Gori – zamrznuti kult

Hodam prema autobusnoj stanici u Tbilisiju i razmišljam kamo će me odvesti maršrutka u koju ću sjesti…

E pa, naravno, nemam pojma.

Dolazim na kolodvor i stari, debeli, ozbiljni Gruzijac snažnim glasom urla – Gori, Gori!

Valjda on zna.

Po čemu je to Gori poznat? Zvoni mi ime, netko je tam rođen, ali tko??? U jednom trenutku me zabljesne – Drug Staljin! Oooo pa bravo za mene, debeli Gruzijac je dobro odabrao. Očekujem da tamo ziher prodaju majice i kape sa Staljinovim brkom. Tata će biti oduševljen!

I evo, tu sam. Hodam Gorijem i mislim si – oooo blagi Bože, od svega prekrasnog u ovoj zemlji – evo me u najružnijem, sivom  gradu. Točno pet kafića. Jedino čega ima u izobilju su frizerski saloni!

Prihvaćanje je umjetnost. Kupujem si kačapuri i sjedam na klupicu u parku. Mrka lica, glasni, nerazumljivi jezik, prebrza vožnja. Ostaci kulta karizmatiku koji je nekad davno ovaj grad ubacio u povijest.

U Goriju su uspjeli zamrznuti to olovno vrijeme. Ostavili su čitav niz nekadašnje stvarnosti netaknutom. Staljin je nestao sa scene prije nekih 60 godina i današnjim generacijama se fućka za njega. No, na neki suludi način ipak se furaju na Staljinov lik. Njihov je grad najpoznatiji po dječaku koji je iz Gorija  otišao u veliku Rusiju stvarati svjetsku povijest. Današnja Gruzija se jako trudi oponašati kapitalizam i pripadati nekom globalnijem, zapadnijem društvu.

Gori ne isfurava Staljina na način kako se obično gradovi brendiraju u konzumerističkom zapadnom svijetu – ne prodaju đinđe, brkove, beretke i mini vagone. Grad čuva ozbiljnu i dostojanstvenu, sivu, socijalističku uspomenu na nekad uzdignuti kult.

Gori su krasili ogromni  kipovi Staljina. Danas su kipovi uklonjeni. Rusija je 2008. godine bombardirala Gori, Rusi su zauzeli grad na 10 dana. Nakon toga je policija zatvorila glavni trg kako bi po noći maknuli i posljednji preostali kip njihovog heroja. Stanovnike Gorija je to jako rastužilo, tako bar kažu.

Glavna ulica u Goriju se i danas zove Staljinova avenija, a najvažniji i najveći muzej u Goriju je Staljinov muzej. U sklopu muzeja je i kuća u kojoj su Staljinovi roditelji iznajmili sobu, u kojoj  se navodno rodio i živio do svoje 4. godine. Tu je i slavni oklopni vagon kojim je Staljin putovao u vrijeme 2. Svjetskog rata i kojim je stigao na konferenciju u Jaltu. Veliki diktator i silnik se neopisivo bojao letenja i aviona pa je putovao samo u luksuznom, blindiranom vagonu, teškom 83 tone.

Muzej je izgrađen 1957. godine i fokusiran je na Staljinovu mladost te važnu ulogu u 2. Svjetskom ratu. Na svakom koraku vas podsjećaju da je Staljin sredio Hitlera! Posjet muzeju završava sa posthumnom, brončanom maskom. Tako je najsilovitiji na kraju dobio bezizražajno zamrznuto, nemoćno lice.

Većina natpisa je na gruzijskom i ruskom, pa sam malo tog razumjela, al sam baš uživala najsvečaniji socrealizam art.

Teško je vidjeti ljepotu Gorija, ali možeš razumjeti pa čak i voljeti realitet u kojem grad živi.

Gori ne želi, niti nema potrebu intervenirati u prošlost. Gruzijci su preživjeli brutalna vremena. Njihovim životima i sudbinama teško bi bilo nametnuti drugačiju perspektivu.

