Kvarovi i super sreća

O krhkom tijelu svog dragog  bicikla ne znam skoro ništa. Poznam mu samo dušu! Teoretski znam promijeniti gumu. Mogu ju možda promijeniti doma na terasi, svježa i odmorena. Ne mogu ju promijeniti spaljena od sunca, promrzla od vjetra ili mokra od kiše. Tada  se događa totalna blokada svih logičnih funkcija.

Natovareni bicikl se voli prevrtati, voli se rušiti, voli padati na stranu na kojoj je lanac. To ga zabavlja. Od padanja bicikla, vjetra i  sunca sam dobila herpes po cijelom nosu i iznad usnice.

Dok sam ulazila u Knin, bicikl je stvarao čudnu buku u najnižim brzinama. Mislila sam – treblo bi brzine porihtat… Nisam šaltala u najniže i to je bilo to. Vozili smo se.

U Kninu sam nazvala dečke iz biciklističkog kluba i zamolila ih da mi malo pogledaju bic. Kristijanov prijatelj me za dvije minute pokupio i pokazao mi di je njihova radiona. Fino smo se porazgovarali. Malo kasnije evo bicikla i mene.

Kristijan mi kaže da mi se iskrivio “Drop out”!!? Drop, kaj? Nemam pojma koji je to vrag. Pokazuje mi to iskrivljenje i vidim kak neki dio od mašinice lagano ulazi među žbice u najnižim brzinama. Opa! Nemam blagog pojma o tome!

Kristijan to poravnava i upozorava me – Pripazi da ti bicikl ne pada! Zatim smireno i strpljivo sređuje još neke stvari koje su odjebale. Znalački. Zapanjena sam tom lakoćom.

Slijedeći dan se sretnemo na izlazu iz grada dok odlazim prema jugu. Pozdravljamo se i on mi poželi sreću.

Bic ide ko po loju – milina! Neprepoznatljivo! Veselju nema kraja!

No, mogu paziti na bic najviše na svijetu, al on baš voli padati! Zabavlja ga to, a mene prolazi lagana jeza pri pomisi na taj drop out i sve druge dijelove o kojima nemam pojma, a imaju ogroman potencijal sjeba.

Budim se rano ujutro u Zmijavcima. Prema Imotskom je ogroman spust.  Nije me veselio baš ni malo… Vidjela sam Imotski pred sobom na brdu i znala sam da taj spust ima svoju cijenu.

Veselim se Modrom i Crvenom jezeru pa uporno i  nadobudno gazim. Nakon deset minuta guslanja uz brdo, prisjela su mi jezera! Nisu me više zanimala ni malo. Samo sam htjela da ta agonija već jednom završi. Jezero je nestvarno lijepo, al ja sam to slabo doživjela. Krenula sam prema Crvenom, na koje pljuneš kak je blizu. Nakon par minuta, već je bilo – Ma ko te šljivi Crveno, ne da mi se ovoliko patiti!

Krenula sam prema Metkoviću. Granica. Divlja hercegovačka vožnja. I ja lagano ubijena od forsiranja jezera.

U Ljubuškom naručujem pivu i zaključujem da ne idem dalje. Ne da mi se. Tijelo hoće pauzu.  Okrećem bic na parkingu i daaaj me nemoj, moj svojeglavi, natovareni bicikl pada ravno na hercegovački crni ulašteni mercedes!  Nije šala. Vlasnik blistavog automobila uopće ne reagira na malu nezgodu. Ja si mislim – gospodine, ne parkirajte auto pokraj natovarenog bicikla!

Sjedam na bic i skoro poberem asfalt! Ne ide, ne mrda. Pogledam dolje. Opal je lanac. To ne mogu sama srediti jer ne mogu dignut bicikl. Zbunjeno gledam oko sebe. Simpatični deda dolazi u pomoć. Diže bicikl i podigne lanac. Zavidim mu na snazi. Ponovno pokušavam krenuti, ali ništa, bicikl tvrdoglavo ne miče! Deda i ja sa velikom znatiželjom promatramo bicikl. Koji vrag mu je? Mene lagano lovi panika. Skužim da se dijelić od “onog di stoji lanac”  zabio u gumu i kotač se ne vrti. Deda to pokušava odmaknuti od gume. Ja ga neću ni taknut, poznavajući sebe napravila bi još veći sjeb. Ovaj put ni dobronamjernom dedi ne ide od ruke. Ostavljam mu bicikl da ga pripazi i idem pronać sobu.

