La Strada

Unutrašnjost južne Italije je prazna. Ispraznila mi je um i dušu!

Nakon dolaska u Italiju, smjestila sam se u Bitontu, gradiću pokraj Barija. Tri dana sam se odmarala, ali se nisam odmorila. Ubilo me talijansko radno vrijeme koje traži pomno planiranje udaraca neizdržive gladi. Pekare su postale moji najbolji prijatelji. Vrećice pune masnih ugljikohidrata. Ne mogu čekati od 14 do 20 da Talijani ogladne i počnu peći svoje pizze. Ja sam gladna svakih sat vremena. Dok vozim ne jedem puno. Kad uzmem pauzu od par dana, onda jedem ko luda. I ne želim se, ne daj Bože, posušiti ili neš tome slično. A ugljikohidrati, oooo to da! Udarci energije!

Talijani imaju svoja pravila, koja po meni zahtijevaju ogroman angažman i planiranje gladi, žeđi….svega. Mogu se prilagoditi tome, al dok vozim zaboravim na to. Prvi dan svog odmora pomislila sam da ću se skljokat od neizdržive žeđi! Potpuno dehidrirana, ko luđakinja sam tražila dućan u kojem bi mogla kupiti vodu – ali ne, do 17 sati nema! Glad! Imala sam sa sobom upajsane bureke koji su već smrdili i nisam se htjela otrovat, imala sam i sira, al mi je trebao neki ugljikohidrat da se zaista najedem. U 17 sati u pekari sam rekla tipu: – Sve! Dajte mi punu vrećicu svega. Deda me gledao zbunjeno, al mi je uslužno natrpao punu vrećicu mirisne masnoće. Da, prva tri dana sam se probala ušaltat u brutalnu organiziranost! Kasnije je to postalo manje bitno jer zapravo uz puteve ničeg nije ni bilo. Nakon Bitonta sam udarila po pustari! Pravoj, teškoj pustari u unutrašnjosti južne Italije. Gradići na neosvojivim brdima. Godinama razvijam specijalni odnos s opskurnim mjestima i opskurnim ljudima. Volimo se i kužimo. Usprkos toga, u par navrata me uhvatilo beznađe! Obuzela me pustoš! Cijeli jedan dan sam vidjela samo jednog čovjeka na kopačici. Par automobila. Natjeravali su me ludi psi lutalice, koji su vjerojatno ko i ja izluđeni tom prazninom. Za kraj praznog dana sam se popela u Pallazo San Gervasio. Pallazo je moje mjesto! Jako moje! Brdo do njega  me ubilo. 4000 stanovnika! Došla sam na “stari” trg, trg za penziće. U svojoj kričavoj narančastoj majici i s natovarenim biciklom sam iste sekunde postala “pokretni trg”. Moje dvije i pol riječi talijanskog su postale dovoljne da svi znaju sve o meni! Za 10 minuta je cijeli Pallazo znao da je ženska u narančastoj majici stigla na biciklu. Mojim dolaskom su upravo odradili prvog turista ove godine, prvog od tri, što je njihov godišnji prosjek. U pekari sam na poklon dobila vrećicu voljenih ugljikohidrata zbog spomenutog razloga! Bilo mi je odlično u Pallazu, upoznala sam prekrasne ljude.

