---

Priča, natječaj i velika sreća

Prije par mjeseci sam surfala bespućima interneta i naletila na Europski festival kratke priče i baš imaju raspisan natječaj na temu Granica. Zasvrbilo me, kaj drugo mogu reći. Široka je to tema, al imam hrpu ludih, najluđih priča vezanih za granice. Moraju biti ispričane, kaj ne?

Skužila sam da je to kao ozbiljan natječaj, nema klikova – ozbiljan žiri, ozbiljni pisci su dobili nagrade prošle godine i sve je to jako ozbiljno, a ja sam malo neozbiljna….

Al nakuckala sam svoju priču, prijavila ju i pregrizla ta sva govna koja se moraju pregristi kad stiskaš „prijavi“. Očekivala sam naravno ništa, jer jednostavno – nisam ta ženska. Ali ups – nije baš tak. Od 282 priče, moja je upala u 20 finalista, upala je među 20 fakat jakih priča. Kaj da vam kažem, kad sam to vidla išla sam provjeravat jel to za zbilja moj naslov. Nastupila je totalna euforija, suze su bile na bregu, tresla sam se i nisam mogla otkucat mamin broj na telefonu da joj javim novu super mega vijest. Nisam pokupila nagradu, to bi zbilja bilo previše ludosti.

Slijedi priča o granicama, o ukradenoj putovnici u Laosu, o neimanju novaca daleko, daleko od doma, o krevetnim buhama i malo romantive da se začini sve to. …poduži je tekst….sori na tome.

Volim vas sve i šaljem puse i mašem!

Evo priče:

Na obalama Mekonga

Sjedim na maloj plastičnoj stolici u Yangonu.

Gledam prašnjave nepoznate ulice. Gledam bose svećenike kako skupljaju almove. Zamusani klinci mi u prljavim šalicama donose kavu. Kupujem cigarete na komad. Hodam ulicama crvenim od betela. Vozim se krcatim autobusima, moji suputnici uporno povraćaju u svoje male crne vrećice. Malcima tu i tamo omakne pa povrate po meni. Sa smiješkom prihvaćam takav život. Mirno polijevam vodu iz boce po svojoj majici. Trudim se ne smrdjeti previše po dječjoj bljuvotini.

Buka Phnom Penha me guši. Jurim prema jugu Kambodže u potrazi za tišinom. Upoznajem Toma koji se zaputio prema Vijetnamu. Naši topli osmijesi i radoznalost prepoznaju se u treptaju sekunde. Zajedničko stvaranje ugodne tišine ne možemo ignorirati. Mjesecima putujemo zajedno, vozimo se na motoru, gubimo se, spavamo po šumama, spavamo uz rijeke. U  bezimenim selima kucamo na vrata i molimo za krevet.

Stvarnost nam izmiče.

U rano jutro dolazimo na granicu Laosa i Tajlanda. Policajac s lakoćom udara vizu u Tomovu putovnicu, a meni s osmijehom kaže:

–  Gospodična, vi ne možete ući u Tajland. Trebali ste imati vizu prije nego ste došli ovdje. Ne možete dobiti vizu na graničnom prijelazu.

Ovdje, na sjeveru Laosa pokušavamo shvatiti što nam se dogodilo. U bljesku milisekunde postaje nam jasno da jako želimo nastaviti zajedno. Razdvajamo se. Po glupu vizu me put tjera 800 km južnije, u Vientiane, glavni grad Laosa.

Stari Laošan na recepciji hostela dočekuje me s toplim smiješkom. Dugo nisam spavala u dormu. Na neki ludi način nedostajala mi je atmosfera proširene i nepoznate obitelji. Vientiane je maleni grad, na obali glasovitog Mekonga. Rijeka i ja dugo se družimo. Mekong mi se zavukao pod kožu. Sjedim na obali i promatram svijetla Tajlanda s druge strane rijeke. Gledam prema Mostu prijateljstva koji povezuje dvije zemlje.

Biciklom se vozim po neasfaltiranoj cesti u predgrađu. Okrećem glavu i jedino što vidim je velika, crna, motoristička kaciga. Ruka otima moj ruksak. Kraj svemira!

Stojim na toj pustoj cesti gledajući kako se diže prašina za motorom s kojim odlaze moja putovnica, kreditne kartice i novac!

Cijelo tijelo mi podrhtava, nezaustavljivo i glasno ridam. U sekundi me prolazi jeza, znam da je moje putovanje upravo završilo.

Čim me vidio stari Laošan je instalirao pogled koji je govorio – što god mi sada kažeš, što god, ne brini, razumijem te, što god ti se dogodilo, bit ćeš u redu.

Stavlja pivu pred mene. Govori mi da ću jesti puno pečenih jaja, da će mi nakon nekog vremena u krevetu društvo praviti buhe. Njegov hostel nije najljepši i najbolji u Vientianu, vjerojatno je najgori. On razumije da sam ja iz neke male, daleke, beznačajne i nepoznate zemlje. Zna da će mi beskrajno dugo trebati da sredim svoje papire, zna da nemam novaca. Bez i jednog pitanja stavlja tu pivu pred mene, donosi mi tanjur s tostom i dva pečena jaja.

Ured Laoške emigracije mi dopušta ostanak u Laosu još tri tjedna.

Nepredvidivost puta je ono što volim i dobivam veličanstvenu nepredvidljivost puta.

U međuvremenu se u Tajlandu događa vojni udar, granice se zatvaraju. Redovi u tajlandskoj ambasadi su neviđeni. Vientiane pruža mir.

