Crveni Dzao – manjinska skupina na sjeveru Vijetnama

 

Vraćam  se na Vijetnam.

U Sapi ima različitih manjinskih skupina. Najčešće mi pozornost plijene Crni Hmonzi i Crveni Dzao.  Razlikuju se po odjeći, vjerojatno crtama lica, al slabo to kužim. Primjećujem da su Crvene Dzaoice više od Crnih Hmongica.

Kak sam preživjela kod Crnih Hmonga, zanimalo me kak je kod Crvenih Dzao.

Crveni Dzao, Sapa, Vijetnam

Crvena Dzao, Sapa, Vijetnam

Crveni Dzao, Sapa, Vijetnam

Crvena Dzao, Sapa, Vijetnam

Isprobani recept – odlazim na plac, sjedam se na travu i promatram. Starija gospođa Crveni Dzao mi prilazi, počinjemo spiku, čini se dragom. Pitam ju – Mogu noćas spavat kod tebe?

Nasmije mi se– Možeš, ide još jedan dečko, jel ti smeta?

– Ne smeta mi.

– Odlično, odi si po stvari, vidimo se tu u 13 sat.

Moj mini ruksak se nije raspakirao od posjeta Zhi. Uzimam ga. Imam dosta vremena pa sjedam na pivu. Pretpostavljam da je kod nje neće biti.

U jedan sam na placu, Dzaoica je tu, Peter je tu.  Krećemo!  Pejzaži  su skroz razigrani, rižina polja po svuda. Hrpa stvari se događa putem – klinci s bivolima, crne vijetnamske svinje, tu i tamo koja Crna Hmongica. Čini se kako je ovo ipak područje na kojem prevladavaju Crveni Dzao.

Sapa, Vijetnam

bivol, klinac i rižina polja, Sapa, Vijetnam

Bivoli, Sapa, Vijetnam

bivoli, Sapa, Vijetnam

Rižina polja, Sapa, Vijetnam

rižina polja, Sapa, Vijetnam

Crni Hmonzi, Sapa, Vijetnam

Crna Hmongica u svom zenu, Sapa, Vijetnam

Sapa, Vijetnam

mala Crna Hmongica u šljaki, Sapa, Vijetnam

Crne Vijetnamske svinje, Sapa, Vijetnam

crne Vijetnamske svinje, Sapa, Vijetnam

Crveni Dzao, Sapa, Vijetnam

Crveni Dzao, Sapa, Vijetnam

Sapa, Vijetnam

rižina polja, Sapa, Vijetnam

Sapa, Vijetnam

Sapa, Vijetnam

Sapa, Vijetnam

Sapa, Vijetnam

Odjeća Crvenih Dzao je puno kićenija i bogatija od one koju imaju Crni Hmonzi, svečanija. Kuće su im veće i sve se čini bogatijim.

Crveni Dzao, Sapa, Vijetnam

Crveni Dzao moda

Gospođa kod koje idemo je jako draga – brižan, majčinski tip. Ima hrpu djece, različitih godina. Opet hodamo dugo, dugo. Pitam se – Ok, majstorice, spustila si se s Fansipana, pa si po pustari hodala 3 sata sa Zhi i sad ovo, kaj nije bilo dosta? I bilo je dosta, vrijeme mi ističe.

Dolazimo u kuću Crvene Dzao, koja je u usporedbi s onom od Zhi bila ogromna. Bio je već mrak.  Pričamo s njom i klinicima.

Homestay Crveni Dzao, Sapa, Vijetnam

Kuhinja, bio je mrak, pa se jako slabo vidi, al za neki osnovni dojam

homestay Crveni Dzao, Sapa, Vijetnam

Dost kaotično i puno manje minimalizma nego kod Crnih Hmonga

Raspored spavanja me totalno zabavlja. Peter dobiva svoj krevet, kao muškarac i sve to bitno. Meni Dzaoica beskrajno simpatično govori:

– Za tebe je najsigurnije da spavaš sa mnom u krevetu.