Pronalazim neš tolko odvratno da mi dolazi na mučninu, osobito od ultra ljige na recepciji. No, lik odlazi po moj bicikl i davi me s nekom glupom pričom. Kad je već postao granično iritantan, izgovaram – stvarno mi nije do priče! Takve stvari obično ne govorim, al evo jesam! On iznenađen, ipak potrpa bicikl i stvari u auto. Plaćam preskupu sobu, izlazim van i pokušavam smislit – kaaaaj sad?

Odlazim se raspitat na ogromnu benzinsku i govore mi da su svi koji su popravljali bicikle odselili u Njemačku. Izgleda da je google bolji poznavatelj lokalnih prilika od ekipe na benzinskoj. Na sreću i Ljubuški ima svoj poznati biciklistički klub! Šaljem im poruku i brzo se dogovaram s Brunom da dođe po bicikl sutra i da ga pogleda. Juuuuhuuuu! Ekipa na benzinskoj nema  pojma, legendarni Bruno je tu!

Ujutro Bruno i supruga dolaze po mene i moj ukočeni bicikl.  I dok supruga i ja pijemo kavu, Bruno ravna sve što treba poravnati. Upozorava me kako bi ponekad bilo dobro da pobrišem lanac. Osobito kad se zaigram s uljem! Objašnjava mi neke važne tehničke stvari, govori mi kakvu bi nogicu na bicu trebala imati! Trudim se sve to nekako popamtiti.

I onda mi ponude prekrasni relax. Vode me na slapove Kravice koje su fantastične! Ostajem bez daha. Usput pijemo kavu i pričamo! Uživancija.

Sve lijepo i laganini! Krećem prema Metkoviću i čudim se kak bic super ide, ne stvara buku, gume se vrte, zbilja se vrte …idila. Pazim da mi ne padne na lanac,  jaaaakooo pazim, al on povremeno ipak rokne na cestu.

Imala sam sreće s biciklom! Otakzivao je u gradovima koji imaju biciklističke klubove. A u ta dva kluba su mi pomagali najprekrasniji ljudi! Ljudi koji su me posramili i koji su mi pokazali koliko vrijedi biti dobar čovjek. Što znači pola sata vremena? Meni to vrijeme znači sve. To vrijeme predstavlja razliku od trenutka u kojem mogu samo nemoćno zuriti u bicikl il veselo vrtiti pedale. Kristijanovo i Brunino znanje i utrošeno vrijeme pravi razliku između stajanja i kretanja, između sreće i očaja. Njihovo znanje, vrijeme, njihov trud i dobronamjernost  je neš kaj moj pokret čini mogućim. Omogućili su mi put do Dubrovnika! Do tada potpuni stranci, imali su volju moj pokret učiniti mogućim. Malo što je vrijedno kao to. Hvala do neba!

I kad sam napokon ušla u Italiju, krenula je vožnja po nekoj prečudnoj cesti. Uz rub te ceste je bila hrpa sranja, idealnog smeća za zbušit gumu. Izbjegavala sam komade željeza i hrpe stakla s desne strane, a kamione s lijeve. Bila sam krepana i htjela sam samo izać iz Barija! Smijala bi se da nisam bila crknuta.

Bojala sam se da mi guma ne pukne, nije to cesta za bicikle. Bilo mi je to skroz jasno. No guma za divno čudo nije puknula i ja sam se izvukla iz Barija. Kakva super sreća!

Od silnog padanja bicikla noge su mi flekavo crne od ulja, a to normalnim pranjem ne ide dolje. Ne pada mi ih na pamet ribat s kefom jer mi je već sad koža prilično oguljena pa bi  napravila još veću pizdariju. I tak, hodam okolo zmazana. Zriktane Talijanke su bez imalo srama na brodu rukom pokazivale na moje noge. Kolko sam ja njima bila zmazana, smrdljiva Balkanka, tolko su one meni bile zabavne.