… A tijek ceste je divan! Svaka uzbrdica iza sebe ima spust, svaki spust nosi uzbrdicu. Tijek ceste volim, forsiranje gradova me ne zabavlja! Gubim se u njima! Traže koncentraciju koja me mentalno iscrpljuje pa nekako više volim surovost cesta. Pokušavala sam izbjeći brda. Nisam se još sasvim dobila. Nije mi trebao odmor više. Nešto me u glavi trebalo prebaciti u “mod” u kojem mogu! Mod u kojem me brda ne straše. Počela sam izbjegavati urbanizirane sredine i držala sam se ceste. A cesta daje svoj poseban spektar opskurnosti! Širok, bučan, nerazumljiv, životan, prljav. U uobičajenim okolnostima nepoznat. Put odvede na čudna mjesta, s vremenom postanu toliko prirodna, poznata, moja. Dio sam tih puteva, puteva kamiondžija, trgovačkih putnika, autobusa, sitnih trgovaca, švercera….sve dijelimo. Smrdim na njihove ispušne plinove, smrdim na njihove puteve….. Dijelimo tu cestu! Mašemo si! Pazimo jedni na druge, usporavaju, zaobilaze me, voze iza mene. Ja stanem kada oni uhvate preveliku brzinu. Upoznala sam navike ceste. Ljudi ceste se prepoznaju na neki čudan način, dijele svoje putanje i žive u nekom brutalnom sinkronicitetu. Jedna stvar na cesti nije moja i ne može biti moja – tuneli! Nisu osvijetljeni, nemaju onaj zaustavni rub. U tunelima nije moguće da drugi paze na mene, a ne mogu ni ja paziti na sebe. Zažmiriš, začepiš nos, zatvoriš usta i uđeš u tunel, ako ti zatvorene oči probije sunce, dobro si!  Tuneli u koje ulazim vrte se maksimalno do 500 metara. Ne želim da taj strah traje dulje. Vožnja je lijepa, priroda je divna, ljudi su zabavni! Ne želim to kojim slučajem propustiti zbog nekog smrdljivog tunela. Ultimativno sam se prepala u jednom tunelu. Zacrnilo mi se pred očima i sve ono kaj se događa kad misliš da je to tvoji zadnji trenutak. Tunel je bio kratak i bio je na zavoju. Približavao mi se kamion, ludom brzinom! Kužim da će njegova brzina ako se nastavim kretati srušiti nestabilni, natovareni bicikl i mene. Stanem, taman spuštam noge na pod, on me zaobilazi, ali njegova brzina zaljulja bicikl i kako ja nisam bila dovoljno čvrsto s nogama na podu, bicikl i ja padamo! Pobiremo asfalt. Svašta je fora i svašta može biti smiješno i zabavno i loše stvari to mogu biti. Ali dizanje sebe s poda mračnog tunela, dizanje teškog bicikla u zavoju mračnog tunela nije zabavno! Automobili neprestano jure uz vas. Paze vas, al u vašoj glavi to sve nije dovoljno da znate kako ćete biti ok. Tunel je bio kratak, naravno da je. Al dovoljno dramatičan da se zaista jako prestrašim. Nije me bilo strah ničeg potencijalnog, ni nikakve imaginarne brije il konstrukcije u glavi. Jedini fokus mi je bio – izađi iz tunela, odmah sada! Bicikl nikad nije bio lakši.

Taj dan sam cijeli dan vozila po jako prometnoj i jako brzoj cesti. Vani je bilo ledeno, puhao je brutalno jak vjetar, nebo je bilo mračno i bježala sam pred kišom. Došla sam do gradića Candele. Candela visoko na brdu, a ispred mene rotor. Na rotoru – La Stazione – hotel, bar i restoran – Stani Sunči! Sve što trebam. Mjesto za mene i sve moje suputnike, sva izborana lica, namrgođeni krezubi osmijesi, piva u potocima….pauza od vožnje, pauza od ceste. Rotor ispred La Stazione vas baca u sve smjerove. Na rotoru šašavi cucki trče u krug za kotačima! Sve što se događa! Mali Ukrajinac peče pizzu od 12 do 14 i od 19 do 21. La Stazione je uz željezničku prugu,- prugu na kojoj nema putnika. Par puta dnevno prođe jedan vagon, ne znam što prevozi. Tijekom noći se događa neki remont. Buka. Soba je puna stidnih dlaka. La Stazione je savšeno mjesto za neki Fellinijev film. Teško da može biti opskurnije. Ostala sam tamo dva dana, padala je kiša. Nisam se mrdnula sa Stanice. Gledala sam pse i ljude na čijem je licima cesta ostavila svoj trag. Vodila sam bezbroj suludih englesko-hrvatsko-talijanskih razgovora. Večer prije nego sam krenula, mali Ukrajinac mi je spekao pizzu da slijedeći dan imam kaj jesti znajući da ispred nema ničeg! Razmišljala sam o onom kuhalu ostavljenom doma… puno previše puta.

Tada je put počeo davati najbolje od sebe, lagani ulazak u Apenine! Lagani. Pejzaži su postali dinamičniji, cesta se ispraznila. Neke kamione sam danima sretala. Bila sam spora. Put je počeo davati najbolje što može, prepoznala sam to! Industrijske zone su definitivno iza mene. Za sada samo divna, zelena priroda i prljava rijeka Ofantina. Calitri na brdu i to je sve! Najbolje od puta. Idila. Beskrajni mir.