Ne kužim baš kaj bi to bilo nesigurno spavanje u njenoj kući. Sakrivam znakove čuđenja i apsolutno sam  kul oko toga. Spavamo u kuhinji, na ležaju od bambusa, veličine malog dječjeg kreveta. Totalno se mučim sa spavanjem, obično se vrtim i ima me posvuda. Frkica me da se ne okrenem i ne šutnem ju u glavu, ne zabodem prste u oko i sve te stvari. Zbilja nema ni milimetra za bilo kakav manevar, hard core „sardina stajl“. Pretpostavljam da Vijetnamci spavaju skroz mirno. Ja se znam probudit s nogama na jastuku . Nakon urnebesa u glavi me lovi zen i san me prekorene.

Ona se budi bez šljiva i ozljeda, ja se nisam ni pomakla i obavila sam to ultra najsigurnije spavanje svih vremena. Peter se naspavao ko kralj i ostaje čitat knjigu kod njih. Spuštam se nazad u Sapu, jer navečer lovim vlak za Hanoi.

Suprug od Dzaoice vozi na motoru sebe, nju, njihovog klinca i mene. Juuuupiiii!

Crveni Dzao, Sapa, Vijetnam

Ekipa na motoru, plus još jedna ženskica

 

 

Sapa i Crni Hmonzi – Vijetnam

Došla sam u Sapu, turističku meku sjevernog Vijetnama. Sve je genijalno, hrpa ljudi, hrpa svega. Odgovara mi ta neka jako simpasta atmosfera šarenila i izbora.

IMG_1110

Fina klopica

IMG_0638

Smedi, bijeli il zuti crvici?

IMG_0804

Mali Crni Hmonzi

Sjedim na placu. Ženskice u tradicionalnoj obleki pričaju svoje priče, uvaljuju stvari. Negdje sam pročitala da se u toj Sapi lako dogovara spavanje kod ljudi doma. Neka draga gospođa i ja smo u spiki. Ženska mi je fora i pitam ju di živ i veli ona neš.  Ok, nemam pojma di je to, nikad čula, nesvjesno izgovaram – ja bi išla spavat kod tebe.

-Može, veli Zhi.

IMG_0770

Zhi

I tak nas dvije krenemo. Prvo stanemo kupit neku hranu. Kupujemo zelenjavu. I hodamo po nekoj pustari. I to traje i traje. Hodamo možda 3-4 sata. Daj si zamislite, da svaki dan kad idete na posal hodate tak 3-4 sata.

IMG_1193

Put do sela

IMG_1198

Put do sela

Došle smo u selo i ja sam u popriličnom čudu. U selu je smo par bambusovih kuća i zbilja su jako blizu jedna drugoj. Idemo po klince kod suseda i vodimo ih doma. Troje klinaca. Ulazimo unutra, blato na podu, otvoreno ognjište. Voda s nekim šlaofom dolazi u hodnik iznad betonirane kadice, postoji i pipa. Krov od sijena. Eklektika i mega šok. Imaju televizor koji stoji u kutiji kak su ga kupili. Televizor je tu, al nemaju stol za jesti. Stol posuđuju od suseda, specijalno za gosta! Mene boli briga za stol. Fora mi je taj televizor u kutiji sa stiroporom i svim.

IMG_1207

Famozna telka

IMG_1203

Malci

IMG_1204

Zamusanica

IMG_1214

Tak se uci

IMG_1219

Totalni smijeh od facice

IMG_1222

Imamo jednog bulija, 🙂

IMG_1229

Princeza malo smeta, al nema veze

IMG_1236

Frajer je glavni

IMG_1245

🙂

IMG_1249

🙂

IMG_1255

Smrklji akcija

 

IMG_1295

Mlada dama

IMG_1345

Spremanje klopice

IMG_1358

Zhi na zadatku

IMG_1364

I jedino mjesto s vodom

Oči su mi širom otvorene, totalno širom i ne vjerujem kaj vidim. Sve mi je to novo, nikad prije nisam zaista vidjela takav stil života.

Jedemo rižu i tu neku zelenu “travu” ko našu blitvu, to se svuda tam jede, al nemam pojma kak se zove.

IMG_1365

Posudeni stol

IMG_1376

🙂

Kad smo pojeli, Zhi mi kaže da idem s klincima van jer ona mora prat robu. Odlazimo van. Klincima neprestano cure šmrklji i plaze jezik i s njim čiste šmrkljiće ispod nosnica. Najmanji klinac je bos i hopsa po kamenju ko divokoza. Rade kućice od šiblja, penju se po drveću, rade si krune od cvijeća.