Bauštela boju sam počela njegovati poslje Knina i nastavljam raditi na njoj! Kad baš jako pripriži, instaliram maramu na guvernal i glavu da mi napravi hlad i propuh dok vozim. Povremeno navučem dugu majicu. Al onda mi brzo sfali pržione. S veseljem očekujem prve plikove.

Poslje Sinja sam tenisice pospremila u bisage pa obula japanke. Prstići slobodni. Koja je to sreća, najveća!

Dosta puta sam čula pitanje – Kako te nije strah? Jasno vam je čega me strah – slatkog bicikla koji ne vrti kotače. Bicikla kojeg mogu samo gledat.

Šaljem velike puse!

 

Cesta….

 

Spooooroooo sam se kotrljala cestom.  Desetak sati dnevno po pedalama.  Cesta, cesta, cesta…

…Život je jako dobar kad dopustimo da nas namoči kiša, da nas propuše brutalna bura, da nas sprži sunce. Kad dopustimo da nam noge budu prljave od prenauljenog lanca….kad se nemamo namjeru sklanjati pred time. I kad smo spremni dopustiti koju god varijantu naše stvarnosti. Kad ne očekujemo da ljudi budi onakvi kakvi nama odgovaraju! Prihvaćajući putanju koja je pred nama, možemo vidjeti ljepotu u svemu! Tada je život iskren, stvaran, surov, kakav god želi biti. Polagano klizimo na cesti osuđeni na promijenjivost sudbine i vremenskih prilika. Bez krova ispod kojeg bi se sklonili. Bez nekog ko nas jako dobro pozna i zna što bi možda htjeli jesti nakon 10 sati na biciklu. Bez prijatelja koji će reći – piva za 10 minuta.  Polako klizimo na mogućnostima  nevjerojatnih interakcija i putnih razgovora.  Cesta, cesta, cesta…

Uz cestu  male usputne stanice.  Ulazila bi s olakšanjem u svaku drugu birtiju na putu. Poslje Metkovića sam se počela spuštati prema moru  i jako mi je drago zbog toga. Pedesetak kilometara  bicikliranja uz  obalu  me ničim nije zabavilo…ostalo je onako, lijepo ništavilo! Nije moj đir. Tih pedeset kilometara je sunce jako  grijalo, al samo sunce, ništa više od toga.

U unutrašnjosti me grijala lijepa riječ.

Valjda sam izgledala dovoljno blesavo da mi ljudi imaju potrebu neš reći. Ziher mi se nitko neće obratiti dok uparkiravam auto ispred birca u povratku  s mora. Kad parkiram bic s prikolicom, to  je već  malo zanimljivije! Stvar se lako razigra i jako me zabavlja. Koliko god sam sklona  to nazvati “uvijek istim razgovorima” oni to nisu. Volim ta nepovezana trabunjanja –  nasmijavaju me, budu simpatična, životna, ponekad apsurdna.

Zanimalo me kaj se događa u tim kafićima. Zanimalo me ko su ti ljudi koji vise u birtiji u selu s  petnaest kuća. Zanimalo me ko se skuplja u gostioni koja liči na kuhinju moje bake. Morala sam to vidit i nije da negdje žurim i nije da negdje ultimativno moram stić. Kad mi istekne vrijeme, sjest ću na bus i  vratit se doma. Kog briga za to do kud ću doć ! Zanima me kaj se događa oko mene. Old skul mjesta ne želite propustiti, te razgovore želite prisluškivati. Želite priupitati  čovjeka usput – Iiiii….kolko vam je smrzlo?  Još ne treba kositi?  Imate svog sjemenskog krumpira?   Želiš pitat i želiš znat. Meni je moj bicikl super zanimljiva tema. Njima svakako nije. Imaju svoje svakodnevne brige, najvažnije na svijetu. Vinogradi, trešnje, krumpir, paprike, duhan…to su teme. Jako jednostavno i zabavno!

