Tišina Mijanmara

 

Mnogo puta sam spominjala vojnu huntu koja je godinama vladala Mijanmarom.

Što je točno vladavina vojne hunte značila za život Burmanaca? Zbilja ne znam.

Hunta je stvorila tišinu. Glasnu i tužnu tišinu. Tih godina je Burma u prenesenom smislu nestala s lica zemlje.

Hunta je bila na vlasti od 1962. godine. Preuzeli su vlast kroz državni udar i uslijedila je vladavina stravično brutalnog režima. Mijanamar je u tom periodu bio jedna od najsiromašnijih zemalja na svijetu.

Ima jedan fantastičan dokumentarac koji prikazuje kako se odvijala tzv. Šafran revolucija 2007. godine. Film je skroz zanimljiv i znam da ga ima po netu – Burma VJ

Nakon godina prosvjeda, ubijanja i zatvaranja političkih protivnika, 2010 su započeli demokratski procesi.

2011. je službeno prestala vlast vojne hunte. Uslijedila je “disciplinirana demokracija”. Život je postajao bolji, ali ne i skroz dobar. Ljudi i dalje nisu imali slobode kakve su nama poznate. Promjena koju sam vidjela nakon izbora u studenom 2015. me iznenadila. Svi su pričali o tome. Tišina je nestala. Nakon 1962. godine je prvi put izabran nemilitantni predsjednik i to je ogromna stvar.

2014. sam se skompala s jednom curkom u Yangonu. Bila je na faksu, studirala je engleski. Kada sam ju tada pitala o politici elegantno je odignorirala moje pitanje. Vješto je prebacila temu. Upravo time mi je savršeno jasno odgovorila. Srele smo se i 2016, popile smo čaj, pojele salatu od zelenog čaja. Tipično ženski, blesavo smo se smijuljile i vodile nesuvisle razgovore. Prešle smo na neš ozbiljnije teme. Sa ponosom mi je pričala o izborima, o NLD-u, o Aung San Suu Kyi, o tome kako Mijanmar konačno ima priliku biti “normalna” zemlja. Zna da treba puno vremena za te promijene, zna da to nije lako, ali nada se da će njihov život biti bolji.

Primijetila sam koliko uživa u slobodi koju prije dvije godine nije imala.

Ne znam ništa o boli i užasu trenutka kada ti u najnormalnijem i najnezanimljivijem danu uniformirani vojnik pozvoni na vrata. Kada ti govori da se gradi cesta od A do B i da ju ti ideš graditi odmah sada. A tvoji sin od 10 godina, on ide na cestu od C do D.

Mi na zapadu imamo vrlo lako dostupne informacije o sustavima u kojima živimo. Čini nam se da većina buke nezadovoljstva prividnom demokracijom odlazi u prazan prostor. No, ipak postoje genijalci koji povremeno sustave dovedu do ruba. U našim svjetovima sve to se čini beznačajnim, ali u konačnici želim vjerovati da to nije baš tako. Naše slobode su ugrožene, ali na sasvim drugačiji način. Sustav u kojem su Burmanci živjeli od 1962. godine…. u takvom sustavu zaista možeš samo biti u svom zenu prihvaćanja, možeš davati almove svećenicima, živjeti mirno i tiho. Prisiljen si biti najposlušniji, najtiši i najnevidljiviji.

Burmanci vjerojatno ne znaju koja ograničenja će biti stavljena pred njih. I to je u redu, sva deklarativno demokratska društva imaju slične puteve i slične tihe borbe.

Jedan dan u Yangonu 2003. godine

Teleportacija u Mijanmar!

Zamislite ovo, 2003. je godina, živite u Yangonu (tada glavnom gradu Mijanmara ili Burme), sa ostalih 5.999.999 ljudi. Na vlasti je vojna hunta. Život vam nije laganica, ne smijete pričat kaj hoćete. Svaki dan vam netko u uniformi može pozvonit na vrata i otpeljat vas na prislan rad.

Dosta zafrknuto. Prodajete neke sitnice na placu i imate motor. Motor je važana i vrijedna stvar. Olakšava vam nelak život.

Sunce je izašlo, budite se, pojedete svoju juhu, popijete čaj. Palite motor i odlazite na posao. Neš je čudno oko vas. Vidite da neš ne štima, pitate se kaj ne valja. Neš slično ko kad je prazna cesta dok idete na posao, pa gledate na mobitel je li možda subota. Eto, tolko je čudno! Sad već znate da je radni dan i ne kužite kaj se događa. Zbunjeni ste, al vam ne dopire do mozga. A zaš vam ne dopire? Zato jer vam nova ludorija nije ni u peti.

Hopa, evo zaustavlja vas policajac i objašnjava vam da su od sinoć zabranjeni motori. Ha? Ne pitate ništa, ne kažete ništa. Vaše su emocije zabetonirane iza najsmirenijeg izraza lica. Okrećete se, dolazite doma, uparkiravate motor u sobu. Nikog nema da mu objasnite kaj se dogodilo. Žena prodaje ribu na placu. Klinci kuhaju kavu u obližnjem “kafiću.” U tišini pospremate ključeve od motora.

Odlazite do autobusne stanice i ulazite u bus. Kasnite na posao, ali danas svi kasne.

Slijedeći tjedan prodajete motor prijatelju u Mawlamyinu.

Nitko ne komentira ništa, nitko ne pita ništa. I svi se u svom zenu voze u autobusima.

Napomena: 2003. godine je zabranjena upotreba motora u Yangonu. Vojna hunta ih je zabranila jer je velik broj ljudi izgubio živote na motorima.