Odlazimo na neko brdašce, gdje ostali klinci iz sela čuvaju bivole. Neš smo tam prtljali i vratili se doma.

IMG_1389

Spretni

IMG_1395

Put do bivola

IMG_1400

🙂

IMG_1404

Bio je u pitanju jedan grejp

IMG_1415

Tak se jede 🙂

IMG_1416IMG_1418

IMG_1439

Kućica

IMG_1441IMG_1460IMG_1464IMG_1465IMG_1466

Kad je pao mrak pitam Zhi za wc. Ona me u čudu pogleda, otvora vrata od kuće i pokaže rukom na prirodu. Mislim si….daj Sunčana i ti isto pitaš gluposti.

Ležim na ležaju od bambusa i pokušavam zaspat, a misli se nekontolirano vrte glavom. Nešto tipa ovo:

– Isuse, cijelo selo zna da sam ja ovdje. Nemam pojma di sam. Nikog ne znam. Vjerojatno  me ni moja super sposobna mama ne bi mogla nać na karti. Zakaj sam ja sad tu uopće?

Pokušavam si objasniti tijek vlastitih riječi i postupaka koji me doveo tu. Čisti impuls je bio u pitanju. Trenutak me prebacio negdje drugdje.

Sunce je izašlo, a ja duboko spavam i osjetim da me neko promatra. Znate kak to uvijek osjetite.  Otvaram oči, a uz mene su poredana 3 kikića, jedan drugom do ramena. Šmrklji su im curili, oni su ih lizali i buljili u mene. Nasmijem im se i oni istrčavaju iz kuće. Hehehe….dječja posla. I tak jedem neš, ostavljam Zhi neke novce i odlazim nazad do Sape.

Sva zahtijevanja, sva nezadovoljstva, sva želja za nekom nedostižnom srećom su me udarila u glavu. Svemir mi je poručio – ok, daj prestani srat.

Kad sam se malo pozbrojila sam skužila da su osmijesi tog sela formirali moje najveće ljubavi. I danas ih se sjetim, njihova nasmijana lica me promatraju sa zidova dnevne sobe i podsjećaju me zašto pakiram ruksak. Tamo negdje daleko, nikad ne znaš kako će dan završiti. Nikad ne znaš di ćeš prespavati. Ne znaš kog ćeš upoznati. S kojom blagom rečenicom ili osmijehom će se neko zavući u tvoje srce. Potpuni stranci, prestaju biti stranci,  postaju dio tebe, često nemaju pojma o tome. Ima neš neodoljivo u tome.

Cmokić

Lude vožnje u Vijetnamu

 

I nakon kupnje fotića sam se uputila sjevernije.

Par godina kasnije sam čula bezbroj fantastičnih priča iz Vijetnama. Možda jednom poludim pa odem u sva ta mjesta zapisana u mojoj „tekici sveznalici“. Nekako nisam mega fan Vijetnama. Fina hrana i jeftina piva – možda si to poželim.

Rijetko kad baš znam zaš radim neke stvari.  Zaš uvijek poslije skoka moram pitat – a zaš si ti sad skočila?

Put do sjevera je moga biti normalan i mogao je trajat 10 sati. To “normalno” mi se činilo tak  dosadno i nisam imala apsolutno nikakve volje za jednu uobičajeno autobusnu vožnju.

Dolazim na autobusnu stanicu i hoću ić u “to i to” selo, nemam pojma više kak se zove. Ne sjećam se zašto sam tam htjela ići. Vjerojatno mi je neko rekao da tam ima neš zabavno. Muvala sam se onuda. Imala sam novi fotić. Sve sam gledala kroz objektiv. Klinci su jurili iz škole. Trčali su po rižinim poljima na kupanje u rijeku. Žene i muškarci su se vraćali iz polja.

