Tišina Mijanmara

 

Mnogo puta sam spominjala vojnu huntu koja je godinama vladala Mijanmarom.

Što je točno vladavina vojne hunte značila za život Burmanaca? Zbilja ne znam.

Hunta je stvorila tišinu. Glasnu i tužnu tišinu. Tih godina je Burma u prenesenom smislu nestala s lica zemlje.

Hunta je bila na vlasti od 1962. godine. Preuzeli su vlast kroz državni udar i uslijedila je vladavina stravično brutalnog režima. Mijanamar je u tom periodu bio jedna od najsiromašnijih zemalja na svijetu.

Ima jedan fantastičan dokumentarac koji prikazuje kako se odvijala tzv. Šafran revolucija 2007. godine. Film je skroz zanimljiv i znam da ga ima po netu – Burma VJ

Nakon godina prosvjeda, ubijanja i zatvaranja političkih protivnika, 2010 su započeli demokratski procesi.

2011. je službeno prestala vlast vojne hunte. Uslijedila je “disciplinirana demokracija”. Život je postajao bolji, ali ne i skroz dobar. Ljudi i dalje nisu imali slobode kakve su nama poznate. Promjena koju sam vidjela nakon izbora u studenom 2015. me iznenadila. Svi su pričali o tome. Tišina je nestala. Nakon 1962. godine je prvi put izabran nemilitantni predsjednik i to je ogromna stvar.

2014. sam se skompala s jednom curkom u Yangonu. Bila je na faksu, studirala je engleski. Kada sam ju tada pitala o politici elegantno je odignorirala moje pitanje. Vješto je prebacila temu. Upravo time mi je savršeno jasno odgovorila. Srele smo se i 2016, popile smo čaj, pojele salatu od zelenog čaja. Tipično ženski, blesavo smo se smijuljile i vodile nesuvisle razgovore. Prešle smo na neš ozbiljnije teme. Sa ponosom mi je pričala o izborima, o NLD-u, o Aung San Suu Kyi, o tome kako Mijanmar konačno ima priliku biti “normalna” zemlja. Zna da treba puno vremena za te promijene, zna da to nije lako, ali nada se da će njihov život biti bolji.

Primijetila sam koliko uživa u slobodi koju prije dvije godine nije imala.

Ne znam ništa o boli i užasu trenutka kada ti u najnormalnijem i najnezanimljivijem danu uniformirani vojnik pozvoni na vrata. Kada ti govori da se gradi cesta od A do B i da ju ti ideš graditi odmah sada. A tvoji sin od 10 godina, on ide na cestu od C do D.

Mi na zapadu imamo vrlo lako dostupne informacije o sustavima u kojima živimo. Čini nam se da većina buke nezadovoljstva prividnom demokracijom odlazi u prazan prostor. No, ipak postoje genijalci koji povremeno sustave dovedu do ruba. U našim svjetovima sve to se čini beznačajnim, ali u konačnici želim vjerovati da to nije baš tako. Naše slobode su ugrožene, ali na sasvim drugačiji način. Sustav u kojem su Burmanci živjeli od 1962. godine…. u takvom sustavu zaista možeš samo biti u svom zenu prihvaćanja, možeš davati almove svećenicima, živjeti mirno i tiho. Prisiljen si biti najposlušniji, najtiši i najnevidljiviji.

Burmanci vjerojatno ne znaju koja ograničenja će biti stavljena pred njih. I to je u redu, sva deklarativno demokratska društva imaju slične puteve i slične tihe borbe.

Jedan dan u Yangonu 2003. godine

Teleportacija u Mijanmar!

Zamislite ovo, 2003. je godina, živite u Yangonu (tada glavnom gradu Mijanmara ili Burme), sa ostalih 5.999.999 ljudi. Na vlasti je vojna hunta. Život vam nije laganica, ne smijete pričat kaj hoćete. Svaki dan vam netko u uniformi može pozvonit na vrata i otpeljat vas na prislan rad.

Dosta zafrknuto. Prodajete neke sitnice na placu i imate motor. Motor je važana i vrijedna stvar. Olakšava vam nelak život.

Sunce je izašlo, budite se, pojedete svoju juhu, popijete čaj. Palite motor i odlazite na posao. Neš je čudno oko vas. Vidite da neš ne štima, pitate se kaj ne valja. Neš slično ko kad je prazna cesta dok idete na posao, pa gledate na mobitel je li možda subota. Eto, tolko je čudno! Sad već znate da je radni dan i ne kužite kaj se događa. Zbunjeni ste, al vam ne dopire do mozga. A zaš vam ne dopire? Zato jer vam nova ludorija nije ni u peti.

Hopa, evo zaustavlja vas policajac i objašnjava vam da su od sinoć zabranjeni motori. Ha? Ne pitate ništa, ne kažete ništa. Vaše su emocije zabetonirane iza najsmirenijeg izraza lica. Okrećete se, dolazite doma, uparkiravate motor u sobu. Nikog nema da mu objasnite kaj se dogodilo. Žena prodaje ribu na placu. Klinci kuhaju kavu u obližnjem “kafiću.” U tišini pospremate ključeve od motora.

Odlazite do autobusne stanice i ulazite u bus. Kasnite na posao, ali danas svi kasne.

Slijedeći tjedan prodajete motor prijatelju u Mawlamyinu.

Nitko ne komentira ništa, nitko ne pita ništa. I svi se u svom zenu voze u autobusima.

Napomena: 2003. godine je zabranjena upotreba motora u Yangonu. Vojna hunta ih je zabranila jer je velik broj ljudi izgubio živote na motorima.

Yangonom kruži puno priča koje objašnjavaju ovu zabranu: motorista je pokazao prijeteću gestu jednom od generala, motorista je dijelio prodemokratske letke, generalov sin je poginuo na motoru, motorista je ubio jednog od generala… Pozadina je nedokučiva. Motori se i dalje ne viđaju na ulicama Yangona