Yangonom kruži puno priča koje objašnjavaju ovu zabranu: motorista je pokazao prijeteću gestu jednom od generala, motorista je dijelio prodemokratske letke, generalov sin je poginuo na motoru, motorista je ubio jednog od generala… Pozadina je nedokučiva. Motori se i dalje ne viđaju na ulicama Yangona

Tema: frizura i kosa u Vijetnamu

Vijetnamci me uporno ispituju jesam li jako teško bolesna. Odgovaram da nisam. Al ne shvaćam zaš baš tak puno ljudi misli da sam bolesna, nekaj ziher ne štima. Pitanje ne prestaje, svi ponavljaju istu mantru kad me vide. Pitam se koji je njima vrag, pa ne izgledam bolesno. Zdrava sam i nemam zeleno-ljubičastu boju puti i sve je ok sa mnom.

Nakon pitaj Boga kojeg odgovora na isto pitanje, vidim se u prozoru auta i shvaćam zašto izgledam tak jako bolesno – skoro pa obrijana glava.

Nisam jedina žena s kratkom kosom koju su ikad vidli, ali većina azijatkinja ima super dugu kosu. Shvaćam da oni mise da sam upravo završila s kemom, da umirem i da vjerojatno putujem solo jer nemam vremena čekat da mi se neko priključi. Vjeruju da svjedoče mojim predposljednjim koracima. Pretpostavljaju kak sam u briji da moram vidjet svijeta jer ću se uskoro družit s anđelima.

Mentalna konstrukcija u njihovim glavama je potpuno jasna i jako mi je drago da su pogriješili.

Provjeravam svoju ideju kod jedne fine gospođe i kaže mi da misli da idem na kemo jer imam tu kratku kosu i nije joj jasno zaš bi žena imala kratku kosu, a nije budistička svećenica il neš takvo.

– Pa ne znam, imam kratku kosu da mi se brzo posuši, jer prezirem fen, ko i ono čudo u kafićima koje nikad ne posuši ruke.

Kad imam dugu kosu u veljači izlazim u 6.45 iz kuće s mokrom kosom, pa da ne dobim meningitis nosim kratku.

To naravno ne izgovaram. Ne zanima ju to, nema pojma kakva je temperatura u Hrvatskoj u siječnju i veljači, a kolko ja volim fen ju ziher ne zanima.

Kažem joj da mi se tak sviđa. Pozdravljamo se i zahvaljujem se na iskrenom odgovoru.

Moda kose u Vijetnamu, pitate se?  Ziher se pitate jer je najvažnija stvar na svijetu – kakve se frizure nose u Vijetnamu.

Sijede su ultimativni off. Žene sjede na ulici, na malim plastičnim stolčekima, njihove kćerke il unuke im pincetom čupaju sijede vlasi. Ta pojava je tolko masovna, da se čudiš samo prvi put.

Ak nećete biti sijede i niste farbačice, probajte. Njihova kosa je crna ko najmračnija noć. Nisam vidla puno sijedih gospođa, osim onih koje su zaista na predposljednjim koracima.

Neki mi se čude da nemam sijede – pa čupam ih pincetom!

Uživajte jako u ovim divnim ljetnim danima i pospremite fen preko ljeta.

Crveni Dzao – manjinska skupina na sjeveru Vijetnama

 

Vraćam  se na Vijetnam.

U Sapi ima različitih manjinskih skupina. Najčešće mi pozornost plijene Crni Hmonzi i Crveni Dzao.  Razlikuju se po odjeći, vjerojatno crtama lica, al slabo to kužim. Primjećujem da su Crvene Dzaoice više od Crnih Hmongica.

Kak sam preživjela kod Crnih Hmonga, zanimalo me kak je kod Crvenih Dzao.

Crveni Dzao, Sapa, Vijetnam

Crvena Dzao, Sapa, Vijetnam

Crveni Dzao, Sapa, Vijetnam

Crvena Dzao, Sapa, Vijetnam

Isprobani recept – odlazim na plac, sjedam se na travu i promatram. Starija gospođa Crveni Dzao mi prilazi, počinjemo spiku, čini se dragom. Pitam ju – Mogu noćas spavat kod tebe?

Nasmije mi se– Možeš, ide još jedan dečko, jel ti smeta?

– Ne smeta mi.

– Odlično, odi si po stvari, vidimo se tu u 13 sat.

Moj mini ruksak se nije raspakirao od posjeta Zhi. Uzimam ga. Imam dosta vremena pa sjedam na pivu. Pretpostavljam da je kod nje neće biti.

U jedan sam na placu, Dzaoica je tu, Peter je tu.  Krećemo!  Pejzaži  su skroz razigrani, rižina polja po svuda. Hrpa stvari se događa putem – klinci s bivolima, crne vijetnamske svinje, tu i tamo koja Crna Hmongica. Čini se kako je ovo ipak područje na kojem prevladavaju Crveni Dzao.

Sapa, Vijetnam

bivol, klinac i rižina polja, Sapa, Vijetnam

Bivoli, Sapa, Vijetnam

bivoli, Sapa, Vijetnam

Rižina polja, Sapa, Vijetnam

rižina polja, Sapa, Vijetnam

Crni Hmonzi, Sapa, Vijetnam

Crna Hmongica u svom zenu, Sapa, Vijetnam

Sapa, Vijetnam

mala Crna Hmongica u šljaki, Sapa, Vijetnam

Crne Vijetnamske svinje, Sapa, Vijetnam

crne Vijetnamske svinje, Sapa, Vijetnam

Crveni Dzao, Sapa, Vijetnam

Crveni Dzao, Sapa, Vijetnam

Sapa, Vijetnam

rižina polja, Sapa, Vijetnam

Sapa, Vijetnam

Sapa, Vijetnam

Sapa, Vijetnam

Sapa, Vijetnam

Odjeća Crvenih Dzao je puno kićenija i bogatija od one koju imaju Crni Hmonzi, svečanija. Kuće su im veće i sve se čini bogatijim.

Crveni Dzao, Sapa, Vijetnam

Crveni Dzao moda

Gospođa kod koje idemo je jako draga – brižan, majčinski tip. Ima hrpu djece, različitih godina. Opet hodamo dugo, dugo. Pitam se – Ok, majstorice, spustila si se s Fansipana, pa si po pustari hodala 3 sata sa Zhi i sad ovo, kaj nije bilo dosta? I bilo je dosta, vrijeme mi ističe.

