Lanac i šampanjac

/ Sunčana Pasecky / 9 Comments

Sto stvari imam za reći….

Jel znate da je Cagliari skoro pa potpuno uništen u 2. svjetskom ratu?

Obilježje Cagliarija su graciozni ružičasti flamingosi.

Jel znate da je Sardinija puna zatvorenih rudnika?

Na obali Sardinije je zabranjena gradnja uz obalu na udaljenosti od 0,8 do 2 km…kako gdje…i puno toga još….puno toga još!

Istočna obala je fensi, jako fensi, tak se čini i tak vele. Jako je lijepa i super turistički popularna. Unutrašnjost Sardinije je napuštena.

Jel znate da na sardinijskom jeziku “Aroša Kometi sa Petza Pureša” znači umorna ko trulo meso?

O Sardiniji nisam znala ništa. Osim da moja Vale živi tamo! Znala sam da mora biti zanimljiva, al nikada nisam stvarno razumjela.


Na Sardiniji živi oko 1,5 milijun ljudi, a najpustiji dijelovi nisu ni slični pustim dijelovima Puglie. Pusta Sardinija je ispunjena životom…….a ja ću se sad prebaciti na jedan dan koji nema veze s ničim od toga….

Bicikl koji vozim nije neki touring bicikl. Nije neki cestovnjak….smiješan je kao i ja. Jel znate koliko ga volim? Takvog, nesavršenog, svojeglavog, simpatičnog …obožavam ga! Na početku me ljutio, znala sam biti jako ljuta na njega. Sad se jako brinem za njega. Dobiva svu moju pažnju. Od pet majici koje imam baš svaka je puna rupa. Crne noge… Jedem jako upajsanu hranu i smrdim ko znojna pokretna sirana.

Bicikl je na Sardiniji bio kod tri doktora – Cagliari, Villasimius, San Vito! Svašta smo napravili. Baš smo ga fino sredili i to me veseli.

U Cagliariju je bio na servisu i dobio je nove pedale, jer su stare puštale čudne zvukove dok sam gazila brda.

U Villasu sam ga počastila s još jednom nogicom, da bude smiješan i stabilan. I kupila sam novi bidon jer se stari upljesnivio.

San Vito nije bio u planu, nikako, jer nam ništa nije trebalo. No, bicikl je zaključio da nemam pojma i da njemu jako treba novi lanac!

Na sebi svojstven način je rekao – novi lanac il ja dalje ne idem!

Pozdravila sam se s Valentinom i njenim prijateljima u Villasimiusu i krenula prema Muraveri.

Raskrižje – tabla je Muravera ili neš….. al ta tabla pokazuje da je Muravera na zapadu, a znam da je Muravera na istoku. Tabla mora biti kriva, jel tak? Nije da sam samo ja tak smotana? Nema šanse da i vi ne bi zaključili – fućkaš tablu, izaći ću već na pravi put! Koja debosica! To je sve bilo totalno krivo i išla sam u “ništa”, prema nekom poljskom putu.

Lagano sam se kotrljala cestom. Bila sam na opakom brdu i promijenila sam u najnižu brzinu a bicikl je rekao “krrrcccc”… Značajan i odlučan krc!

Jasno mi je da neš s lancem ne štima i super sam strpljiva. Skidam stvari i planiram riješit tu zavrzlamu. Vidim da je lanac napravio neku zbrčku. Nije samo pao….ne, ne….to bi bilo prelako! Skroz se zapetljao! U sekundi su mi ruke najcrnje al bila sam prezauzeta da to pofotkam. Nije bio u voznom stanju. Stiskam poruku Vale – stala sam! Ima neš blizu za spavanje? Moram gurat bicikl. Vale šalje par linkova, ja guram bicikl…19 je sati. Ne vozim po noći, to je pravilo broj jedan.

Gospodin u godinama, na svom finom bicu mi se približava – buliram ga – Aaaaa, sredite mi lanac! Naporna sam totalno! Ne prestajem pričat! Lik traži maramicu da to proba riješit. Mene to nasmijava jer znam da kad takne moj lanac maramica mu neće pomoć. Možda da me tražio krpu, al maramicu?! Ubrzo odustaje od maramice. Pokušava, jako se trudi. Al nema šanse! Pravi sam prototip dame u nevolji. Uz to, najslađa kaj mogu biti.

Majstor ide doma po auto i obećava da dolazi po mene i bicikl za pola sata. Nastavljam gurat, sada ipak u smjeru Muravere….!

Informiram Vale o novostima – a Vale šalje – dolazim k tebi, podjeli lokaciju!

Uvjeravam ju da ne treba, da sam ok.

Staje neki mladi lik. Mojih godina. Otvara prozor i bulji u mene. Poprilično sam van svih funkcija, totalno usporena i treba mi da skužim kaj se događa. Lik potpuno besmisleno šuti i bulji u mene, a ja se ponašam još kretenskije jer stojim uz bicikl i buljim u njega. Bez riječi. Na cesti nema automobila jer put vodi u Nidgdjezemsku. Kad skužim da vjerojatno ni jedan od nas dvoje nije sav svoj, kažem – Ćao! On ne odgovara i nastavlja svoje žbrljenje. Možda bi bilo bolje da je rekao neš kao – kog vraga guraš bicikl sa svim tim stvarima, natovarena, crna, znojava i smrdljiva? Pošto tako uporno šuti, postaje mi nejasan smisao tog gledanja. Jedino ako je možda gluhonjem?

U milisekundi mi se noge odsjeku! Ne znam zašto jer je situacija toliko očito retardirana da sam se jedino mogla smijati, al kaj – ne mogu si pomoć. Kraj! Gotovo! Lik prolazi uz mene točno 6 puta. Niko drugi, samo on. Moja razigrana mašta je pokrenula lavinu ludih brija. Stop na to je nemoguće stisnut i ja sam ultimativno otišla k vragu. Mojoj glavi do sutra nema pomoći. Znam ta stanja. Što god da se dogodi…upravo je stisnut “play” na sve moguće lude scenarije – racio baj baj!

Nakon sat vremena guranja, šutljivac nestaje, a pojavljuje se Aldo, lik kojeg čekam. Aldo je u ranim sedamdesetima – jer takav je moj život… U tom trenu ipak dijelim lokaciju s Vale, pomalo se nadam da će mi zapjevat na sporovodu u Muraveri. Vale kaže – krećem prema tebi! Uspijem se skulirati dovoljno da joj kažem da ne treba, da je Aldo ok i da je sve ok. Al sam ziher da Vale na telepatskoj razini točno zna u kojem sam stanju. Odgovaram ju od te sulude ideje, s druge strane molim Boga da ipak dođe. Vale je nekih 50 km od mene, u Villasu i znam da joj nikako nisam usput.

Aldo je jako nabrijan na razgovor, s vrhunskim engleskim …i po svemu skroz divan čovjek. Najdivniji. Iz snova! Vilenjak Aldo! No….

Dolazimo kod njega doma, vadimo bicikl iz auta. Večera je spremna i ne možemo se baviti biciklom. Meni uopće nije do jela, al brzinski naguram minestrone u sebe. Vani je mrak. Vrijeme u kojem prema pravilu broj dva znam di spavam je davno prošlo.

Sva ta glupa pravila služe samo održavanju mog mira, jer kad zabrijem, tu više nema pomoći.

Nakon večere me Aldo nagovara da ostanem spavati kod njega. Nema smisla da sad negdje idem. Naravno da nema nikakvog smisla da negdje idem, niti ne mogu nikam ići jer nemam kak! Pitala bi ga najradije kak on misli da bi ja sad negdje išla?

Aldo konačno odluči posvetiti pažnju mom biciklu. Bicikl bez kotača je neš kaj mogu sastaviti, al to neće biti tak još dugo. Aldo se baca u servisere i potpuno rastavlja moj bicikl. Lanac raspetljat ne može, očtio. Gledam bicikl….i mislim si, ok…ja te sastavit više ne mogu! Ni u najluđim snovima. Aldo je zaboravio na maramice, ruke su mu ultra crne. Kak mu popravljanje bicikla ne ide tjera me da idemo pit šampanjac! Meni je šampanjac Nova godina, njemu je šampanjac svaki dan! Nije da imam nekog izbora. Šampanjac zbilja ne volim i jedino kaj želim je maknut se odavde jer je ova situacija izgubila svaku vezu s logikom. Miljama sam daleko od ok i to više ne mogu sakriti. Ne vladam situacijom. Volim imat neke izlazne opcije, kakve god. Sad nemam baš ni jednu! Bicikl koji mogu gurat je minimum mojih zahtjeva prema igri sudbine. Al sam bicikl prepustila u ruke starom Aldi, koji ga je pretvorio u bicikl koji samo mogu gledat. Ulazim u stanje totalne neuračunjljive panike!

Aldo me uvjerava da će me otpeljat u kamp i da sutra idemo u San Vito u servis. Što je savršeno u ideji, jedini je problem da se to ne događa. Nas dvoje pijemo šampanjac!

Majko mila!

Kad se to toliko otegnulo i kad sam bila na korak do totalnog živčanog sloma – zovem Vale. Naravno sa svojom super idiotskom talijanskom sim karticom to ne mogu. Aldo mi prosipava nekakva sranja o tome da ako želim zvat svog dečka, da ga mogu zvat s njegovog telefona. I da će mu on objasnit situaciju. Nikakvog dečka spomenula nisam i ziher mi je imaginarni partner zadnji na pameti. No, prihvaćam tu divnu ponudu i zovem Vale – Ćao Vale! Na to mi Vale kaže – daj mi tog lika! Čujem ga kak joj objašnjava di živi. Vale mi šalje poruku – dolazimo!

Nakon pola sata evo Vale s četvero prijatelja u Aldinom dvorištu. Vale ko Vale – mi sad vozimo Sunči u kamp, a vi ju sutra pokupite tamo i otpeljajte ju u San Vito na servis!

Zabezeknuto gledam u Vale – Aha, tak se bude sposoban!

Rasplačem se ko klinka, zagrlim Vale. Ona me uvjerava – nema razloga za paranoju! Sve je ok! Aldo je ok, samo je malo dosadan. Sunči, sve imamo pod kontrolom! Smiri se!

