hvala vam na svemu :)

Evo me na samom kraju!

Hvala svima kaj ste sudjelovali u ovoj maloj pustolovini, pratili ovaj smijesni djecji blog i kaj ste mi zbilja bili velika podrska. Hvala vam na svim divnim meilovima, porukama i komentarima. Ovdje sam se  prosipavala, nadam se da mi nis ne zamjerate.

Nemam mobitel, nemam nikakve brojeve telefona, u Jaski mi je iskljucen telefon i nemam internet……. u petak poslje podne sam u jaski…racunam na petkovnu pivu, znate di zivim 🙂 ….ak se ne skljokam zbog vremenske razlike.

Veselim se Jaski, nadam se da je temperatura ljetna i da necu morat izvlacit veste.

Đubrenje u Vientianu

Morat ću se vratit doma kroz nekih 10 dana.

Stvarno sam sretna da sam imala priliku putovati ovolko. Život je nepredvidljiv i sve je dobro, baš ovak kak je.

Svima vama koji ovo čitate je očito je da imam problem, da sam ogromna “zbrčka” i da se nikad nisam uspjela dovesti u red. Kad pokušavam bit “nezbrčka” to je tolko naporno i to tolko nisam ja – jednostavno ne ide i kaj sad 🙂

S druge strane, zahvaljujući tome uskoro pijevo kavu, pivu il gem. 🙂 …ne zvuči loše 🙂

Već sam dulje od deset dana u Vientianu, u hostelu koji se zove Vientiane Backpacker – 20 nas je u sobi i osjećam se ko da imam zamjenski dom i zamjensku obitelj.

Ekipa koju sam tu upoznala je prekrasna, ljudi koji su mi trebali u ovakvoj situaciji i pomogli mi da u miru mogu završit putovanje. Bez žaljenja.

Upravo ekipa na putu može moji trenutni problem jako dobro razumjeti. Kad god da se dogodi, za sve je povratak doma šok – jer jbg tu je sav život na ulici, sve izgleda drukčije i život s ruksakom na leđima je drukčiji od života doma. Ni jedan dan na putu, nije imao nikakve sličnosti s ni jednim danom doma. Nakon nekog vremena to postane norma i povratak je težak. A kad to nije plan, mozak igra čudnu igru i lako je past u depru.

Dok čekam papire i dok ne posložim neki suvisli povratak doma  imam “đubrenje u Vientianu”…..taman ono kaj su mi neki od vas poželili 🙂

Ekipa s kojom se družim je šarena od 22 do 68 godina. Svi smo dugo u Vientianu, većina nas po drugi put. Totalno smo u laganici. Uglavnom smo svi tu zaglavili. Napravili smo si da nam bude lijepo i sad ne želimo baš otići.

Pomogli su mi da prihvatim svaku životnu situaciju sa zahvalnošću jer svako iskustvo je lijepo. Moji gubitak putovnice nije nikava tragedija, ništa zaista loše mi se nije dogodilo. Moram doma i to je sve.

Naši dani se sastoje od kava, indijskih restača, roštiljanja po drugim hostelima, visenja na terasi i jednostavno nerađenja ničeg – baš ono kaj volim 🙂

Svima nam je Backpacker novi dom, svi dobivamo ekstra dodatke uz doručak, poklanjaju nam robu u hostelu i slične stvari.

Kak sam već napisala sve pagode su iste, svi gradovi slični, ljudi su ti koji prave razliku. U mom slučaju na kraju putovanja sam upoznala ljude kakve sam tražila. Super smo kliknuli, prava energija, slična brija….i jako sam zahvalna na tome.

Kak bi Robert, deda Kanađanin rekao – I am impatient men, i dont wont to wait to die to see haven, so i am 68 years in heaven. I to je to! Kužite briju!

Stay in heaven!

Kako mi je ukradena putovnica?

Pa, da objasnim kaj se dogodilo i kak sam točno upala u  ove nove pizdarijice.

Kad sam došla u Vientian otišla sam u hostel,  upoznala sam 2 cure i dogovorile smo se da idemo s biciklima u Budda Park.

Htjele smo promijeniti hostel kad se vratimo pa smo spakirale ruksake i ostavile ih na recepciji.

Uzela sam sve svoje dokumente sa sobom i stavila ih u ruksak-  jebi ga

Počela sam vozit s ruksakom na leđima, al bilo je prevruće….sva roba je bila zaljepljena, znojila sam se ko luda i naravno stavila ruksak u košaru ispred. Nikad prije nisam niš imala u košari ispred bicikla. Bilo je jednostavno prevruće, prek 40. Motalo mi se po glavi – budalo, stavi taj ruksak na leđa, al nisam!

Vozile smo se po neasfaltiranoj cesti, malo selo. Rekli bi – nije opasno. Bila sam zadnja.