Dolazimo u kuću Crvene Dzao, koja je u usporedbi s onom od Zhi bila ogromna. Bio je već mrak.  Pričamo s njom i klinicima.

Homestay Crveni Dzao, Sapa, Vijetnam

Kuhinja, bio je mrak, pa se jako slabo vidi, al za neki osnovni dojam

homestay Crveni Dzao, Sapa, Vijetnam

Dost kaotično i puno manje minimalizma nego kod Crnih Hmonga

Raspored spavanja me totalno zabavlja. Peter dobiva svoj krevet, kao muškarac i sve to bitno. Meni Dzaoica beskrajno simpatično govori:

– Za tebe je najsigurnije da spavaš sa mnom u krevetu.

Ne kužim baš kaj bi to bilo nesigurno spavanje u njenoj kući. Sakrivam znakove čuđenja i apsolutno sam  kul oko toga. Spavamo u kuhinji, na ležaju od bambusa, veličine malog dječjeg kreveta. Totalno se mučim sa spavanjem, obično se vrtim i ima me posvuda. Frkica me da se ne okrenem i ne šutnem ju u glavu, ne zabodem prste u oko i sve te stvari. Zbilja nema ni milimetra za bilo kakav manevar, hard core „sardina stajl“. Pretpostavljam da Vijetnamci spavaju skroz mirno. Ja se znam probudit s nogama na jastuku . Nakon urnebesa u glavi me lovi zen i san me prekorene.

Ona se budi bez šljiva i ozljeda, ja se nisam ni pomakla i obavila sam to ultra najsigurnije spavanje svih vremena. Peter se naspavao ko kralj i ostaje čitat knjigu kod njih. Spuštam se nazad u Sapu, jer navečer lovim vlak za Hanoi.

Suprug od Dzaoice vozi na motoru sebe, nju, njihovog klinca i mene. Juuuupiiii!

Crveni Dzao, Sapa, Vijetnam

Ekipa na motoru, plus još jedna ženskica

 

 

Ukradena putovnica, krevetne buhe i pečena jaja na obalama Mekonga


Priča, natječaj i velika sreća

Prije par mjeseci sam surfala bespućima interneta i naletila na Europski festival kratke priče i baš imaju raspisan natječaj na temu Granica. Zasvrbilo me, kaj drugo mogu reći. Široka je to tema, al imam hrpu ludih, najluđih priča vezanih za granice. Moraju biti ispričane, kaj ne?

Skužila sam da je to kao ozbiljan natječaj, nema klikova – ozbiljan žiri, ozbiljni pisci su dobili nagrade prošle godine i sve je to jako ozbiljno, a ja sam malo neozbiljna….

Al nakuckala sam svoju priču, prijavila ju i pregrizla ta sva govna koja se moraju pregristi kad stiskaš „prijavi“. Očekivala sam naravno ništa, jer jednostavno – nisam ta ženska. Ali ups – nije baš tak. Od 282 priče, moja je upala u 20 finalista, upala je među 20 fakat jakih priča. Kaj da vam kažem, kad sam to vidla išla sam provjeravat jel to za zbilja moj naslov. Nastupila je totalna euforija, suze su bile na bregu, tresla sam se i nisam mogla otkucat mamin broj na telefonu da joj javim novu super mega vijest. Nisam pokupila nagradu, to bi zbilja bilo previše ludosti.

Slijedi priča o granicama, o ukradenoj putovnici u Laosu, o neimanju novaca daleko, daleko od doma, o krevetnim buhama i malo romantive da se začini sve to. …poduži je tekst….sori na tome.

Volim vas sve i šaljem puse i mašem!

Evo priče:

Na obalama Mekonga

Sjedim na maloj plastičnoj stolici u Yangonu.

Gledam prašnjave nepoznate ulice. Gledam bose svećenike kako skupljaju almove. Zamusani klinci mi u prljavim šalicama donose kavu. Kupujem cigarete na komad. Hodam ulicama crvenim od betela. Vozim se krcatim autobusima, moji suputnici uporno povraćaju u svoje male crne vrećice. Malcima tu i tamo omakne pa povrate po meni. Sa smiješkom prihvaćam takav život. Mirno polijevam vodu iz boce po svojoj majici. Trudim se ne smrdjeti previše po dječjoj bljuvotini.

Buka Phnom Penha me guši. Jurim prema jugu Kambodže u potrazi za tišinom. Upoznajem Toma koji se zaputio prema Vijetnamu. Naši topli osmijesi i radoznalost prepoznaju se u treptaju sekunde. Zajedničko stvaranje ugodne tišine ne možemo ignorirati. Mjesecima putujemo zajedno, vozimo se na motoru, gubimo se, spavamo po šumama, spavamo uz rijeke. U  bezimenim selima kucamo na vrata i molimo za krevet.

Stvarnost nam izmiče.

U rano jutro dolazimo na granicu Laosa i Tajlanda. Policajac s lakoćom udara vizu u Tomovu putovnicu, a meni s osmijehom kaže:

–  Gospodična, vi ne možete ući u Tajland. Trebali ste imati vizu prije nego ste došli ovdje. Ne možete dobiti vizu na graničnom prijelazu.

Ovdje, na sjeveru Laosa pokušavamo shvatiti što nam se dogodilo. U bljesku milisekunde postaje nam jasno da jako želimo nastaviti zajedno. Razdvajamo se. Po glupu vizu me put tjera 800 km južnije, u Vientiane, glavni grad Laosa.

Stari Laošan na recepciji hostela dočekuje me s toplim smiješkom. Dugo nisam spavala u dormu. Na neki ludi način nedostajala mi je atmosfera proširene i nepoznate obitelji. Vientiane je maleni grad, na obali glasovitog Mekonga. Rijeka i ja dugo se družimo. Mekong mi se zavukao pod kožu. Sjedim na obali i promatram svijetla Tajlanda s druge strane rijeke. Gledam prema Mostu prijateljstva koji povezuje dvije zemlje.