Slijedeći dan je priroda postala još ljepša. Našla sam se okružena planinama. Poštujem i volim planine, znam koliko su promjenjive, znam njihovu dušu. Često sam sebe ostavljala u njihovim visinama, tamo sam se i nalazila. Volim takve pejzaže! Na biciklu su brda sasvim drugačija, daju nagrade. Ogromne, najveće. Ne pumpaju ta brda ego! Ne mogu ga napumpat jer im nema kraja. Uvijek su neka nova brda pred vama. Svi znamo da je najljepši osjećaj koji vožnja na biciklu daje – luđačko brzi spust! Svi ti klišeji s vjetrom u kosi i sve te stvari….volimo to. Spustevi mogu biti svakakvi. Ali taj jedan spust je bio najljepši spust u mom životu! Tih sat vremena mi je ponovno dalo osjećaj da mogu. Ono što sam danima tražila! Brda su mi pokazala koliko divna mogu biti, najljepša. S lijeve strane je bio prekrasan zeleni obronak, izdignut visoko. Jurila sam mu u susret, u njegov početak. S druge strane se prostiralo sve ono što sam ostavila iza sebe. Nevjerojatno, nešto što nikada ranije nisam vidjela. Osjećaj divljenja.

Volim glazbu, jako ju volim. I neke pjesme koliko god da su blesave, zbilja obožavam. U ušima mi je tutnjila omiljena Edina pjesma na ripitu, moj omiljeni ritam je otvarao pejsaže! Nove, s vjetrom u kosi! Znam da možda ima puno ljepših stvari na svijetu, al meni je ovo bio najljepši sklad kretanja. Nedoživljen ikad ranije. Milina i duboka sreća. Mir. Savršenstvo. Sasvim novo iskustvo obožavanog spusta.

Cijelo vrijeme sam, uz par poprilično suludih skretanja, održavala neki zamišljeni smjer u svojoj glavi. Prije polaska javila sam Vale – moguće pijemo pivu u Cagliariju! Bilo je to smjer koji sam mogla održati bez drame….

Ali, nakon tih sat vremena sam se našla na autputu! Autoputu s nepostojećim ili nelogičnim oznakama! Bila sam smotana u osmice na petljama iz kojih nisam znala van. Nisam mogla održat smjer. Morala sam vrtiti sebe i bicikl na dvije brze trake …ne želite naletit na takvu pacijenticu dok jurite prema Napulju. I onda me opralo! Shvatila sam da sam 50 km od Napulja i da sam možda podkapacitirana?! Kaos i konfuziju si stvaram neprestano, al kad se s bicom spetljam u te odvratne petlje, teško se pronađem.

Uspjela sam uć u neki grad, gubila sam se po njemu 2 sata, bila sam izluđena od prometa i nisam mogla uhvatit i zadržat pravac. Ulazila bi u ulice iz kojih ne bi znala van. I sve to nije imalo smisla. Nikakvog! Nisam spakirala sebe na bicikl da bi lutala okružena visokim zgradama i svim tim užasno ružnim intervencijama u prostoru.  Zbog toga sam tužna, očajna i zbunjena više nego inače. Izluđena sam sobom i sa svojim biciklom! A nije da ne volim sebe, bicikl il svoju konfuziju. Mogu to, al ne volim takve pritiske. Jako sam se uzrujala, ispala iz nekog mira od prije par sati. Prva putna kriza.

Shvatila sam da ne mogu odraditi Napulj. Lana mi je rekla da ima brod iz Sorrenta za Napulj i da ću biti drito u luci i da onda tu uhvatim brod za Cagliari. Gledala sam tu kartu! 63 km jako urbaniziranog predgrađa Napulja. Prolazila me jeza. Zaključila sam da ako jednom fulam, ako uđem u jednu krivu ulicu nema šanse da se iskobeljam van. Nema nikakve šanse. Ući ću u totalni kaos. Volim jednostavnu vožnju, bez puno karata, samo smjer! Zajebi ovo sranje! Predomislila sam se! Ipak, neću pit pivu s Vale u Cagliaru, udaram put prema Ancoi i vozim se dalje uz Jadransku obalu! Bit ću mirnija i bit ću sretnija. Napravila sam sulude kilometre, al nema veze. Vožnja je vožnja, a ono što me veseli je upravo to!

Malo gledam kartu, snimim ogromnu pustaru i zaključim – ok, ludi cucki Italije, upoznat ću vas sve! Evo me 😉 ….

Cesta….

