Evo me, na visokim vibracijama radosno upeljavam u Češku, zemlju iz koje se negdje 1850. godine moj šuk-šukundjed Max Pasecky spustio na jug! Poravnata sa svemirskim energijama izazivam generacije predaka… Mnoga jutra sam dočekala blejeći u monitor, skrolajući po prastarim češkim knjigama rođenih u potrazi za tim magičnim mjestom porijekla. Progonila su me imena najvećih čeških zabiti. Htjela sam i morala znati gdje je moj šuk-šukundeda rođen…Vrata nepoznatog moraju se otvoriti na ovom putu.

Racionalni načini su postali prepreka koju nisam mogla svladati, prepoznat ću njegove vibracije, naravno da hoću. Jednostavno ću znati. Isprepliću se ceste, kilometri, smijeh, snaga volje, suze, upale mišića, potoci znoja…Moje noge od kamena zaslužuju nagradu. Svaki dan alarm zatuli u 5 u jutro i umjesto okreta na drugu stranu odabirem vrtnju pedala, valjda to vrijedi nešto.

Znat ću, jednostavno ću znati!

Približavam se češkoj granici. U daljini vidim tablu Republika Češka. Tabla je sve bliže i bliže. To je to. Došla si tu na bajsu.

Za sat vremena lijeva ruka je u zraku, a iz mojih usta se ori: Idiote, trubilo ti na grobu! Cesta je prevelika, prebrza, preopasna, s previše kamiona. Zaustavio me je neki super hightech biciklista na specki i rekao – Ja ovuda ne mogu vozit, ovi nisu normalni! Potvrdio je očito.

Moj prvi grad u Češkoj je Veseli nad Moravou, naravno da je. Svoje dozere peciva, sira i paradajza sam pojela valjda za godinu dana unaprijed. Tražim veliku, masnu pizzu! Želudac mi je zalijepljen za kičmu. Ne zanimaju me knedli, ne zanimaju me nikakvi češki specijaliteti, zanima me samo najveća pizza na svijetu, možda dvije. Traženje pizze u Veselom završilo je sjedenjem na betonu ispred Lidla – kruh, sir i paradajz. U Veselom sam našla dvije pizzerije, u obje su me 20 minuta ignorirali. Svi frajeri u tim birtijama su dobili svoje pive, ja sam udarala prstima po stolu, vrtila glavom, mahala konobarici. Ništa. – Koji kitos, nećete me zajebavat!? I evo me na pločniku. Sasvim dovoljno da iz dubine duše mrzim Češku i Čehe, najodvratnije ljude, ikad. Gladna sam najgora, nefunkcionalna, nenormalno bijesna, nenormalno nestrpljiva i nenormalno luda. Često sam gladna i jedino što želim jesti su ugljikohidrati, nekoliko šlepera ugljikohidrata.

Pizza epizoda je otvorila vrata mojim malim češkim mukama.

Izbjegavajući velike ceste pokušala sam voziti Eurovelom. Eurovelo je mreža europskih biciklističkih staza za koje je neki birokrata dosadno i predvidljivo procijenio da će doprinijeti “poimanju raznolikosti Europe”. Toliko me izvrtio da se poimanje sjevera i juga izgubilo u malim uličicama i na praznim dvorištima napuštenih tvornica. Eurovelo nije propustio najnezanimljivije uličice čeških vukojebina. Vraćala sam se prema Veselom, tukla kilometre. Biciklom sam bome temeljito upoznavala dušu Europe!  U 11 je sunce jako i visoko, vozim se u krivom smjeru, ispred je još 75 km i puno brda. I evo ih, šmrc, šmrc. Nisam više mogla psovat, suze su se same slijevale niz obraze. Eurovelo odjebi! Uskoro smo se Eurovelo i ja ponovno sreli. Uz Moravu je ipak morao zadržat pravac sjevera. Zatim sam se  otisnula u svoja brda.

Šuk-šukundeda je izmaglio u par dana kaosa čeških cesta i toplotnog udara. Kronična glad, kronična žeđ, kava iz automata, ljepljiva usta, voda koja zakipi za pola sata. Hightech prahovi koje teglim ne pomažu jer nisam pišala 36 sati. Nisam našla što sam tražila. Nisam uhvatila njegovu vibru. Ili jesam? Ili je baš ovo vibra po koju sam došla?

Prekjučer na izlasku iz Češke poslala sam pusu prema nebu i rekla – Hvala ti Max što si se spustio na jug!  Nebo je namignulo. 

Šukunbaka mi je rekla – Samo vozi.

Pradjedov brk mi je kroz smjeh rekao – Mala, nikad nećeš znat popraviti bicikl.

Mahnula sam im i po sasvim suludom poslu ušla u Poljsku.

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

•