U Gračacu sam se s nekim dedekom utrkivala na biciklu. Bacili smo utrku od jedne do druge birtije. Skužio je da mi još šmrklji cure pa me pustio da pobijedim!

Malo prije Sinja sam naslonila svoj bicikl na zidić, sjela na pločnik, natezala vodu i bila u zenu. Bakica sa dubokim tragom života na licu je izašla na ulicu i izgovorila –  A dite moje, kud si krenula? Jesi gladna? Odi malo pojedi i odmori!

– Divni ste bako, al evo baš sam prije pola sata pojela. Možete mi dati vode? Odlazim za njom u kuću i točim vode. Ne govori puno. Al me gleda jako zabrinuto.

-A milo, jel ti triba što god? Jesi dobro?

I tako je to krenulo pred Sinjem i trajalo do Metkovića. Iz kuća su izlazili bakice i dedeki i postavljali mi takva pitanja. Bez imalo fejka, s totalnom iskrenošću, toplinom i otvorenošću. Nisu imali pojama ko sam ja. Mogla sam biti totalni psihopat, sociopat, što god. U njihovim glavama – nemoš takav smrdljiv i umoran stat  pred kućom a da oni ne ponude pomoć, hranu, odmor, razgovor….

Posramili su me. Takve reakcije mi nisu poznate. Ja to ne radim. To vjerojatno nebi napravio nitko mojih godina. Nit nije. Naborane bakice i dedeki su mi pokazali kako izgleda najdivnija ljudskost.

Sve sam radila – molila se prije večere, jela toč od punjene paprike, govedsku juhu bez komadića mesa, nazdravljala rakijom, gemištom, vinom…Klinci su se micali iz svojih soba da bi ja u njima spavala. Sve najvrednije se događalo. Obožavam jutarnje okretanje pedala! Jako volim ultimativnu slobodu kretanja i to onih prvih 30 km kad sam  još relativno svježa! Jesti točeve od punjene paprike volim više! Puno više! Volim sve te razgovore. Volim ljude koji me nikad nisu vidli, koji nemaju blagog pojma o meni, al su mi spremni otvoriti svoje domove. Volim sve te ljude koje ne poznam. Sve te razgovore koje nikad prije nisam vodila, volim sve te obitelji koje nisam poznavala…. ljude koji su mi pokazali što znači biti prekrasan čovjek, topao, otvoren i iskren. Volim kad me ljudi posjednu u auto i otpeljaju na selo kod svojih roditelja. Volim to jer bi to napravio netko ko me dobro pozna, ko zna kolko me takve stvari vesele. Nije da ja u svemu tome mogu jako sudjelovati. Često zapravo i  nisam razumijela o čem ti ljudi pričaju.  Dovoljno  je  samo sjediti, postojati, promatrati i upijati život .

I to sve nebi bilo moguće da nemam najdivniju prijateljicu koja je omogućila da vožnja kroz Hrvatsku ima dimenziju životnog iskustva, ne samo okretanje pedala…ne samo pokreta.

Spontani susreti proširuju suženost naših dosadašnjih iskustva. Kreiraju našu priču! Sporu, životnu, lijepu! Realnu, gladnu, žednu, umornu, sprženu ili  promrznutu. Natrpanu ili laganu. Klizimo. S biciklom ili bez bicikla! Prolazimo. S teretom ili bez tereta! Sa znanjem o nečemu ili bez znanja o ičemu, s planom ili bez plana. Možda u “kaj god” raspoloženju, a možda i ne! U trenutku kad sam jasno osvijestila  stanje prolaznosti  dok  polako kotrljam cestom,  zastala sam i zaustavila se!   To me dirnulo toliko duboko da mi je trebalo par dana da dođem k sebi.

Pa već treći dan odmaram na jugu Italije.

Pregazit ću pustaru….

U mojoj glavi je sve super blizu! Niš nije daleko…

Kad sam krenula iz doma, Karlovac je bio najdalje.  Bokte,  nikad doć! Trebala  bi se naviknut na sve te stvari koje teglim. I hejtam kacigu, al ju imam da baš ne budem najgluplja.

