Rijeka Ayeyarwady
Brodić
Tužno
Nas dvije na brodiću
Jako tužno….na onoj velikoj rijeci na Ayeyarwady
…Koji se jede s prženim kikirikijem …jako, jako fino. Čaj je začinjen i malo mokar
Ne znam kaj je i kak se jede, al čini se zanimljivim
Fotke od drugog dana, nemam ih baš puno….i ne pokazuju najbitnije stvari, al su to
Ekipa, nisam se javljala par dana jer sam bila na treku.
Sve vas puno volim i mislim na vas.
Veliki pusek i još veći zagrljaj
Burma me osvojila, a Bagan me potpuno totalno raznesal.
Nije mi jasno da sam za Bagan prvi put čula kad sam prije par mjeseci na youtubu tražila klipiće o Burmi. Naletila sam na ovo: Myanmar (Burma) in 4k (Ultra HD)
…i sve kaj možete vidit na raznim klipićima i fotkama ne može dočarati njegovu pravu veličinu i snagu.
Postoji Old Bagan – mjesto u kojem su pagode. Do ranih 90-ih su tu živijeli ljudi, danas ne živi nitko. Vlada im je naredila da se moraju preseliti u New Bagan. U roku od godinu dana su morali sklepati nove domove.
U Old Baganu se može naletiti na mega skupe hotele i restorane, al ima i fine ulične hrane.
Postoji i Nyaung U di je najjeftiniji smještaj u blizini.
Morgen i ja smo došle na kolodvor u Nyaung U u subotu u 4 u jutro. Autobusni kolodvor izgleda ko sajmište u Jaski, bez onih fensi kolibica, s jednom prčvarnicom.
Kad sam izašla iz busa sam se fakat šokirala, hrpa ekipe je navelila – di spavate, oćete da vas otpeljam, taksi auto, taksi motor, taksi konj, imam super hotel. Glava mi je bila ko balon. Na kraju smo se zbuksale u tu prčvarnicu i prepile se mijanmarskog čaja . Skužile smo da su hosteli blizu grada, pa smo otišle pješke u potragu – nakon 5 hostela smo našle dvokrevetnu s klimom za 20 dolara (Golden Myanmar) što je super cijena za Burmu.
I tak, nakon doručka smo otišle u đir s konjem – imaš konja, vodiča i ono nekaj malo iza di sjediš. Jako super. Naš konj – Mumu, je imao na glavi jedno pero i rozu ružu. Kul. Bil je najzgodniji.
Bagan, 4000 pagoda. Pagode u Bagnu su otprilike iz 11. i 13. stoljeća. Legenda kaže da je Bagan osnovan kada je Burma prelazila sa hindiuzma i Mahayana budizma na Theravada budizam. Postoji cijela legenda oko toga, koju ne razumijem najbolje. U svakom slučaju tada je započelo ono što burmanci zovu Prvo burmansko carstvo. Bagan je tada bio najvažnije mjesto za hodočasnike iz cijele jugoistočne Azije.
Nemoguće je opisati Bagan – stavit ću slike. Kad ste tu duša pjeva i znate da ćete se vratiti. Možete iznajmiti male električne motore, bicikle, male kočije, aute, kaj god hoćete. Nas dvije smo uzele kočiju i pogledale oko 11 pagoda – što je relativno ok. Imale smo genijalnog lika koji nam je pokazivao pagode i govorio na što trebamo obratiti pozornost. U svakom slučaju, savjetovala bi Vam da odete u Burmu, Bagan obavezno. Do sada nisam vidla ljepše mjesto. Prostrano i super svečano i mirno, jako mirno. Neki prigovaraju da rekonstrukcije nisu najbolje izvedene – kad ste tu to uopće nije bitno. Ima puno stvari koje se mogu prigovoriti – al to je skroz nepotrebno.
Slijedeći dan je Morgen uzela e – motorić, ja biciklić i vozikale se okolo. Išle smo pogledati kako se radi – lak (Lacquerware, Bagan). Ne znam dal ima riječ za to na hrvatskom. To je ono šareno razbarenje, po predmetima od drva ili bambusa. Prvo se izrebari osnovna slika, pa se nabaci boja, pa se suši, druga rezbarija, druga boja, sušenje i tako unedogled. Izgelda vrhunski. Ljudi koji žele veće komade namještaja čekaju po 2 godine da se završe. Zamislite to – ne dobiješ svoji regal za tjedan dana, nego za dvije godine.