Slijedeće jutro u 7.30 Aldo me kupi u kampu. Idemo kod njega na doručak – kava i fini džem od naranče. Jednu teglicu pakiram u bisage. Sve super! Trpamo moje stvari u auto. Idemo na kavu. Aldo se raspituje o mojoj mami i želi da joj ograniziram ljetovanje kod njega. Rado bi da sam taj razgovor posnimila mami da se nasmije – al nisam. Mama ne pije šampanjac – i to sam prešutila… Ipak želim da me otpelja u San Vito.

Nakon šlepera razno raznih gluparija, mi smo konačno u San Vitu. Danijel u radioni zaključuje da mi treba novi lanac. Sve, sve kaj treba! Pitam Danijela – I jel misliš da ću moć do Zagreba? Danijel me zbunjeno gleda – pa, naravno, star ti je lanac. S novim lancem možeš kud hoćeš. I bicikl ti je ok, ne brini. Ja naravno znam da mi je bicikl jako ok. Znam da je neki put jako razmažen. Kad poželi nove lakirane cipelice, jako dobro zna kak će ih dobiti – bacit će se na pod i reći – ja dalje ne idem! Klasnična priča….za to vrijeme pijem šampanjac, jedem minestrone – zbilja mi je super teško. Samo mi neki put nije lako biti ja.

Dok sam bila kod Danijela – tutnuo mi je slušalicu fiksnog telefona u ruku i rekao – tvoja prijateljica!

– Ćao Vale!

– Ćao Sunči, jesi dobro?

– Jesam Vale, imam novi lanac i super je sve.

– Znam, znam, jel mislš da možeš dalje?

– Naravno Vale, mogu. Sve je fanatastično! Hvala ti!

– Ma Sunči, ne brini. Laura te čeka, stigneš?

– Stignem! Vale, hvala ti za jučer. Oprosti, oprala me paranoja!

– Znam , nema problema. Bitno da si sad smirena. Uživaj i javi kak ti ide! Danijel mi je rekao, ako imaš bilo kakvih problema da ga nazovem i on će već nać nekog ko to može riješit!

– Ajme Vale, fantastično! Imamo broj!!

– Naravno, al ti neće trebati! Čuvaj se, javi kak ti ide.

– Hvala Vale, nemam riječi za sve ovo!

– Ma Sunči, ćao, ćao, ća, ča, č, č, !

Eto, sad znate ko je Vale? Takvi su svi moj prijatelji. Najbolji i najdivniji ljudi su ko Vale! Zbilja ne znam zaš sve te Valentine nisu davno pobjegle od mene, zaš su sve te godine tu? Zaš to trpe? Zaš me moraju svako tolko zagrliti i reći – Sunči, sve je ok. Zaš moraju gledat moje suze i peglat moj kaos? Mislim da i one znaju da bi bilo pametnije da su nekad nestale. Trebala sam se davno popeglat i trebala bi tu i tamo stopirat razvijenu maštu…trebala bi sve to. Život me tome uči…kad bi bila malo smirenija, malo drugačija, onda bi možda sve bilo lakše, jednostavnije, bolje. Al onda opet, dok sam se usporenim tempom kotrljala prema Valentini, rekla mi je – Jako me zanima kako će završtiti ova tvoja luda brija! Možda zato? Možda zato jer bi bilo puno dosadnije da sam smirena, da sam manje sklona panici, da manje volim sve te stvari koje volim i da sam malo sposobnija. Vjerojatno bi sve bilo bolje, sanitarno ispravnije, sigurno bi me adrenalin rokao rjeđe, sigurno sve majice ne bi bile šuplje, sigurno bi uspjela oprati ulje s nogu – al bi tada bilo dosadnije! Ovako je kaos u mojoj glavi zagarantirani standard, a mene to zabavlja. Valentine, hvala vam.

Velika pusa i smireni zagrljaj iz Oliene u kojoj se bez ikakve panike bavim dosadnim poslovima kao što je saniranje dehidracije i trovanja upajsanim sirom i tome slično.

 

Prema Vulkanu

/ Sunčana Pasecky / 2 Comments

….Noć ima svoju moć. Misli nezaustavljivo tutnje. Svašta. U jutro proučavam google map, po milijunti put. Gledam ga, evo neočekivane promjene plana – ko ga jebe, probaj! Imam 63 km do Sorrenta. Kako google sve zna, tako i zna kud ja trebam ići. To znači da apsolutno na svakom raskrižju trebam pogledati na kartu, a svakih 500 metara je raskrižje! Za tih 63 kilometara sam 11 sati provela u điru. Nisam jela da ne gubim vrijeme, povremeno sam se nakljukala s kofeinom i nikotinom. U životu nisam bila koncentriranija! Ni jednom nisam sjebala – hej, ja ni jednom nisam sjebala!? Ne znam jel možete zamisliti kaj to meni znači! Ko da sam doktorirala :). Karta je pokazivala da je Tirensko more par koraka od mene. Nisam ga još vidjela. Sve je urbanizirano, brzo, šašavo! Pazim na otvaranje vrata automobila meni pred nosom. Pazim na pješake, pazim na histeričnu, konfuznu vožnju, zaustavljam se svakih par minuta i provjeravam jel sam ok? Nije da sam radila neš kaj volim, no vidjela sam par prekrasnih stvari. Al, ne bi to mogla i nebi to htjela ponoviti! Kad sam ispred sebe ugledala obronke okolice Sorrenta i kada sam biciklom prešla na tu stranu – Jebemu sve – maksimalna sreća, ne zbog divne vožnje, ne zbog nečega kaj volim. Nego zato jer sam uspjela biti sve što inače nisam – koncentrirana, ne konfuzna….ne izgubljena! Zbilja sam bila sretna – pa mogu i ovo! Jebemu! Sretna ko malo dijete. Velika nevjerica da nisam sjela ni jednom na pločnik i zaplakala. Nisam se izgubila! Kad sam prešla na drugu stranu, počela sam lutati po malim ulicama, al to me nije više zamaralo, Fućkalo mi se skoz. Kad sam na pločniku takva smrdljiva, zmazana i premorena  popila prvi gutalj pive – euforija!

Sorrento i sva ta glasovita bjelosvjetska obala…..to je divno! Al je istina da to mene ne zanima. Nakrcano. Konzumerizam na jako!

Nema čarolije i opskurnosti koju volim. Presanitarno ispravno. Sterilno. Nestvarno lijepo. Meni se ne da biti u gužvama i onako nije moj đir. Probala sam se s bicom voziti uz obalu, al onda mi ni to nije bilo po specijalnom guštu. Pa sam odlučila čmrljiti od subote do utorka kad iz Napulja ide brod za Cagliari (2 puta tjedno). To nisam znala do prije par dana. 

Ležala sam na fotelji tri dana, rokala sam se kofeinom, nikotinom, ugljikohidratima i alkoholom, zato jer mi se samo to dalo i jer mi je moglo baš tak biti 🙂 Trenuto sam u luci…za ozbač! Čekam trajekt, kupila sam kartu. Ako pogodim trajekt – sutra u 8.30 Vale i ja pijemo jutarnju kavu, a onda i tu famoznu pivu…ludilo 😉

Kiss

Omiljeni hekl 😉

 

La Strada

/ Sunčana Pasecky / 1 Comment

Unutrašnjost južne Italije je prazna. Ispraznila mi je um i dušu!

Nakon dolaska u Italiju, smjestila sam se u Bitontu, gradiću pokraj Barija. Tri dana sam se odmarala, ali se nisam odmorila. Ubilo me talijansko radno vrijeme koje traži pomno planiranje udaraca neizdržive gladi. Pekare su postale moji najbolji prijatelji. Vrećice pune masnih ugljikohidrata. Ne mogu čekati od 14 do 20 da Talijani ogladne i počnu peći svoje pizze. Ja sam gladna svakih sat vremena. Dok vozim ne jedem puno. Kad uzmem pauzu od par dana, onda jedem ko luda. I ne želim se, ne daj Bože, posušiti ili neš tome slično. A ugljikohidrati, oooo to da! Udarci energije!

Talijani imaju svoja pravila, koja po meni zahtijevaju ogroman angažman i planiranje gladi, žeđi….svega. Mogu se prilagoditi tome, al dok vozim zaboravim na to. Prvi dan svog odmora pomislila sam da ću se skljokat od neizdržive žeđi! Potpuno dehidrirana, ko luđakinja sam tražila dućan u kojem bi mogla kupiti vodu – ali ne, do 17 sati nema! Glad! Imala sam sa sobom upajsane bureke koji su već smrdili i nisam se htjela otrovat, imala sam i sira, al mi je trebao neki ugljikohidrat da se zaista najedem. U 17 sati u pekari sam rekla tipu: – Sve! Dajte mi punu vrećicu svega. Deda me gledao zbunjeno, al mi je uslužno natrpao punu vrećicu mirisne masnoće. Da, prva tri dana sam se probala ušaltat u brutalnu organiziranost! Kasnije je to postalo manje bitno jer zapravo uz puteve ničeg nije ni bilo. Nakon Bitonta sam udarila po pustari! Pravoj, teškoj pustari u unutrašnjosti južne Italije. Gradići na neosvojivim brdima. Godinama razvijam specijalni odnos s opskurnim mjestima i opskurnim ljudima. Volimo se i kužimo. Usprkos toga, u par navrata me uhvatilo beznađe! Obuzela me pustoš! Cijeli jedan dan sam vidjela samo jednog čovjeka na kopačici. Par automobila. Natjeravali su me ludi psi lutalice, koji su vjerojatno ko i ja izluđeni tom prazninom. Za kraj praznog dana sam se popela u Pallazo San Gervasio. Pallazo je moje mjesto! Jako moje! Brdo do njega  me ubilo. 4000 stanovnika! Došla sam na “stari” trg, trg za penziće. U svojoj kričavoj narančastoj majici i s natovarenim biciklom sam iste sekunde postala “pokretni trg”. Moje dvije i pol riječi talijanskog su postale dovoljne da svi znaju sve o meni! Za 10 minuta je cijeli Pallazo znao da je ženska u narančastoj majici stigla na biciklu. Mojim dolaskom su upravo odradili prvog turista ove godine, prvog od tri, što je njihov godišnji prosjek. U pekari sam na poklon dobila vrećicu voljenih ugljikohidrata zbog spomenutog razloga! Bilo mi je odlično u Pallazu, upoznala sam prekrasne ljude.