 

Spooooroooo sam se kotrljala cestom.  Desetak sati dnevno po pedalama.  Cesta, cesta, cesta…

…Život je jako dobar kad dopustimo da nas namoči kiša, da nas propuše brutalna bura, da nas sprži sunce. Kad dopustimo da nam noge budu prljave od prenauljenog lanca….kad se nemamo namjeru sklanjati pred time. I kad smo spremni dopustiti koju god varijantu naše stvarnosti. Kad ne očekujemo da ljudi budi onakvi kakvi nama odgovaraju! Prihvaćajući putanju koja je pred nama, možemo vidjeti ljepotu u svemu! Tada je život iskren, stvaran, surov, kakav god želi biti. Polagano klizimo na cesti osuđeni na promijenjivost sudbine i vremenskih prilika. Bez krova ispod kojeg bi se sklonili. Bez nekog ko nas jako dobro pozna i zna što bi možda htjeli jesti nakon 10 sati na biciklu. Bez prijatelja koji će reći – piva za 10 minuta.  Polako klizimo na mogućnostima  nevjerojatnih interakcija i putnih razgovora.  Cesta, cesta, cesta…

Uz cestu  male usputne stanice.  Ulazila bi s olakšanjem u svaku drugu birtiju na putu. Poslje Metkovića sam se počela spuštati prema moru  i jako mi je drago zbog toga. Pedesetak kilometara  bicikliranja uz  obalu  me ničim nije zabavilo…ostalo je onako, lijepo ništavilo! Nije moj đir. Tih pedeset kilometara je sunce jako  grijalo, al samo sunce, ništa više od toga.

U unutrašnjosti me grijala lijepa riječ.

Valjda sam izgledala dovoljno blesavo da mi ljudi imaju potrebu neš reći. Ziher mi se nitko neće obratiti dok uparkiravam auto ispred birca u povratku  s mora. Kad parkiram bic s prikolicom, to  je već  malo zanimljivije! Stvar se lako razigra i jako me zabavlja. Koliko god sam sklona  to nazvati “uvijek istim razgovorima” oni to nisu. Volim ta nepovezana trabunjanja –  nasmijavaju me, budu simpatična, životna, ponekad apsurdna.

Zanimalo me kaj se događa u tim kafićima. Zanimalo me ko su ti ljudi koji vise u birtiji u selu s  petnaest kuća. Zanimalo me ko se skuplja u gostioni koja liči na kuhinju moje bake. Morala sam to vidit i nije da negdje žurim i nije da negdje ultimativno moram stić. Kad mi istekne vrijeme, sjest ću na bus i  vratit se doma. Kog briga za to do kud ću doć ! Zanima me kaj se događa oko mene. Old skul mjesta ne želite propustiti, te razgovore želite prisluškivati. Želite priupitati  čovjeka usput – Iiiii….kolko vam je smrzlo?  Još ne treba kositi?  Imate svog sjemenskog krumpira?   Želiš pitat i želiš znat. Meni je moj bicikl super zanimljiva tema. Njima svakako nije. Imaju svoje svakodnevne brige, najvažnije na svijetu. Vinogradi, trešnje, krumpir, paprike, duhan…to su teme. Jako jednostavno i zabavno!

U Gračacu sam se s nekim dedekom utrkivala na biciklu. Bacili smo utrku od jedne do druge birtije. Skužio je da mi još šmrklji cure pa me pustio da pobijedim!

Malo prije Sinja sam naslonila svoj bicikl na zidić, sjela na pločnik, natezala vodu i bila u zenu. Bakica sa dubokim tragom života na licu je izašla na ulicu i izgovorila –  A dite moje, kud si krenula? Jesi gladna? Odi malo pojedi i odmori!

– Divni ste bako, al evo baš sam prije pola sata pojela. Možete mi dati vode? Odlazim za njom u kuću i točim vode. Ne govori puno. Al me gleda jako zabrinuto.

-A milo, jel ti triba što god? Jesi dobro?

I tako je to krenulo pred Sinjem i trajalo do Metkovića. Iz kuća su izlazili bakice i dedeki i postavljali mi takva pitanja. Bez imalo fejka, s totalnom iskrenošću, toplinom i otvorenošću. Nisu imali pojama ko sam ja. Mogla sam biti totalni psihopat, sociopat, što god. U njihovim glavama – nemoš takav smrdljiv i umoran stat  pred kućom a da oni ne ponude pomoć, hranu, odmor, razgovor….

Posramili su me. Takve reakcije mi nisu poznate. Ja to ne radim. To vjerojatno nebi napravio nitko mojih godina. Nit nije. Naborane bakice i dedeki su mi pokazali kako izgleda najdivnija ljudskost.

