po Vientianu…..možda malo masažice, pivice, vožnjice na bicu i tak. Nemam baš previše izbora.

Držite fige da dobim vizu i da ponovno nekaj ne zajebem! Cijelo vrijeme se trudim bit pametna i skulirana, al mi ne ide.

U hostelu sam upoznala starijeg gospona (cca 65 – 70). On je tu već 6 mjeseci, u istom hostelu. Hostel ima samo dormove sa 12 il 20 kreveta. Lik u tim godinama ne jebe vlastiti komfor ni najmanje. Ispričala sam mu svoju priču, kak sam zaglavila u Vientianu – veli on meni “do what i do – drink a beer”. Neš slično su mi još neki mudri ljudi rekli. Neki vole reći – kad ne znaš kaj da radiš, naruči cugu. Čuvajte se ….puno pusica

Uploadam malo fotkica iz cijelog Laosa, najviše s juga 4000 otoka. Ostalih slika na žalost nemam puno …..kisek