Biciklom se vozim po neasfaltiranoj cesti u predgrađu. Okrećem glavu i jedino što vidim je velika, crna, motoristička kaciga. Ruka otima moj ruksak. Kraj svemira!

Stojim na toj pustoj cesti gledajući kako se diže prašina za motorom s kojim odlaze moja putovnica, kreditne kartice i novac!

Cijelo tijelo mi podrhtava, nezaustavljivo i glasno ridam. U sekundi me prolazi jeza, znam da je moje putovanje upravo završilo.

Čim me vidio stari Laošan je instalirao pogled koji je govorio – što god mi sada kažeš, što god, ne brini, razumijem te, što god ti se dogodilo, bit ćeš u redu.

Stavlja pivu pred mene. Govori mi da ću jesti puno pečenih jaja, da će mi nakon nekog vremena u krevetu društvo praviti buhe. Njegov hostel nije najljepši i najbolji u Vientianu, vjerojatno je najgori. On razumije da sam ja iz neke male, daleke, beznačajne i nepoznate zemlje. Zna da će mi beskrajno dugo trebati da sredim svoje papire, zna da nemam novaca. Bez i jednog pitanja stavlja tu pivu pred mene, donosi mi tanjur s tostom i dva pečena jaja.

Ured Laoške emigracije mi dopušta ostanak u Laosu još tri tjedna.

Nepredvidivost puta je ono što volim i dobivam veličanstvenu nepredvidljivost puta.

U međuvremenu se u Tajlandu događa vojni udar, granice se zatvaraju. Redovi u tajlandskoj ambasadi su neviđeni. Vientiane pruža mir.

Sve izgubljene duše Vientiana su se našle u tom najjeftinijem hostelu. Stari Laošan svima je zamjenski tata. Povremeno zaprašuje krevete jer smo svi previše izgriženi od dosadnih buha. Kada novi članovi obitelji zabrinutog izraza lica stižu u hostel, on ih tješi:

-Ma ne brini, ima tu jedna Hrvatica….

Osam obiđenih ambasada, deseci telefonskih razgovora, stotine poslanih emailova. Ništa od toga mi ne može pomoći da nastavim putovanje. Najbliža hrvatska ambasada koja se bavi konzularnim poslovima je u Maleziji. Tražim ambasadu zaduženu za Hrvate. Saznajem da je to britanska.

Ne mogu dobiti privremenu putovnicu, jer to nije nešto što građani najljepše zemlje na svijetu mogu dobiti. Ne mogu dobiti ni Travel Certifikate, dokument s kojim bi mogla otići u Maleziju i onda kasnije u Hrvatsku.

Dan kada dolazim u britansku ambasadu je posljednji radni dan gospodinu koji izdaje taj dokument. Sprema se na godišnji odmor od tri tjedna i naravno nitko ga ne mijenja. Zašto bi ga uopće netko mijenjao? Nitko ne traži takve papire jer britanska ambasada izdaje privremene putovnice svojim građanima. On zapravo ne zna da li ja mogu ući u Maleziju s tim njegovim papirom. To ne zna ni djelatnik hrvatske ambasade.

Jednog dana djelatnik hrvatske ambasade gubi živce sa mnom. Nije mu jasno zašto ja tako silno želim nastaviti put. Pita se zar nije logično da samo želim doći doma? Doma sam. Kaže da mi šalje poštom Putni list i da s njim mogu isključivo u Hrvatsku.

Njega nije briga što ja želim. On samo želi arhivirati moje probleme. I zašto ja sad ne mogu biti normalna i prihvatiti da sam iz Hrvatske i da hrvatski birokrati žele što jednostavnije i što brže riješiti papirologiju i ispijati svoje kave. Kako meni to nije jasno? Pa i ja sam hrvatski birokrat i ja samo želim što prije ispuniti tablice, napisati papire, poslati emailove i piti kavu. I ja to želim.

– Ok, pošalji mi taj Putni list.

Tjedan dana kasnije imam taj najsmješniji papir u ruci. Papir koji se zove Putni list. Papir koji mi uzrokuje bezbroj problema. Zbog njega ponovno obilazim brojne ambasade. Od nas s Putnim listovima se očekuje puno idiotarija. Naprimjer, očekuje se da imamo tranzitne vize na tim najčudnijim papirima. U svim ambasadama nas ignoriraju. Konačno shvaćam u kojoj će me ambasadi najbolje razumjeti! U kojoj ambasadi u Vientianu postoji tračak našeg balkanskog mentaliteta? Biciklom dolazim na pustopoljinu u predgrađu Vientiana. Na pustopoljinu na kojoj se izdiže “raketno svemirsko uzletište”. Ruska ambasada izgleda kao da sprema katapultiranje Sputnika 2. Iza visokih željeznih vrata me dočekuje ogroman čovjek smrknutog lica. Znam da su široki osmijesi često lažni. Oduševljava me njegov raskošan ured s čijih zidova nas promatra gospodin Putin. Moja priča izmamljuje osmijeh na njegovo lice. Uzima moje papire u ruke. Ustaje, okreće broj, traži nekog službenika i govori mu:

– Gledaj, tu je kod mene neka Hrvatica s Putnim listom i treba joj vaša tranzitna viza. Vi joj iz potpuno neobjašnjivog razloga ne želite dati tu vizu. Ne zanimaju me vaši vojni udari, ne zanimaju me zatvorene granice. Ona na tvojem aerodromu uzima avion za Beč. Što misliš da će napraviti atentat na kralja? Biti će kod tebe za sat vremena. Nemoj ju tjerati da se još koji put mora pojaviti kod mene!

Trebao mi je veliki namrgođeni Rus koji će jednim telefonskim pozivom i s neviđenim autoritetom natjerati nasmijanog tajlandskog službenika da lupi taj žig na moj papir.