Sve sam radila – molila se prije večere, jela toč od punjene paprike, govedsku juhu bez komadića mesa, nazdravljala rakijom, gemištom, vinom…Klinci su se micali iz svojih soba da bi ja u njima spavala. Sve najvrednije se događalo. Obožavam jutarnje okretanje pedala! Jako volim ultimativnu slobodu kretanja i to onih prvih 30 km kad sam  još relativno svježa! Jesti točeve od punjene paprike volim više! Puno više! Volim sve te razgovore. Volim ljude koji me nikad nisu vidli, koji nemaju blagog pojma o meni, al su mi spremni otvoriti svoje domove. Volim sve te ljude koje ne poznam. Sve te razgovore koje nikad prije nisam vodila, volim sve te obitelji koje nisam poznavala…. ljude koji su mi pokazali što znači biti prekrasan čovjek, topao, otvoren i iskren. Volim kad me ljudi posjednu u auto i otpeljaju na selo kod svojih roditelja. Volim to jer bi to napravio netko ko me dobro pozna, ko zna kolko me takve stvari vesele. Nije da ja u svemu tome mogu jako sudjelovati. Često zapravo i  nisam razumijela o čem ti ljudi pričaju.  Dovoljno  je  samo sjediti, postojati, promatrati i upijati život .

I to sve nebi bilo moguće da nemam najdivniju prijateljicu koja je omogućila da vožnja kroz Hrvatsku ima dimenziju životnog iskustva, ne samo okretanje pedala…ne samo pokreta.

Spontani susreti proširuju suženost naših dosadašnjih iskustva. Kreiraju našu priču! Sporu, životnu, lijepu! Realnu, gladnu, žednu, umornu, sprženu ili  promrznutu. Natrpanu ili laganu. Klizimo. S biciklom ili bez bicikla! Prolazimo. S teretom ili bez tereta! Sa znanjem o nečemu ili bez znanja o ičemu, s planom ili bez plana. Možda u “kaj god” raspoloženju, a možda i ne! U trenutku kad sam jasno osvijestila  stanje prolaznosti  dok  polako kotrljam cestom,  zastala sam i zaustavila se!   To me dirnulo toliko duboko da mi je trebalo par dana da dođem k sebi.

Pa već treći dan odmaram na jugu Italije.

Pregazit ću pustaru….

U mojoj glavi je sve super blizu! Niš nije daleko…

Kad sam krenula iz doma, Karlovac je bio najdalje.  Bokte,  nikad doć! Trebala  bi se naviknut na sve te stvari koje teglim. I hejtam kacigu, al ju imam da baš ne budem najgluplja.

Divno se vozit biciklom do Slunja! Super je zeleno, naselja, automobili, motori, autobusi, kamioni,  ludilo! Nije da sam  tad kužila kak  je to lijepo, al sad  znam da je to baš ultra divotica. U Slunju sam bila u totanoj euforiji! Kuglana je bila jedini birc blizu mene i otišla sam si unutra po pivu! Sjela se van! Morala sam započet neki kretenski razgovor. Imam glupu naviku postavljaljat najdebilnija pitanja ikad. Moje pitanje je bilo – jel ima puno brda pred menom? Ko to pita u Slunju?! Koji totalni debos postavlja takva pitanja?! Gospoda iz kuglane mi je predložila da se najbolje odmah vratim doma!

Vjerojatno su bili u pravu.

Ujutro volim imat izgovor za jednu, dvije, tri  kave – čekam sunce! Zvuči dobro.  Al baš ovaj tjedan nije realno – jel tak?

Brdo, brdo, brdo…. kad se s desne strane ukazala Korana, a isped mene najveća moguća uzbrdica – jedina stvar koju sam mogla je bilo – smijat se i ponavljat – jel me ovo svemir zajebava! Ovo može bit samo dobar štos, ovo nije za zbilja. Naravno, bilo je za zbilja! Moje noge su zaključile da je za zbilja. Pjevala sam –  u sobi ležim sam sa sobom, a sob je jako velik, jao, jao, jao, na nogu mi je stao.… ni jedna pametnija pjesma mi nije pala na pamet. Pala mi je jedna prikladnija – Pregazit ću Kapelu, ličku goru zelenu…al bi tad moguće od muke šiknula bicikl u Koranu!

Ravnoteža lijepih pejsaža i okamenjenih nogu! Jel tak želim provest GO? Ne znam baš!

