Subota je, prošla je ponoć. Sutra odlazim prema Muraveri. Vale, Gabi i ja se nakon 5 dana uživancije pozdravljamo. Imam vjerojatno najišaranije karte Sardinije, ali Vale brije da nemam pojma kaj još treba vidjeti. Valentinina sestra, Laura i prijatelj Paolo su rendžeri i savršeni su izvori informacija.

Ali u dva u jutro Vale brije da ja nemam pojma! Vale se razigrava.

Nadmašuje samu sebe kad mi predlaže da odem u Rebeccu jer tamo živi jedan čovjek! Ponekad zna biti više ljudi pa sumnja da ću znat ko je taj jedan, al je definitivno samo jedan u gradu!

Bolje je da idem u totalno kontra smjeru od svoje prvotne ideje jer mene ne zanimaju Berlusconijeve vile, Smaragdna obala i to sve….više me zanimaju ova sela s jednim stanovnikom. U biti nemam pojma zaš bilo kud idem kad mi je Žumberak pod nosom.

U tri sata u jutro ležimo na krevetima, pogašena su svijetla, već smo si poželjele laku noć. Ali Vale je inspirirana. Ima zatvorene oči, desnu ruku dignutu u zrak, skupljene prste – sve znate.

-Sunči, moraš ić u Gairo! Imaš dva Gaira, stari i novi! 1956. godine je stari Gairo napušten……

Vale me tolko nasmijava da ju ne mogu pozorno slušat, trudim se ublažiti glasan hihot.

-Kaj je smiješno? Pa, to nije smiješno!

-Naravno da nije, tužna je priča o Gairu, al kad bi te sad imala snage posnimit, pišala bi!

Vale se počinje smijati! Al,  da ne zaboravim do sutra – na mobitel mi stižu linkovi.

Zaboravljam Gairo! Opterećena sam Aldom, lancem, šampanjcem, minestrone juhom…

Vozim prema Lauri u Cardedu! Vale i Laura su me upozorile na ogroman uspon  prije Cardedu!  Muka mi je od brda!  No na vrhu evo lijeka za “brdo depresiju” – znak za Gairo! Vidim u mislima Vale i čujem njenu Gairo priču… Spuštam se niz brdo, krajolik je prekrasan i umirem od smijeha.

Dolazim do Laure pa zajedno  još malo šaramo po mojoj razvaljenoj karti.  Pričamo, pokazuje mi plaže. Odlazimo u Arbatax! Idemo na večeru.  U restoranu je prekrasna slika na zidu. Pitam od kud je ta slika, Laura mi kaže – Gairo!

Martha, Laurina prijateljica se smije i govori – samo Vale, nekom može preporučit Gairo ko ultimativni sadržaj Sardinije. No, Martha i Laura su mi sutra prije vožnje spremne pokazat Gairo. Naravno, oduševljena sam!  Zanima me taj Gairo. Jako me zanima.

Evo nas u Gairu!

Pustoš koja slama dušu.  Praznina! Izbrisani život nekad šarenog grada.

Ulice, slikovita arhitektura, boje! Vidiš da je bilo divno! Vidiš da je bilo veselo! Životno. Ruševine života, ruševine nekih davnih priča.  Napušteni Gairo. Stari Gairo. Život koji nije ovdje, preselio se negdje drugdje. Tragove života ovdje priroda brzo briše.

Što se dogodilo Gairu? Ne znam da li je moja interpretacija dobra….recimo da je …

Ogliastra je pokrajina Sardinije, kraj brdovitih pejsaža u kojoj je i glasoviti – Gairo Vecchio koji se nalazi na obronku planine.

Ime Gairo vuče korijen iz grčkog i znači “zemlja teče”. Početkom 20. stoljeća su snažne oluje uzrokovale nastanak klizišta u Gairu. 1951. je Gairo pogodila poplava i gradić  je postao nesiguran za život. 1956. godine je trajno napušten. Nakon što je Gairo napušten izgađena su tri nova grada….Gairo Sant`Elena, Gairo Taquirsa i Cardedu. Gairo Sant`Elena je svega nekoliko metara iznad starog Gaira i poznat je kao Gairo, to je Novi Gairo….jednako nesiguran. Gairo Tarquiese je nekoliko kilometara dalje i u njemu živi svega nekoliko stotina ljudi. Veliki odroni zemlje stalna su im prijetnja. Cardedu je najsigurniji, na obali mora….novi grad.  Dva Gaira na obroncima planine….domovi za one kojima duše lutaju obroncima….tišina, zvijezde i zemlja koja teče ….

Možda nekad kada se posljednji zid Starog Gaira uruši, možda tada zemlje stigne do novog Gaira i preseli brdovite duše dublje u planinu….do tada će vrijeme na obroncima Sardinije teći sporo….jako sporo….vječni dani dok ih zemlja ponovo ne dotakne i preseli na do sada nenastanjene obronke….