… A tijek ceste je divan! Svaka uzbrdica iza sebe ima spust, svaki spust nosi uzbrdicu. Tijek ceste volim, forsiranje gradova me ne zabavlja! Gubim se u njima! Traže koncentraciju koja me mentalno iscrpljuje pa nekako više volim surovost cesta. Pokušavala sam izbjeći brda. Nisam se još sasvim dobila. Nije mi trebao odmor više. Nešto me u glavi trebalo prebaciti u “mod” u kojem mogu! Mod u kojem me brda ne straše. Počela sam izbjegavati urbanizirane sredine i držala sam se ceste. A cesta daje svoj poseban spektar opskurnosti! Širok, bučan, nerazumljiv, životan, prljav. U uobičajenim okolnostima nepoznat. Put odvede na čudna mjesta, s vremenom postanu toliko prirodna, poznata, moja. Dio sam tih puteva, puteva kamiondžija, trgovačkih putnika, autobusa, sitnih trgovaca, švercera….sve dijelimo. Smrdim na njihove ispušne plinove, smrdim na njihove puteve….. Dijelimo tu cestu! Mašemo si! Pazimo jedni na druge, usporavaju, zaobilaze me, voze iza mene. Ja stanem kada oni uhvate preveliku brzinu. Upoznala sam navike ceste. Ljudi ceste se prepoznaju na neki čudan način, dijele svoje putanje i žive u nekom brutalnom sinkronicitetu. Jedna stvar na cesti nije moja i ne može biti moja – tuneli! Nisu osvijetljeni, nemaju onaj zaustavni rub. U tunelima nije moguće da drugi paze na mene, a ne mogu ni ja paziti na sebe. Zažmiriš, začepiš nos, zatvoriš usta i uđeš u tunel, ako ti zatvorene oči probije sunce, dobro si!  Tuneli u koje ulazim vrte se maksimalno do 500 metara. Ne želim da taj strah traje dulje. Vožnja je lijepa, priroda je divna, ljudi su zabavni! Ne želim to kojim slučajem propustiti zbog nekog smrdljivog tunela. Ultimativno sam se prepala u jednom tunelu. Zacrnilo mi se pred očima i sve ono kaj se događa kad misliš da je to tvoji zadnji trenutak. Tunel je bio kratak i bio je na zavoju. Približavao mi se kamion, ludom brzinom! Kužim da će njegova brzina ako se nastavim kretati srušiti nestabilni, natovareni bicikl i mene. Stanem, taman spuštam noge na pod, on me zaobilazi, ali njegova brzina zaljulja bicikl i kako ja nisam bila dovoljno čvrsto s nogama na podu, bicikl i ja padamo! Pobiremo asfalt. Svašta je fora i svašta može biti smiješno i zabavno i loše stvari to mogu biti. Ali dizanje sebe s poda mračnog tunela, dizanje teškog bicikla u zavoju mračnog tunela nije zabavno! Automobili neprestano jure uz vas. Paze vas, al u vašoj glavi to sve nije dovoljno da znate kako ćete biti ok. Tunel je bio kratak, naravno da je. Al dovoljno dramatičan da se zaista jako prestrašim. Nije me bilo strah ničeg potencijalnog, ni nikakve imaginarne brije il konstrukcije u glavi. Jedini fokus mi je bio – izađi iz tunela, odmah sada! Bicikl nikad nije bio lakši.

Taj dan sam cijeli dan vozila po jako prometnoj i jako brzoj cesti. Vani je bilo ledeno, puhao je brutalno jak vjetar, nebo je bilo mračno i bježala sam pred kišom. Došla sam do gradića Candele. Candela visoko na brdu, a ispred mene rotor. Na rotoru – La Stazione – hotel, bar i restoran – Stani Sunči! Sve što trebam. Mjesto za mene i sve moje suputnike, sva izborana lica, namrgođeni krezubi osmijesi, piva u potocima….pauza od vožnje, pauza od ceste. Rotor ispred La Stazione vas baca u sve smjerove. Na rotoru šašavi cucki trče u krug za kotačima! Sve što se događa! Mali Ukrajinac peče pizzu od 12 do 14 i od 19 do 21. La Stazione je uz željezničku prugu,- prugu na kojoj nema putnika. Par puta dnevno prođe jedan vagon, ne znam što prevozi. Tijekom noći se događa neki remont. Buka. Soba je puna stidnih dlaka. La Stazione je savšeno mjesto za neki Fellinijev film. Teško da može biti opskurnije. Ostala sam tamo dva dana, padala je kiša. Nisam se mrdnula sa Stanice. Gledala sam pse i ljude na čijem je licima cesta ostavila svoj trag. Vodila sam bezbroj suludih englesko-hrvatsko-talijanskih razgovora. Večer prije nego sam krenula, mali Ukrajinac mi je spekao pizzu da slijedeći dan imam kaj jesti znajući da ispred nema ničeg! Razmišljala sam o onom kuhalu ostavljenom doma… puno previše puta.

Tada je put počeo davati najbolje od sebe, lagani ulazak u Apenine! Lagani. Pejzaži su postali dinamičniji, cesta se ispraznila. Neke kamione sam danima sretala. Bila sam spora. Put je počeo davati najbolje što može, prepoznala sam to! Industrijske zone su definitivno iza mene. Za sada samo divna, zelena priroda i prljava rijeka Ofantina. Calitri na brdu i to je sve! Najbolje od puta. Idila. Beskrajni mir.

Slijedeći dan je priroda postala još ljepša. Našla sam se okružena planinama. Poštujem i volim planine, znam koliko su promjenjive, znam njihovu dušu. Često sam sebe ostavljala u njihovim visinama, tamo sam se i nalazila. Volim takve pejzaže! Na biciklu su brda sasvim drugačija, daju nagrade. Ogromne, najveće. Ne pumpaju ta brda ego! Ne mogu ga napumpat jer im nema kraja. Uvijek su neka nova brda pred vama. Svi znamo da je najljepši osjećaj koji vožnja na biciklu daje – luđačko brzi spust! Svi ti klišeji s vjetrom u kosi i sve te stvari….volimo to. Spustevi mogu biti svakakvi. Ali taj jedan spust je bio najljepši spust u mom životu! Tih sat vremena mi je ponovno dalo osjećaj da mogu. Ono što sam danima tražila! Brda su mi pokazala koliko divna mogu biti, najljepša. S lijeve strane je bio prekrasan zeleni obronak, izdignut visoko. Jurila sam mu u susret, u njegov početak. S druge strane se prostiralo sve ono što sam ostavila iza sebe. Nevjerojatno, nešto što nikada ranije nisam vidjela. Osjećaj divljenja.

Volim glazbu, jako ju volim. I neke pjesme koliko god da su blesave, zbilja obožavam. U ušima mi je tutnjila omiljena Edina pjesma na ripitu, moj omiljeni ritam je otvarao pejsaže! Nove, s vjetrom u kosi! Znam da možda ima puno ljepših stvari na svijetu, al meni je ovo bio najljepši sklad kretanja. Nedoživljen ikad ranije. Milina i duboka sreća. Mir. Savršenstvo. Sasvim novo iskustvo obožavanog spusta.

Cijelo vrijeme sam, uz par poprilično suludih skretanja, održavala neki zamišljeni smjer u svojoj glavi. Prije polaska javila sam Vale – moguće pijemo pivu u Cagliariju! Bilo je to smjer koji sam mogla održati bez drame….

Ali, nakon tih sat vremena sam se našla na autputu! Autoputu s nepostojećim ili nelogičnim oznakama! Bila sam smotana u osmice na petljama iz kojih nisam znala van. Nisam mogla održat smjer. Morala sam vrtiti sebe i bicikl na dvije brze trake …ne želite naletit na takvu pacijenticu dok jurite prema Napulju. I onda me opralo! Shvatila sam da sam 50 km od Napulja i da sam možda podkapacitirana?! Kaos i konfuziju si stvaram neprestano, al kad se s bicom spetljam u te odvratne petlje, teško se pronađem.

Uspjela sam uć u neki grad, gubila sam se po njemu 2 sata, bila sam izluđena od prometa i nisam mogla uhvatit i zadržat pravac. Ulazila bi u ulice iz kojih ne bi znala van. I sve to nije imalo smisla. Nikakvog! Nisam spakirala sebe na bicikl da bi lutala okružena visokim zgradama i svim tim užasno ružnim intervencijama u prostoru.  Zbog toga sam tužna, očajna i zbunjena više nego inače. Izluđena sam sobom i sa svojim biciklom! A nije da ne volim sebe, bicikl il svoju konfuziju. Mogu to, al ne volim takve pritiske. Jako sam se uzrujala, ispala iz nekog mira od prije par sati. Prva putna kriza.

Shvatila sam da ne mogu odraditi Napulj. Lana mi je rekla da ima brod iz Sorrenta za Napulj i da ću biti drito u luci i da onda tu uhvatim brod za Cagliari. Gledala sam tu kartu! 63 km jako urbaniziranog predgrađa Napulja. Prolazila me jeza. Zaključila sam da ako jednom fulam, ako uđem u jednu krivu ulicu nema šanse da se iskobeljam van. Nema nikakve šanse. Ući ću u totalni kaos. Volim jednostavnu vožnju, bez puno karata, samo smjer! Zajebi ovo sranje! Predomislila sam se! Ipak, neću pit pivu s Vale u Cagliaru, udaram put prema Ancoi i vozim se dalje uz Jadransku obalu! Bit ću mirnija i bit ću sretnija. Napravila sam sulude kilometre, al nema veze. Vožnja je vožnja, a ono što me veseli je upravo to!

Malo gledam kartu, snimim ogromnu pustaru i zaključim – ok, ludi cucki Italije, upoznat ću vas sve! Evo me 😉 ….

Kvarovi i super sreća

/ Sunčana Pasecky / 5 Comments

O krhkom tijelu svog dragog  bicikla ne znam skoro ništa. Poznam mu samo dušu! Teoretski znam promijeniti gumu. Mogu ju možda promijeniti doma na terasi, svježa i odmorena. Ne mogu ju promijeniti spaljena od sunca, promrzla od vjetra ili mokra od kiše. Tada  se događa totalna blokada svih logičnih funkcija.

Natovareni bicikl se voli prevrtati, voli se rušiti, voli padati na stranu na kojoj je lanac. To ga zabavlja. Od padanja bicikla, vjetra i  sunca sam dobila herpes po cijelom nosu i iznad usnice.

Dok sam ulazila u Knin, bicikl je stvarao čudnu buku u najnižim brzinama. Mislila sam – treblo bi brzine porihtat… Nisam šaltala u najniže i to je bilo to. Vozili smo se.