Gori je jednostavan u svojem postkomunističkom izričaju. Nije bajkovit i nije lijep. Nemate što tu raditi. Ili imate, možete loviti ravnotežu svjetova, ravnotežu starih lada i novih mercedesa. I ako ste žena, možete biti jedina u birtiji.

Zaboravljeni cirkus

Kad sam bila klinka, ljeti je na par dana dolazio cirkus na livadu iza našeg dvorišta. Cirkus je bio totalno mali, ali je u mojim očima bio velik i čudesan. Klaunovi su imali papagaje. Djevojčica akrobatica je izvodila teške joga poze, na trapezu je plesala s obručima. Imali su ponije i točku s pesekima i majmunima. Dečko koji je timario konje je imal plavo pobojanu kosu i nosil je fudbalerku. Kad bi došli, cijeli dan su postavljali šatore i puštali muziku.  Mama i tata su me godinama vodili u taj cirkus. Htjela sam ići svaki dan, neki put su popustili mojem nagovaranju, neki put su baka i deda uskočili. Dok sam gledala cirkusantske trikove dječje oči su mi bile ogromne od čuđenja! Pitala sam se da li je to  stvarno. Šetala sam oko njihovih šatora i satima iz dvorišta u tišini promatrala kaj se tam događa. Preko dana su radili uobičajene stvari, hranili ponije i majmune. Navečer su oblačili najšarenije kostime, perjanice i pretvarali se u dostojanstvene, klasično lijepe performere. Nisu bili s ovog svijeta, al su na par dana ušli u moj. Predstavljali  su  čarobni trenutak koji svakog malog čovjeka odvodi u šareniji i zabavniji svijet.

Htjela sam, naravno, da me uzmu sa sobom, jer bi to cirkusi trebali raditi – regrutirat malu djecu. Promaknuo im je moj super cirkusantski potencijal. Najbliže kaj sam se ikad približila cirkusu je rentanje stana od cirkusantice.
Sjećam se ljeta kad moj obožavani cirkus nije došao. Tužna  tuga malog svemira. Pa zakaj nisu došli???

Kroz par godina je livada postala dosadno, sivo parkiralište. Cirkus se više nikad nije pojavio. Dolazili su neki drugi cirkusi u Jasku. Rastužili bi me, instant, fensi, dosadni, nisu  mogli razigrati dječji um. Tražila sam baš taj mali, ludi, drugačiji cirkus u kojem ponosna, stara ciganka, sa zlatnim zubima i zveckavim nakitom prodaje karte. Nije se pojavio.

Tbilisi je uspio probuditi uspomene na taj zaboravljeni cirkus.

Tbilisi je uzbudljivo cirkusantski. Atmosfera mu je čarobna. Tbilisi hrani majmune i ponije, nosi najšareniju obleku, perjanice, šljokice i sve ono kaj kul mjesta nose. S livade provirujem u tuđi šareni svijet.  Svijet nepretencioznog, neisfuranog i stvarnog arta. Čini mi se da možda i  nema namjeru biti takav – al  baš je takav.
Kipići svakodnevnih ljudi uzduž glavne ulice. Najpomaknutiji i najšašaviji sat uz kazalište lutaka – jer je kazalište lutaka toliko kul da treba biti počašćeno sa superpomaknutim artom. Najšareniji i najeklektičniji balkoni. Najluđi prozori.  Dost ludi, smrknuti i ozbiljni ljudi. Najfiniji sirevi, najfinije vino i dost dobra turska kava. Hrpa voća i povrća, valjda i hrpa finog mesa. Razrušeno i obnovljeno, moderno i old skul. Vidla sam spontano troglasno raspjevano krštenje u najstarijoj bazilici u Tbilisiju. Kupala sam se u sumpornoj kupki i poslije sam smrdila ko da sam tri dana bez tuširanja špricala vinograd! Sve to i sve ono što ne znam opisati je doprinijelo buđenju malog, šarenog svijeta iz tog zaboravljenog cirkusa.