Derala sam se i začudo se održala u pozitivnoj varijanti! Bilo mi je smiješno! Nije mi se išlo s bicom do Samobora, jer mi je Plešivica preveliko brdo! Kapelu prepišam!

Do Korenice je bilo lijepo, puno brda al divna priroda! Hrpa zelenila, hrpa ljudi, automobila, autobusa, kamiona, kafića, restorana. Život!

U Korenici sam se smijestila kod jako zabavne gospođe – Imamo i tople vode! Ja sam iz potpuno nepoznatog razloga izgovorila – Odlično! Kao da bi u mojoj glavi bilo moguće da je  nema, kao da je u Korenici topla voda neš ekstra! Vani je malo iznad nule.  Taj dan sam bila na dva bureka i otišla sam u Macolu na pečeni krumpir i paradajz juhu! Glad mi je bila veći prioritet od tuširanja i tople vode! Kad sam se vratila, gospođa je pogasila svijetla i otišla na spavanje. Još sam pol sata neš petljala i ajde da se konačno istuširam! U jednom trenu sam osvijestila da mi po nogama teče ledena voda! Okretala sam pipu na sve strane i strpljivo čekala. Noge zaleđene! Obukla sam najdeblje čarape ….svu robu kaj imam i čekala da se zgrijem! Onda sam išla potražit gospođu! Bilo je devet! Bilo bi ok da upali tu toplu vodu na koju je tolko ponosna! Vraga! Gospođa je spavala! U jutro je prije 6 počela ordinirati. Valjda neki  lički stil! Ne znam! U svakom slučaju voda je bila topla – ja svježa ko ružica! Milina!

Kavica, skuhani  kus kus, neka zob i jogurt – samo zdravo!

Iza Korenice sam poželjela autobuse na cesti, kamione….bilo kaj. Daj nekaj da se događa! Neko zelenilo. Neš ….samo da nije ta pustara! Finiš Kapele i ništa! Majko mila! Luda se stvar događa u glavi s tom količinom ničega. Vidiš jedan pejzaš vidio si ih sve. Posušena trava, ovce, napuštene kuće, izmjena brda i ravnice…I ništa! Tu i tamo protutnji neko vozilo!

Popišam se, pojedem, zapalim i ne prođe ni jedan auto! Mogla sam ih brojat.

Složit bicikl da hoće stajat je umjetnost! Baca ga vjetar, bacaju ga stvari, prehiće se na brdu. Opada i ja se zajebavam s dizanjem. Moguće sam trebala dizat neke utege nekad ranije! Ovak bude teško.

I sve to je pomalo smiješno. Vodila sam vrlo duboke razgovore s likovima koji su kosili nepostojeću travu uz cestu blizu Korenice  – jel će kiša? Jel ima puno brda ispred? Smijali su mi se, tipa, kakva su to pitanja. Kiša me oprala i bilo je brda!

Slijedeći razgovor je bio s motoristom  kojem sam vjerojatno bila najnesimpatičnije stvorenje koje je ikad vidio. Njegova faca je govorila – prestani mi se obraćat, glupa si! Nije mi jasno zaš sam ga tolko nervirala, u svakom slučaju ugasio je cigaretu koju je tek zapalio i zgibal dalje.  

Od Korenice do Gračaca sam vidjela jedan stariji bračni par kak nateže vreću krumpira s polja i nosi ju u tačke. Vidla sam jednog gospona koji je neš ordiniral oko kuće i dva pastira u daljini. Petero ljudi plus rezači trave i autistični motorista…

Spust prema Gračacu i jedina birtija na putu od Korenice – Zagi! Lik sređuje poslove u Njemačkoj, to mu piše na vratima! Odštampano na požutjelom papiru – Sređujemo poslove u Njemačkoj! Sigurna veza i broj telefona. Gangsta iz Deringaja! Dok sam popila svoju cedevitu pričao je na telefon i sređivao biznis.

–  Curo, oćeš ić u Njemačku?

–  Za sad ne, imam pametnije poslove, vozit bicikl i to!

Pokazao mi je krezubi osmijeh i reko – 12 kuna!

Pomisla sam si – dobra ti je cedevita za 12 kuna!