U Kninu sam nazvala dečke iz biciklističkog kluba i zamolila ih da mi malo pogledaju bic. Kristijanov prijatelj me za dvije minute pokupio i pokazao mi di je njihova radiona. Fino smo se porazgovarali. Malo kasnije evo bicikla i mene.

Kristijan mi kaže da mi se iskrivio “Drop out”!!? Drop, kaj? Nemam pojma koji je to vrag. Pokazuje mi to iskrivljenje i vidim kak neki dio od mašinice lagano ulazi među žbice u najnižim brzinama. Opa! Nemam blagog pojma o tome!

Kristijan to poravnava i upozorava me – Pripazi da ti bicikl ne pada! Zatim smireno i strpljivo sređuje još neke stvari koje su odjebale. Znalački. Zapanjena sam tom lakoćom.

Slijedeći dan se sretnemo na izlazu iz grada dok odlazim prema jugu. Pozdravljamo se i on mi poželi sreću.

Bic ide ko po loju – milina! Neprepoznatljivo! Veselju nema kraja!

No, mogu paziti na bic najviše na svijetu, al on baš voli padati! Zabavlja ga to, a mene prolazi lagana jeza pri pomisi na taj drop out i sve druge dijelove o kojima nemam pojma, a imaju ogroman potencijal sjeba.

Budim se rano ujutro u Zmijavcima. Prema Imotskom je ogroman spust.  Nije me veselio baš ni malo… Vidjela sam Imotski pred sobom na brdu i znala sam da taj spust ima svoju cijenu.

Veselim se Modrom i Crvenom jezeru pa uporno i  nadobudno gazim. Nakon deset minuta guslanja uz brdo, prisjela su mi jezera! Nisu me više zanimala ni malo. Samo sam htjela da ta agonija već jednom završi. Jezero je nestvarno lijepo, al ja sam to slabo doživjela. Krenula sam prema Crvenom, na koje pljuneš kak je blizu. Nakon par minuta, već je bilo – Ma ko te šljivi Crveno, ne da mi se ovoliko patiti!

Krenula sam prema Metkoviću. Granica. Divlja hercegovačka vožnja. I ja lagano ubijena od forsiranja jezera.

U Ljubuškom naručujem pivu i zaključujem da ne idem dalje. Ne da mi se. Tijelo hoće pauzu.  Okrećem bic na parkingu i daaaj me nemoj, moj svojeglavi, natovareni bicikl pada ravno na hercegovački crni ulašteni mercedes!  Nije šala. Vlasnik blistavog automobila uopće ne reagira na malu nezgodu. Ja si mislim – gospodine, ne parkirajte auto pokraj natovarenog bicikla!

Sjedam na bic i skoro poberem asfalt! Ne ide, ne mrda. Pogledam dolje. Opal je lanac. To ne mogu sama srediti jer ne mogu dignut bicikl. Zbunjeno gledam oko sebe. Simpatični deda dolazi u pomoć. Diže bicikl i podigne lanac. Zavidim mu na snazi. Ponovno pokušavam krenuti, ali ništa, bicikl tvrdoglavo ne miče! Deda i ja sa velikom znatiželjom promatramo bicikl. Koji vrag mu je? Mene lagano lovi panika. Skužim da se dijelić od “onog di stoji lanac”  zabio u gumu i kotač se ne vrti. Deda to pokušava odmaknuti od gume. Ja ga neću ni taknut, poznavajući sebe napravila bi još veći sjeb. Ovaj put ni dobronamjernom dedi ne ide od ruke. Ostavljam mu bicikl da ga pripazi i idem pronać sobu.

Pronalazim neš tolko odvratno da mi dolazi na mučninu, osobito od ultra ljige na recepciji. No, lik odlazi po moj bicikl i davi me s nekom glupom pričom. Kad je već postao granično iritantan, izgovaram – stvarno mi nije do priče! Takve stvari obično ne govorim, al evo jesam! On iznenađen, ipak potrpa bicikl i stvari u auto. Plaćam preskupu sobu, izlazim van i pokušavam smislit – kaaaaj sad?

Odlazim se raspitat na ogromnu benzinsku i govore mi da su svi koji su popravljali bicikle odselili u Njemačku. Izgleda da je google bolji poznavatelj lokalnih prilika od ekipe na benzinskoj. Na sreću i Ljubuški ima svoj poznati biciklistički klub! Šaljem im poruku i brzo se dogovaram s Brunom da dođe po bicikl sutra i da ga pogleda. Juuuuhuuuu! Ekipa na benzinskoj nema  pojma, legendarni Bruno je tu!

Ujutro Bruno i supruga dolaze po mene i moj ukočeni bicikl.  I dok supruga i ja pijemo kavu, Bruno ravna sve što treba poravnati. Upozorava me kako bi ponekad bilo dobro da pobrišem lanac. Osobito kad se zaigram s uljem! Objašnjava mi neke važne tehničke stvari, govori mi kakvu bi nogicu na bicu trebala imati! Trudim se sve to nekako popamtiti.

I onda mi ponude prekrasni relax. Vode me na slapove Kravice koje su fantastične! Ostajem bez daha. Usput pijemo kavu i pričamo! Uživancija.

Sve lijepo i laganini! Krećem prema Metkoviću i čudim se kak bic super ide, ne stvara buku, gume se vrte, zbilja se vrte …idila. Pazim da mi ne padne na lanac,  jaaaakooo pazim, al on povremeno ipak rokne na cestu.

Imala sam sreće s biciklom! Otakzivao je u gradovima koji imaju biciklističke klubove. A u ta dva kluba su mi pomagali najprekrasniji ljudi! Ljudi koji su me posramili i koji su mi pokazali koliko vrijedi biti dobar čovjek. Što znači pola sata vremena? Meni to vrijeme znači sve. To vrijeme predstavlja razliku od trenutka u kojem mogu samo nemoćno zuriti u bicikl il veselo vrtiti pedale. Kristijanovo i Brunino znanje i utrošeno vrijeme pravi razliku između stajanja i kretanja, između sreće i očaja. Njihovo znanje, vrijeme, njihov trud i dobronamjernost  je neš kaj moj pokret čini mogućim. Omogućili su mi put do Dubrovnika! Do tada potpuni stranci, imali su volju moj pokret učiniti mogućim. Malo što je vrijedno kao to. Hvala do neba!

I kad sam napokon ušla u Italiju, krenula je vožnja po nekoj prečudnoj cesti. Uz rub te ceste je bila hrpa sranja, idealnog smeća za zbušit gumu. Izbjegavala sam komade željeza i hrpe stakla s desne strane, a kamione s lijeve. Bila sam krepana i htjela sam samo izać iz Barija! Smijala bi se da nisam bila crknuta.

Bojala sam se da mi guma ne pukne, nije to cesta za bicikle. Bilo mi je to skroz jasno. No guma za divno čudo nije puknula i ja sam se izvukla iz Barija. Kakva super sreća!

Od silnog padanja bicikla noge su mi flekavo crne od ulja, a to normalnim pranjem ne ide dolje. Ne pada mi ih na pamet ribat s kefom jer mi je već sad koža prilično oguljena pa bi  napravila još veću pizdariju. I tak, hodam okolo zmazana. Zriktane Talijanke su bez imalo srama na brodu rukom pokazivale na moje noge. Kolko sam ja njima bila zmazana, smrdljiva Balkanka, tolko su one meni bile zabavne.

Bauštela boju sam počela njegovati poslje Knina i nastavljam raditi na njoj! Kad baš jako pripriži, instaliram maramu na guvernal i glavu da mi napravi hlad i propuh dok vozim. Povremeno navučem dugu majicu. Al onda mi brzo sfali pržione. S veseljem očekujem prve plikove.

Poslje Sinja sam tenisice pospremila u bisage pa obula japanke. Prstići slobodni. Koja je to sreća, najveća!

Dosta puta sam čula pitanje – Kako te nije strah? Jasno vam je čega me strah – slatkog bicikla koji ne vrti kotače. Bicikla kojeg mogu samo gledat.

Šaljem velike puse!

 

Cesta….

/ Sunčana Pasecky / 6 Comments
 

Spooooroooo sam se kotrljala cestom.  Desetak sati dnevno po pedalama.  Cesta, cesta, cesta…

…Život je jako dobar kad dopustimo da nas namoči kiša, da nas propuše brutalna bura, da nas sprži sunce. Kad dopustimo da nam noge budu prljave od prenauljenog lanca….kad se nemamo namjeru sklanjati pred time. I kad smo spremni dopustiti koju god varijantu naše stvarnosti. Kad ne očekujemo da ljudi budi onakvi kakvi nama odgovaraju! Prihvaćajući putanju koja je pred nama, možemo vidjeti ljepotu u svemu! Tada je život iskren, stvaran, surov, kakav god želi biti. Polagano klizimo na cesti osuđeni na promijenjivost sudbine i vremenskih prilika. Bez krova ispod kojeg bi se sklonili. Bez nekog ko nas jako dobro pozna i zna što bi možda htjeli jesti nakon 10 sati na biciklu. Bez prijatelja koji će reći – piva za 10 minuta.  Polako klizimo na mogućnostima  nevjerojatnih interakcija i putnih razgovora.  Cesta, cesta, cesta…

Uz cestu  male usputne stanice.  Ulazila bi s olakšanjem u svaku drugu birtiju na putu. Poslje Metkovića sam se počela spuštati prema moru  i jako mi je drago zbog toga. Pedesetak kilometara  bicikliranja uz  obalu  me ničim nije zabavilo…ostalo je onako, lijepo ništavilo! Nije moj đir. Tih pedeset kilometara je sunce jako  grijalo, al samo sunce, ništa više od toga.

U unutrašnjosti me grijala lijepa riječ.

Valjda sam izgledala dovoljno blesavo da mi ljudi imaju potrebu neš reći. Ziher mi se nitko neće obratiti dok uparkiravam auto ispred birca u povratku  s mora. Kad parkiram bic s prikolicom, to  je već  malo zanimljivije! Stvar se lako razigra i jako me zabavlja. Koliko god sam sklona  to nazvati “uvijek istim razgovorima” oni to nisu. Volim ta nepovezana trabunjanja –  nasmijavaju me, budu simpatična, životna, ponekad apsurdna.