Potapša me po ramenu, natoči piće, razvuče osmijeh – Riješeno!

Poznati tajlandski službenik dočekuje me veselo pokazujući blistavo bijele zube. Sada lupa taj famozni žig kao da se apsolutno ništa nije dogodilo, kao da me vidi prvi put, kao da nisam pred njim stajala i plakala i preklinjala ga. Još jučer sam mu pokazivala svoje laoške papire i objašnjavala da za tri dana moram izaći iz zemlje.

Napokon avion rula po maloj pisti Vientiana. Gledam Mekong.

Suze mi klize niz obraze.

U  ruksaku često nemam stvari koje mi nužno trebaju. Zanimaju me neprivlačne i nepoznate selendre. Najčešće ipak u svojem ruksaku imam putovnicu.

Nakon šest mjeseci sjedim s druge strane moćnog Mekonga.

Gledam svjetla Vientiana. Duša mi putuje neslućenim visinama i baca pogled na drugu stranu velike rijeke. Počinje vječna igra Sunca i Mjeseca. Mjesec lagano stvara veličanstvenu svijetlu prugu nad Mekongom.

Zvijezde ističu Mjesečevu snagu. Zajedno poništavaju mračnu noć, pokazuju drugu stranu tame, veselu, razigranu stranu tame. Granica nestaje.

 

Sapa i Crni Hmonzi – Vijetnam

Došla sam u Sapu, turističku meku sjevernog Vijetnama. Sve je genijalno, hrpa ljudi, hrpa svega. Odgovara mi ta neka jako simpasta atmosfera šarenila i izbora.

IMG_1110

Fina klopica

IMG_0638

Smedi, bijeli il zuti crvici?

IMG_0804

Mali Crni Hmonzi

Sjedim na placu. Ženskice u tradicionalnoj obleki pričaju svoje priče, uvaljuju stvari. Negdje sam pročitala da se u toj Sapi lako dogovara spavanje kod ljudi doma. Neka draga gospođa i ja smo u spiki. Ženska mi je fora i pitam ju di živ i veli ona neš.  Ok, nemam pojma di je to, nikad čula, nesvjesno izgovaram – ja bi išla spavat kod tebe.

-Može, veli Zhi.

IMG_0770

Zhi

I tak nas dvije krenemo. Prvo stanemo kupit neku hranu. Kupujemo zelenjavu. I hodamo po nekoj pustari. I to traje i traje. Hodamo možda 3-4 sata. Daj si zamislite, da svaki dan kad idete na posal hodate tak 3-4 sata.

IMG_1193

Put do sela

IMG_1198

Put do sela

Došle smo u selo i ja sam u popriličnom čudu. U selu je smo par bambusovih kuća i zbilja su jako blizu jedna drugoj. Idemo po klince kod suseda i vodimo ih doma. Troje klinaca. Ulazimo unutra, blato na podu, otvoreno ognjište. Voda s nekim šlaofom dolazi u hodnik iznad betonirane kadice, postoji i pipa. Krov od sijena. Eklektika i mega šok. Imaju televizor koji stoji u kutiji kak su ga kupili. Televizor je tu, al nemaju stol za jesti. Stol posuđuju od suseda, specijalno za gosta! Mene boli briga za stol. Fora mi je taj televizor u kutiji sa stiroporom i svim.

IMG_1207

Famozna telka

IMG_1203

Malci

IMG_1204

Zamusanica

IMG_1214

Tak se uci

IMG_1219

Totalni smijeh od facice

IMG_1222

Imamo jednog bulija, 🙂

IMG_1229

Princeza malo smeta, al nema veze

IMG_1236

Frajer je glavni

IMG_1245

🙂

IMG_1249

🙂

IMG_1255

Smrklji akcija

 

IMG_1295

Mlada dama

IMG_1345

Spremanje klopice

IMG_1358

Zhi na zadatku

IMG_1364

I jedino mjesto s vodom

Oči su mi širom otvorene, totalno širom i ne vjerujem kaj vidim. Sve mi je to novo, nikad prije nisam zaista vidjela takav stil života.

Jedemo rižu i tu neku zelenu “travu” ko našu blitvu, to se svuda tam jede, al nemam pojma kak se zove.

IMG_1365

Posudeni stol

IMG_1376

🙂

Kad smo pojeli, Zhi mi kaže da idem s klincima van jer ona mora prat robu. Odlazimo van. Klincima neprestano cure šmrklji i plaze jezik i s njim čiste šmrkljiće ispod nosnica. Najmanji klinac je bos i hopsa po kamenju ko divokoza. Rade kućice od šiblja, penju se po drveću, rade si krune od cvijeća.

Odlazimo na neko brdašce, gdje ostali klinci iz sela čuvaju bivole. Neš smo tam prtljali i vratili se doma.

IMG_1389

Spretni

IMG_1395

Put do bivola

IMG_1400

🙂

IMG_1404

Bio je u pitanju jedan grejp

IMG_1415

Tak se jede 🙂

IMG_1416IMG_1418

IMG_1439

Kućica

IMG_1441IMG_1460IMG_1464IMG_1465IMG_1466

Kad je pao mrak pitam Zhi za wc. Ona me u čudu pogleda, otvora vrata od kuće i pokaže rukom na prirodu. Mislim si….daj Sunčana i ti isto pitaš gluposti.

Ležim na ležaju od bambusa i pokušavam zaspat, a misli se nekontolirano vrte glavom. Nešto tipa ovo:

– Isuse, cijelo selo zna da sam ja ovdje. Nemam pojma di sam. Nikog ne znam. Vjerojatno  me ni moja super sposobna mama ne bi mogla nać na karti. Zakaj sam ja sad tu uopće?

Pokušavam si objasniti tijek vlastitih riječi i postupaka koji me doveo tu. Čisti impuls je bio u pitanju. Trenutak me prebacio negdje drugdje.