IMG_0029

Jako fina Vijetnamska kava

IMG_0034

Selo

IMG_0037

Selo

IMG_0053

Selo

IMG_0060

Selo

IMG_0049

Selo

IMG_0269

Oćito se školsko zvono oglasilo prije par minuta

IMG_0532

Ima svoji đir

IMG_0294

Rižina polja

IMG_0312

Rižina polja

IMG_0419

Ne znam za kaj je ovo ….al se čini zabavnim

Gospođa kod koje sam spavala mi je rekla da njen rođak vodi ljude po okolnim selima, ako me možda zanima. Ma zanimalo me, sve me zanimalo. Pregovaramo oko cijene i evo rođaka u jutro. Sjajno. Vidim da ćemo se super složit. Ne zna engleski. Dva dana smirene tišine. Hoda ispred il iza mene. Nema pitanja, nema isforsiranih razgovora – nema nikakvih gluparija. Sretna sam na neki ludi način. Prespavamo u nečijoj kući, ručamo kod njegove obitelji. Hodamo po blatnjavim putovima. Rižina polja su svuda oko nas. Žene rade, klinci trčkaraju oko nas.

IMG_0126

Krenuli smo hodat po okolo

IMG_0133

Veeeliiiikii Vijetnamski dom

IMG_0141

Ženskice u šljaki – rižina polja

IMG_0149

Dečko u berbi banana

IMG_0205

Spremaju nam ručak

IMG_0208

I čilaju poslje

IMG_0227

Pogledi

IMG_0229

Život

IMG_0236

Cucki za nečiji ručak

Nakon dva dana dolazimo u selo iz kojeg smo krenuli. Prespavam još jednu noć i odlazim na “autobusnu” stanicu. Čekam svoji prijevoz na to neko xy mjesto na sjevero-zapadu Vijetnama.  Zaš bi busevi tam vozili?  Dolazi  nešto kaj liči na one crvene  prastare vatrogasne  kombije. Ne znam ni riječ na Vijetnamskom, nisam još bila u tom điru. Nemam pojma o ničemu. Vozimo se po neasfaltiranoj cesti, potpuno praznoj. Svi neš viču, gledam kroz prozor i mislim si – zbilja Sunčana? Jesi ti ovo zbilja htjela doživjeti?

Došla sam u taj xy grad, veliko ništa. Prazne ulice, par hostela, jedini gost.

IMG_0589

XY Grad 😉

Slijedeći dan, dolazim na autobusnu stanicu, opet mini bus. Opet cirkus. Imam par mandarina i flašu vode. I to je to. Mini bus me nakon par sati iskrca u nekoj selendri. Tražim bus za Sapu. Slijedi taj cirkus od vožnje. Ulazim ponovno u crveni, vatrogasni kombi. Pogledam kud ću sjesti, a ono samo metalne konstrukcije, nema one spužve na koju se sjeda. Sjedam na zadnji zic. Stavljam ruksak pod sebe. Likovi do mene se s veseljem sjedaju na taj improvizirani zic. Vožnja može početi. Vozimo se uz kinesku granicu. Vozimo se ko luđaci. Letimo po neasfaltiranim cestama. Ekipa urla u busu. Neki povraćaju u svoje vrećice. Bacaju ih kroz prozor. Stajemo na najopskurnijim mjestima, ufuravaju se neke čudnovate stvari u kombi. Daju lovu vozaču, a ja plijenim maksimalnu pozornost. Svašta se događa….mislim si …O Lord. Koji kitos je ovo? I onda ….iza zavoja se na sekundu ukaže bajkovit najviši vrh Vijetnama – Fansipan. I počinje ta moja luđačka brija – moram ić, moram ić. Otišla sam, naravno! I bilo je fora na neki pomaknuti način – đunglasto. Rekli su mi da ću vidjeti Kinu s vrha – možete si mislit. Vrh je bio okupan u magli.

IMG_0846

Prema Fansipanu

IMG_0853

Fansipan, najviši vrh Vijetnama, I ove velike lule se puše stalno

IMG_0863

Fansipan, I gablec za Vijetnamce

IMG_0974

Fansipan, Gablec za nas

IMG_1005

Fansipan, Đunglica

IMG_0994

Fansipan, Genijalan pogled

IMG_1010

Fansipan, Spuštanje

IMG_1046

Fansipan, Šetnjica s vrha

Nastavak slijedi