Zanimalo me kaj se događa u tim kafićima. Zanimalo me ko su ti ljudi koji vise u birtiji u selu s  petnaest kuća. Zanimalo me ko se skuplja u gostioni koja liči na kuhinju moje bake. Morala sam to vidit i nije da negdje žurim i nije da negdje ultimativno moram stić. Kad mi istekne vrijeme, sjest ću na bus i  vratit se doma. Kog briga za to do kud ću doć ! Zanima me kaj se događa oko mene. Old skul mjesta ne želite propustiti, te razgovore želite prisluškivati. Želite priupitati  čovjeka usput – Iiiii….kolko vam je smrzlo?  Još ne treba kositi?  Imate svog sjemenskog krumpira?   Želiš pitat i želiš znat. Meni je moj bicikl super zanimljiva tema. Njima svakako nije. Imaju svoje svakodnevne brige, najvažnije na svijetu. Vinogradi, trešnje, krumpir, paprike, duhan…to su teme. Jako jednostavno i zabavno!

U Gračacu sam se s nekim dedekom utrkivala na biciklu. Bacili smo utrku od jedne do druge birtije. Skužio je da mi još šmrklji cure pa me pustio da pobijedim!

Malo prije Sinja sam naslonila svoj bicikl na zidić, sjela na pločnik, natezala vodu i bila u zenu. Bakica sa dubokim tragom života na licu je izašla na ulicu i izgovorila –  A dite moje, kud si krenula? Jesi gladna? Odi malo pojedi i odmori!

– Divni ste bako, al evo baš sam prije pola sata pojela. Možete mi dati vode? Odlazim za njom u kuću i točim vode. Ne govori puno. Al me gleda jako zabrinuto.

-A milo, jel ti triba što god? Jesi dobro?

I tako je to krenulo pred Sinjem i trajalo do Metkovića. Iz kuća su izlazili bakice i dedeki i postavljali mi takva pitanja. Bez imalo fejka, s totalnom iskrenošću, toplinom i otvorenošću. Nisu imali pojama ko sam ja. Mogla sam biti totalni psihopat, sociopat, što god. U njihovim glavama – nemoš takav smrdljiv i umoran stat  pred kućom a da oni ne ponude pomoć, hranu, odmor, razgovor….

Posramili su me. Takve reakcije mi nisu poznate. Ja to ne radim. To vjerojatno nebi napravio nitko mojih godina. Nit nije. Naborane bakice i dedeki su mi pokazali kako izgleda najdivnija ljudskost.

Sve sam radila – molila se prije večere, jela toč od punjene paprike, govedsku juhu bez komadića mesa, nazdravljala rakijom, gemištom, vinom…Klinci su se micali iz svojih soba da bi ja u njima spavala. Sve najvrednije se događalo. Obožavam jutarnje okretanje pedala! Jako volim ultimativnu slobodu kretanja i to onih prvih 30 km kad sam  još relativno svježa! Jesti točeve od punjene paprike volim više! Puno više! Volim sve te razgovore. Volim ljude koji me nikad nisu vidli, koji nemaju blagog pojma o meni, al su mi spremni otvoriti svoje domove. Volim sve te ljude koje ne poznam. Sve te razgovore koje nikad prije nisam vodila, volim sve te obitelji koje nisam poznavala…. ljude koji su mi pokazali što znači biti prekrasan čovjek, topao, otvoren i iskren. Volim kad me ljudi posjednu u auto i otpeljaju na selo kod svojih roditelja. Volim to jer bi to napravio netko ko me dobro pozna, ko zna kolko me takve stvari vesele. Nije da ja u svemu tome mogu jako sudjelovati. Često zapravo i  nisam razumijela o čem ti ljudi pričaju.  Dovoljno  je  samo sjediti, postojati, promatrati i upijati život .

I to sve nebi bilo moguće da nemam najdivniju prijateljicu koja je omogućila da vožnja kroz Hrvatsku ima dimenziju životnog iskustva, ne samo okretanje pedala…ne samo pokreta.

Spontani susreti proširuju suženost naših dosadašnjih iskustva. Kreiraju našu priču! Sporu, životnu, lijepu! Realnu, gladnu, žednu, umornu, sprženu ili  promrznutu. Natrpanu ili laganu. Klizimo. S biciklom ili bez bicikla! Prolazimo. S teretom ili bez tereta! Sa znanjem o nečemu ili bez znanja o ičemu, s planom ili bez plana. Možda u “kaj god” raspoloženju, a možda i ne! U trenutku kad sam jasno osvijestila  stanje prolaznosti  dok  polako kotrljam cestom,  zastala sam i zaustavila se!   To me dirnulo toliko duboko da mi je trebalo par dana da dođem k sebi.

Pa već treći dan odmaram na jugu Italije.

Pregazit ću pustaru….

/ Sunčana Pasecky / 4 Comments

U mojoj glavi je sve super blizu! Niš nije daleko…

Kad sam krenula iz doma, Karlovac je bio najdalje.  Bokte,  nikad doć! Trebala  bi se naviknut na sve te stvari koje teglim. I hejtam kacigu, al ju imam da baš ne budem najgluplja.

Divno se vozit biciklom do Slunja! Super je zeleno, naselja, automobili, motori, autobusi, kamioni,  ludilo! Nije da sam  tad kužila kak  je to lijepo, al sad  znam da je to baš ultra divotica. U Slunju sam bila u totanoj euforiji! Kuglana je bila jedini birc blizu mene i otišla sam si unutra po pivu! Sjela se van! Morala sam započet neki kretenski razgovor. Imam glupu naviku postavljaljat najdebilnija pitanja ikad. Moje pitanje je bilo – jel ima puno brda pred menom? Ko to pita u Slunju?! Koji totalni debos postavlja takva pitanja?! Gospoda iz kuglane mi je predložila da se najbolje odmah vratim doma!

Vjerojatno su bili u pravu.

Ujutro volim imat izgovor za jednu, dvije, tri  kave – čekam sunce! Zvuči dobro.  Al baš ovaj tjedan nije realno – jel tak?

Brdo, brdo, brdo…. kad se s desne strane ukazala Korana, a isped mene najveća moguća uzbrdica – jedina stvar koju sam mogla je bilo – smijat se i ponavljat – jel me ovo svemir zajebava! Ovo može bit samo dobar štos, ovo nije za zbilja. Naravno, bilo je za zbilja! Moje noge su zaključile da je za zbilja. Pjevala sam –  u sobi ležim sam sa sobom, a sob je jako velik, jao, jao, jao, na nogu mi je stao.… ni jedna pametnija pjesma mi nije pala na pamet. Pala mi je jedna prikladnija – Pregazit ću Kapelu, ličku goru zelenu…al bi tad moguće od muke šiknula bicikl u Koranu!

Ravnoteža lijepih pejsaža i okamenjenih nogu! Jel tak želim provest GO? Ne znam baš!

Derala sam se i začudo se održala u pozitivnoj varijanti! Bilo mi je smiješno! Nije mi se išlo s bicom do Samobora, jer mi je Plešivica preveliko brdo! Kapelu prepišam!

Do Korenice je bilo lijepo, puno brda al divna priroda! Hrpa zelenila, hrpa ljudi, automobila, autobusa, kamiona, kafića, restorana. Život!

U Korenici sam se smijestila kod jako zabavne gospođe – Imamo i tople vode! Ja sam iz potpuno nepoznatog razloga izgovorila – Odlično! Kao da bi u mojoj glavi bilo moguće da je  nema, kao da je u Korenici topla voda neš ekstra! Vani je malo iznad nule.  Taj dan sam bila na dva bureka i otišla sam u Macolu na pečeni krumpir i paradajz juhu! Glad mi je bila veći prioritet od tuširanja i tople vode! Kad sam se vratila, gospođa je pogasila svijetla i otišla na spavanje. Još sam pol sata neš petljala i ajde da se konačno istuširam! U jednom trenu sam osvijestila da mi po nogama teče ledena voda! Okretala sam pipu na sve strane i strpljivo čekala. Noge zaleđene! Obukla sam najdeblje čarape ….svu robu kaj imam i čekala da se zgrijem! Onda sam išla potražit gospođu! Bilo je devet! Bilo bi ok da upali tu toplu vodu na koju je tolko ponosna! Vraga! Gospođa je spavala! U jutro je prije 6 počela ordinirati. Valjda neki  lički stil! Ne znam! U svakom slučaju voda je bila topla – ja svježa ko ružica! Milina!

Kavica, skuhani  kus kus, neka zob i jogurt – samo zdravo!

Iza Korenice sam poželjela autobuse na cesti, kamione….bilo kaj. Daj nekaj da se događa! Neko zelenilo. Neš ….samo da nije ta pustara! Finiš Kapele i ništa! Majko mila! Luda se stvar događa u glavi s tom količinom ničega. Vidiš jedan pejzaš vidio si ih sve. Posušena trava, ovce, napuštene kuće, izmjena brda i ravnice…I ništa! Tu i tamo protutnji neko vozilo!

Popišam se, pojedem, zapalim i ne prođe ni jedan auto! Mogla sam ih brojat.

Složit bicikl da hoće stajat je umjetnost! Baca ga vjetar, bacaju ga stvari, prehiće se na brdu. Opada i ja se zajebavam s dizanjem. Moguće sam trebala dizat neke utege nekad ranije! Ovak bude teško.

I sve to je pomalo smiješno. Vodila sam vrlo duboke razgovore s likovima koji su kosili nepostojeću travu uz cestu blizu Korenice  – jel će kiša? Jel ima puno brda ispred? Smijali su mi se, tipa, kakva su to pitanja. Kiša me oprala i bilo je brda!

Slijedeći razgovor je bio s motoristom  kojem sam vjerojatno bila najnesimpatičnije stvorenje koje je ikad vidio. Njegova faca je govorila – prestani mi se obraćat, glupa si! Nije mi jasno zaš sam ga tolko nervirala, u svakom slučaju ugasio je cigaretu koju je tek zapalio i zgibal dalje.  

Od Korenice do Gračaca sam vidjela jedan stariji bračni par kak nateže vreću krumpira s polja i nosi ju u tačke. Vidla sam jednog gospona koji je neš ordiniral oko kuće i dva pastira u daljini. Petero ljudi plus rezači trave i autistični motorista…

Spust prema Gračacu i jedina birtija na putu od Korenice – Zagi! Lik sređuje poslove u Njemačkoj, to mu piše na vratima! Odštampano na požutjelom papiru – Sređujemo poslove u Njemačkoj! Sigurna veza i broj telefona. Gangsta iz Deringaja! Dok sam popila svoju cedevitu pričao je na telefon i sređivao biznis.