Super je Gračac! Ludilo od događanja! Volim pripizdine i Gračac mi je po ukusu! Brutalni vjetar me u utorak zadržao u Gračacu, pa sam uživala. Primijetila sam tri duća i dvije voćare! Apoteku. Jednu pekaru koja radi do 13.30. Vidla sam gospođu s vrećicom punom kruha (mislim 3 velika i jedan okrugli) kako dolazi iz nekog drugog smjera. Tak da ziher negdje ima i druga pekara. 4 kafića, možda ih ima još. Vidla sam knjižnicu! Rijeku Otuča. Općinsku zgradu! Ogromna je, al je i Gračac najveća općina u Hrvatskoj! Preporučam Gračac, meni je pre guba. Nije da imate di za pojest krumpira, zelja i sira, al si možete sami skuhat. Meni se to nije dalo.  No…uz glavnu cestu ima neki restoran to sam vidla kad sam dolazila – Zvonko il tak nekak. On možda nudi zelje i krumpir? Nisam otišla do Zvonka provjeriti jer bi se morala vraćat – to mi nije fora. U Gračacu vas isto mogu izbacit iz birtije. Neki brko vam može reći da se gubite iz birtije i da žene poput vas završe u grabi u Gospiću. Ne znam zaš mi je brko to rekao, nit sam ga pitala za brdo, nit za vrijeme….do Gračaca sam naučila da je bolje ne pitat kaj me zanima – neg neš tipa – Kako ste? Kako su vaši?   

Vjetrovi u srijedu nisu stali. Smak svijeta! Razmišljala sam kaj da napravim jer po tom sranju ne mogu vozit. Nisam ta. Spakovala sam stvari i krenula prema kolodvoru. Kao idem na vlak za Split i u četvrtak navečer lovim trajekt za Anconu. Zajebite vjetrovi i kiše, ne zajebava mi se s tim. Tak i tak hejtam zimu. Dok sam se vozila prema kolodvoru, ošinulo me neš drugo. Naravno da je. Bez obzira koliko mi se ne zafrkava s vjetrom, zbilja volim vrtit pedale, čak i kad ne mogu!

Totalno dječja brija.  Znate te brije– neš tipa, nisam se otišla vozit u vlaku, na bicu sam…. Bez pameti! Samo brija.

Nisam u kondi, al imam glavu baš za takve pizdarije. Mogu super zabrijat, a i volim osjetit granice vlastite fizičke izdržljivosti, bez obzira koliko su niske. Na dobar način me to roka u glavu! S godinama su moje granice opale na neprepoznatljive razine….al vidite da radim na tome. Taj adrenalin mi je dosta dragi.

Kad se nakon Gračaca ukazao uspon od 7% i kad je jaka južina  šibala u kontra pravcu od mog kretanja – bilo mi je baš neopisivo zabavno!

Bicikl neće stajat ako ga ne držim jer ga vjetar ruši.  Jel zbilja?

Glupe stvari me zabavljaju. Ta vožnja po vjetru me zabavljala. Skužila sam na koji način vjetar baca bicikl…nisam to nikad doživijela – pa mi je bilo vaaauuuu!!! Kao skroz lagano i neprimjetno se nađete na suprotnoj strani ulice, suprotni rub asfalta. Ko usporeni snimak! – Opa, evo me tu! Poslje Otrića sam već bila u mini drami– ok, ak ovo ovak nastavi šibat nikad neću doć do Knina. Ne mogu više zadržavat bicikl uz rub svoje trake. Zaš nisam dizala te utege? Zaš to nisam radila? To mi je bilo na pameti cijelim putem! Spust nije spust jer je vjetar šibao u suprotnom smjeru, pa bez obzira na nizbrdicu vrtim pedale da bi se kretala. Počelo me to malo ubijat – i pustara, ogromna pustara. Prepoznala sam trenutak u kojem više neću moć vladat bicom! Ali svemir me tu i tamo voli! Pustara je odjednom odsječena! Zazelenilo se i pojavila se najljepša priroda ikad – više nije bilo teško. Mogla sam sve to. Krasota!  Vjetar je šibao jednakom jačinom, al su suhe livade zamijenile zelene šume i žuto cvijeće. Duša je pjevala. Neš najdivnije kaj sam ikad vidla – od Otrića do Knina!  Nagla promjena.  Kad voziš  autom, suha pusta Lika  ne traje toliko dugo, bicom je Lika baš depresivna.  Nakon Otrića, silina ljepote tjera suze na oči! Vjetar nije problem, lovljenje ravnoteže, hvatanje svoje strane ulice, sve to  više nije problem.

Kad se u dolini ukazao Knin…ponovno me ljepota šiba u glavu. Za ozbač sam se od siline ljepote rascmoljila ko najveći pekmez.