Divno se vozit biciklom do Slunja! Super je zeleno, naselja, automobili, motori, autobusi, kamioni,  ludilo! Nije da sam  tad kužila kak  je to lijepo, al sad  znam da je to baš ultra divotica. U Slunju sam bila u totanoj euforiji! Kuglana je bila jedini birc blizu mene i otišla sam si unutra po pivu! Sjela se van! Morala sam započet neki kretenski razgovor. Imam glupu naviku postavljaljat najdebilnija pitanja ikad. Moje pitanje je bilo – jel ima puno brda pred menom? Ko to pita u Slunju?! Koji totalni debos postavlja takva pitanja?! Gospoda iz kuglane mi je predložila da se najbolje odmah vratim doma!

Vjerojatno su bili u pravu.

Ujutro volim imat izgovor za jednu, dvije, tri  kave – čekam sunce! Zvuči dobro.  Al baš ovaj tjedan nije realno – jel tak?

Brdo, brdo, brdo…. kad se s desne strane ukazala Korana, a isped mene najveća moguća uzbrdica – jedina stvar koju sam mogla je bilo – smijat se i ponavljat – jel me ovo svemir zajebava! Ovo može bit samo dobar štos, ovo nije za zbilja. Naravno, bilo je za zbilja! Moje noge su zaključile da je za zbilja. Pjevala sam –  u sobi ležim sam sa sobom, a sob je jako velik, jao, jao, jao, na nogu mi je stao.… ni jedna pametnija pjesma mi nije pala na pamet. Pala mi je jedna prikladnija – Pregazit ću Kapelu, ličku goru zelenu…al bi tad moguće od muke šiknula bicikl u Koranu!

Ravnoteža lijepih pejsaža i okamenjenih nogu! Jel tak želim provest GO? Ne znam baš!

Derala sam se i začudo se održala u pozitivnoj varijanti! Bilo mi je smiješno! Nije mi se išlo s bicom do Samobora, jer mi je Plešivica preveliko brdo! Kapelu prepišam!

Do Korenice je bilo lijepo, puno brda al divna priroda! Hrpa zelenila, hrpa ljudi, automobila, autobusa, kamiona, kafića, restorana. Život!

U Korenici sam se smijestila kod jako zabavne gospođe – Imamo i tople vode! Ja sam iz potpuno nepoznatog razloga izgovorila – Odlično! Kao da bi u mojoj glavi bilo moguće da je  nema, kao da je u Korenici topla voda neš ekstra! Vani je malo iznad nule.  Taj dan sam bila na dva bureka i otišla sam u Macolu na pečeni krumpir i paradajz juhu! Glad mi je bila veći prioritet od tuširanja i tople vode! Kad sam se vratila, gospođa je pogasila svijetla i otišla na spavanje. Još sam pol sata neš petljala i ajde da se konačno istuširam! U jednom trenu sam osvijestila da mi po nogama teče ledena voda! Okretala sam pipu na sve strane i strpljivo čekala. Noge zaleđene! Obukla sam najdeblje čarape ….svu robu kaj imam i čekala da se zgrijem! Onda sam išla potražit gospođu! Bilo je devet! Bilo bi ok da upali tu toplu vodu na koju je tolko ponosna! Vraga! Gospođa je spavala! U jutro je prije 6 počela ordinirati. Valjda neki  lički stil! Ne znam! U svakom slučaju voda je bila topla – ja svježa ko ružica! Milina!

Kavica, skuhani  kus kus, neka zob i jogurt – samo zdravo!

Iza Korenice sam poželjela autobuse na cesti, kamione….bilo kaj. Daj nekaj da se događa! Neko zelenilo. Neš ….samo da nije ta pustara! Finiš Kapele i ništa! Majko mila! Luda se stvar događa u glavi s tom količinom ničega. Vidiš jedan pejzaš vidio si ih sve. Posušena trava, ovce, napuštene kuće, izmjena brda i ravnice…I ništa! Tu i tamo protutnji neko vozilo!