U jednom trenutku lik na motoru je do mene i uzima ruksak. Sekunda! Tu sliku  neću nikad zaboravit.

Nisam se mogla ni plakat, valjda prvi put u životu. Tresla sam se – ko luđakinja.

Na kraju je stala jedna obitelj u kombiju i otpeljali su me na  policiju. Jedna cura je zapamtila registraciju motora.

Na policiji su sve zapisali u tekicu i to je to. Neki lik me otpeljal nazad do cura. Otišle nazad u Vientian, otišle do Lao Immigrationa al je bilo zatvoreno jer je nedjelja.

I sad,  hodočastim po uredima, ambasadama, slikam se, meilam se s našim konzulom u Kuala Lumpuru i to je to.

Kaj reći. Sama sam kriva, sjebala sam!

Jedna od curka je ponovno išla u Budda Park, kad se vratila nam je ispričala da smo bile na krivom putu i da smo išle u totalno krivom smjeru.

Bez love bit daleko od doma je definitivno najgora moguća stvar. Hvala bogu, tata mi je poslal novce Westernom, jer drugog rješenja nije bilo.

Bit balkanac u ovakvim situacijama je super nepoželjno. Građani trećeg reda!

Kad se uredi zatvore, ne preostaje mi drugo nego prepričavat lude priče uz pivu il neki voćni šejk.

Za sad mogu bit u Laosu do 3.6 – onda moram van. Pitanje je koja će bit slijedeća destinacija.

Možda se brzo vidimo, a možda ipak ne tolko brzo.

Do sad nisam imala sreće – kad naručim ne začinjenu hranu dobijem ultra začinjenu, kad naručim rižu s povrćem, dobim rižu s piletinom, al možda kad naručim ulaz u Maleziju, dobim ulaz u Maleziju.

Volim vas, hvala svima na velikoj podršci.

Pusa

Ukradena putovnica u Laosu

Samo mali upejet.

Jučer mi je vlastitom greškom, sa bicikla ukraden ruksak sa putovnicom, lovom, karticama, svim hrvatskim dokumentima, fotićem, svim slikama, mobitelom i ostalim važnim sitnicama.

Bila sam na policiji, danas slijedi hodočašćenje po uredima Lao immigrationa.

S menom su dvije cure iz njemačke koje su mi posudile malo love i olakšavaju mi ovu jadnu situaciju.

Ak neko ima neki praktičan savjet kako ishoditi papire brže, il pozna nekog u ambasadi u Kuala Lumpuru, Ministarstvu vanjskih poslova…ko može po dobrom starom hrvatskom običaju ubrzat stvari …neprocijenjivo 🙂

Vjerojatno se vidimo prije plana jer neću moć nastavit putovanje, nego ću se morat iz Laosa vratit u Hrvatsku.

Živa sam, zdrava sam, nisam pala s motora, slomila ključnu kost i takve stvari. Uvijek može bit gore.

Veliki mah

Miks fotkica iz Laosa

Ekipica veseli bokić, zbilja sam se morala spustit do Vientiana za vizu. Napravila sam cca 850 suludih kilometara. Sad moram čekat do ponedjeljka da mogu otić do konzulata.

Kaj da velim …..zasad niš. Čubim po Vientianu…..možda malo masažice, pivice, vožnjice na bicu i tak. Nemam baš previše izbora.

Držite fige da dobim vizu i da ponovno nekaj ne zajebem! Cijelo vrijeme se trudim bit pametna i skulirana, al mi ne ide.

U hostelu sam upoznala starijeg gospona (cca 65 – 70). On je tu već 6 mjeseci, u istom hostelu. Hostel ima samo dormove sa 12 il 20 kreveta. Lik u tim godinama ne jebe vlastiti komfor ni najmanje. Ispričala sam mu svoju priču, kak sam zaglavila u Vientianu – veli on meni “do what i do – drink a beer”. Neš slično su mi još neki mudri ljudi rekli. Neki vole reći – kad ne znaš kaj da radiš, naruči cugu. Čuvajte se ….puno pusica

Uploadam malo fotkica iz cijelog Laosa, najviše s juga 4000 otoka. Ostalih slika na žalost nemam puno …..kisek

Samo mali updejt

Hej, hej… nemam o čemu pisat. Bili sam jedan dan u Vientianu, 3 dana u Vang Viengu – tu ekipa dolazi na tubing u nekoj rijeci i svi su ludi od droge i alkohola.

Sve vrijeme sam u sobi jer sam si dijagnosticirala upalu bubrega. Bila sam kod doktora u Vang Viengu. U hodniku bolnice me desnom rukom šutnul po bubregu i dal mi lijekove. Rokam se s tim njegovim pizdarijama i noćas, nakon 4 noći, nisam imala groznicu.

Jučer smo došli u Luang Prabang, nadam se da ću bit bolje uskoro i da ću imat kaj pisat.

Velika pusa i mah svima