I tak se meni jako piše, al nemam baš o čemu pisati. Prebacila sam se na “centrifuga mode” i izvukla neke stare priče iz naftalina….

Stare putne priče

U Vijetnamu sam bila dost davno, bar mi se tak čini. Od tada se dogodila hrpa boljih stvari, puno važnijih, zanimljivijih i meni dražih putovanja. Al kad pogledam unatrag – bio je to super važan put za mene. U neku ruku, čak i najvažniji – onaj u kojem skužiš – možeš to. Možeš ić sama kud poželiš. Možeš sve sama. Treba nam svima tu i tamo taj totalni boost našeg malog svemira.

Mogu prizvat taj osjećaj Vijetnama– prvi susret s Azijom, totalna pogubljenost. Totalni off, izgubljeno tlo pod nogama i fantastično velike oči i sve novo i drugačije. I miks fantazije i šoka i još puno, puno različitih osjećaja.

Volonterski kamp u Hanoiju

Znam kad sam se odlučila za taj put. Sjedila sam na poslu, kroz veliku staklenu stijenu gledala Zagreb i misla si – život sigurno nije unutar ovih zidova.  Ajde da se prošećemo po negdje daleko, daleko! Kak sam tad bila u nekim skroz drugim brijama – prijavila sam se na par volonterskih kampova . Bilo mi je tak svejedno kam ću. Nakon par dana sam dobila email da idem u Vijetnam.

Volontiralo se u kampu za djecu koja su se rodila sa mentalnim il fizičkim oštećenjima kao posljedicom brutalnog američkog zasipavanja s Agent Orange-om za vrijeme Vijetnamskog rata. Klinci su dolazili u kamp na rehabilitaciju, neki su tamo živjeli.

Na rehabilitaciju su dolazilili i ratni veterani. Kamp je bio u predgrađu Hanoia. Ta cijela priča s volontiranjem je trajala oko dva tjedna. Preostala tri tjedna sam se muvala po sjeveru Vijetnama.

Čudan je to kamp bio. Znam da sam tamo odlučila da je to moje zadnje organizirano volontiranje ikad. I bilo je. Uvijek mi se negdje daleko zgadi ono kaj doma jako volim. Tak sam u Burmi ostavila tenke za planinarenje u šumi i rekla si “nikad više”.

Volontiranje je bilo totalno besmisleno. Neprestano sam se pitala – kaj je ovo? Kaj se ovdje događa? Bilo nas je desetak. Radili smo sulude stvari – plijevili travu na nekakvim pločama, meli i čistili paučinu, krečili zidove. Povremeno smo gledali crtiće s klincima i prema slobodnoj volji se igrali s njima. Sad bi tome pristupila potpuno drugačije. Azijski mentalni sklop je potpuno drugačiji od našeg. Promišljanje i način zaključivanja nam ne prate istu logiku. Sada nebi te stvari tolko propitkivala, prihvatila bi ih. Al kaj, tad to nisam znala. Sve me je beskrajno živciralo. Suluda pripremanja hrana, potpuno nelogični načini obavljanja nekih jednostavnih poslova. Živciralo me sve, od rezanja salate, do farbanja zidova. Da sad upoznam neku sebe tamo, išla bi si beskrajno na živce. Nebi sama sa sobom kavu mogla popit. Misla bi si – koja si ti glupača.

U tom kampu sam čula bezbroj koma loših priča, tužnih ljudskih sudbina. Al kak smo svi neprestano bombardirani s negativom, odbijam pisati o tome.

Jedan vikend je nas par otišlo u Halong Bay ili ti “Zaljev silazećeg zmaja” ili ti super mega ultra poznata stvar za vidjeti u Vijetnamu. I kao bilo je to fora. Ne sjećam se baš najbolje.

I naravno da mi je tamo riknul fotić! Jel to uopće potrebno govorit? Poslije tog volontiranja sam otišla do grada po fotić da mogu dalje. Onaj moji neprežaljeni ukradeni rozi Canon iz Laosa je kupljen u Hanoiu. I to mi je bio najdraži fotić svih vremena. Baš smo si bili dobri nas dvoje. Imali smo specijalni klik. I poslije i prije njega i za vrijeme njegovog postojanja sam imala neke druge fotiće…al nijedan od njih nije bio tolko “moj.”

Nastavak muvanja po Vijetnamu slijedi….mašem