Sunce je izašlo, a ja duboko spavam i osjetim da me neko promatra. Znate kak to uvijek osjetite.  Otvaram oči, a uz mene su poredana 3 kikića, jedan drugom do ramena. Šmrklji su im curili, oni su ih lizali i buljili u mene. Nasmijem im se i oni istrčavaju iz kuće. Hehehe….dječja posla. I tak jedem neš, ostavljam Zhi neke novce i odlazim nazad do Sape.

Sva zahtijevanja, sva nezadovoljstva, sva želja za nekom nedostižnom srećom su me udarila u glavu. Svemir mi je poručio – ok, daj prestani srat.

Kad sam se malo pozbrojila sam skužila da su osmijesi tog sela formirali moje najveće ljubavi. I danas ih se sjetim, njihova nasmijana lica me promatraju sa zidova dnevne sobe i podsjećaju me zašto pakiram ruksak. Tamo negdje daleko, nikad ne znaš kako će dan završiti. Nikad ne znaš di ćeš prespavati. Ne znaš kog ćeš upoznati. S kojom blagom rečenicom ili osmijehom će se neko zavući u tvoje srce. Potpuni stranci, prestaju biti stranci,  postaju dio tebe, često nemaju pojma o tome. Ima neš neodoljivo u tome.

Cmokić

Lude vožnje u Vijetnamu

 

I nakon kupnje fotića sam se uputila sjevernije.

Par godina kasnije sam čula bezbroj fantastičnih priča iz Vijetnama. Možda jednom poludim pa odem u sva ta mjesta zapisana u mojoj „tekici sveznalici“. Nekako nisam mega fan Vijetnama. Fina hrana i jeftina piva – možda si to poželim.

Rijetko kad baš znam zaš radim neke stvari.  Zaš uvijek poslije skoka moram pitat – a zaš si ti sad skočila?

Put do sjevera je moga biti normalan i mogao je trajat 10 sati. To “normalno” mi se činilo tak  dosadno i nisam imala apsolutno nikakve volje za jednu uobičajeno autobusnu vožnju.

Dolazim na autobusnu stanicu i hoću ić u “to i to” selo, nemam pojma više kak se zove. Ne sjećam se zašto sam tam htjela ići. Vjerojatno mi je neko rekao da tam ima neš zabavno. Muvala sam se onuda. Imala sam novi fotić. Sve sam gledala kroz objektiv. Klinci su jurili iz škole. Trčali su po rižinim poljima na kupanje u rijeku. Žene i muškarci su se vraćali iz polja.

IMG_0029

Jako fina Vijetnamska kava

IMG_0034

Selo

IMG_0037

Selo

IMG_0053

Selo

IMG_0060

Selo

IMG_0049

Selo

IMG_0269

Oćito se školsko zvono oglasilo prije par minuta

IMG_0532

Ima svoji đir

IMG_0294

Rižina polja

IMG_0312

Rižina polja

IMG_0419

Ne znam za kaj je ovo ….al se čini zabavnim

Gospođa kod koje sam spavala mi je rekla da njen rođak vodi ljude po okolnim selima, ako me možda zanima. Ma zanimalo me, sve me zanimalo. Pregovaramo oko cijene i evo rođaka u jutro. Sjajno. Vidim da ćemo se super složit. Ne zna engleski. Dva dana smirene tišine. Hoda ispred il iza mene. Nema pitanja, nema isforsiranih razgovora – nema nikakvih gluparija. Sretna sam na neki ludi način. Prespavamo u nečijoj kući, ručamo kod njegove obitelji. Hodamo po blatnjavim putovima. Rižina polja su svuda oko nas. Žene rade, klinci trčkaraju oko nas.

IMG_0126

Krenuli smo hodat po okolo

IMG_0133

Veeeliiiikii Vijetnamski dom

IMG_0141

Ženskice u šljaki – rižina polja

IMG_0149

Dečko u berbi banana

IMG_0205

Spremaju nam ručak

IMG_0208

I čilaju poslje

IMG_0227

Pogledi

IMG_0229

Život

IMG_0236

Cucki za nečiji ručak

Nakon dva dana dolazimo u selo iz kojeg smo krenuli. Prespavam još jednu noć i odlazim na “autobusnu” stanicu. Čekam svoji prijevoz na to neko xy mjesto na sjevero-zapadu Vijetnama.  Zaš bi busevi tam vozili?  Dolazi  nešto kaj liči na one crvene  prastare vatrogasne  kombije. Ne znam ni riječ na Vijetnamskom, nisam još bila u tom điru. Nemam pojma o ničemu. Vozimo se po neasfaltiranoj cesti, potpuno praznoj. Svi neš viču, gledam kroz prozor i mislim si – zbilja Sunčana? Jesi ti ovo zbilja htjela doživjeti?

Došla sam u taj xy grad, veliko ništa. Prazne ulice, par hostela, jedini gost.

IMG_0589

XY Grad 😉

Slijedeći dan, dolazim na autobusnu stanicu, opet mini bus. Opet cirkus. Imam par mandarina i flašu vode. I to je to. Mini bus me nakon par sati iskrca u nekoj selendri. Tražim bus za Sapu. Slijedi taj cirkus od vožnje. Ulazim ponovno u crveni, vatrogasni kombi. Pogledam kud ću sjesti, a ono samo metalne konstrukcije, nema one spužve na koju se sjeda. Sjedam na zadnji zic. Stavljam ruksak pod sebe. Likovi do mene se s veseljem sjedaju na taj improvizirani zic. Vožnja može početi. Vozimo se uz kinesku granicu. Vozimo se ko luđaci. Letimo po neasfaltiranim cestama. Ekipa urla u busu. Neki povraćaju u svoje vrećice. Bacaju ih kroz prozor. Stajemo na najopskurnijim mjestima, ufuravaju se neke čudnovate stvari u kombi. Daju lovu vozaču, a ja plijenim maksimalnu pozornost. Svašta se događa….mislim si …O Lord. Koji kitos je ovo? I onda ….iza zavoja se na sekundu ukaže bajkovit najviši vrh Vijetnama – Fansipan. I počinje ta moja luđačka brija – moram ić, moram ić. Otišla sam, naravno! I bilo je fora na neki pomaknuti način – đunglasto. Rekli su mi da ću vidjeti Kinu s vrha – možete si mislit. Vrh je bio okupan u magli.