–  Curo, oćeš ić u Njemačku?

–  Za sad ne, imam pametnije poslove, vozit bicikl i to!

Pokazao mi je krezubi osmijeh i reko – 12 kuna!

Pomisla sam si – dobra ti je cedevita za 12 kuna!

Super je Gračac! Ludilo od događanja! Volim pripizdine i Gračac mi je po ukusu! Brutalni vjetar me u utorak zadržao u Gračacu, pa sam uživala. Primijetila sam tri duća i dvije voćare! Apoteku. Jednu pekaru koja radi do 13.30. Vidla sam gospođu s vrećicom punom kruha (mislim 3 velika i jedan okrugli) kako dolazi iz nekog drugog smjera. Tak da ziher negdje ima i druga pekara. 4 kafića, možda ih ima još. Vidla sam knjižnicu! Rijeku Otuča. Općinsku zgradu! Ogromna je, al je i Gračac najveća općina u Hrvatskoj! Preporučam Gračac, meni je pre guba. Nije da imate di za pojest krumpira, zelja i sira, al si možete sami skuhat. Meni se to nije dalo.  No…uz glavnu cestu ima neki restoran to sam vidla kad sam dolazila – Zvonko il tak nekak. On možda nudi zelje i krumpir? Nisam otišla do Zvonka provjeriti jer bi se morala vraćat – to mi nije fora. U Gračacu vas isto mogu izbacit iz birtije. Neki brko vam može reći da se gubite iz birtije i da žene poput vas završe u grabi u Gospiću. Ne znam zaš mi je brko to rekao, nit sam ga pitala za brdo, nit za vrijeme….do Gračaca sam naučila da je bolje ne pitat kaj me zanima – neg neš tipa – Kako ste? Kako su vaši?   

Vjetrovi u srijedu nisu stali. Smak svijeta! Razmišljala sam kaj da napravim jer po tom sranju ne mogu vozit. Nisam ta. Spakovala sam stvari i krenula prema kolodvoru. Kao idem na vlak za Split i u četvrtak navečer lovim trajekt za Anconu. Zajebite vjetrovi i kiše, ne zajebava mi se s tim. Tak i tak hejtam zimu. Dok sam se vozila prema kolodvoru, ošinulo me neš drugo. Naravno da je. Bez obzira koliko mi se ne zafrkava s vjetrom, zbilja volim vrtit pedale, čak i kad ne mogu!

Totalno dječja brija.  Znate te brije– neš tipa, nisam se otišla vozit u vlaku, na bicu sam…. Bez pameti! Samo brija.

Nisam u kondi, al imam glavu baš za takve pizdarije. Mogu super zabrijat, a i volim osjetit granice vlastite fizičke izdržljivosti, bez obzira koliko su niske. Na dobar način me to roka u glavu! S godinama su moje granice opale na neprepoznatljive razine….al vidite da radim na tome. Taj adrenalin mi je dosta dragi.

Kad se nakon Gračaca ukazao uspon od 7% i kad je jaka južina  šibala u kontra pravcu od mog kretanja – bilo mi je baš neopisivo zabavno!

Bicikl neće stajat ako ga ne držim jer ga vjetar ruši.  Jel zbilja?

Glupe stvari me zabavljaju. Ta vožnja po vjetru me zabavljala. Skužila sam na koji način vjetar baca bicikl…nisam to nikad doživijela – pa mi je bilo vaaauuuu!!! Kao skroz lagano i neprimjetno se nađete na suprotnoj strani ulice, suprotni rub asfalta. Ko usporeni snimak! – Opa, evo me tu! Poslje Otrića sam već bila u mini drami– ok, ak ovo ovak nastavi šibat nikad neću doć do Knina. Ne mogu više zadržavat bicikl uz rub svoje trake. Zaš nisam dizala te utege? Zaš to nisam radila? To mi je bilo na pameti cijelim putem! Spust nije spust jer je vjetar šibao u suprotnom smjeru, pa bez obzira na nizbrdicu vrtim pedale da bi se kretala. Počelo me to malo ubijat – i pustara, ogromna pustara. Prepoznala sam trenutak u kojem više neću moć vladat bicom! Ali svemir me tu i tamo voli! Pustara je odjednom odsječena! Zazelenilo se i pojavila se najljepša priroda ikad – više nije bilo teško. Mogla sam sve to. Krasota!  Vjetar je šibao jednakom jačinom, al su suhe livade zamijenile zelene šume i žuto cvijeće. Duša je pjevala. Neš najdivnije kaj sam ikad vidla – od Otrića do Knina!  Nagla promjena.  Kad voziš  autom, suha pusta Lika  ne traje toliko dugo, bicom je Lika baš depresivna.  Nakon Otrića, silina ljepote tjera suze na oči! Vjetar nije problem, lovljenje ravnoteže, hvatanje svoje strane ulice, sve to  više nije problem.

Kad se u dolini ukazao Knin…ponovno me ljepota šiba u glavu. Za ozbač sam se od siline ljepote rascmoljila ko najveći pekmez.

Vozim  kroz Knin i kužim tu raznolikost – ovdje mogu birat birtiju, mogu svaki dan kupit banane kod drugog brke, na ulicama vidim ljude….sve što čovjek treba! Knin je postao sve ono čemu sam u Jaski mahnula – život! Volim pripizdine, ne volim urbane sredine, al volim kad je živost mjesta primjetna. Kad postoji neš, neki triger atmosfere koja mi odgovara. Nakon 10 minuta u Kninu me preplavilo upravo to.  Bila sam najsretnija!

Lijepa je pusta surovost Like.  Divna je…dira duboko u dušu. Surovost koja preuzima! Surovost bez kraja – suha praznina. Čudno lijepa, al tužno pusta.  Autom to traje puno kraće – na bicu, pustara je bez kraja. Poigra vam se s glavom! Simbolika prostora, prolaznosti….život. Okrećete pedale, krećete se, a ništa se ne mijenja! Bude ludo…nisam se našla u tim pejsažima, nisu pretjerano “moji” i nakon toga kad sam ugledala razigranu, šarenu, dinamičnu prirodu podno Dinare…..suze ….i igra sporog kretanja kroz prostor…ne može divnije! 

Volim bit spora, a Knin je prekrasan grad s još prekrasnijim ljudima…jako mi je lijepo tu….šaljem puse iz Knina.

…zbog stajanja

/ Sunčana Pasecky / 10 Comments

Subota u kojoj je lagano zabljesnula jedna od meni omiljenih “kaj god” varijanti…

Kad sam otišla iz doma, srce mi je bilo nakrcano ogromnim veseljem, ljubavlju i toplinom koju su najdraži ljudi instalirali u njega. Nakon 10 km sam psovala svoju glupu glavu i pitala se – koji mi je vrag? Prije spavanja je pogled zalutao na neš prekrasno….i sve to me podsjetilo na prvo bicikliranje, nekad davno prije…

Sjećam se plavog ponija i tate koji me uči vozit bicikl. Ulica bez automobila, sve kaj treba! Klinka sam i zapravo nemam pojma čemu me uči.  Neš kaj moram i kaj svi ljudi znaju – važno iz nekog, dječjoj glavi nedokučivog razloga! Važno, ko ne kakati u pelene! To se mora da bi bila velika. Tak sam si mislila i nisam bila pretejrano euforična oko toga. Plavi poni i žuti pomoćni! Strpjivi tata! I onda ta ultimativna stvar…

Skidaju se pomoćni…lovljenje ravnoteže i sloboda! Sloboda kretanja, ogromna brzina na malom poniju! Širina mogućnosti! Sloboda u koju nas uglavnom puštaju roditelji. Uče nas ravnoteži i daju nam krila … nevidljiva, brza, samo par zamaha, par okreta …veliki svijet! Svijet bez pomoćnih u kojem ulica bude dulja i sve je bliže, brzina i savršena ravnoteža! Za dječje mozgiće veliki događaj! Tata sa osmijehom stoji na početku ulice i maše mi! Ja sam smiješna i jako ponosna….bez pomoćnih….vaaauuu! Bilo mi je jasno zaš sam to morala naučiti!

Od tada je bilo puno razbijenih koljena, puno razbijenih dlanova, puno suza….svašta je ta sloboda donijela…

Hrpu godina kasnije scena je vrlo slična….natovareni bicikl, ja bez pomoćnih s istim veselim pogledom! Mama i tata radosno čekaju da se pokrenem, mašu mi i šalju puse …. zgusnuto vrijeme. Vrijeme u kojem sam prestala biti klinka, vrijeme u kojem sam zaboravila da su mi nekad trebali pomoćni za lovljenje ravnoteže…do danas!

Sjetila sam ih se dok sam promatrala svoju sjenu i gledla kak ju nepostojeći vjetar baca iz ravnoteže. Sjena mi je ogromna i više liči na natovarenu mazgu nego na ženu na biciklu. Dobro bi mi došli da malo bolje lovim ravnotežu….neki žuti pomoćni!

Navečer, kad sam popila pivu i gledala u savršeno plavu Slunjčicu, pomisla sam si – majstorice, to su ti pomoćni 🙂

Hvala  svima do neba za sve kaj se dogadalo zadnjih dana! Nakrcali ste me s ogromnom srećom….hvala za sav trud, sve stvari i svo vrijeme!  Zbog vas je sve veselo, šašavo i pomaknuto!

Volim vas 😉

Marina – hit frizerka

/ Sunčana Pasecky / 3 Comments

Frizerski saloni za žene, birtije za muškarce.

Vikleri, stare četke za kosu, haube, farbe, fenovi…prazne čaše, prepune pepeljare, dernjava i naguravanje, nogometne utakmice na televizoru  – razdvojeni svijetovi Gorija.

Poslije pojedenog kačapurija ulazim u frizerski salon. Hrpa žena. Nepoznat, grub odrješit, gruzijski jezik u tom frizeraju zvuči cvrkutavo. Ne uklapam se, rušim im ravnotežu, zbog mene prekidaju razgovor i odmjeravaju me. Buckana Gruzijka fenira gospođu i prevrće očima.

Pozdravim i kažem da trebam krevet.

Odbrusi mi:  – Dorm 20 larija, soba 50 larija.

Zatim me ozbiljno pogleda:  – plati odmah prvu noć. Ako hoćeš doručak, to je još 10 larija.

– Neću doručak.

Ledim se na njezine kratke rečenice.

