…zbog stajanja

Subota u kojoj je lagano zabljesnula jedna od meni omiljenih “kaj god” varijanti…

Kad sam otišla iz doma, srce mi je bilo nakrcano ogromnim veseljem, ljubavlju i toplinom koju su najdraži ljudi instalirali u njega. Nakon 10 km sam psovala svoju glupu glavu i pitala se – koji mi je vrag? Prije spavanja je pogled zalutao na neš prekrasno….i sve to me podsjetilo na prvo bicikliranje, nekad davno prije…

Sjećam se plavog ponija i tate koji me uči vozit bicikl. Ulica bez automobila, sve kaj treba! Klinka sam i zapravo nemam pojma čemu me uči.  Neš kaj moram i kaj svi ljudi znaju – važno iz nekog, dječjoj glavi nedokučivog razloga! Važno, ko ne kakati u pelene! To se mora da bi bila velika. Tak sam si mislila i nisam bila pretejrano euforična oko toga. Plavi poni i žuti pomoćni! Strpjivi tata! I onda ta ultimativna stvar…

Skidaju se pomoćni…lovljenje ravnoteže i sloboda! Sloboda kretanja, ogromna brzina na malom poniju! Širina mogućnosti! Sloboda u koju nas uglavnom puštaju roditelji. Uče nas ravnoteži i daju nam krila … nevidljiva, brza, samo par zamaha, par okreta …veliki svijet! Svijet bez pomoćnih u kojem ulica bude dulja i sve je bliže, brzina i savršena ravnoteža! Za dječje mozgiće veliki događaj! Tata sa osmijehom stoji na početku ulice i maše mi! Ja sam smiješna i jako ponosna….bez pomoćnih….vaaauuu! Bilo mi je jasno zaš sam to morala naučiti!

Od tada je bilo puno razbijenih koljena, puno razbijenih dlanova, puno suza….svašta je ta sloboda donijela…

Hrpu godina kasnije scena je vrlo slična….natovareni bicikl, ja bez pomoćnih s istim veselim pogledom! Mama i tata radosno čekaju da se pokrenem, mašu mi i šalju puse …. zgusnuto vrijeme. Vrijeme u kojem sam prestala biti klinka, vrijeme u kojem sam zaboravila da su mi nekad trebali pomoćni za lovljenje ravnoteže…do danas!

Sjetila sam ih se dok sam promatrala svoju sjenu i gledla kak ju nepostojeći vjetar baca iz ravnoteže. Sjena mi je ogromna i više liči na natovarenu mazgu nego na ženu na biciklu. Dobro bi mi došli da malo bolje lovim ravnotežu….neki žuti pomoćni!

Navečer, kad sam popila pivu i gledala u savršeno plavu Slunjčicu, pomisla sam si – majstorice, to su ti pomoćni 🙂

Hvala  svima do neba za sve kaj se dogadalo zadnjih dana! Nakrcali ste me s ogromnom srećom….hvala za sav trud, sve stvari i svo vrijeme!  Zbog vas je sve veselo, šašavo i pomaknuto!

Volim vas 😉


10 comments

  1. Moram priznati falili su tvoji postići. Dugo nije bilo ništa, a onda ovo. Lijepo i puno više od pisanja bloga. Veselimo se svakom slijedećem, a veselimo se i jer si na svom mjestu…….., odnosno krećeš se i nisi na istom i jednom mjestu, a to si ti.Tvoje mjesto je pokret. To je tvoje veselje i radost. Pa budi vesela i guštaj.. ne stvaraj si presing i laganini. ovo je ipak odmor, a ne bauštela. Kad ti je teško okretati pedale toga se sjeti, stani i popij pivu, a i tada se sjeti da nisi sama. Tu smo s tobom.

  2. Ne znam jel ljepsi tvoj opis odnosa sa starcima ili komentar od (pretpostavljam tate) Igora 😍

  3. Kao što bi rekao sjajni Rostuhar: “samo nek se kreće!”. Jako se veselim danima koji su pred tobom i postovima u kojima ćeš prenijeti sva iskustva i emocije koje ti je cesta donijela. Pusa i sretno ❤

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s