U nastavku ću se morat malo jače potrudit primijetiti šljokice jer sam izgubila leće 😀
Šaljem puse iz cirkusantskog, šarenog i pomaknutog Tbilisija.

Miks fotkica iz Laosa

Ekipica veseli bokić, zbilja sam se morala spustit do Vientiana za vizu. Napravila sam cca 850 suludih kilometara. Sad moram čekat do ponedjeljka da mogu otić do konzulata.

Kaj da velim …..zasad niš. Čubim po Vientianu…..možda malo masažice, pivice, vožnjice na bicu i tak. Nemam baš previše izbora.

Držite fige da dobim vizu i da ponovno nekaj ne zajebem! Cijelo vrijeme se trudim bit pametna i skulirana, al mi ne ide.

U hostelu sam upoznala starijeg gospona (cca 65 – 70). On je tu već 6 mjeseci, u istom hostelu. Hostel ima samo dormove sa 12 il 20 kreveta. Lik u tim godinama ne jebe vlastiti komfor ni najmanje. Ispričala sam mu svoju priču, kak sam zaglavila u Vientianu – veli on meni “do what i do – drink a beer”. Neš slično su mi još neki mudri ljudi rekli. Neki vole reći – kad ne znaš kaj da radiš, naruči cugu. Čuvajte se ….puno pusica

Uploadam malo fotkica iz cijelog Laosa, najviše s juga 4000 otoka. Ostalih slika na žalost nemam puno …..kisek

Fotke Bolaven Plateau

Ekipica, sori na čekanju fotkica, nije mi ih htjelo uploadat na otocima……jako vam mašem i šaljem pusice. Nisu baš nekaj, malo pretamne…al za neki dojam.

Kampot

U Kampotu smo ostali četri dana. Najveća znamenitost je Francuski most kojeg su Crveni kmeri do pola srušili. Jedan dio mosta je zidani, drugi mentalni. Vide se ostaci starog mosta ispod metalne konstrukcije. Najeklektičniji most koji sam ikad vidla.

S jedne strane rijeke je centar koji ima sve potrebno za putnike – kafići, hosteli, kino, dućani. S druge strane rijek ljudi žive i nema ga na nijednoj karti – ne znam zašto.

Na drugoj strani je pravi život, sve je jeftinije, ljudi su totalno dragi. Super fantastična polja soli, ribarsko selo. Išli smo i do napuštene francuske stanice negdje na brdu – totalno bezveze. Bili smo i u nekim spiljama, hodala sam bosa po spilji oko pola sata jer mi se u japankama klizalo, stopala su mi bila crna od drekeca šišmiša. Benzin za motor se kupuje uz cestu, pakiran je u litarnje staklene flaše od Pepsi Cole i toči se kroz traktur.

Jučer navečer smo išli u kino, gledali smo Killing fields iz 84, zanimljiv film koji prikazuje katastrofe Crvenih kmera. Danas ak uspijemo nabavit karte idemo do Kepa. To je to…Slijede fotkice….pusica velika i još veći zagrljaj svima

Fotke s treka i Inle

Na Inleu sam se đirala na bicu jedan dan, slijedeći je nas osmero rentalo čamac, pa smo se vozikali – zanimljivo.

Na kraju je sve ispalo drugčije nego sam planirala – trebalo mi je malo mira, pa sam misla da ću od Inle jezera nastavit sama. Al mi se Susane priključila, što je ispalo dobro.

Susane je totalno fora. Opskrbila me je s stvarčicama koje bi mi mogle bit korisne. Što je super, sutra dolazi u Hpa An, pa se vidimo.
Oliver je imao taman tolko vremena da ode do Hpa – Ana, tak da smo otišli zajedno. Što je super, jer ima lude šeme zašprehavanja klinaca, igranja i druženja s lokalcima. Pomalo kuži burmanski. Jučer smo se dva sata ispred nekog dućana natezali s klincima, čak su nam poklonili mleko.