IMG_0846

Prema Fansipanu

IMG_0853

Fansipan, najviši vrh Vijetnama, I ove velike lule se puše stalno

IMG_0863

Fansipan, I gablec za Vijetnamce

IMG_0974

Fansipan, Gablec za nas

IMG_1005

Fansipan, Đunglica

IMG_0994

Fansipan, Genijalan pogled

IMG_1010

Fansipan, Spuštanje

IMG_1046

Fansipan, Šetnjica s vrha

Nastavak slijedi

 

Vijetnam nekad davno…

I tak se meni jako piše, al nemam baš o čemu pisati. Prebacila sam se na “centrifuga mode” i izvukla neke stare priče iz naftalina….

Stare putne priče

U Vijetnamu sam bila dost davno, bar mi se tak čini. Od tada se dogodila hrpa boljih stvari, puno važnijih, zanimljivijih i meni dražih putovanja. Al kad pogledam unatrag – bio je to super važan put za mene. U neku ruku, čak i najvažniji – onaj u kojem skužiš – možeš to. Možeš ić sama kud poželiš. Možeš sve sama. Treba nam svima tu i tamo taj totalni boost našeg malog svemira.

Mogu prizvat taj osjećaj Vijetnama– prvi susret s Azijom, totalna pogubljenost. Totalni off, izgubljeno tlo pod nogama i fantastično velike oči i sve novo i drugačije. I miks fantazije i šoka i još puno, puno različitih osjećaja.

Hanoi, Vijetnam

Hanoi, Vijetnam

Tržnica u Hanoiju

Hanoi, Vijetnam

Volonterski kamp u Hanoiju

Znam kad sam se odlučila za taj put. Sjedila sam na poslu, kroz veliku staklenu stijenu gledala Zagreb i misla si – život sigurno nije unutar ovih zidova.  Ajde da se prošećemo po negdje daleko, daleko! Kak sam tad bila u nekim skroz drugim brijama – prijavila sam se na par volonterskih kampova . Bilo mi je tak svejedno kam ću. Nakon par dana sam dobila email da idem u Vijetnam.

Volontiralo se u kampu za djecu koja su se rodila sa mentalnim il fizičkim oštećenjima kao posljedicom brutalnog američkog zasipavanja s Agent Orange-om za vrijeme Vijetnamskog rata. Klinci su dolazili u kamp na rehabilitaciju, neki su tamo živjeli.

Predgrađe Hanoija

Predgrađe Hanoija, u blizini volonterskog kampa

Oko kampa

Na rehabilitaciju su dolazilili i ratni veterani. Kamp je bio u predgrađu Hanoia. Ta cijela priča s volontiranjem je trajala oko dva tjedna. Preostala tri tjedna sam se muvala po sjeveru Vijetnama.

Čudan je to kamp bio. Znam da sam tamo odlučila da je to moje zadnje organizirano volontiranje ikad. I bilo je. Uvijek mi se negdje daleko zgadi ono kaj doma jako volim. Tak sam u Burmi ostavila tenke za planinarenje u šumi i rekla si “nikad više”.

Volontiranje je bilo totalno besmisleno. Neprestano sam se pitala – kaj je ovo? Kaj se ovdje događa? Bilo nas je desetak. Radili smo sulude stvari – plijevili travu na nekakvim pločama, meli i čistili paučinu, krečili zidove. Povremeno smo gledali crtiće s klincima i prema slobodnoj volji se igrali s njima. Sad bi tome pristupila potpuno drugačije. Azijski mentalni sklop je potpuno drugačiji od našeg. Promišljanje i način zaključivanja nam ne prate istu logiku. Sada nebi te stvari tolko propitkivala, prihvatila bi ih. Al kaj, tad to nisam znala. Sve me je beskrajno živciralo. Suluda pripremanja hrana, potpuno nelogični načini obavljanja nekih jednostavnih poslova. Živciralo me sve, od rezanja salate, do farbanja zidova. Da sad upoznam neku sebe tamo, išla bi si beskrajno na živce. Nebi sama sa sobom kavu mogla popit. Misla bi si – koja si ti glupača.

Pljevljenje trave, volonterski kamp, Hanoi

Njamasta klopica, volonterski kamp, Hanoi

Super spavanje, volonterski kamp, Hanoi

Igrarije, volonterski kamp, Hanoi

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Gledanje crtića

U tom kampu sam čula bezbroj koma loših priča, tužnih ljudskih sudbina. Al kak smo svi neprestano bombardirani s negativom, odbijam pisati o tome.

Jedan vikend je nas par otišlo u Halong Bay ili ti “Zaljev silazećeg zmaja” ili ti super mega ultra poznata stvar za vidjeti u Vijetnamu. I kao bilo je to fora. Ne sjećam se baš najbolje.

Brod na Halong Bayu

Halong Bay, Vijetnam

Halong Bay, Vijetnam

Halong Bay, Vijetnam

I naravno da mi je tamo riknul fotić! Jel to uopće potrebno govorit? Poslije tog volontiranja sam otišla do grada po fotić da mogu dalje. Onaj moji neprežaljeni ukradeni rozi Canon iz Laosa je kupljen u Hanoiu. I to mi je bio najdraži fotić svih vremena. Baš smo si bili dobri nas dvoje. Imali smo specijalni klik. I poslije i prije njega i za vrijeme njegovog postojanja sam imala neke druge fotiće…al nijedan od njih nije bio tolko “moj.”