Sve izgubljene duše Vientiana su se našle u tom najjeftinijem hostelu. Stari Laošan svima je zamjenski tata. Povremeno zaprašuje krevete jer smo svi previše izgriženi od dosadnih buha. Kada novi članovi obitelji zabrinutog izraza lica stižu u hostel, on ih tješi:

-Ma ne brini, ima tu jedna Hrvatica….

Osam obiđenih ambasada, deseci telefonskih razgovora, stotine poslanih emailova. Ništa od toga mi ne može pomoći da nastavim putovanje. Najbliža hrvatska ambasada koja se bavi konzularnim poslovima je u Maleziji. Tražim ambasadu zaduženu za Hrvate. Saznajem da je to britanska.

Ne mogu dobiti privremenu putovnicu, jer to nije nešto što građani najljepše zemlje na svijetu mogu dobiti. Ne mogu dobiti ni Travel Certifikate, dokument s kojim bi mogla otići u Maleziju i onda kasnije u Hrvatsku.

Dan kada dolazim u britansku ambasadu je posljednji radni dan gospodinu koji izdaje taj dokument. Sprema se na godišnji odmor od tri tjedna i naravno nitko ga ne mijenja. Zašto bi ga uopće netko mijenjao? Nitko ne traži takve papire jer britanska ambasada izdaje privremene putovnice svojim građanima. On zapravo ne zna da li ja mogu ući u Maleziju s tim njegovim papirom. To ne zna ni djelatnik hrvatske ambasade.

Jednog dana djelatnik hrvatske ambasade gubi živce sa mnom. Nije mu jasno zašto ja tako silno želim nastaviti put. Pita se zar nije logično da samo želim doći doma? Doma sam. Kaže da mi šalje poštom Putni list i da s njim mogu isključivo u Hrvatsku.

Njega nije briga što ja želim. On samo želi arhivirati moje probleme. I zašto ja sad ne mogu biti normalna i prihvatiti da sam iz Hrvatske i da hrvatski birokrati žele što jednostavnije i što brže riješiti papirologiju i ispijati svoje kave. Kako meni to nije jasno? Pa i ja sam hrvatski birokrat i ja samo želim što prije ispuniti tablice, napisati papire, poslati emailove i piti kavu. I ja to želim.

– Ok, pošalji mi taj Putni list.

Tjedan dana kasnije imam taj najsmješniji papir u ruci. Papir koji se zove Putni list. Papir koji mi uzrokuje bezbroj problema. Zbog njega ponovno obilazim brojne ambasade. Od nas s Putnim listovima se očekuje puno idiotarija. Naprimjer, očekuje se da imamo tranzitne vize na tim najčudnijim papirima. U svim ambasadama nas ignoriraju. Konačno shvaćam u kojoj će me ambasadi najbolje razumjeti! U kojoj ambasadi u Vientianu postoji tračak našeg balkanskog mentaliteta? Biciklom dolazim na pustopoljinu u predgrađu Vientiana. Na pustopoljinu na kojoj se izdiže “raketno svemirsko uzletište”. Ruska ambasada izgleda kao da sprema katapultiranje Sputnika 2. Iza visokih željeznih vrata me dočekuje ogroman čovjek smrknutog lica. Znam da su široki osmijesi često lažni. Oduševljava me njegov raskošan ured s čijih zidova nas promatra gospodin Putin. Moja priča izmamljuje osmijeh na njegovo lice. Uzima moje papire u ruke. Ustaje, okreće broj, traži nekog službenika i govori mu:

– Gledaj, tu je kod mene neka Hrvatica s Putnim listom i treba joj vaša tranzitna viza. Vi joj iz potpuno neobjašnjivog razloga ne želite dati tu vizu. Ne zanimaju me vaši vojni udari, ne zanimaju me zatvorene granice. Ona na tvojem aerodromu uzima avion za Beč. Što misliš da će napraviti atentat na kralja? Biti će kod tebe za sat vremena. Nemoj ju tjerati da se još koji put mora pojaviti kod mene!

Trebao mi je veliki namrgođeni Rus koji će jednim telefonskim pozivom i s neviđenim autoritetom natjerati nasmijanog tajlandskog službenika da lupi taj žig na moj papir.

Potapša me po ramenu, natoči piće, razvuče osmijeh – Riješeno!

Poznati tajlandski službenik dočekuje me veselo pokazujući blistavo bijele zube. Sada lupa taj famozni žig kao da se apsolutno ništa nije dogodilo, kao da me vidi prvi put, kao da nisam pred njim stajala i plakala i preklinjala ga. Još jučer sam mu pokazivala svoje laoške papire i objašnjavala da za tri dana moram izaći iz zemlje.

Napokon avion rula po maloj pisti Vientiana. Gledam Mekong.

Suze mi klize niz obraze.

U  ruksaku često nemam stvari koje mi nužno trebaju. Zanimaju me neprivlačne i nepoznate selendre. Najčešće ipak u svojem ruksaku imam putovnicu.

Nakon šest mjeseci sjedim s druge strane moćnog Mekonga.

Gledam svjetla Vientiana. Duša mi putuje neslućenim visinama i baca pogled na drugu stranu velike rijeke. Počinje vječna igra Sunca i Mjeseca. Mjesec lagano stvara veličanstvenu svijetlu prugu nad Mekongom.

Zvijezde ističu Mjesečevu snagu. Zajedno poništavaju mračnu noć, pokazuju drugu stranu tame, veselu, razigranu stranu tame. Granica nestaje.