Sviđa mi se salon. Neuredan je, pretrpan viklerima, četkama, plakatima dugih valovitih ženskih frizura. Namrgođena Gruzijka zove se Marina.

Navečer dolazim u kuhinju. Opazim ogroman škaf pun kupina. Tražim otvarač za boce. Tutne mi neš u ruku. Nikad nisam vidla takav otvarač. Njime pogurnem čep u bocu. Uzimam šalicu za kavu, točim vino. Izlazim na ulicu i sjedam na pločnik. Marina izlazi van i zalijeva cvijeće. Pitam ju jel raspoložena za cigaretu. Smrknuto me odmjeri i sjeda do mene. Grubo me pita:

– Kakve su ti to cigarete?

–  Ne znam, piše da nemaju aditive, kupila sam ih na aerodromu.

– Oćeš kupine? – odrješito ponudi.

– Hoću.

Donosi mi zdjelicu. I dalje je namrgođena.

– Lijepo ti je ovo cvijeće.

– Da, prilično je dobro. Zalijevam ga svaku večer.

–  Di ti je muž? – pitam.

– Ima vinograde u Kutaisiju. Tamo je.

Klimam.

– Voziš auto? – zanima Marinu.

– Tu ne, doma da.

– Dobro, obično jedem u 10 sati, nemoj zakasniti.

Baca svoju cigaretu u obližnje grmlje i odgega se u kuhinju. Bježi mi smiješak.

Za čudo ne kasnim na doručak. Dodaje mi zdjelicu neke kaše. Kaže mi da ona ne voli slatko. Soli tu kašu. Objašnjava kako joj je to omiljeno jelo. Meni je bljutava. Trebala bi ju zašećeriti, al Marina ne voli slatko, pa šećera nigdje nema. Solim ju i ja.

Zvoni joj mobitel. U početku govori u slušalicu, a  potom odlaže telefon na stol i pušta osobu s druge strane da priča u prazno. Ne pali zvučnik. Stavlja sir, krastavce i šnitu kruha na tanjur. Uzima telefon i nerazumljivo i grubo izgovara par riječi. Spušta telefon na stol. Namiguje mi. Smireno jede. Povremeno uzme slušalicu neš kratko kaže i ponovno ga odloži. U jednom času samo prekida razgovor.

Objašnjava mi:  – moj muž.

Nasmijem se.

– Dobar je moj muž. Ti si udana?

– Nisam.

– Dobro. Opet se nasmijem.

– Kolko imaš godina?

Odgovorim joj, zabrinuto me pogleda. Sliježem ramenima. Okrene se na stolici, pali šparet, vadi tavu, nasipava ulje i razbija dva jaja.

Rješava ključnu jutarnju dilemu: – Kavu ili čaj?

– Kavu.

Na podu kuhinje primjećujem petnaestak ogromnih staklenih tegli u kojima vrije rakija od kupine.

Zanima me: –To si noćas radila?

– Da – potvrđuje.

Popodne ulazim u Marinin frizerski salon. Krcat je ženama. Svi su stolci zauzeti. Sjedam na stepenice. Pozdravljaju me. Ona ne prestaje prati kose, šišati, fenirati. Kao na pokretnoj traci. Razigrano razgovara na meni odrješitom  jeziku s ostalim ženama. Stalno neko dolazi i uzvikuje neš s vrata. Marina glasno odgovara, gestikulira, smije se. Žene srčano pričaju. Neke su ozbiljne. Marina me pokušava uključiti jer je shvatila da se nemam namjeru maknuti s  njenih štengi – bolesna mama, problemi sa sinom, dobila je otkaz, ne može imat djecu….

Suosjećajno pogledavam žene. Smješkaju mi se. Marina im objašnjava : – ona je iz Hrvatske – kao da je time rekla sve što je važno. Završava, sjeda do mene. Vani se mrači i konačno se osjeti tračak povjetarca.

 – Oćeš domaćeg vina? –  pita me.

Donosi mi ga u čaši. Podsjeća me na moj veliki promašaj: – vino se ne pije iz šalica.

– Znam.

Ljudi prolaze uz nas. Pozdravljaju je. Veselo razgovaraju. Zabavlja me miks jezika. Zabavljaju me ti ljudi.

Marina mi kaže: – Volim ljude, sve ljude.

– Vidim – odgovaram.

– I ti voliš ljude, čak i kad ih ne razumiješ, jel da?

– Da.

Objavim  Marini: – Zanimljiv mi je Gori!

– Živim tu 51. godinu, volim ga.

Sviđa mi se način na koji Gori voli Marinu. Posebno, toplo ju voli.

U jutro se Marina ponovno okreće na stolcu, stavlja ulje na tavu i peče jaja. Ja solim kašu. Dodaje mi jaja i kavu. Izmjenjujemo naše kratke rečenice. Odlazi doktoru. Ja odlazim, al ne znam kud idem. Gledam ju kako se u svojoj šarenoj haljini gega u suprotnom smjeru. Podsjeća me na hodajući buket poljskog cvijeća.

Vraćam se u salon, ponovno je pun žena. Marina mi svaki dan daje neko drugo ime, sva počinju na S, al ni jedno nije moje. Ne ispravljam ju.

– Sonja, hoćeš da te ošišam?

– Može, al Marina, puštam kosu, samo malo.

Razočarano me gleda: –  dobro bi ti stajala kratka kosa, ha?

– Ne, samo malo potkrati vrhove.

– Dobro, sjedni.

Jasno mi je da prezire potkraćivati dugu kosu.

Ofucane četke koje su pune tuđe kose. Ručnici imaju lagani miris vlage. Pokazuje mi kolko će mi skratiti kosu.

Provjerava: – jel tako dobro?

– Je.

Vidim da škare zarezuju puno više. Marina završava. Pogledam se u ogledalo, kosa mi je poprilično skraćena. Prolazim rukom kroz nju, fali mi dosta toga.

Pita me: – jel ti se sviđa?

– Prekrasno je!

Napravila mi je razdjeljak na sredini. Nikad to ne nosim. Izgledam si ko lavica.

Odlazim. Marina mi nosi šaku sjemenki. Gulimo to, žvačemo i čekamo.

Toplo mi objašnjava: – Sviđaju mi se naši razgovori, rusko-hrvatsko-engleski.

– I malo tvog njemačkog – dodajem.

Smije mi se, zagrli me. Sjedam u pretrpani taksi koji kasni dva sata. Taman, nakon kolko bi se možda digla s tog pločnika. Marina stoji u svojoj plavoj, šarenoj haljini, šalje mi pusu.

Šaljem i ja njoj, veselo mi maše. Zapuhuje me topli zrak. U autu trešti glasna, loša elektronska muzika.

Kolk je ovo različito od mog prošlog ljeta…

Grad frizerskih salona
Ženski svijet
Zadnja mušterija 🙂
Pretrpan i prekul, kakve volimo 🙂
Šišanje 😉

Gori – zamrznuti kult

/ Sunčana Pasecky / 3 Comments

Hodam prema autobusnoj stanici u Tbilisiju i razmišljam kamo će me odvesti maršrutka u koju ću sjesti…

E pa, naravno, nemam pojma.

Dolazim na kolodvor i stari, debeli, ozbiljni Gruzijac snažnim glasom urla – Gori, Gori!

Valjda on zna.

Po čemu je to Gori poznat? Zvoni mi ime, netko je tam rođen, ali tko??? U jednom trenutku me zabljesne – Drug Staljin! Oooo pa bravo za mene, debeli Gruzijac je dobro odabrao. Očekujem da tamo ziher prodaju majice i kape sa Staljinovim brkom. Tata će biti oduševljen!

I evo, tu sam. Hodam Gorijem i mislim si – oooo blagi Bože, od svega prekrasnog u ovoj zemlji – evo me u najružnijem, sivom  gradu. Točno pet kafića. Jedino čega ima u izobilju su frizerski saloni!

Prihvaćanje je umjetnost. Kupujem si kačapuri i sjedam na klupicu u parku. Mrka lica, glasni, nerazumljivi jezik, prebrza vožnja. Ostaci kulta karizmatiku koji je nekad davno ovaj grad ubacio u povijest.

U Goriju su uspjeli zamrznuti to olovno vrijeme. Ostavili su čitav niz nekadašnje stvarnosti netaknutom. Staljin je nestao sa scene prije nekih 60 godina i današnjim generacijama se fućka za njega. No, na neki suludi način ipak se furaju na Staljinov lik. Njihov je grad najpoznatiji po dječaku koji je iz Gorija  otišao u veliku Rusiju stvarati svjetsku povijest. Današnja Gruzija se jako trudi oponašati kapitalizam i pripadati nekom globalnijem, zapadnijem društvu.

Gori ne isfurava Staljina na način kako se obično gradovi brendiraju u konzumerističkom zapadnom svijetu – ne prodaju đinđe, brkove, beretke i mini vagone. Grad čuva ozbiljnu i dostojanstvenu, sivu, socijalističku uspomenu na nekad uzdignuti kult.

Gori su krasili ogromni  kipovi Staljina. Danas su kipovi uklonjeni. Rusija je 2008. godine bombardirala Gori, Rusi su zauzeli grad na 10 dana. Nakon toga je policija zatvorila glavni trg kako bi po noći maknuli i posljednji preostali kip njihovog heroja. Stanovnike Gorija je to jako rastužilo, tako bar kažu.

Glavna ulica u Goriju se i danas zove Staljinova avenija, a najvažniji i najveći muzej u Goriju je Staljinov muzej. U sklopu muzeja je i kuća u kojoj su Staljinovi roditelji iznajmili sobu, u kojoj  se navodno rodio i živio do svoje 4. godine. Tu je i slavni oklopni vagon kojim je Staljin putovao u vrijeme 2. Svjetskog rata i kojim je stigao na konferenciju u Jaltu. Veliki diktator i silnik se neopisivo bojao letenja i aviona pa je putovao samo u luksuznom, blindiranom vagonu, teškom 83 tone.

Muzej je izgrađen 1957. godine i fokusiran je na Staljinovu mladost te važnu ulogu u 2. Svjetskom ratu. Na svakom koraku vas podsjećaju da je Staljin sredio Hitlera! Posjet muzeju završava sa posthumnom, brončanom maskom. Tako je najsilovitiji na kraju dobio bezizražajno zamrznuto, nemoćno lice.

Većina natpisa je na gruzijskom i ruskom, pa sam malo tog razumjela, al sam baš uživala najsvečaniji socrealizam art.