Nastavak muvanja po Vijetnamu slijedi….mašem

 

Zlatno lišće Mijanmara

Svi smo imuni na vizualne podražaje koji nas stalno okružuju. Na mjestu na kojem živimo stvari su više manje prihvatljive. Neki put tužan pogled otkrije bol, neki put se bol sakrije iza osmijeha. S vremenom, sve manje primjećujemo, život nam klizi. Dan i noć se izmjenjuju kao na pokretnoj traci.

Kad znam da je dosta, spakiram ruksak. Sva moja očekivanja ostaju u onom posljednjem kliku kopči na ruksaku. Očekivanja ostaju u onom trenutku kad se nadam da je sve unutra, ali u biti znam da nije i uopće me nije briga. U trenutku kad ostanem sama na aerodromu, kad prođem osiguranje…pogledam svoje razbacane stvari na onoj pokretnoj traci, pomislim: A sad kaj god, samo daj, sve igra!

I onda se počne događat ta nesuvisla igra – na prvu je sve potpuno besmisleno, potpuno ludo i šašavo. Ništa nije kak bi trebalo biti. Radim nesuvisle kilometre po zemlji u kojoj mi za 243 kilometara treba 13 sati (ok, priznajem to je najradiklaniji primjer). Vozim se il hodam i gledam taj život u neimaštini, neškolovanosti…Gledam klince kak rade, kak asfaltiraju ceste, kak s ogromnim čekićima razbijaju veliko kamenje, kak navlače hrpu tereta neprestano po svuda. Znam da u prosjeku zarađuju 2 $ na dan. Klinci prekidaju školovanje u većini slučajeva s 13 godina i počinju radit. Svijet mi pokazuje svoje okrutno lice.

I onda neki nasumični trenutak to izbriše…moj pogled uhvati nečiji najtopliji i najiskreniji osmijeh. Vidim kako posljednje zrake sunca miluju Bengalsko more. Negdje mi se ukaže prekrasan vijadukt, otkinem, razvali me totalno! Suze samo idu. Starija zamusana Burmanka kroz prozor vlaka radnicima uz prugu dodaje vrećice hrane. Suze ponovno teku. Upoznajem ljude čije mi priče zagriju srce, čiji osmijesi nisu ovozemaljski. Upoznajem ljude koji s tolikim žarom pričaju o najtrivijalnijim stvarima. Usred razgovora osjetim kako se nešto skuplja u kutu oka. Znam taj osjećaj, nešto me stegne u grlu, čudan osjećaj oko srca i pravim se da mi je nešto upalo u oko. Trenutak ljubavi koju dijelim prema svijetu, trenutak malenosti prema velikim ljudima i velikoj ljepoti.

Kad kliknu kopče na ruksaku uvijek znam da će biti puno suza. Znam sebe, malu princezu u odraslom tijelu. Ali kad suze ne klize zbog očaja, tad znam da sam premala, premala da bi razumjela, al dovoljno velika da znam kako je jedino što mogu disati i prepustiti se trenutku savršene ljubavi.

Dok se predzadnju noć vraćam do svog bungala na plaži, mjesec dodiruje more. Odsjaj mjeseca stvara liniju prema obali, u daljini Burmanci pjevaju, valovi udaraju u pijesak. Sekunda malenosti pred ljepotom. Sekunda najčišće ljubavi prema svima i svemu. Trenutak kad znam da smo ovaj ludi svijet i ja savršen par. Samo treptaj, trenutak koji vrišti – samo diši. Svijet mi šapće – ja sam za tebe taj, za mene si to ti i 7 milijardi drugih. U bljesku milisekunde smo savršen par.

Prelako to zaboravimo, dan i noć se izmjenjuju, a mi se gubimo. Trudim se pogledati izlazak sunca, dok se zimi vozim na posao. Volim pronaći mjesec i sunce zajedno na nebu, u tom kratkom dodiru dva svijeta – različita ali nerazdvojiva. Ljubav prema životu, prema drugima i prema sebi u tom ludom svijetu je važna, ne smijemo to zaboraviti. Svaki dan bi trebao završiti pogledom prema zvijezdama – hvala na ovom poklonjenom danu. Ništa se ne preslikava u beskonačnost. Znamo da su to dječje maštarije. Nitko zauvijek ne navlači vlakiće po pijesku. Trajanje – samo različiti trenuci, bolni, lijepi, ugodni, ružni. Kad to zaboravim, kupim avionsku kartu, ne zato da vidim, ne zato da imam super fotke, ne zato da imam lude priče – nego da se podsjetim na ljepotu različitosti ovog šašavog svijeta.

Svako ima svoje načine, svoje male slatke podsjetnike, svoje male, slatke ljubavi. Al ako je netko zaboravio, potražite taj trenutak – svaki dan je tu, samo treba držati oči i srce otvorenima. Vaš svijet vam želi nešto reći, želi vam prenjeti poruku punu ljubavi. Slušajte taj tihi šapat. Nemojte bit preglasni, nećete ga čuti.

Volim Vas i idem doma

Fotkice – okolica Mandalaya i vlak do Hsipaw

Konačno normalan internet.

Na plaži sam uživala. Našla sam svoje mjesto.

Totalan mir. Nema se tu kaj reći….zen. Tolki zen da nemam ni jednu fotkicu. Nisam se micala, zgorila sam i sve kaj treba.

Bacam fotkice iz Mandalaya i vlaka za Hsipaw.

Nek Vam je veseli dan

 

Yangon, ne zadnji put

Prije ću se izgubit u Splitu nego Yangonu. Ne znam koji sam već  put u ovom gradu i kolko je god smrdljiv, zagađen i bučan – volim ga.

15 sati u busu je iza mene. Sutra buđenje u 5 i ponovno 7 sati u busu i onda konačno plaža. Ludo veselje! Čim sam dosla na plus 30 imam pune baterije i dobre sam volje. I sve je za 10.

Probat ću uploadat dio fotki iz Mandalaya, al ne sve, sam ono kaj sam prije par dana digla. Internet je koma. Slijedi još drugi dio fotkica…mada na plaži vjerojatno neću imat neta.

Volim vas i šaljem velike puse