Danas smo na vožnji s pick upom po samostanima u špiljama, totalno zanimljivo.

U svakom slučaju…fotkice…sutra il večeras postam iz Hpa ana – ima nekih totalno brutalnih slika. Tak da se pripremite.

Inle

Inle

Inle

Inle

Inle jezero

Inle jezero

Skupljanje hrane, često uz pjesmu

Skupljanje hrane, često uz pjesmu

Poljoprivreda

Poljoprivreda

Inle jezero

Inle jezero

Klinci uz trek

Krajolici

Krajolici

Uz trek

Uz trek

Pribor za šminkanje

Pribor za šminkanje

Ekipa s treka

Ekipa s treka

Bagan – fotke, 2 dan

Rijeka Ayeyarwady

Rijeka Ayeyarwady

Brodić

Brodić

Tužno

Tužno

Nas dvije na brodiću

Nas dvije na brodiću

Jako tužno....na onoj velikoj rijeci na A.....ne znam kak se zove

Jako tužno….na onoj velikoj rijeci na Ayeyarwady

...Koji se jede s prženim kikirikijem ...jako, jako fino. Čaj je začinjen i malo mokar

…Koji se jede s prženim kikirikijem …jako, jako fino. Čaj je začinjen i malo mokar

Ne znam kaj je i kak se jede, al čini se zanimljivim

Ne znam kaj je i kak se jede, al čini se zanimljivim

Fotke od drugog dana, nemam ih baš puno….i ne pokazuju najbitnije stvari, al su to

Bagan – fotke

Ekipa, nisam se javljala par dana jer sam bila na treku.

Sve vas puno volim i mislim na vas.

Veliki pusek i još veći zagrljaj

Yangon – fotkice

Eto, malo slikica iz Yangona.
Slike su mi preosvjetljenje, al ne da mi se bavit uređivanjem slika. Sunce mi udara u monitor, teško mi je to popravit. Ak imate neku super ideju kak uštimat rozi canon da slike budu bolje  – javite.

Sutra u jutro lovimo izlazak sunca s jedne od Pagoda, neki ludi doručak kraj rijeke u hard core slamu.

Umorna sam malo i nije neka veza – slike se uplodaju sto godina. Al neću uz slike iz Yangona pisat o Baganu.

Klopa u Burmi je jako zanimljiva, uz rižu se dobije pet porcija različitog povrća. Daju ti riže kolko hoćeš. Hrana na ulici je najfinija i najjeftinija. Ima genijalnih stvari – sok od šećerne trske. Sve to nije neka higijena. Al želudac se treba naviknut. Ima raznog voća – za većinu ne znam kaj je.

Najfiniji su razni prženi orašasti plodovi sa lišćem zelenog čaja – to se zove salata od lišća zelenog čaja.

I da, u Yangonu su zabranjeni motori jer je jedan motorista puknuo nekog važnog političara, tak sam bar čula.

Shwedagon Pagoda

Shwedagon Pagoda

Shwedagon Pagoda u Yangonu - definitivno prekrasno mjesto. Moje fotke ga nazalost ne mogu dočarat  al jbg

Shwedagon Pagoda u Yangonu – definitivno prekrasno mjesto. Moje fotke ga nažalost ne mogu dočarat al jbg

Shwedagon Pagoda

Shwedagon

Sušenje redovničkih haljina - blizu hostela u kojem sam ostala

Sušenje redovničkih haljina

Škola a redivnike - ogromno zdanje, u lošem stanju

Škola za redovnike -ogromna, al fakat u lošem stanju

Škola za redovnike

Škola

Mladi svečenici

Mladi svećenici

Djevojčice u ženskom samostanu - genijalno mjesto, za naše uvjete i životne navike  nezamislivi

Djevojčice u ženskom samostanu. Za naše uvjete i životne navike nezamislivi uvjeti.

Samostan za časne

Samostan za časne

Časna

Časna

odjeća u ženskom samostanu

odjeća u ženskom samostanu