Došla sam u Sapu, turističku meku sjevernog Vijetnama. Sve je genijalno, hrpa ljudi, hrpa svega. Odgovara mi ta neka jako simpasta atmosfera šarenila i izbora.

Sjedim na placu. Ženskice u tradicionalnoj obleki pričaju svoje priče, uvaljuju stvari. Negdje sam pročitala da se u toj Sapi lako dogovara spavanje kod ljudi doma. Neka draga gospođa i ja smo u spiki. Ženska mi je fora i pitam ju di živ i veli ona neš.  Ok, nemam pojma di je to, nikad čula, nesvjesno izgovaram – ja bi išla spavat kod tebe.

-Može, veli Zhi.

I tak nas dvije krenemo. Prvo stanemo kupit neku hranu. Kupujemo zelenjavu. I hodamo po nekoj pustari. I to traje i traje. Hodamo možda 3-4 sata. Daj si zamislite, da svaki dan kad idete na posal hodate tak 3-4 sata.

Došle smo u selo i ja sam u popriličnom čudu. U selu je smo par bambusovih kuća i zbilja su jako blizu jedna drugoj. Idemo po klince kod suseda i vodimo ih doma. Troje klinaca. Ulazimo unutra, blato na podu, otvoreno ognjište. Voda s nekim šlaofom dolazi u hodnik iznad betonirane kadice, postoji i pipa. Krov od sijena. Eklektika i mega šok. Imaju televizor koji stoji u kutiji kak su ga kupili. Televizor je tu, al nemaju stol za jesti. Stol posuđuju od suseda, specijalno za gosta! Mene boli briga za stol. Fora mi je taj televizor u kutiji sa stiroporom i svim.

 

Oči su mi širom otvorene, totalno širom i ne vjerujem kaj vidim. Sve mi je to novo, nikad prije nisam zaista vidjela takav stil života.

Jedemo rižu i tu neku zelenu “travu” ko našu blitvu, to se svuda tam jede, al nemam pojma kak se zove.

Kad smo pojeli, Zhi mi kaže da idem s klincima van jer ona mora prat robu. Odlazimo van. Klincima neprestano cure šmrklji i plaze jezik i s njim čiste šmrkljiće ispod nosnica. Najmanji klinac je bos i hopsa po kamenju ko divokoza. Rade kućice od šiblja, penju se po drveću, rade si krune od cvijeća.

Odlazimo na neko brdašce, gdje ostali klinci iz sela čuvaju bivole. Neš smo tam prtljali i vratili se doma.

Kad je pao mrak pitam Zhi za wc. Ona me u čudu pogleda, otvora vrata od kuće i pokaže rukom na prirodu. Mislim si….daj Sunčana i ti isto pitaš gluposti.

Ležim na ležaju od bambusa i pokušavam zaspat, a misli se nekontolirano vrte glavom. Nešto tipa ovo:

– Isuse, cijelo selo zna da sam ja ovdje. Nemam pojma di sam. Nikog ne znam. Vjerojatno  me ni moja super sposobna mama ne bi mogla nać na karti. Zakaj sam ja sad tu uopće?

Pokušavam si objasniti tijek vlastitih riječi i postupaka koji me doveo tu. Čisti impuls je bio u pitanju. Trenutak me prebacio negdje drugdje.

Sunce je izašlo, a ja duboko spavam i osjetim da me neko promatra. Znate kak to uvijek osjetite.  Otvaram oči, a uz mene su poredana 3 kikića, jedan drugom do ramena. Šmrklji su im curili, oni su ih lizali i buljili u mene. Nasmijem im se i oni istrčavaju iz kuće. Hehehe….dječja posla. I tak jedem neš, ostavljam Zhi neke novce i odlazim nazad do Sape.

Sva zahtijevanja, sva nezadovoljstva, sva želja za nekom nedostižnom srećom su me udarila u glavu. Svemir mi je poručio – ok, daj prestani srat.

Kad sam se malo pozbrojila sam skužila da su osmijesi tog sela formirali moje najveće ljubavi. I danas ih se sjetim, njihova nasmijana lica me promatraju sa zidova dnevne sobe i podsjećaju me zašto pakiram ruksak. Tamo negdje daleko, nikad ne znaš kako će dan završiti. Nikad ne znaš di ćeš prespavati. Ne znaš kog ćeš upoznati. S kojom blagom rečenicom ili osmijehom će se neko zavući u tvoje srce. Potpuni stranci, prestaju biti stranci,  postaju dio tebe, često nemaju pojma o tome. Ima neš neodoljivo u tome.

Cmokić