Teško je vidjeti ljepotu Gorija, ali možeš razumjeti pa čak i voljeti realitet u kojem grad živi.

Gori ne želi, niti nema potrebu intervenirati u prošlost. Gruzijci su preživjeli brutalna vremena. Njihovim životima i sudbinama teško bi bilo nametnuti drugačiju perspektivu.

Gori je jednostavan u svojem postkomunističkom izričaju. Nije bajkovit i nije lijep. Nemate što tu raditi. Ili imate, možete loviti ravnotežu svjetova, ravnotežu starih lada i novih mercedesa. I ako ste žena, možete biti jedina u birtiji.

Staljinova Avenija
Staljinova avenija
Staljinova avenija
Vozni park
Kip na ulazu u muzej
Mladi Staljin
Socrealizam muzeja
Socrealizam
Staljin i njegva mama u Goriju
Churchill , Roosevelt, Staljin na konferenciji u Jalti, 1945.
Ratna zbivanja
Posthumna maska
Posthumna maska
Vagon kojim je Staljin putovao za vrijeme 2. svjetskog rata
Kuhinja u vagonu
Kupaona u vagonu
Staljinova soba u vagonu
Unutrašnjost vagona
Kućica u kojoj je Staljin rođen
Soba koju su njegovi roditelji iznjamili
Ulice Gorija
Ratni muzej u Goriju
Povijesni Gruzijski junaci – tvrđava Gorija
Tvrđava Gorija

Zaboravljeni cirkus

/ Sunčana Pasecky / 5 Comments

Kad sam bila klinka, ljeti je na par dana dolazio cirkus na livadu iza našeg dvorišta. Cirkus je bio totalno mali, ali je u mojim očima bio velik i čudesan. Klaunovi su imali papagaje. Djevojčica akrobatica je izvodila teške joga poze, na trapezu je plesala s obručima. Imali su ponije i točku s pesekima i majmunima. Dečko koji je timario konje je imal plavo pobojanu kosu i nosil je fudbalerku. Kad bi došli, cijeli dan su postavljali šatore i puštali muziku.  Mama i tata su me godinama vodili u taj cirkus. Htjela sam ići svaki dan, neki put su popustili mojem nagovaranju, neki put su baka i deda uskočili. Dok sam gledala cirkusantske trikove dječje oči su mi bile ogromne od čuđenja! Pitala sam se da li je to  stvarno. Šetala sam oko njihovih šatora i satima iz dvorišta u tišini promatrala kaj se tam događa. Preko dana su radili uobičajene stvari, hranili ponije i majmune. Navečer su oblačili najšarenije kostime, perjanice i pretvarali se u dostojanstvene, klasično lijepe performere. Nisu bili s ovog svijeta, al su na par dana ušli u moj. Predstavljali  su  čarobni trenutak koji svakog malog čovjeka odvodi u šareniji i zabavniji svijet.

Htjela sam, naravno, da me uzmu sa sobom, jer bi to cirkusi trebali raditi – regrutirat malu djecu. Promaknuo im je moj super cirkusantski potencijal. Najbliže kaj sam se ikad približila cirkusu je rentanje stana od cirkusantice.
Sjećam se ljeta kad moj obožavani cirkus nije došao. Tužna  tuga malog svemira. Pa zakaj nisu došli???

Kroz par godina je livada postala dosadno, sivo parkiralište. Cirkus se više nikad nije pojavio. Dolazili su neki drugi cirkusi u Jasku. Rastužili bi me, instant, fensi, dosadni, nisu  mogli razigrati dječji um. Tražila sam baš taj mali, ludi, drugačiji cirkus u kojem ponosna, stara ciganka, sa zlatnim zubima i zveckavim nakitom prodaje karte. Nije se pojavio.

Tbilisi je uspio probuditi uspomene na taj zaboravljeni cirkus.

Tbilisi je uzbudljivo cirkusantski. Atmosfera mu je čarobna. Tbilisi hrani majmune i ponije, nosi najšareniju obleku, perjanice, šljokice i sve ono kaj kul mjesta nose. S livade provirujem u tuđi šareni svijet.  Svijet nepretencioznog, neisfuranog i stvarnog arta. Čini mi se da možda i  nema namjeru biti takav – al  baš je takav.
Kipići svakodnevnih ljudi uzduž glavne ulice. Najpomaknutiji i najšašaviji sat uz kazalište lutaka – jer je kazalište lutaka toliko kul da treba biti počašćeno sa superpomaknutim artom. Najšareniji i najeklektičniji balkoni. Najluđi prozori.  Dost ludi, smrknuti i ozbiljni ljudi. Najfiniji sirevi, najfinije vino i dost dobra turska kava. Hrpa voća i povrća, valjda i hrpa finog mesa. Razrušeno i obnovljeno, moderno i old skul. Vidla sam spontano troglasno raspjevano krštenje u najstarijoj bazilici u Tbilisiju. Kupala sam se u sumpornoj kupki i poslije sam smrdila ko da sam tri dana bez tuširanja špricala vinograd! Sve to i sve ono što ne znam opisati je doprinijelo buđenju malog, šarenog svijeta iz tog zaboravljenog cirkusa.

U nastavku ću se morat malo jače potrudit primijetiti šljokice jer sam izgubila leće 😀
Šaljem puse iz cirkusantskog, šarenog i pomaknutog Tbilisija.

Tbilisi
Sioni katedrala
Najbajkovitiji sat uz kazalište lutaka
I pepeljare i šalice za kavu i čaše budu ultra simpaste i ne u dosadnom kompletu
Bazilika iz 6. stoljeća
Zakaj se konjić nebi vozil na autu?
I takvih stvarčica ima po cijelom gradu…..uz kipiće muzičara se svira, uz kipiće slikara se slika, uz kipiće prosjaka se prosi…
Kupke s malo sumpora…forne jako
sumporne kupke su unutar kupola….. i unutra su prekrasni mozaici i jako, jako je lijepo
Ovakvi kipići su po cijeloj glavnoj ulici…

Kaj veliš na malo Gruzije?

/ Sunčana Pasecky / 2 Comments

Petak  je, sunce lupa na sve strane, vozim se doma s posla. Primjećujem da imam društvo! Moj omiljeni patuljak nametljivo izvodi vratolomije po autu. Razletio se. U jednoj sekundi je na šajbi pa na volanu, sjeda se na naslonjač zica i lagano me povlači za kosu! Pokušavam ga odgurnut, a on se samo smijulji! Znam kaj se događa kad je u ovom raspoloženju. Znam da nisam u toj energiji. Hoću samo spavati!  I ne kužim kaj je njemu. Pozna me bolje od svih. Kaj izvodi? Moram bit hladna i odrješita i ne smijem se napeljat na priču. Zaš ne čeka da zapadne snijeg? Ljetne ideje su mu uvijek najgore. Prošli smo to previše puta! Pojačava muziku, čaga i ignorira moj tako rijedak racio. Znam da ću kroz 5 minuta promijeniti svoje želje. Ne mogu šutiti više i naša suluda komunikacija počinje:

 – Kaj mi hoćeš reći?

– Idemo na Saljske Užance?  Jel već imaš ideju kaj ćeš raditi poslije tog jednog vikenda???

-Vratiti ću se doma i raditi sve one stvari koje već godinu i pol želim. Naspavat ću se. Neće mi zvoniti sat. To baš jako hoću.

– A jel bi malo brijala po moru, pa to je fora, to već dugo nisi?

– Ne bi, izluđuju me stranci sa svojom megaretardiranom vožnjom!

– A malo kupanje, hvatanje boje, bi to?

– Rekla sam ti, hoću biti doma i raditi na najkul nerealiziranim projektima. Nema tog prijedloga zbog kojeg ću se predomislit! Daj plis, da jednom budem na miru! Molim te, evo sad želim biti na miru!

-Jesi dosadna…ček, ček….a kaj veliš na malo Gruzije? Ha??? Ha???

Gasim klimu u autu, otvaram prozore, stiskam gas, dižem lijevu nogu na zic i uživam u udarcu kipućeg zraka. Osjetim kak mi se razvukao osmijeh na licu, al brzo navlačim neku ozbiljniju fasadu i pokušavam ga natjerat da odustane:

-Eeeejjjj, samo hoću da mi ne zvoni sat u jutro. Želim samo to! Kolko je to komplicirana želja? Može se to uvažiti?

-To je najdosadnija želja svih želja. Umrijet ću od dosade s tobom. Od svih kul ljudi na svijetu, ja sam se prisiljen družit s tom ženskom kojoj je jedina želja da joj ne zvoni sat! Propucat ću se!

Diže desnu ruku u zrak, glumi kak se puca i baca mi se na volan. Zijeva i poskrivečki me pogledava, nastavlja svoji attack ….

– Kaj fakat hoćeš da ti ne zvoni sat u jutro? Ugasim ti budilicu, oćemo tak? Daaaj, molim te, molim te, molim te….kaj veliš malo Tbilisi, malo Vardzia?  Gledala si neki dan slike od onog lutkarskog kazališta, znam da jesi. I daj ne seri! Idemo! I taj zrak te lupa i bježi ti smiješak  i znaš da idemo. I ne glumi sad gluparije nego se skuliraj. I ti tvoji projekti s papirića nikad neće biti realizirani. Daj se pomiri s tim! Najdosadnija si s tim svojim brijama, najdosadnija!

– Dobro, ne mogu više skrivat taj osmijeh – idemo!

Skače na vrh volana, sjeda, trlja ruke, pjeva i drma se u ritmu. Ja se smijem i postajem svjesna vala mega sreće. Joooj, Bože….od svih luđačkih pričalica u mojoj glavi, ovog obožavam.

Dala sam si 12 sati da iz moje glave izađe neki racionalniji patuljak, da me proba odgovoriti od ove nove hit ideje. Svi su bili tiho.

Poklikala sam sve po netu, karta mi je došla na email. I kad sam vidla kartu…dogodio se urnebes. Mala revolucija mojih imaginarnih prijatelja. Svi su imali svoje razloge zaš je to baš jako glupi način za provest te neke dane. I zaš bi ipak bilo pametnije doma spavat i gledat u zid i zaš bi bilo bolje sjest u auto i lovit ljude koji su u morskim šemama, il raditi neš deseto… Rekla sam im – Nemate pojma, zašutite, beskrajno ste dosadni. Poslušali su me. Rijetko me slušaju.

Mašem i šaljem najveći cmok iz Tbilisija!