Zatim smo otišle s brodom na vožnju po rijeci Ayeyarwady. Vožnja je trajala sat i pol. Otišle smo do jedne pagode u koji je ulaz s kopna nemoguć. Pagoda ima rupe u zidu za meditaciju po čemu je različita od ostalih, nije bila neko svetište već je služila za meditaciju. Uz rijeku smo vidjeli sasvim novi svijet, ljude koji se tu peru, peru odjeću, žive uz rijeku. Rijeka je totalno prljava i cijeli prizor je bio tužan. Po povratku, smo kod jedne od tih obitelji dogovorile doručak slijedeće jutro za 20 centi. Otišle smo neš pojest, popile pivu, malo neta i na spavanje. Slijedeće jutro buđenje u 5.30, iznajmljivanje e-motora na kojem smo se oba dvije vozile – da ste to samo vidli. Taj motorić vam izgleda ko ono kaj mala deca imaju za igračke, nas dvije na jednom – totalno uklopljene u azijski đir. Otišle smo pogledat izlazak sunca na jednu od pagoda. Nakon toga na doručak – koji je bio najbolji do sad. Sve je bilo žurba. U 7.30 smo bile u busu za Kalaw.
Fotkice, malo kasnije, cmokić
Eto, malo slikica iz Yangona.
Slike su mi preosvjetljenje, al ne da mi se bavit uređivanjem slika. Sunce mi udara u monitor, teško mi je to popravit. Ak imate neku super ideju kak uštimat rozi canon da slike budu bolje – javite.
Sutra u jutro lovimo izlazak sunca s jedne od Pagoda, neki ludi doručak kraj rijeke u hard core slamu.
Umorna sam malo i nije neka veza – slike se uplodaju sto godina. Al neću uz slike iz Yangona pisat o Baganu.
Klopa u Burmi je jako zanimljiva, uz rižu se dobije pet porcija različitog povrća. Daju ti riže kolko hoćeš. Hrana na ulici je najfinija i najjeftinija. Ima genijalnih stvari – sok od šećerne trske. Sve to nije neka higijena. Al želudac se treba naviknut. Ima raznog voća – za većinu ne znam kaj je.
Najfiniji su razni prženi orašasti plodovi sa lišćem zelenog čaja – to se zove salata od lišća zelenog čaja.
I da, u Yangonu su zabranjeni motori jer je jedan motorista puknuo nekog važnog političara, tak sam bar čula.
Shwedagon Pagoda
Shwedagon Pagoda u Yangonu – definitivno prekrasno mjesto. Moje fotke ga nažalost ne mogu dočarat al jbg
Shwedagon
Sušenje redovničkih haljina
Škola za redovnike -ogromna, al fakat u lošem stanju
Škola
Mladi svećenici
Djevojčice u ženskom samostanu. Za naše uvjete i životne navike nezamislivi uvjeti.
Samostan za časne
Časna
odjeća u ženskom samostanu
Zbilja mi se totalno sviđa ova zemlja, prljavo je i bljak budu stvari, al ima tu neku šarenu, razigranu energiju koja mi odgovara. Internet je muka i ljudi su se prisiljeni družit. Nema otuđenosti.
Ne vezano uz to, mene malo mući pakiranje ruksaka – opet mi niš ne stane. I da, moram si kupit nove japanke – jer mi “krvave sandale” zadaju krvave probleme, a tu prodaju samo tešku plastičnjavu.
Jučer sam dobila vodić po Burmi u tiskanom izdanju – jeeeiiiiii najveća sreća ikad. Kak sam se žalila na vodić, neki Australac mi je dal svoj.
Nisam niš pametno radila, bila sam na placu i hodala malo okolo, al kak imam te jebene žuljeve nisam bas uživala. Mogla bi bit u Yangonu sva tri tjedna, al za par sati pičim u Bagan, a onda ne znam. Plana i programa nema -najveselije :).
Htjela sam još tolko toga napisati, al mozak mi je zakuhal i smrdim si tak jako!
I tak …vidim sve meilove, sve porukice i sve slatke stvarčice, samo mi je nemoguće odgovarat. Za odgovor mi ovdje treba oko 45 min – kad ću imat bolji net ću to popravit. 🙂
Puno vas volim i šaljem nasmijane i tople pozdrave i pusice
Danas sam bila kod tzv. fortune tellera – udat ću se dva puta, ova godina mi je najbolja za prvi brak jer mogu upoznati bogatog lika sa dobrom karijerom. Bit ću bogata, ali ću rasipati novac, imat ću više od dvije kuće, maksimalno dvoje djece. Doživit cu srčani udar u 45-oj i živjet ću dugo – luuuudoooo.