Vozim  kroz Knin i kužim tu raznolikost – ovdje mogu birat birtiju, mogu svaki dan kupit banane kod drugog brke, na ulicama vidim ljude….sve što čovjek treba! Knin je postao sve ono čemu sam u Jaski mahnula – život! Volim pripizdine, ne volim urbane sredine, al volim kad je živost mjesta primjetna. Kad postoji neš, neki triger atmosfere koja mi odgovara. Nakon 10 minuta u Kninu me preplavilo upravo to.  Bila sam najsretnija!

Lijepa je pusta surovost Like.  Divna je…dira duboko u dušu. Surovost koja preuzima! Surovost bez kraja – suha praznina. Čudno lijepa, al tužno pusta.  Autom to traje puno kraće – na bicu, pustara je bez kraja. Poigra vam se s glavom! Simbolika prostora, prolaznosti….život. Okrećete pedale, krećete se, a ništa se ne mijenja! Bude ludo…nisam se našla u tim pejsažima, nisu pretjerano “moji” i nakon toga kad sam ugledala razigranu, šarenu, dinamičnu prirodu podno Dinare…..suze ….i igra sporog kretanja kroz prostor…ne može divnije! 

Volim bit spora, a Knin je prekrasan grad s još prekrasnijim ljudima…jako mi je lijepo tu….šaljem puse iz Knina.

…zbog stajanja

Subota u kojoj je lagano zabljesnula jedna od meni omiljenih “kaj god” varijanti…

Kad sam otišla iz doma, srce mi je bilo nakrcano ogromnim veseljem, ljubavlju i toplinom koju su najdraži ljudi instalirali u njega. Nakon 10 km sam psovala svoju glupu glavu i pitala se – koji mi je vrag? Prije spavanja je pogled zalutao na neš prekrasno….i sve to me podsjetilo na prvo bicikliranje, nekad davno prije…

Sjećam se plavog ponija i tate koji me uči vozit bicikl. Ulica bez automobila, sve kaj treba! Klinka sam i zapravo nemam pojma čemu me uči.  Neš kaj moram i kaj svi ljudi znaju – važno iz nekog, dječjoj glavi nedokučivog razloga! Važno, ko ne kakati u pelene! To se mora da bi bila velika. Tak sam si mislila i nisam bila pretejrano euforična oko toga. Plavi poni i žuti pomoćni! Strpjivi tata! I onda ta ultimativna stvar…

Skidaju se pomoćni…lovljenje ravnoteže i sloboda! Sloboda kretanja, ogromna brzina na malom poniju! Širina mogućnosti! Sloboda u koju nas uglavnom puštaju roditelji. Uče nas ravnoteži i daju nam krila … nevidljiva, brza, samo par zamaha, par okreta …veliki svijet! Svijet bez pomoćnih u kojem ulica bude dulja i sve je bliže, brzina i savršena ravnoteža! Za dječje mozgiće veliki događaj! Tata sa osmijehom stoji na početku ulice i maše mi! Ja sam smiješna i jako ponosna….bez pomoćnih….vaaauuu! Bilo mi je jasno zaš sam to morala naučiti!

Od tada je bilo puno razbijenih koljena, puno razbijenih dlanova, puno suza….svašta je ta sloboda donijela…

Hrpu godina kasnije scena je vrlo slična….natovareni bicikl, ja bez pomoćnih s istim veselim pogledom! Mama i tata radosno čekaju da se pokrenem, mašu mi i šalju puse …. zgusnuto vrijeme. Vrijeme u kojem sam prestala biti klinka, vrijeme u kojem sam zaboravila da su mi nekad trebali pomoćni za lovljenje ravnoteže…do danas!

Sjetila sam ih se dok sam promatrala svoju sjenu i gledla kak ju nepostojeći vjetar baca iz ravnoteže. Sjena mi je ogromna i više liči na natovarenu mazgu nego na ženu na biciklu. Dobro bi mi došli da malo bolje lovim ravnotežu….neki žuti pomoćni!

Navečer, kad sam popila pivu i gledala u savršeno plavu Slunjčicu, pomisla sam si – majstorice, to su ti pomoćni 🙂

Hvala  svima do neba za sve kaj se dogadalo zadnjih dana! Nakrcali ste me s ogromnom srećom….hvala za sav trud, sve stvari i svo vrijeme!  Zbog vas je sve veselo, šašavo i pomaknuto!

Volim vas 😉