Popišam se, pojedem, zapalim i ne prođe ni jedan auto! Mogla sam ih brojat.

Složit bicikl da hoće stajat je umjetnost! Baca ga vjetar, bacaju ga stvari, prehiće se na brdu. Opada i ja se zajebavam s dizanjem. Moguće sam trebala dizat neke utege nekad ranije! Ovak bude teško.

I sve to je pomalo smiješno. Vodila sam vrlo duboke razgovore s likovima koji su kosili nepostojeću travu uz cestu blizu Korenice  – jel će kiša? Jel ima puno brda ispred? Smijali su mi se, tipa, kakva su to pitanja. Kiša me oprala i bilo je brda!

Slijedeći razgovor je bio s motoristom  kojem sam vjerojatno bila najnesimpatičnije stvorenje koje je ikad vidio. Njegova faca je govorila – prestani mi se obraćat, glupa si! Nije mi jasno zaš sam ga tolko nervirala, u svakom slučaju ugasio je cigaretu koju je tek zapalio i zgibal dalje.  

Od Korenice do Gračaca sam vidjela jedan stariji bračni par kak nateže vreću krumpira s polja i nosi ju u tačke. Vidla sam jednog gospona koji je neš ordiniral oko kuće i dva pastira u daljini. Petero ljudi plus rezači trave i autistični motorista…

Spust prema Gračacu i jedina birtija na putu od Korenice – Zagi! Lik sređuje poslove u Njemačkoj, to mu piše na vratima! Odštampano na požutjelom papiru – Sređujemo poslove u Njemačkoj! Sigurna veza i broj telefona. Gangsta iz Deringaja! Dok sam popila svoju cedevitu pričao je na telefon i sređivao biznis.

–  Curo, oćeš ić u Njemačku?

–  Za sad ne, imam pametnije poslove, vozit bicikl i to!

Pokazao mi je krezubi osmijeh i reko – 12 kuna!

Pomisla sam si – dobra ti je cedevita za 12 kuna!

Super je Gračac! Ludilo od događanja! Volim pripizdine i Gračac mi je po ukusu! Brutalni vjetar me u utorak zadržao u Gračacu, pa sam uživala. Primijetila sam tri duća i dvije voćare! Apoteku. Jednu pekaru koja radi do 13.30. Vidla sam gospođu s vrećicom punom kruha (mislim 3 velika i jedan okrugli) kako dolazi iz nekog drugog smjera. Tak da ziher negdje ima i druga pekara. 4 kafića, možda ih ima još. Vidla sam knjižnicu! Rijeku Otuča. Općinsku zgradu! Ogromna je, al je i Gračac najveća općina u Hrvatskoj! Preporučam Gračac, meni je pre guba. Nije da imate di za pojest krumpira, zelja i sira, al si možete sami skuhat. Meni se to nije dalo.  No…uz glavnu cestu ima neki restoran to sam vidla kad sam dolazila – Zvonko il tak nekak. On možda nudi zelje i krumpir? Nisam otišla do Zvonka provjeriti jer bi se morala vraćat – to mi nije fora. U Gračacu vas isto mogu izbacit iz birtije. Neki brko vam može reći da se gubite iz birtije i da žene poput vas završe u grabi u Gospiću. Ne znam zaš mi je brko to rekao, nit sam ga pitala za brdo, nit za vrijeme….do Gračaca sam naučila da je bolje ne pitat kaj me zanima – neg neš tipa – Kako ste? Kako su vaši?   

Vjetrovi u srijedu nisu stali. Smak svijeta! Razmišljala sam kaj da napravim jer po tom sranju ne mogu vozit. Nisam ta. Spakovala sam stvari i krenula prema kolodvoru. Kao idem na vlak za Split i u četvrtak navečer lovim trajekt za Anconu. Zajebite vjetrovi i kiše, ne zajebava mi se s tim. Tak i tak hejtam zimu. Dok sam se vozila prema kolodvoru, ošinulo me neš drugo. Naravno da je. Bez obzira koliko mi se ne zafrkava s vjetrom, zbilja volim vrtit pedale, čak i kad ne mogu!