U Burmi svečenici i časne skupljaju hranu po trgovinama, hotelima, kućama i to nije neki preformans za turiste nego njihova stvarnost. Imaju stroga pravila za redovnike i časne. Skupljaju hranu u jutro i navečer . Sva ostala pravila ne znam.
Bila sam u samostanu gdje su mladi redovnici. Trenutno ih ima oko 500, većina je doma na ljetnim praznicima. Klince koji ostanu bez roditelja ekipa iz sela dofura kod svećenika da budu redovnici. Mogu biti u samostanu koliko žele, mogu otići kad požele. Totalno drugi svijet.
Otišla sam i kod časnih sestara – one nose svijetlo roze halje, isto imaju obrijane glave – puno razigranije i veselije od redovnika – mi cure, ne 🙂
Bila sam i u meditacijskom centru. Možete ići na Vipasssana meditaciju. Minimalno se ostaje deset dana, maksimalno 6 mjeseci, može se produžiti. Besplatno je, ali možete donirati lovu, prema želji. Htela sam probat i otišla sam kod tipa dogovorit – hahahaha….koji fejl. Znači buđenje u 3 u jutro, zadnji obrok u podne i to je to, meditiraš full time. Rekla sam čoveku – nema šanse, ja to nemrem. Dobila sam knjižicu po kojoj se mogu pripremat i mogu doć kad poželim. Znači, ekipa imamo kontakte i dnevni raspored, kog zanima – javite. Ak ću pušit travu cijelu slijedeću godinu, možda odem 😀
I naravno, šećer na kraju – neki indijac me žicao da me oženi jer mu treba zelena Eu karta! Očito to nije onaj bogati tip kojeg je proricatelj sudbine na početku dana spomenuo.
Puse
Spajanje na internet je ovdje prava umjetnost.
Burmanci jos uvijek nose tradicionalnu odjeću, neprestano se smješkaju i cijela zemlja nije pretjerano iskvarena masovnim turizmom.
Yangon me totalno osvojio, kad se maknete iz centra možete vidjeti hrpu neasfaltiranih ulica. Mrak je u sedam navečer, a kak nema struje nema ni ulične rasvjete. Kad sam odlazila tata mi je rekal – pa kaj će tebi struja, moraš samo napunit telefon i laptop. Nije ni njemu, ni meni, palo na pamet da moram hodat po gradu.
Jučer sam se izgubila hrpu puta.
Bila sam u Shwedagon Pagodi – ostala sam bez daha – proguglajte da vidite kak izgleda, jer fotku nemrem uploadat. Polijevala sam Budu koji je rođen u petak, kad i ja, za sreću. Vidjela sam mjesto na kojem je otisak stopala Bude – nije baš da se vidi, al vele da je tu.
Kasnije sam se izgubila tražeći ručak i naletila na curku koja je bila u istom problemu. Zajedno nam se posrečilo i za 12 kuna smo se prejele u super tipičnom restaću.
Kasnije sam na ulici pila burmanski čaj i uživala i puno se gubila.
Sutra lovim noćni bus za Bagan, zajedno sa Morgan.
Imam naravno par tehničkih problema, tipa imam malo robe – pa kad se tuširam moram sve kaj sam nosila odmah oprat.
U hostelu rano u jutro stavljaju zdjelu s hranom za budističke svećenike koji skupljaju hranu po gradu. Danas u jutro dok sam jela je oko 30 svećenika u koloni prošlo po ulici.
Nažalost imam osjećaj da Burma neće ostati dugo ovak autentična.
Bukirajte kartu za Burmu što prije.
Sad idem vidit meilove, ak ne odgovorim – to samo znači da net ne funcionira.
Pusice velike svima!
Hej, hej konačno Burma, došla sam u Yangon. Nažalost se čini da odavde neću moć postat nikakve fotke jer je internet prespor. Posjedila bi čekajući upload.
U hostelu sam, sve se čini ok. Burmanci su turbo dragi, s toplim smiješkom i hrpom pitanja. Zapadnjaci ne kuckaju po svojim telefonima jer wifi nikak ne radi. Inače ovdje je u sedam navečer totalni mrak, nema struje. Nikad se do sada nisam vozila po tolko mračnom gradu. Hostel ima ogroman generator – pravi pogon. Poslikala budem.
Tolko za sada veliki mah i pusa svima.
Happened in the sunny side 