Vraćam  se na Vijetnam.

U Sapi ima različitih manjinskih skupina. Najčešće mi pozornost plijene Crni Hmonzi i Crveni Dzao.  Razlikuju se po odjeći, vjerojatno crtama lica, al slabo to kužim. Primjećujem da su Crvene Dzaoice više od Crnih Hmongica.

Kak sam preživjela kod Crnih Hmonga, zanimalo me kak je kod Crvenih Dzao.

Isprobani recept – odlazim na plac, sjedam se na travu i promatram. Starija gospođa Crveni Dzao mi prilazi, počinjemo spiku, čini se dragom. Pitam ju – Mogu noćas spavat kod tebe?

Nasmije mi se– Možeš, ide još jedan dečko, jel ti smeta?

– Ne smeta mi.

– Odlično, odi si po stvari, vidimo se tu u 13 sat.

Moj mini ruksak se nije raspakirao od posjeta Zhi. Uzimam ga. Imam dosta vremena pa sjedam na pivu. Pretpostavljam da je kod nje neće biti.

U jedan sam na placu, Dzaoica je tu, Peter je tu.  Krećemo!  Pejzaži  su skroz razigrani, rižina polja po svuda. Hrpa stvari se događa putem – klinci s bivolima, crne vijetnamske svinje, tu i tamo koja Crna Hmongica. Čini se kako je ovo ipak područje na kojem prevladavaju Crveni Dzao.

Odjeća Crvenih Dzao je puno kićenija i bogatija od one koju imaju Crni Hmonzi, svečanija. Kuće su im veće i sve se čini bogatijim.

Gospođa kod koje idemo je jako draga – brižan, majčinski tip. Ima hrpu djece, različitih godina. Opet hodamo dugo, dugo. Pitam se – Ok, majstorice, spustila si se s Fansipana, pa si po pustari hodala 3 sata sa Zhi i sad ovo, kaj nije bilo dosta? I bilo je dosta, vrijeme mi ističe.

Dolazimo u kuću Crvene Dzao, koja je u usporedbi s onom od Zhi bila ogromna. Bio je već mrak.  Pričamo s njom i klinicima.

Raspored spavanja me totalno zabavlja. Peter dobiva svoj krevet, kao muškarac i sve to bitno. Meni Dzaoica beskrajno simpatično govori:

– Za tebe je najsigurnije da spavaš sa mnom u krevetu.

Ne kužim baš kaj bi to bilo nesigurno spavanje u njenoj kući. Sakrivam znakove čuđenja i apsolutno sam  kul oko toga. Spavamo u kuhinji, na ležaju od bambusa, veličine malog dječjeg kreveta. Totalno se mučim sa spavanjem, obično se vrtim i ima me posvuda. Frkica me da se ne okrenem i ne šutnem ju u glavu, ne zabodem prste u oko i sve te stvari. Zbilja nema ni milimetra za bilo kakav manevar, hard core „sardina stajl“. Pretpostavljam da Vijetnamci spavaju skroz mirno. Ja se znam probudit s nogama na jastuku . Nakon urnebesa u glavi me lovi zen i san me prekorene.

Ona se budi bez šljiva i ozljeda, ja se nisam ni pomakla i obavila sam to ultra najsigurnije spavanje svih vremena. Peter se naspavao ko kralj i ostaje čitat knjigu kod njih. Spuštam se nazad u Sapu, jer navečer lovim vlak za Hanoi.

Suprug od Dzaoice vozi na motoru sebe, nju, njihovog klinca i mene. Juuuupiiii!