Totalno dječja brija.  Znate te brije– neš tipa, nisam se otišla vozit u vlaku, na bicu sam…. Bez pameti! Samo brija.

Nisam u kondi, al imam glavu baš za takve pizdarije. Mogu super zabrijat, a i volim osjetit granice vlastite fizičke izdržljivosti, bez obzira koliko su niske. Na dobar način me to roka u glavu! S godinama su moje granice opale na neprepoznatljive razine….al vidite da radim na tome. Taj adrenalin mi je dosta dragi.

Kad se nakon Gračaca ukazao uspon od 7% i kad je jaka južina  šibala u kontra pravcu od mog kretanja – bilo mi je baš neopisivo zabavno!

Bicikl neće stajat ako ga ne držim jer ga vjetar ruši.  Jel zbilja?

Glupe stvari me zabavljaju. Ta vožnja po vjetru me zabavljala. Skužila sam na koji način vjetar baca bicikl…nisam to nikad doživijela – pa mi je bilo vaaauuuu!!! Kao skroz lagano i neprimjetno se nađete na suprotnoj strani ulice, suprotni rub asfalta. Ko usporeni snimak! – Opa, evo me tu! Poslje Otrića sam već bila u mini drami– ok, ak ovo ovak nastavi šibat nikad neću doć do Knina. Ne mogu više zadržavat bicikl uz rub svoje trake. Zaš nisam dizala te utege? Zaš to nisam radila? To mi je bilo na pameti cijelim putem! Spust nije spust jer je vjetar šibao u suprotnom smjeru, pa bez obzira na nizbrdicu vrtim pedale da bi se kretala. Počelo me to malo ubijat – i pustara, ogromna pustara. Prepoznala sam trenutak u kojem više neću moć vladat bicom! Ali svemir me tu i tamo voli! Pustara je odjednom odsječena! Zazelenilo se i pojavila se najljepša priroda ikad – više nije bilo teško. Mogla sam sve to. Krasota!  Vjetar je šibao jednakom jačinom, al su suhe livade zamijenile zelene šume i žuto cvijeće. Duša je pjevala. Neš najdivnije kaj sam ikad vidla – od Otrića do Knina!  Nagla promjena.  Kad voziš  autom, suha pusta Lika  ne traje toliko dugo, bicom je Lika baš depresivna.  Nakon Otrića, silina ljepote tjera suze na oči! Vjetar nije problem, lovljenje ravnoteže, hvatanje svoje strane ulice, sve to  više nije problem.

Kad se u dolini ukazao Knin…ponovno me ljepota šiba u glavu. Za ozbač sam se od siline ljepote rascmoljila ko najveći pekmez.

Vozim  kroz Knin i kužim tu raznolikost – ovdje mogu birat birtiju, mogu svaki dan kupit banane kod drugog brke, na ulicama vidim ljude….sve što čovjek treba! Knin je postao sve ono čemu sam u Jaski mahnula – život! Volim pripizdine, ne volim urbane sredine, al volim kad je živost mjesta primjetna. Kad postoji neš, neki triger atmosfere koja mi odgovara. Nakon 10 minuta u Kninu me preplavilo upravo to.  Bila sam najsretnija!

Lijepa je pusta surovost Like.  Divna je…dira duboko u dušu. Surovost koja preuzima! Surovost bez kraja – suha praznina. Čudno lijepa, al tužno pusta.  Autom to traje puno kraće – na bicu, pustara je bez kraja. Poigra vam se s glavom! Simbolika prostora, prolaznosti….život. Okrećete pedale, krećete se, a ništa se ne mijenja! Bude ludo…nisam se našla u tim pejsažima, nisu pretjerano “moji” i nakon toga kad sam ugledala razigranu, šarenu, dinamičnu prirodu podno Dinare…..suze ….i igra sporog kretanja kroz prostor…ne može divnije! 

Volim bit spora, a Knin je prekrasan grad s još prekrasnijim ljudima…jako mi je lijepo tu….šaljem puse iz Knina.